Bacimo pogled na problem ilegalaca (novogovor: imigranata)....

Vjerojatno danas već svi znaju kako sve ove avanture sa previše dolazaka nekakvih čudnih stranaca ima veze sa planom austrijskog političara - Richarda von Coudenhove-Kalergija. Tipu se nikako nije svidjelo što bijelci ipak imaju najnaprednija društva i nekako se najviše odupiru oligarhiji, pa je fenomenalno smislio novu rasu - mješanaca. Tu novu rasu zadnjih desetljeća "stvaraju" političari zapadne provinijencije (ne zaboravimo tu ubrojiti i navodnog Rusa, Putina) - odnosno, treba ukinuti bijelu rasu i stvoriti rasu mješanaca - jer, prema samom Kalegriju: ti mješanci će biti gluplji i njima će se lakše upravljati.

No, imaju ti stranci i druge uloge - ne samo silovanje bijelih žena, nego su i oružje naših "upravitelja" kada treba počiniti masovna ubojstva, širiti strah i paniku među ljudima. Kada nema love za proračun, jer su kofol dali previše socijale tim ilegalcima (želim reći, dobar izgovor zlata vrijedi). Moram također, nažalost, reći kako su zapadna društva uljuljkana u koliko toliko dobar život i kada su krenule nadirati prave opasnosti - jednostavno nisu reagirali. Zato smatram kako smo mi, koji smo bivše komunjarske tvorevine, ipak više naviknuti na teror i teže nas je zaplašiti. Plus što puno manje slušamo političare i slijedimo njihove mantre od naših zapadnih susjeda. Ipak, eto, neka korist od komunističkog upravljanja.

No, šalu na stranu - pokušati ću ovdje objasniti kako smo svi redom, nekako uljuljkani u svakodnevicu i odvučene pažnje nebitnim stvarima - ipak pomalo i sami krivi za ove grozne valove ilegalaca (ali i navodnih legalaca) koji bukvalno okupiraju naše zemlje. Pokušati ću nekako povezati puno stvari koje ovdje želim objediniti, i pokušati ću, koliko god mogu, u ovom tekstu biti objektivna. Zato, ne zamjerite ako nešto od upisanog ne bude, u prvom redu, isključivo vezano za ilegalce - ali, sve je to dugi plan i sve je to zaista jako vezano. Dakle, krenimo: 

1. Za početak: majčinstvo nije pitanje koje se razglaba po društvenim mrežama.

Dogodilo se, pojavom društvenih mreža, kako su neki od protagonista ondje postali poprilično popraćeni. Ispalo je kako njihova riječ - postaje bukvalno nepisani zakon. Nekada to nije loše, no budimo svjesni da neki od njih formiraju narativ, time mjenjajući kulturu (neki koriste umjetnički izričaj, neki ne) društva. Tko su ti ljudi, ako su ljudi uopće? Ne znam, ali imaju utjecaja.

Sjetim se npr. Gospe tužnog lica kod nas, koja je zaista imala odlične tekstove vezane uz woke-pokret, ali i trgovce djecom. Sada vam prenosim jedan poprilično sličan slučaj iz SAD-a, koji ima popriličan utjecaj na društvo ondje. Koliko je to dobro, ili nije dobro, prosudite sami. Sama sebe naziva Wifejak, odnosno to su nekakvi čudni meme koji su izazvali hrpu reakcija: 

No, što implicira dominacija ovakvih memea: umjetnost prati visok i nizak put. Izazovi visokog puta; niske staze konzole. Od elite se očekuje da održava visoku umjetnost; niska umjetnost ima svoje mjesto među radničkim klasama. Wifejak je čvrsta niska umjetnost. Palijativna je.

Bijes oko Wifejaka razotkrio je strukturnu grešku u online desnici: naše su 'klase' superponirane unutar istih prostora. Na društvenim mrežama nema klasnog razgraničenja i fizičkog odvajanja. Nejasno je tko su zapravo elite u mladom, anonimnom svijetu, koji se kloni titula i vjerodajnica. Mnogi koji su bili pozicionirani za preuzimanje vodećih uloga su se pokazali lošima. Ovo je čudno mjesto za desničarski, prohijerarhijski pokret. Pretjerane je familijarnosti u izobilju; odgovornost se izbjegava; visoke se umjetnosti zaboravljaju. Dakle, nije sam problem u popularnosti Wifejaka. Problem je što ne postoji viši koncept žene, pa neobična Wifejak dominira prostorom bez ikakve protuteže. Što se tiče muškaraca, barem imamo istaknute prikaze idealnih arhetipova (ratnika Ahileja, kralja Teodena i samog Krista), čak i ako nam trenutno nedostaje prava produkcija visokog puta. Ali, nedostaju nam ženske reprezentacije na visokom putu koje bi bile isto toliko privlačne. 

Ambiciozne elite preziru činjenicu da se od njih očekuje povezivanje i promicanje ovih na niskom putu (utješno, srodno), nego zagovaraju isključivo svoj visoki put (aspirativno, izazovno). Naravno kako ništa od ovoga treba shvatiti tako kao da implicira kako svi koji omalovažavaju fenomen Wifejaka su oni 'visoke klase'. Mnogi napadaju zbog vlastitih patologija. Nema ničeg lošega u Wifejaku u apstraktnom smislu, ali kada komedija zauzima visoko mjesto u kulturnom životu, onda to označava kulturnu inertnost i suočavanje sa statusom quo. Desnica - unatoč prisutnosti mnogih vrsnih žena unutar nje - ne bi trebala nikada prihvaćati status quo moderne žene. Djevojke su u lošem stanju.

Izgubiti ćemo slijedeću generaciju mladih muškaraca i žena, ukoliko im ne predstavimo uvjerljivu viziju prema kojoj težimo. Ovakva revolucionarna avangarda, koja tvrdi kako želi srušiti seksualnu revoluciju, trebala bi moći ukazati kako je daleko više od samo šale. Mladići vide starije oženjene muškarce kako se prepuštaju Wifejak-memeu i zabrinuti su zbog toga što to ukazuje da se oženjeni muškarci 'odjavljuju' iz kulturne borbe, te su naučili biti zadovoljni onim što imaju. Mladi se tada osjećaju napušteno i ogorčeno. Ovo je povezano s dubokom tjeskobom među mladim muškarcima: mogu li se moderne žene iskupiti? Jesu li mlade žene još uvijek sposobne približiti se arhetipskoj viziji idealne žene? Kako odgovor može biti potvrdan, ako ne možemo povezati kockice o tome - što je idealna žena?

Potpuni arhetip žene previše je opširan da bi se ovdje o tome raspravljalo, no možda dobivamo određeni smisao iz opisa ženske duše Edith Stein kao "napravljene neka bude sklonište u kojem se druge duše mogu razotkriti". Uključuje: odgoj, druženje, cjelovitost ljudskosti (umjesto disciplinske specijalizacije), prihvaćanje veza i brige za drugog (umjesto osobne autonomije)....

Mladići su zabrinuti da moderne žene nisu sposobne za odgoj; točnije: kako ih je njihov odgoj i sudjelovanje na tržištu promiskuitetnih spojeva - trajno kompromitirao. Postoji čudan osjećaj kako mlade žene znaju kako uzeti, ali ne i kako dati. Likovi na društvenim mrežama (opet?!), poput Andrewa Tatea, su i pridobili sljedbenike zbog ovih tjeskoba; te, kao rezultat toga predložili novi način odnosa prema ženama - onaj koji se usredotočuje na dominaciju, silu i distancu (kako bi se potisnuli negativni instinkti modernih žena i muškarci se zaštitili od ranjivosti).

Wifejak nije namijenjena izražavanju suosjećanja. Šala je u razotkrivanju malih ženskih kontradikcija i želja: 'Kupi mi cvijeće', 'Donesi mi piće', 'Ne znam koju hranu naručiti' (o čemu ovi meme i govore). Oženjeni muškarci, oženjeni dobrim ženama,  smatraju ovakve male sebične činove šarmantnima (navodno su posebno ženstveni), te je za njih to mala, ali univerzalna cijena bračnog života. Ali, ovo je i više nego neprikladna slika za neoženjene muškarce, jer se ovim potvrđuje ono čega se oni boje vezano uz današnje žene, bez ikakvog iskupljujućeg konteksta.

Ako ne pronađemo način kako izraziti bolje prikaz idealne žene, onda smo zarobljeni u psiho-politici nižih oblika. Ako odišemo 'rezignacijom', a ne 'težnjom' - onda sve ovo samo osnažuje ocrnjivače obiteljskog života. I ovdje leži širi problem s 'tradicijskim' pokretom: on često nije u stanju predstaviti profinjeniju viziju života od 'pukog majčinstva', što onda omogućuje drugima neka uvjerljivo ocrnjuju obiteljski život, te pokažu muškarce s velikim obrvama uz punašne žene. Jedna od najvažnijih stvari koje možemo postići jest usmjeriti višu umjetničku i arhetipsku viziju ženstvenosti. U idealnom slučaju, ovo bi bilo podržano stvarnim mehanizmima uzlazne mobilnosti žena, koje i same teže da bolje ostvare ideal koji nedostaje - 'put iskupljenja'.

(Dakle, ovo je moralo ići prvo. Čisto zbog stvarnog odvlačenja pažnje, ali i gore stvari: omalovažavanja bilo kojeg iskrenog odnosa kojim bi se vratila punina obiteljskog života u zapadne društvo. Mi trebamo djecu. Mi moramo imati budućnost. No, nastavljam dalje, nešto potpuno drukčije - a opet jako slično...)

2. Imigracija ubija natalitet. Poruka Elonu Musku: ne možeš naseliti Mars umirovljenicima! Kao niti idiotima!

Nema besplatnog ručka kada se rješavaju egzistencijalni problemi društva.

Postoje mnoga pitanja, koja isključuju masovnu imigraciju, koja daju objašnjenja za opadanje stanovništva na Zapadu. Neka su pitanja očita, ali neka su i užasno suptilna. Ovdje se želim posebno usredotočiti na jedno: imigracija zapravo ubrzava trend, onog zbog čijeg je rješavanja navodno implementirana. Imigracija ubija stvaranje obitelji, time i natalitet.

Namjera je da ovaj tekst bude, što je moguće, "objektivniji" (ako tako što uopće postoji). Ne želim nužno ovakvu stvarnost. Ovo također nije namijenjeno zbog osude bilo koje rase ili pojedinca, već je samo promatranje učinaka promjena u društvu.

Pad plodnosti očito jest ogromni problem za naša vlastita društva...što dovodi do toga da će kvaliteta osnovnih usluga početi propadati (kako raste omjer starijih i mladih koji rade)....no, ovdje se krije indikacija šire disfunkcionalnosti: većina mladih ljudi govori kako žele djecu, ali ih (iz ovog ili onog razloga) ne mogu imati. Ovo bi se trebalo riješiti.

Naseljavanje Marsa - i zvijezda općenito - zahtijeva ogromnu i brzo rastuću populaciju. To će se morati postići zbog nepoznatog stranog planeta, umjetnog stanovanja, ogromnog pritiska na nepoznati okoliš. Kako bi stigli na korak do postizanja ove ambicije - mi bi morali biti jako nemilosrdni kod stvari koje podržavaju natalitet. Treba napomenuti da su naša društva trenutno jako, jako daleko od ovakvih brojki. Dakle, nešto se mora promijeniti.

Prva studija koja govori o ovom problemu, i to baš na X-u (zasluge Jonathanu Keepermanu za njezino promoviranje na X) jest:  "E Pluribus, Pauciores (Out of Many, Fewer): Raznolikost i stope nataliteta" Guruna, Umita G. i Davida H. Solomon. Iz sažetka:

"U Sjedinjenim Državama su preferirane lokalne mjere rasne i etničke raznolikosti čvrsto povezane s nižim stopama nataliteta. Smanjenje rasne koncentracije za jednu standardnu ​​devijaciju (imati ljude različitih rasa u blizini), ili povećanje rasne izolacije (biti iz brojčano manje rase na tom području) - povezano je s 0,064 odnosno 0,044 djece manje (nakon provedene kontrole za mnoge druge pokazatelje stopa nataliteta). .... Ovaj obrazac vrijedi za mnoge rasne skupine, prisutan je u različitim verzijama podataka popisa stanovništva u SAD-u (uključujući i one prije građanskog rata), i slijedi međunarodni obrazac. .... Porast rasne raznolikosti u SAD-u od 1970. godine - objašnjava između 20% i 44% pada nataliteta tijekom tog razdoblja - ovisno o metodologiji."

https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=4881921

Jena stvar odmah dolazi do izražaja: učinak rasnih raznolikosti u okolini pojedinca, vezano uz plodnost tog pojedinca, jest mali, gotovo nikakav. Stoga ne treba odmah odbaciti (zbog ove studije) o instinktivnoj reakciji lokalnog čovjeka: 'Nije mi stalo do različitosti i ne vidim kako bi to utjecalo na moje obiteljske odluke'. Međutim, kada je ogroman broj ljudi izložen ovim učincima tijekom dugog vremenskog razdoblja, kumulativni učinci pojave se u ogromnim brojkama. 

Kako bi očite prigovore maknuli s puta, i to unaprijed, oni agresivno uklanjaju zbunjujuće varijable.

"Predstavljamo dokaze kako su stope nataliteta znatno niže u područjima veće lokalne rasne i etničke raznolikosti, nakon kontrole širokog niza potencijalnih zbunjujućih varijabli...

Izričito kontroliramo demografske podatke (obrazovanje, prihod, državljanstvo, zaposlenje, bračni status), demografske podatke u interakciji s fiksnim učincima države i godine, atribute lokalnog područja (stanovništvo, udio fakulteta, prihod, udio koji se nedavno preselio u to područje, zaposlenje, dob), i atribute lokalnog područja u interakciji s fiksnim učincima godine. Učinak je velik i vrlo značajan u svakoj specifikaciji."

Oni također primjećuju da je učinak prisutan u cijeloj povijesti SAD-a, čak i prije građanskog rata, te ga je stoga teško objasniti (čak i radikalnim) promjenama u rasnim odnosima i nacionalnoj koncepciji.

Autori identificiraju dva uzročna mehanizma:

Prvi je jednostavan i intuitivan (sigurno će nekima biti kontroverzan). To je vrlo jednostavno zapažanje kako ogromna većina ljudi svih etničkih pripadnosti - preferira spajanje parova unutar vlastite etničke pripadnosti ('homofilija') - dok raznolikost pred ovo stavlja samo još veći i zbunjujući izazov. Ovo nije novo opažanje, i obzirom na premoć dokaza, postojanje ovog mehanizma teško je osporiti.

(Uzmimo, na primjer, otkrivene preferencije korisnika koje je OK Cupid slavno objavio. Može se vidjeti da je u svim rasnim skupinama - žene, posebno i mnogo vjerojatnije kako će odgovoriti na poruke muškaraca iste rase kao i one. Zanimljivo za primjetiti: članak HuffPost-a iz 2014. godine je zapravo identificirao isti uzročni mehanizam, kao i autori ove studije, rekavši: “Ako ste crnac, žena ili Azijat, teže je dobiti spoj na OKCupidu.”. Neću objaviti tablice, jednostavno mi vjerujte na riječ.)

Kao drugi uzrok, autori identificiraju pad socijalnog povjerenja i veću individualnu izolaciju u područjima s visokom razinom raznolikosti. Ovdje citiraju Roberta Putnama kako bi objasnili ovaj učinak. Za naše potrebe lakše je ovdje izravno pokriti Putnamov rad; interesantno, no njegovo najznačajnije djelo na ovu temu jest: “E Pluribus Unum: Diversity and Community in the Twenty-first Century”.

https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1111/j.1467-9477.2007.00176.x

"Etnička raznolikost raste u većini naprednih zemalja, uglavnom potaknuta naglim povećanjem imigracija....Imigracija i etnička raznolikost imaju tendenciju smanjenja društvene solidarnosti i društvenog kapitala. Novi dokazi iz SAD-a upućuju na to da u etnički raznolikim četvrtima - stanovnici svake rase imaju tendenciju "zgrčiti se". Povjerenje (čak prema vlastitoj rasi) je manje, altruizam i suradnja u zajednici puno rjeđi, prijatelja i poznanika je sve manje...."

Ovo je velika i nijansirana studija, ali za naše potrebe ključni čimbenik u ovoj igri jest: raznolikost nagriza integritet mnogih oblika društvenih mreža, a društvene mreže temelj su stvaranja odnosa.

"…društvene mreže imaju vrijednost… Jezikom ekonomije, društvene mreže često imaju snažne vanjske učinke. Društveni kapital dolazi u mnogim oblicima, a nisu svi zamjenjivi. Nemaju sve mreže potpuno iste učinke: prijatelji mogu poboljšati zdravlje, dok građanske grupe jačaju demokraciju."

Putnam je u svom ranijem djelu 'Bowling Alone: ​​The Collapse and Revival of American Community' opisao zapanjujući kolaps američkih društvenih institucija od 1950-ih - kada je društvena uključenost bila toliko energična da bi nas danas šokirala.

Putnam odbacuje dihotomiju između tradicionalnih natjecateljskih argumenata različitosti:

1. Različitost potiče međugrupnu koheziju i razumijevanje – tj. 'okupljanje'; odnosno: 

2. Različitost potiče animus među grupama, ali i solidarnost unutar grupe - tj. mentalitet 'mi protiv njih'.

Umjesto toga, Putnam otkriva kako raznolikost nagriza i međugrupne i unutargrupne veze: 

"Pitali smo svakog ispitanika koliko on ili ona vjeruje bijelcima, crncima, Amerikancima azijskog podrijetla i Hispanoamerikancima (ili Latinoamerikancima), uz to da znamo etničku pripadnost ispitanika, tako da je ova mjera jednostavno prosječno povjerenje izraženo prema ostale tri etničke kategorije... Inter-rasno povjerenje je relativno visoko u homogenoj Južnoj Dakoti i relativno nisko u heterogenom San Franciscu ili Los Angelesu. Što su ljudi oko kojih živimo etnički raznolikiji, manje im vjerujemo.

Sada postavljamo pitanje o povjerenju u ljude vlastite rase ispitanika: koliko bijelci vjeruju drugim bijelcima, crnci drugim crncima, Hispanjolci drugim Latinoamerikancima, a Azijci drugim Azijatima? Ova slika prikazuje potpuno neočekivanu korelaciju, jer pokazuje kako je povjerenje unutar grupe niže u različitim okruženjima... Drugim riječima, u različitim okruženjima Amerikanci ne vjeruju samo ljudima koji ne izgledaju kao oni, nego čak  niti ljudima iz njihovog najbližeg okruženja."

Zar onda ovo nije očiti dokaz suzbijanja nataliteta prekidanjem bitnih društvenih odnosa:

"Čini se kako različitost ne izaziva podjelu unutar/izvan grupe - već anomiju ili društvenu izolaciju. U kolokvijalnom jeziku, ljudi koji žive u etnički raznolikim sredinama izgledaju kao da se 'grče' - to jest, uvlače se poput kornjače."

Učinci uključuju:

• Manje bliskih prijatelja i osoba od povjerenja.
• Manje sreće i niža percipirana kvaliteta života.
• Više vremena provedenog gledajući televiziju i više se slažu da je 'televizija moj najvažniji oblik zabave'.

Opet, Putnam ovdje daje pregled kontrolnih skupina: dob, imovinsko stanje, državljanstvo, etničku pripadnost, jezik, obrazovanje, vlasništvo kuće, spol, gustoću, nejednakost prihoda, i tako dalje.

Učinak jedino preživljava fokus na specifične skupine u tehnologiji (mladi, bogati, urbani), ali ovaj uzorak nije dovoljno dobar da bi bili uvjereni kako će sljedeća globalna generacija biti progresivnija i imunija na ove učinke: “Ukratko, pokušali smo testirati svako zamislivo artefaktično objašnjenje za naše temeljno otkriće, a ipak obrazac i dalje postoji. Mnogim Amerikancima danas je različitost neugodna.”

Kako se društvo uvlači u sebe, sve manje naših mladih pronalazi ljubav i izražava tu ljubav kroz svoju djecu.

(Postoji ovdje i očita posljedica povlačenja radnika s visokim kvocijentom inteligencije, iz područja s visokom plodnošću u područja s niskom plodnošću - kao što su tehnološka središta - što također ubija našu sposobnost kolonizacije Marsa: smanjujete stopu reprodukcije najinteligentnijih članova našeg planeta . Ovo je takozvani 'IQ shredder' efekt - pa, iako nije čisto vezano za pitanje ilagalaca - moram uz Muska i njegove fantazije, dotaknuti i to pitanje. Nisam sigurna vidite li kojim putem idem, no vraćam se na početak - ovo je dugogodišnji plan - i neobično je opasan. Ima tu i naših grešaka previda, definitivno...Zar ne?)

Elonov IQ Shredder: Naša imigracijska strategija ubrzava idiokraciju (prevedeno: ne možemo kolonizirati Mars s idiotima)

Nekako jasno rečeno: ambicija kolonizacije Marsa ne može se ispuniti ako nemamo ogroman i sve veći broj zdravih, inteligentnih i sposobnih ljudi. Teraformiranje i naseljavanje planeta je ogroman izazov. No, da li je naša trenutna civilizacija  sposobna proizvesti takvu populaciju? Jako smo daleko od toga. Zapravo, kao što je gore već i rečeno: trenutni pristup Mr Muska uništava upravo ono što će mu uskoro trebati (ako ne izmišlja scenarij za najnoviji sf bestseler).

Koliko god smiješno ovo zvučalo i iako nemam nekakve aspiracije prema naseljavanju Marsa - korištenje ove hipoteze - kao sredstva za razumijevanje naše općenitije (zemaljske) krize plodnosti jest dosta produktivno. Ne zagovaram eugeniku ili bilo kakav umjetni inženjering nad populacijom za povećanje inteligencije. Ono što me brine jest kako spriječiti obrnuto: kako smanjiti nametanje umjetnih okolnosti koje buduće generacije čine manje zdravima nego što bi inače bile?!

Dakle, kako Elon potkopava populacijsku inteligenciju? Ovdje je vrijeme da se oživi neoreakcionarni koncept stare škole: 'IQ shredder'. Ovo je termin koji je skovao Spandrell u svom eseju iz 2013. godine: "Lee Kuan Yew isušuje vam mozak za kratkoročni dobitak“.

IQ Shredder jest politika koja privlači veliki broj neobično sposobnih ljudi, koja ih zatim izlaže pritiscima okoline, i koji radikalno potiskuju njihovu plodnost. Klasičan primjer je Singapur koji svojim bogatstvom usisava izuzetne radnike sa svih strana svijeta, a zatim ih prilagođava svom načinu života i srazmjernom natalitetu (1,04 i pada).

"Kako radi IQ Shredder? Osnovnu mašineriju nije teško opisati, nakon što se cijeni njezina duboka društveno-povijesna ironija. Model IQ Shredder kapitalistička je politika visokih performansi...

(1) Razina civilizacije i društvenog uređenja je takva da je privlačna talentiranim i kompetentnim ljudima.
(2) Imigracijska politika je neumoljivo selektivna (tj. eugenika prvog reda).
(3) Održava ekonomsku strukturu koja je iznimno učinkovita u izvlačenju produktivne aktivnosti od svih dostupnih odraslih osoba.
(4) Učinkovito je specijaliziran unutar šire trgovačke mreže, kojoj osigurava vrijedna dobra i usluge, te iz koje crpi gospodarske i demografske resurse.

Ukratko, pretražuje ljudsku genetsku zalihu, regionalno pa čak i globalno, velikim dijelom zbog izuzetne prilike koju pruža za pretvorbu bio-privilegiranog ljudskog kapitala u ekonomsku vrijednost... a potom ih djelomično sterilizira(ju). Upravo (lokalna) eugenika prvog reda čini disgeniku drugog reda (globalnu) tako iznimno destruktivnom." (Nick Land, IQ Shredders)

https://web.archive.org/web/20190326032437/http://www.xenosystems.net/iq-shredders/#more-3088

Dakle, Elonova vizija produktivnog društva (npr. 'natjecateljske Amerike') jest zapravo ubrzano uništavanje IQ-a, jer on ne želi samo slijediti osnovni model koji je gore opisao Land (sa svjetskim lovcima na talente koji dovlače iznimne ljude u Ameriku da rade za njegova poduzeća) - nego on (i Vivek) bez srama zagovaraju dodavanje radnog stila života, koji će sigurno povećati učinke sterilizacije:

1. Ekstremno radno vrijeme (ostavlja malo vremena za formiranje obitelji);

2. Visoke razine imigracije (uzrokuju negativne pritiske na plaće);

3. Kultura učenja i ispita (poticanje manjeg broja djece u koju se više ulaže).

Znači, tvrtka postaje vlastito društvo, samo za sebe, gdje upravlja vašim društvenim aktivnostima i podržava vaše osnovne funkcije (pružanje obroka, tuširanja, pranja rublja…). Da. To je to. Imigracije na "marsovski" način. 

Prije nego završim sa nečim što je poprilično kontroverzno, napominjem kako je sve ovo danas inspirirano sve većim brojem dokumenata iz Britanije - koji pokazuju i konačno dokazuju - organizirano dugogodišnje silovanje bijelih djevojčica, te nakon toga prisiljavanje neka se udaju za starce, iz ilegalnih imigracijskih obitelji. Ovo se događa uz pristanak britanske vlade, policije, socijalnih službi - ma, svih društvenih instrumenata (koji su ovaj ogromni problem zataškavali godinama). Lokalno ove organizirane (većinom pakistanske) bande nazivaju "grooming gangs" (bande za "vjenčanja"). Dakle, britanske vlasti su dozvolile neka Britanija postane Pakistan. Ili, što bi se reklo: danas u Britaniji, sutra cirkus stiže u vaš grad. Ima podosta literature i tekstova zadnjih dana o ovoj temi, ali ja ću ovdje priložiti linkove na dva autora (čije tekstove ovdje objavim) i koji propituju kulturni aspekt ovih odvratnosti: 

https://frankwright.substack.com/p/the-cultural-production-of-child

https://keithwoods.pub/p/grooming-gangs

3. Smrtna kazna je dobra stvar. I kršćanska. Potreban je veliki povratak. Sjetite se zločina.... 

"Stoga je Ilija nanio smrt mnogima, i svojom rukom i prizivajući oganj s nebesa; kao što su također učinili bez ishitrenosti mnogi drugi veliki i bogoliki ljudi, u istom duhu brige za dobrobit čovječanstva."

(Sveti Augustin, O Govoru na gori)

"Jutro po jutro uništavat ću
svo zliou zemlji,
odsijecajući sve zlotvore
iz grada Gospodnjeg."

(David, Psalam 101:8)

Skandal imigrantskih bandi silovatelja u Ujedinjenom Kraljevstvu je zadobio toliku važnost zbog općeg osjećaja kako pravda nije zadovoljena. Vlada je tada iznevjerila sve te djevojke i nastavlja s tim prema svima u UK (i uokolo) i dan danas. 

Ali, što ovo sve znači i zašto je to tako? Što bi pravda zapravo podrazumijevala? Zašto je sav naš establišment degradirao do te mjere da nije u stanju proizvesti kakvu takvu pravdu?

Ovdje ću ustvrditi kako nas vlada Ujedinjenog Kraljevstva sada iznevjerava iz točno istog razloga iz kojeg je onda iznevjerila te mlade djevojke: ona tretira kazneno kažnjavanje u potpunosti kao političku brigu za optimalno 'upravljanje' društvom - na razini drugih menadžerskih briga, kao što su npr. 'rasni odnosi' - a ne kao stvar koja se tiče etičkog imperativa pravde, kao neovisnog dobra, koje se mora postići.

Nažalost, pravda kao menadžerski pothvat (kojim upravlja birokratsko ‘Ministarstvo pravosuđa’) - bez ikakve koncepcije pravde:  kao božanske, vječne, moralne nužnosti - jest nekoherentna i neučinkovita.

Režim je istinskoj pravdi oduzeo jednu značajku: Osvetu!

Država rado razmatra onesposobljavanje (izolacija prijestupnika putem zatvora), odvraćanje (upravljanje društvom) i ispravljanje (rehabilitacija). Sve su to ciljevi dobrog upravljanja koji ne zahtijevaju posebno metafizičko utemeljenje, pa ih država razumije i provodi prema svojim (nesposobnim) sposobnostima.

Ali, Osveta ostaje sama. Odmazda. Osveta. To su moralna pitanja, a sekularna država nema pojma kako im dodijeliti vrijednost.

No, (ovo će za neke biti iznenađenje) kršćanska tradicija apsolutno dobro razumije ove stvari i može jasno objasniti kako i kada se ona moraju primjeniti. Skupine imigrantskih silovatelja, uz one koji su ih štitili - zaslužuju smrtnu kaznu. Svi bi trebali visiti.  Obraniti ću ovo uvjerenje pozivajući se na bogatu kršćansku tradiciju u tom pogledu.

Ovaj tekst puno duguje knjizi Edwarda Fesera i Josepha M. Bessettea: 'By Man Shall His Blood be Shed: A Catholic Defense of Capital Punishment', koju preporučujem pročitati svima koji žele dublje zaroniti u ovu temu. Većina citata u ovom tekstu je izvorno  preuzeta iz ove knjige.

Počnimo s očitim: smrtna kazna jest eksplicitno dopuštena u Svetom pismu. Vladari imaju Božju dozvolu neka koriste mač kako bi kaznili zločince. 

"Jer vladari nisu strah za dobra djela, nego za zla. Želite li se ne bojati autoriteta? Čini što je dobro, i imat ćeš pohvalu od istog. Jer on vam je Božji sluga za dobro. Ali, ako činiš zlo, boj se; jer on ne nosi mač uzalud; jer on je Božji službenik, osvetnik da izvrši gnjev na onome koji čini zlo."

(Rimljanima, 13:3-4)

(Obratite pažnju na središnje mjesto pojma 'osvetnik').

Ali, kako je ovo moguće? Ne uklanja li Isus 'lex talionis' - oko za oko - u Mateju 5?

"Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko i zub za zub.’ Ali, ja vam kažem da se ne opirete zlu čovjeku. Tko te udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi."

(Matej, 5:38-39)

Netočno je shvaćanje kako je Isus 'uklonio' ​​lex talionis jer je 'pretjerano'; zapravo je sasvim suprotno. Kao što Krist kaže u Mateju 5,17: “Ne mislite da sam došao pokvariti Zakon ili Proroke. Nisam došao uništiti nego ispuniti.”

Što znači ispuniti, a ne uništiti lex talionis? To znači dovesti do punine načela koja su s pravom već svojstvena tom zakonu. Ta načela nisu načela pozivanja na nasilje - već obuzdavanja prekomjerne osvete. Lex talionis je ograničenje koje osigurava pravdu, ograničava odmazdu na ono što je proporcionalno: oko za oko. Kao što sveti Augustin objašnjava:

"Niti, opet, postoji bilo kakva suprotnost između onoga što su rekli oni iz starih vremena, “Oko za oko, zub za zub,” i onoga što Gospodin kaže… Stara zapovijed kao i nova imaju za cilj obuzdati žestinu mržnje i obuzdati nalet ljute strasti.

…zapovijed, “oko za oko, zub za zub”, umjesto da bude znak za paljenje vatre koja je ugašena, bila je radije pokrivač za sprječavanje širenja već zapaljene vatre. Jer postoji pravedna osveta povrijeđenoj osobi od njezina napadača; tako da kad oprostimo, odustanemo od onoga što bismo s pravom mogli tražiti... Nema nepravde u traženju duga, iako ima dobrote u opraštanju... Iako nema grijeha u želji za osvetom u granicama pravde, čovjek koji ne želi nikakvu osvetu, dalje je od grijeha nepravedne osvete."

(Sveti Augustin, Contra Faustum)

Kristova molba za milosrđem ne negira načelo razmjernosti pravde – ono ga pretpostavlja. Zar se ne može pokazati milost ili oprost prema nekome tko ne zaslužuje kaznu? Kada ćemo onda pokazati takvu milost onima koji zaslužuju pravednu kaznu?

U stvari, potpuna koncepcija pravde zapravo i uključuje razmatranje elemenata koje država nameće: onesposobljavanje, odvraćanje, ispravljanje. Ali, bez konačnog (zapravo temeljnog) elementa - osvete - pravda se ne može postići. Ovdje je potrebno jedno definicijsko pojašnjenje: u teološkoj tradiciji Crkve osveta vladara odavno se shvaća kao vrlina, s odredbom da je razmjerna kazna proporcionalna počinjenom zločinu (i šteti).

Zašto je osveta temeljni element? Zašto Akvinski to opisuje kao 'posebnu vrlinu' u Sumi? Zato jer je bez osvete samu pravdu gotovo nemoguće primijeniti, jer o pravednoj osveti ovise naknadna razmatranja o proporcionalnosti kazne.

"Ako nekome ne trebamo dati pravdu, onda ne može niti postojati načelna primjedba - kako se korektivna i odvraćajuća funkcija kazne - ostvaruje izricanjem krajnje blagih kazni za teška kaznena djela, ili izrazito oštrih kazni za lakša kaznena djela. Možda bi se određene ubojice moglo odvratiti, ili uvjeriti neka promijene svoje ponašanje umjerenom novčanom kaznom; možda bi se manje krađe mogle gotovo eliminirati prijetnjom pogubljenja po kratkom postupku." (Feser & Bessette) 

C.S. Lewis dodatno naglašava:

"Koncept Pustinje jedina je poveznica između kazne i pravde... Kada prestanemo razmišljati o tome što zločinac zaslužuje i razmatramo samo ono što će ga izliječiti ili odvratiti druge - prešutno smo ga potpuno uklonili iz sfere pravde; umjesto osobe, subjekta prava, sada imamo puki objekt, pacijenta, “slučaj”.

(C.S. Lewis, Humanitarna teorija kažnjavanja)

Odavde, vjerujem kako je očito kako ove skupine imigrantskih silovatelja zaslužuju smrt.

Smrtna kazna je dopuštena radnja kada je provodi vladar, a kazne koje izriče država trebaju biti razmjerne težini zločina.

O tome jesu li ti zločini bili dovoljno teški da opravdaju vješanje, prepuštam vama da odlučite:

"Smrtna kazna… služi da nas podsjeti na veličanstvenost moralnog poretka koji je utjelovljen u našem zakonu i na strašne posljedice njegova kršenja. Zakon se ne smije shvatiti kao samo zakon koji donosimo ili ukidamo po svojoj volji, i poštujemo ili ne poštujemo kada nam odgovara, osobito ne kazneni zakon. Gdje god se zakon smatra samo zakonskim, ljudi će se vrlo brzo oglušiti i naučiti će kako to učiniti bez ikakvih neugodnosti za sebe.

Kazneni zakon mora imati dignitet, koji je daleko veći od onog koji posjeduju puki zakonski akti, ili utilitarne kalkulacije iz koristoljublja; najmoćnije sredstvo koje imamo da mu damo to dostojanstvo jest ovlastiti ga neka izrekne konačnu kaznu. Kazneni zakon mora biti užasan, pod tim mislim, izazivati ​​strahopoštovanje, ili izazivati: ​​"duboko poštovanje ili strah od poštovanja". Mora nas podsjetiti na moralni poredak po kojem jedino možemo živjeti kao ljudska bića, a u naše vrijeme jedina kazna koja to može učiniti je smrtna kazna."

(Walter Berns, 'Za smrtnu kaznu: zločin i moralnost smrtne kazne')

Da. Konačno neki moraju visiti!

Hvala na čitanju. 

Cijeli ovaj tekst je inspiriran (odnosno točnije: pomalo prepravljen) nizom tekstova Johanna Kurtza. Čovjeka, roditelja, onoga koji se usudi suprostaviti. Ima poprilično tekstova o roditeljstvu, kao i lošem obrazovnom sustavu sa kojim smo zaglavili:

https://becomingnoble.substack.com/

Zločin dovođenja nevjerojatnih hordi ilegalaca, u ime plana kojim bi budući naraštaji postali mješancima zbog lakšeg upravljanja, leži na našim državnim strukturama (zlo koje je zlo samo po sebi) i političarima koji nisu - u naše ime - imali hrabrosti reći: Ne!! Zločin za sav kriminal, zlostavljanja i ubojstva koje ilegalci vrše nad domicilnim stanovništvom - ide njima na dušu. No, to nikako ne znači kako ne zaslužuju kaznu. Smrtnu kaznu, ako je počinjeni zločin tog nivoa....osobno smatram: svaki zločin počinjen nad slabijim od sebe, posebno djecom; kao i napad grupe na pojedinca sa ciljem počinjenja ubojstva ili sakaćenja - definitivno zaslužuje smrtnu kaznu. Oni koji su plaćeni od nas za izvršenje pravde i koji okrenu glavu na drugu stranu - čak i prema njihovom napisanom zakonu su suučesnici - zato i oni zaslužuju smrtnu kaznu. Iskreno, briga me kako kažnjavaju silovatelje i pedofile u Pakistanu - ako je to njima tamo super: ma, neka im i dalje bude. Samo NE!! u mojoj kući. Što je previše - previše je!

I ne, Mr Musk, nemojte nam više prodavati priče o putovanju na Mars. Jer, idioti i kriminalci su za ludnicu i zatvor - a ne neka obećana, izmišljena putovanja - kojima se prikriva pravo stanje stvari. To je: velika većina djece ne zna više držati olovku i ne zna zbojiti 2+2; uz činjenicu: ta djeca su na izvolite pedofilskim sotonskim hordama (koje i Musk ima u familiji). Pozdrav.