Mit koji je stvorio moderni zapadni svijet

Svaka civilizacija je izgrađena na mitu. Nije fikcija, nego je to okvir - sveta pripovijest koja definira granice dobra i zla, mapira strukturu svijeta i urezuje značenje u kaos vremena. Za moderni Zapad taj mit je Drugi svjetski rat.

Mi ne proučavamo samo taj rat; mi to obožavamo. To je sveti tekst sadašnjeg poretka, posljednja moralna sigurnost u inače relativističkom dobu. Svijet u kojem živimo rođen je u njegovom pepelu; naše institucije, nadnacionalne i domaće, svoj legitimitet povezuju s njegovim ishodom. Naši moralni refleksi, politički tabui i naša kulturološka slika o sebi, proizlaze iz narativa uspostavljenog nakon tog sukoba. To je jedina priča koju svaki školarac zna napamet, jedini događaj u kojem se povijest uvijek uči s već izrečenom presudom, gdje se objektivnost ne samo obeshrabruje, nego se i aktivno kažnjava. Iznad svega, to je moralna bajka: priča o dobrom koje pobjeđuje zlo, o svjetlu koje prevladava tamu, o univerzalnom bratstvu koje trijumfira nad plemenskim instinktima krvi i tla.

Ali, to nije povijest - to je mit u najdestruktivnijem smislu riječi. To nije plemenita izmišljotina koja uzdiže ljude, nego je to sveta izobličenost koja ih zatvara. To je zapravo postalo novom religijom. I baš poput svih pravih religija, ona upravlja ne samo vjerovanjem, već i moralom, identitetom i sudbinom.

Nietzsche je napisao kako je Bog mrtav - ne kao provokaciju, već kao dijagnozu. Nije mislio da je božansko nestalo, nego da se metafizička arhitektura, koja je nekoć podržavala zapadnjački život, zajednički horizont značenja i sveti poredak vrijednosti -  srušila. Ono što je uslijedilo nije bila sloboda, nego upražnjeno mjesto. Drugi svjetski rat nije preokrenuo ovaj pad, nego ga je  zacementirao. Nakon toga, moderni zapadni čovjek, odsječen od tradicije i uskraćen u transcendentnosti, postaje vrlo osjetljiv na nove idole. Kao što je upozorio Heidegger: gubitak bitka bi odveo čovjeka prema tehnici, apstrakciji i kolektivnim iluzijama, stvarajući doba u kojemu je istina istisnuta narativom, a sudbina svedena na upravljanje.

Upravo u ovom vakuumu nastao je mit o Dobrom ratu, ne samo kao povijesna interpretacija, već kao surogat transcendencije. Započelo je kao mit, ali nije ostalo mit. Postalo je sveti događaj postkršćanskog Zapada, narativ muke sekularne vjere. Grijeh je redefiniran kao ponos predaka, spasenje kao podložnost, najviši moralni ideal je postao brisanje razlika, jer je razlika temeljem  identiteta, a identitet je prepoznavanje različitosti. Zapad se odvojio od svojih bogova i uzdigao novu religiju, umjesto njih.

Unutar te vjere, Drugi svjetski rat se ne pamti kao geopolitički sukob, već kao sveti rat. Prema mitu: rat je vođen kako bi se svijet oslobodio tiranije, rasizma i barbarstva. Bio je to pravedan križarski rat, kako bi se zaustavio luđak koji je htio osvojiti cijeli planet, težio je rasnom istrebljenju i totalitarnoj vladavini. Prema ovoj priči, saveznici postaju nesebični čuvari mira i pravde, branitelji slabih, osloboditelji potlačenih, pobornici univerzalnog dostojanstva.

Ono što je ostalo neispričano, što je zakopano ili zanemareno, jesu podaci o sovjetskim masovnim ubojstvima, spaljivanju cijelih gradova bombardiranjem zapaljivim bombama, ili sustavnom silovanju milijuna žena od strane pobjedničkih vojski. Ovi detalji su izostavljeni ili minimizirani, jer moralni luk mora ostati neprekinut. Mit zahtijeva da pobjednici ostanu čisti, neokaljani, besprijekorni. Neprijatelj, nasuprot tome, mora biti ne samo poražen, nego demoniziran, pretvoren u metafizički zlo, tako da se svaki razlog ratovanja protiv njega može zapamtiti kao apsolutno dobar.

I tako je stvoren vrag: jedan čovjek je pretvoren u nadnaravni simbol ludila, mržnje i genocida. On se više ne tretira kao povijesna ličnost, nego je totem vječnog grijeha, simbol pozvan neka ušutka bilo kakvo neslaganje, kako bi zastrašio one koji odlutaju od pravovjerja. Propitivanje useljeničke politike, izražavanje lojalnosti svojoj rasi, promatranje demografskih promjena s nelagodom, dovoljno je da prizove njegov duh. Nacisti, bilo da su stvarni ili izmišljeni, sada su vječni neprijatelji modernog poretka - ne kao prijetnja nacijama, već apstraktnoj ideji jednakosti, kojoj je poslijeratni Zapad predao svoju dušu.

Ovdje se pojavljuje drugi temeljni mit, koji je neodvojiv od prvog: mit kako su sva ljudska bića jednaka, ne samo u dostojanstvu pred zakonom ili pod Bogom, već i u kognitivnim sposobnostima, temperamentu, moralnom instinktu i kreativnom potencijalu. Inzistira se na tome da su rasa, spol, kultura i nacija - iluzije ili društveni konstrukti; povijest i biologija su mrske izmišljotine; sve vidljive razlike se objašnjavaju potlačenošću. Ovaj mit se ne nudi kao težnja ili načelo, već kao apsolutna istina; ona koja zahtijeva nepokolebljivu vjeru, čak i u odnosu na empirijske dokaze, svakodnevno iskustvo i zdrav razum. Uočiti razliku znači počiniti neku vrstu bogohuljenja; postupati po njemu tretira se kao moralni zločin.

Dva se mita međusobno jačaju u petlji, koja se međusobno održava. Mit o dobrom ratu daje moralni alibi za mit o jednakosti, dok mit o jednakosti udahnjuje suvremeno značenje sjećanju na rat. Rečeno nam je kako su milijuni umrli kako bi dokazali jednu moralnu pretpostavku: nema trajnih razlika među narodima, svi su međusobno zamjenjivi, te su ponos, državne granice i identitet samo uvod u katastrofu. Budući da je ovaj dvostruki mit temelj trenutnog režima - ne smije se dovoditi u pitanje. Ako se u ratu nije radilo o trijumfu univerzalnih vrijednosti i ako neprijatelj nije bio jedinstveno zao - onda bi cijeli poslijeratni poredak bio razotkriven kao nelegitiman - što je razotkrivanje koje oni na vlasti ne mogu dopustiti.

Ali, istina je jednostavnija i daleko tragičnija. Rat nije bio globalno moralno buđenje, nego je bio sukob imperija, nastavak neriješenih sukoba iz prošlog stoljeća i kulminacija europskog građanskog rata, bratoubilačkog rata, koji su s neviđenom okrutnošću vodile sve uključene strane. Njegovi uzroci leže u diplomatskoj izdaji, ideološkom ekstremizmu i teritorijalnim ambicijama. Njegove posljedice nisu bili mir i sloboda, nego podjele, glad, okupacija, pokoravanje polovice Europe (rasadnika zapadnog čovjeka) i stavljanje iza bodljikave žice nove tiranije. Rat nije inaugurirao novu eru slobode. Označio je kolaps zapadnog samopouzdanja, sumrak njegove duhovne vitalnosti i početak njegove duge moralne dezintegracije.

U desetljećima koja su uslijedila, europski narodi i njihovi potomci u inozemstvu, naučeni su da ne njeguju svoju baštinu, nego da se zbog nje ispričavaju. Svaki izraz odanosti tradiciji, djedovini, povijesnom kontinuitetu, preinačen je i označen kao opasan. Svako pozivanje na red, hijerarhiju ili kulturno pamćenje, sada se susreće s istim paničnim refrenom: "Ovako počinje. Rečeno vam je da ste Hitler. Opasan si. Morate biti ušutkani". Drugim riječima, mit ne štiti; mit kažnjava. Ne nadahnjuje; nego osakaćuje. Europskom čovjeku govori kako može opstati samo kao pokajnik, da je njegova prošlost teret i da je njegova budućnost  demografsko brisanje, rasne zamjene i zaglušujuća tišina potpune pokornosti.

U ovom moralnom okviru, ponos je zabranjen. Ne agresija, ne nadmoć, nego sam ponos, jednostavan i prirodan osjećaj pripadnosti nečemu drevnom, lijepom i vlastitom. Bijelom čovjeku je to sada nedopustivo. Svim drugim narodima dopušteno je to osjećanje; doista, oni su dodatno ohrabreni neka ga uzgajaju. Ali, bijelom Zapadnjaku je rečeno neka se odrekne sebe, neka  zaboravi svoje mrtve i pozdravi vlastiti nestanak kao moralnu dužnost.