Zašto SAD podržava 'pobunjenike' koji kolju kršćane?

Sjedinjene Države podupiru protukršćanske 'pobunjeničke' skupine koje su svrgnule sirijskog vođu Bashara al-Assada. Kao što je JD Vance jednom upitao: 'Zašto ne možemo zaustaviti genocid nad kršćanima?' Odgovor je moć i ta snaga moći ima puno veze s prirodnim plinom.

(Napomena: Ovaj je tekst daleko važniji nego što se to na prvi pogled čini. Obrađuje vrlo složenu situaciju. Ako ustrajete do kraja, shvatiti ćete ogroman globalni značaj onoga što se sada događa u Siriji, a koje se, između ostalog, tiče i sudbine mnogih starih kršćana u regiji.)

Dugotrajni rat u Siriji, koji je nedavno nastavljen, ne tiče se samo sudbine kršćana u toj napaćenoj naciji, niti novog migrantskog vala, koji bi uslijedio nakon sloma. Zasigurno se ne radi o slobodi. Upad Turske na sjever i ponovno oživljavanje takfiri terorista iz Idliba, koje podržava Zapad, znakovi su velike igre. Pobjednik u igri najvjerojatnije može ponovo iscrtati kartu svjetske moći.

Kao što ćemo vidjeti ovdje, tko god podupire Bashara al-Assada, ima uz sebe ključeve budućnosti. Ako mislite kako je to jako čudno obzirom na vijesti, to je zato što su vijesti isto dijelom kampanje.

No, krenimo otpočetka.

Jedna “strana” u ovom ratu su:

Assad: Oružane snage Sirije.
Saveznici: ruske zračne snage, Hezbollah, Iran i njegova iračka milicija.

Protiv:

Turska: Sirijska nacionalna armija.

Sjedinjene Američke Države, Izrael: “HTS” (Hay’at Tarir al-Sham) – bivši Al-Qaeda, ISIS, al-Nusra “pobunjenici”.

Ukratko: SAD, Turska i Izrael podržavaju islamske teroriste pri svrgavanju Assada, jer su u prošlosti naoružavali i koristili iste te teroriste, kao što su Al-Qaeda i ISIS, za promicanje svojih političkih ciljeva.

Assada su njegovi navodni ruski i iranski saveznici ostavili izloženim i sada mu se žure pomoći – budući da je operacija njegova svrgavanja propala. I SAD i Rusi su željeli da Assad ode, da ga zamijeni netko koga mogu kontrolirati. Umjesto toga, Assad ih je sve nadigrao - i sada ga onaj tko želi pobijediti mora podržati.

Obje strane poduzimaju poteze da se upravo to učini, upravo sada. Evo zašto.

'Umjereni buntovnici'

Jedan od glavnih neokonzervativaca, William "Bill" Kristol, opisao je "borce protiv Assada" kao silu koja se bori za slobodu u Siriji,  koju bi SAD trebao poduprijeti do kraja - kao što je to činio i prije.

https://apnews.com/united-states-government-dfe1547ba36f4f968deee227d467dc08

https://x.com/BillKristol/status/1862869089565163523

Zapravo, ti su "pobunjenici" preimenovani u "Al-Nusra Front". Možda ih poznajete i po umjetničkim imenima: "ISIS/Da'Esh" ili "Al-Qaeda". Sada se zovu "HTS". U Velikoj Britaniji ih etiketiraju kao terorističku skupinu, čiji ih mediji sada ponovo predstavljaju kao umjerene pobunjenike. U 2016. godini je jedna "anti-Assadovska" skupina, koju podržava, SAD odrubila glavu djetetu. U Alepu sada ruše božićna drvca.

Ove skupine za sjeckanje glava naoružavale su SAD od 2012. godine - nakon SAD/U.K. operacije Odisejeva zora u Libiji. Nakon što je ta država propala, a njezin vođa pukovnik Moamer Gadafi ubijen, Clintonov State Department poslao je oružje libijske vojske u Siriju - duž “Rat linije” - kako bi naoružao “pobunjenike”. WikiLeaks je objavio depešu iz 2012. godine, u kojoj se detaljno opisuje ova američka strategija za rušenje Assada.

“[Al-Qaeda] je na našoj strani”, rekao bi politički savjetnik Hillary Clinton.  

https://x.com/wikileaks/status/852266094379380738

Cilj je bila promjena režima. To što se libijski režim promijenio iz stabilnog i uspješnog u mjesto gdje se prodaju robovi, a koptskim kršćanima odrubljuju glave, nije bilo važno. Ono što jest bilo važno je uklanjanje vođe koji se odbio prikloniti Izraelu, američkom zastupniku u regiji, i koji je predstavljao prijetnju zapadnom financijskom sustavu dužničkog ropstva.

Izrael podržava Al-Qaidu

Izrael je također priznao kako je učinkovito podržavao Al-Qaidu. Bivši zapovjednik IDF-a, Gadi Eisenkot, priznao je 2019. godine da je Izrael naoružavao “sirijske pobunjenike”. Foreign Policy je 2018. godine izvijestio kako je Izrael godinama naoružavao i financirao "najmanje 12 pobunjeničkih skupina" u Siriji.

Ovdje bivši glasnogovornik Mossada priznaje da je Izrael liječio ranjene borce Al-Qaide na svojoj granici - iz "humanitarnih" razloga:

https://x.com/Megatron_ron/status/1797829667170472065

Zapitajte se zašto vojska islamističkih ekstremista na sjevernoj izraelskoj granici nikada nije progovorila niti riječ o Gazi, i nikada nije napala Izrael: https://x.com/WhatTheHekmat/status/1862894538517270782

Tko su 'pobunjenici'?

Takozvane "umjerene pobunjenike" u Siriji podržavaju SAD i Izrael. Drugi muslimani ih nazivaju “tekfirima”. Tekfirije vjeruju kako su  muslimani otpadnici, za razliku od njih samih. Oni imaju naviku odrubljivanja glava ljudima: kršćanima, drugim muslimanima, zapadnjacima. Tu su i videa, naravno. Ovaj dokumentarac, snimljen u Idlibu, prikazuje dio brutalnosti tih pobunjenika, koje podržava Zapad: https://x.com/MaxBlumenthal/status/1863127435740324186

Mobilizacija ovih "pobunjenika", za koje se kaže kako se bore za slobodu i protiv Assada, pokušaj je SAD-a i Izraela da raspuste jedinu naciju na svojim granicama, koja se nije podvrgla regionalnoj vlasti SAD-a/Izraela.

Egipat, Libanon i Jordan normalizirali su odnose s cionističkom državom. Sirija nije. Njegovu je Golansku visoravan Izrael okupirao 1967. godine i anektirao 1981. godine. 

Turska

Turska već dugo gleda na sjevernu Siriju kao na "sigurnosnu zonu" koja navodno prijeti turskoj stabilnosti. Kurdske skupine u regiji predstavljaju prijetnju Erdoganu, koji bi se u budućnosti mogao suočiti s građanskim ratom, pa je ponovo pokrenuo vojne operacije u regiji, koje traju od 2011. godine. Sirijska nacionalna vojska sada se bori u Siriji protiv asadove regularne vojske - u stvari su turski proxy. Erdogan podržava i “HTS” – “pobunjenike”.

Zbog Erdoganova odbijanja da ukloni svoje vojne trupe iz sjevernog dijela Sirije - Assad se dvije godine odbija sastati s Erdoganom. U srpnju 2024. godine su krenule uvertire prema Assadu, zajedno s rehabilitacijom njegova režima, u cijeloj regiji. Najnovije nasilje može se promatrati kao pokušaj da se poništi ovaj razvoj događaja. Nije uspjelo.

Erdogan je želio da SAD intervenira na terenu 2011. godine. Osumnjičen je kako je organizirao "plinski napad", kako bi pokrenuo Obaminu "crvenu liniju" za intervenciju - kao što je Seymour Hersh i predložio 2019. godine.

Čini se kako je Obama u zadnji čas odlučio odustati od intervencije, što je Erdogan doživio kao izdaju. Od tada je poduzeo vlastite operacije protiv Kurda na sjeveru Sirije, nakon što je 2022. godine sklopio kratki savez protiv njih s Assadom, što je taktika koja može objasniti njegov srpanjski pokušaj "popravljanja ograde". Kurde podupiru SAD.

Turska, članica NATO-a, kreće sama – i to joj je dopušteno, obzirom na golemu stratešku moć. Što nas vraća na plin.

Assadova strategija

Assad je povukao svoju vojsku kako bi utvrdio glavni grad, Damask. Nakon što je pomaknuo svoje trupe s linije kontakta, ustupio je teren do točke gdje se nalaze - SNA (koju podržava Turska) i takfirski "pobunjenici" - suočeni s mogućom međusobnom borbom.

Ne bi bilo prvi put. "Pobunjenici" imaju razgranatu povijest međusobnih borbi u Siriji, kao što je Lindsey Snell izvijestila i u prosincu 2023. godine. Sada već zloglasni članak u Los Angeles Timesu iz 2016. godine je pokazao kako se "pobunjenici" koje podržava Pentagon bore protiv "pobunjenika" koje podržava CIA:

https://www.latimes.com/world/middleeast/la-fg-cia-pentagon-isis-20160327-story.html

Assad se povukao kako bi učvrstio položaj koji može držati, prepuštajući teren neposlušnom neprijatelju, poznatom po unutarnjim sukobima. Njegova vojska, oslabljena dvogodišnjim izraelskim zračnim napadima i uskraćena pomoći iz Irana, ne može pobijediti na terenu, ali može pokušati obraniti svoj glavni grad.

Ponovno ubijanje kršćana

Zašto je to učinio? Takfiri "pobunjenici" odmah su počeli uništavati božićne ukrase po Aleppu, koji je drugi po veličini grad u Siriji, i s tim su započeli odmah nakon Assadova povlačenja. Procjenjuje se da u Aleppu živi oko 50.000 kršćana.

https://x.com/iraqschristians/status/1862937487858929902

Aleppo je imao najveću kršćansku populaciju u Siriji prije rata (2011.) koji je podupirao i financirao SAD, s nekih 200.000 ljudi, koji su većinom pobjegli iz grada u posljednjih 13 godina – što odražava dramatičan pad kršćanske populacije u cijeloj Siriji.

Sirijski kršćani – jedna od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu – mogli bi se suočiti s istrebljenjem pod ovim novim "slobodarskim" režimom. Zašto SAD podržava ljude koji kolju kršćane?

https://x.com/MatthewDimitri8/status/1863011663919632477

Ako vas ovo iznenađuje, uzmite u obzir kako je američka invazija na Irak poubijala više od milijun povijesnih kršćana. Turci - saveznici SAD-a i NATO-a - svojedobno su ubili preko milijun kršćana u Armeniji, koja je najstarija kršćanska nacija na zemlji.

Kao što je JD Vance pitao u svibnju: "Zašto [SAD] ne može zaustaviti genocid nad kršćanima?"

Odgovor je moć. A ta moćna snaga ima puno veze s prirodnim plinom.

Plinovod za Katar

Assad drži ključ novog plinovoda od Katara do Sirije. Zašto je ovo važno?

Europa ima ogroman energetski deficit zbog miniranja ruskog plinovoda Sjeverni tok do Njemačke - vjerojatnost koja je zbog američkih i europskih sankcija Rusiji, ali i zbog rata u Ukrajini, ograničila europski pristup jeftinoj energiji.

Drugi ruski plinovod prema Europi se vrlo rijetko spominje. Ovo je Turkstream, gdje prolazi ruski plin za Tursku, kroz Crno more. Mađarska, Grčka, Bugarska i Balkan oslanjaju se na ovu opskrbu plinom kako bi funkcionirale kao države – i to se opisuje kao “trojanski konj” ruske moći u Europi.

Održavanje ove opskrbe otvorenom znači kako će te nacije ostati stabilne, ali također Rusiji daje golemu moć utjecaja u Europi. Turska suradnja je ključna, što i jest jedan od razloga zašto je Rusija pristala na turske zahtjeve u sporazumima kojima je riješen rat u Siriji 2011. godine. Ako Rusija kontrolira i Siriju, stjerala je tržište plina u kut, te je osigurala strateški globalni utjecaj.

Turska, Rusija, Iran i Astana

Poznato kao Astana Format, rješenje iz 2017. godine je dovelo do dogovora Rusije, Turske i Irana o suradnji oko sigurnosti u Siriji, nakon rata koji je uslijedio prilikom pokušaja "promjene režima" Assada 2011. godine. Posljednjih su dana ruski i iranski ministri vanjskih poslova inzistirali na povratku na ovaj format za okončanje rata.

Izvješće zaklade Carnegie o Astani za 2023. godinu, kaže: "Ovo inzistiranje na formatu Astane otkriva njegov pravi modus operandi: mehanizam za normalizaciju vojne nazočnosti sponzora, uz minimiziranje međudržavnih trvenja."

Rusija je rekla kako je postavila sustave protuzračne obrane S300 u Siriju, 2018. godine. Nakon zahtjeva Izraela, i na zadovoljstvo Turske - Rusija ih je povukla krajem 2022. godine, unatoč tome što je Assad platio za njih. Ovo je ostavilo sirijski zračni prostor otvorenim za izraelske zračne napade koji su od tada neprekidno nastavljali gađati Assadovu vojsku. Ovaj je potez Rusije također obeshrabrio Izrael od slanja oružja Ukrajini.

Četiri godine Rusija niti jednom nije dopustila tim sustavima neka ciljaju izraelske vojne zrakoplove koji su bombardirali iranske milicije po Siriji. Rusija je “igrala dvostruku igru”, kako je Yossi Melman izvijestio za Haaretz u svibnju 2020. godine: dopuštala je slabljenje Irana, dok je zadržavala vlastitu prisutnost u regiji. To se zove "dekonflikcija" - pokušaj balansiranja svoje prisutnosti, bez izravnog sukoba sa SAD-om i njegovim saveznicima.

Iran je financirao Assada od 2011. godine. Jedna je kreditna linija istekla 2019. godine i Assad je morao demobilizirati mnoge svoje trupe u srpnju. Iran je u veljači uklonio mnoge svoje elitne časnike iz Sirije. Zašto su Rusi i Iranci ovako razgolitili svog saveznika?

Rusija se oslanja na tursku suradnju i traži "umirivanje" Izraela. Iako Rusija želi zadržati svoj utjecaj u Siriji, zajedno sa svojom pomorskom bazom u Tartusu i bazom zračnih snaga u Hmeimimu, pristala bi Iranu prepustiti vodstvo, istovremeno bi radije prihvatili neko popustljivije vodstvo. Assad je trebao otići. Assad se odbio prikloniti SAD-u, Turcima, Izraelu, također je odbio raspustiti svoju preostalu vojsku u ovom posljednjem pokušaju uništenja njegove države - što su Rusi i Iranci izgleda namjeravali.

Budući da su ga njegovi saveznici oslabili, kako se za njega može reći da drži adut u rukama?

Velika igra u Siriji

Priča Sirije nije priča o slobodi ili prijateljstvu. To je mjesto Velike igre za svjetsku dominaciju. Tko prihvati Assadov dogovor, pobjeđuje u igri. Kakav je to dogovor i zašto je bitan?

Assad sada traži saveznike u zaljevskim državama, a ključ za to je Katar. Time bi se mogao izgraditi plinovod od Katara do Sirije,  kako bi se Europa opskrbila energijom koja joj je prijeko potrebna. Robert Fisk predvidio je značaj ovog poteza 2018. godine. Assad ga je opisao kao "Program četiri mora" i najavljen je 2009. godine. Drugi izvor tvrdi kako je Assad predložio ovu viziju još prije 20 godina, 2004. godine. 

Ostvarenje ovog plana bi svelo Izrael na "manju zemlju" u novoj regionalnoj strukturi moći koju predvodi Sirija, prema dr. Imadu Fawzi Shoueibiju (voditelju Centra za podatke i strateške studije u Siriji=. U početku plan uključuje Tursku; alternativna ruta mogla bi zaobići Tursku, ali i prethodni plan povezivanja s Kinom. Katar, koji trenutačno drži američku liniju protiv Assada i protiv širih napora Zaljeva da se normaliziraju odnosi, učiniti će što god Amerikanci žele. SAD želi pobijediti.

2000. godine je Katar predložio izgradnju ovog plinovoda kroz Siriju do Turske. Assad je odbio ovu inicijativu koju su poduprle SAD, vjerojatno zato što bi to Turcima prepustilo veliki utjecaj. Godine 2006., američki State Department počeo je financirati oporbene operacije u Siriji protiv Assada, kako je otkrio WikiLeaks. Washington Post je izvijestio kako je u depeši najvišeg američkog diplomata u Damasku 2009. godine, stajalo: “[Assad] bi nedvojbeno gledao na sva američka sredstva koja idu ilegalnim političkim skupinama kao na podržavanje promjene režima.”

Njegov režim predstavljao je problem američkoj velikoj strategiji izgradnje naftovoda kako bi porazio svoje rivale. Ono što je uslijedilo, kažu neki, bila je obojena revolucija “arapskog proljeća”, koja je pristigla u Siriju 2011. godine, kao i dugi rat koji danas ponovno eskalira. 

Američke snage i dalje su stacionirane na američkom plinskom polju Conoco u sjevernoj Siriji. Taj su plinovod digle u zrak iranske milicije u listopadu 2023. godine. Katar je od tada naoružavao i financirao "pobunjenike", a to čini i dan danas. Ipak, strategija Katara ostaje usklađena sa SAD-om - ne s takfirističkim pobunjenicima. Cilj je bio svrgnuti Asada. Nije upalilo.

Ako se ovaj plinovod ponovo izgradi, mogao bi presjeći kinesku Belt and Road Inicijativu popola, te uništiti ruski utjecaj. To ovisi o tome gdje ovaj plinovod završava i uključuje li, ili isključuje, Iran, Rusiju i Tursku.

“Teoriju cjevovoda” dugog sirijskog rata iznio je 2016. godine Robert F. Kennedy Jr. Njegova polemika okrivljuje CIA-u: “koja se počela aktivno miješati u Siriju 1949. godine, jedva godinu dana nakon osnivanja agencije [sic].” Još jedan plinovod bio je u pripremi – od Irana do Sirije – koji je dogovoren 2011. godine. To je očito bila prijetnja SAD-u i Zapadu. “Ništa se na ovom frontu neće dogoditi sve dok je Assad na vlasti” bilo je stajalište iz 2012. godine. 

Teza o "cjevovodu" Katar-Sirija-Turska odbačena je kao "teorija zavjere", govoreći kako se ta ideja pojavila tek 2009. godine - kada je Assad 01. kolovoza te godine izrekao: “Kada se gospodarski prostor između Sirije, Turske, Iraka i Irana integrira, povezali bismo Mediteran, Kaspijsko more, Crno more i [Perzijski] zaljev. … Nismo važni samo na Bliskom istoku. … Jednom kada povežemo ova četiri mora, postajemo nezaobilazno sjecište cijelog svijeta u investicijama, transportu i više.”

Ipak, isto izvješće pokazuje kako je strategija izgradnje plinovoda bila Assadova vizija barem od 2004. godine. 

Energetski šokovi na Zapadu

Veliki energetski šokovi na Zapadu prate tijek rata u Ukrajini, sada se opet promijenila igra. Kao i blokiranje Sueza – jedne od glavnih ruta za isporuku ukapljenog prirodnog plina u Europu. Ovo je argument koji je iznio Le Monde 2022. godine - prema  oživljavanju argumenta o ogromnoj strateškoj moći u predloženom sirijskom plinovodu. To bi omogućilo ono što je nekada bilo nemoguće – zamjenu ruskih isporuka plina Europi - plinom iz Katara. 

Promjena ruske igre

Poslijeratni dogovor oko Ukrajine najvjerojatnije će rezultirati obnovom isporuke ruskog plina Europi. Njemačka i njeni sateliti će umrijeti bez jeftine pouzdane energije. Njemačka vlada već se raspustila zbog ekonomske krize izazvane podrškom ratu u Ukrajini, a izgleda kako će se s francuskom vladom dogoditi isto.

To Rusiji daje ogromnu geostratešku moć. Putinova disertacija je napisana na temu: "Mineralno-sirovinski resursi i strategija razvoja ruskog gospodarstva". To je ruska igra u Velikoj igri.

Ako Assad izgradi ovaj plinovod bez Putina, ruski utjecaj u Europi se topi. Formirati će se novi i unosan savez koji će poduprijeti Zapad. Odnos snaga dramatično se mijenja. Gubitak Sahela - zbog državnih udara je za rusku stranu značio kako je slično rješenje plinovoda od Nigerije do Alžira postalo nemoguće.

Jedine dugoročne opcije za Europu sada su ostale: ruski ili katarski plin.

Assad, tvorac kraljeva

Ovo Assada čini tvorcem kraljeva. Njegov bi potez mogao potkopati BRICS, okončati rusku geostratešku moć u Europi, ali i hendikepirati veliku kinesku strategiju.

To je razlogom zašto nikoga nije briga hoće li se kršćane masovno klati u Siriji. To je razlogom zašto su ljudi poput Williama Kristola stilizirali ljude koji će te kršćane vjerojatno pobiti - kao borce za slobodu.

Tko god kontrolira Siriju, može diktirati sudbinu svijeta. Ovo je mjesto pravog svjetskog rata, onog koji će odlučiti tko će vladati bliskom budućnošću. Tko god kontrolira Siriju, pobjeđuje u igri. Budući kako je Assada nemoguće smijeniti – za sada – to znači kako onaj tko ga podupre briše ploču. Zbog toga su Rusi smijenili svog generala u Siriji. Ruska potpora iz zraka i bespilotnih letjelica je pojačana, snažno udaraju po položajima "pobunjenika". Iran je također obnovio potporu u ovoj kasnoj fazi, s milicijom koju podržava Iran, uključujući i iz Iraka.

Zanimljiva vremena

U posljednjem nizu zapanjujućih obrata, SAD i Ujedinjeni Arapski Emirati su ponudili ukidanje sankcija Assadu, ukolkio se odmakne od Irana. To bi vjerojatno normaliziralo odnose s Katarom.

Bivši načelnik stožera izraelske vojske rekao je 2013., i ponovio 2017. godine, kako je u interesu Izraela da Assad ostane na vlasti.

Prošlog vikenda, Herb Keinon, izraelski analitičar, blizak svim izraelskim premijerima u posljednje 24 godine, napisao je u Jerusalem Postu 01. prosinca, upozoravajući kako Sirija nakon Assada nosi značajne rizike za Izrael – i može izazvati vojnu intervenciju. Kasnija izvješća pokazuju zabrinutost Izraela da bi neuspjeh napada "pobunjenika" mogao ojačati Iran u Siriji.

Assad bi se mogao okrenuti prema SAD-u. Možda će se rukovati s Trumpom u Novoj godini. Možda se čini nezamislivim da Assad “promjeni strane”, ali to bi jamčilo opstanak Sirije, i jedinog režima koji je sposoban i voljan pružiti bilo kakvu zaštitu kršćanima.

Ukoliko se to dogodi, ruska globalna sila je poražena, na samom rubu teško izborene pobjede. Kineska globalna trgovinska mreža presječena je na dva dijela. Ovo bi moglo oživjeti globalno carstvo SAD-a. Zaljevske nacije, koje su krenule u BRICS, ponovno bi se pridružile SAD-u. To bi dolaru osiguralo status svjetske rezervne valute.

Velika bi igra bila gotova za dugo vremena.

Ovo je najznačajnija borba za vlast u novijoj povijesti. Značaj nadmašuje bilo koji drugi sukob na zemlji, a njegovo rješenje odlučiti će, ne samo o sudbini nacija, regije - već i o tome tko će dominirati svijetom u desetljećima koja dolaze.

Dugi rat u Siriji je neobjavljeni svjetski rat. Zato je to važno, jer ono što se tamo događa - odlučuje o svemu ostalome. Kao što je uobičajeno na ovoj razini sukoba; ljudska cijena se nikada ne broji i nema prijatelja - samo interesi. Takva je igra. Igra se odvija sada, iza dimne zavjese propagande i laži, jer javno mnijenje proizvode oni koji za to imaju moć.

Akterima na državnoj razini bitno je samo tko pobjeđuje. Ne kako. Ovo je lekcija trenutka.

(Napomena: tekst je pisan 06. prosinca; u međuvremenu se navodno Assad sklonio u Rusiju, no možda i nije. Točno je također kako Izrael udara avionima po jučerašnjim saveznicima i suborcima - "onim finim pobunjenicima". Pa, 1. svjetski rat je isprovociran zbog nafte. Zašto ovaj veliki svjetski rat ne bi bio zbog plinovoda? Iako nas propaganda neprekidno laže i mulja o velikim obnovljivim izvorima energije. Dakle, objavljujem ovaj tekst, iako neke navodne informacije iz MSM-a tvrde potpuno suprotno. Sami odlučite.)