Na današnji dan prije 61 godinu je ubijen JFK

A Damned Murder Inc. 

Kennedyjeva bitka protiv Levijatana

Eisenhowerovo "Naslijeđe iz pepela"

Militarizacija Sjedinjenih Država pod vojnim industrijskim kompleksom, u ranim 1950-ima, počela je vraćati moć korporativnoj eliti, dok su čelnici industrije i financija zauzimali ključne državne pozicije. Eisenhowerovo predsjedništvo dovelo bi neka Washington preuzmu poslovni rukovoditelji, odvjetnici s Wall Streeta i investicijski bankari. Njima bi se pridružila nova ratnička kasta, koja je postala poznata u javnosti, tijekom Drugog svjetskog rata.

Eisenhower je želio uspostaviti američku nadmoć, izbjegavajući još jedan rat velikih razmjera, kao i imperijalne terete (koji su doveli Veliku Britaniju do bankrota i prema kojoj su SAD sada ispunile svoje zahtjeve pod NSC-75). Iskorištavanjem gotovo monopola američke vojske na nuklearnu vatrenu moć, predsjednik se nadao kako će rat učiniti nezamislivim za sve američke protivnike. Problem s Eisenhowerovom strategijom bio je u tome što je držanjem Washingtona u stalnom stanju visoke pripravnosti - upravo osnažio najmilitantnije glasove u svojoj administraciji. Eisenhower je napravio ozbiljnu pogrešku izabravši Johna Fostera Dullesa za jednog od svojih najbližih savjetnika, a po pravilu onda i Allena Dullesa. Bilo je dvojbeno je li Eisenhower ikada imao slobodnog trenutka od otrovnog meda koji mu je neprestano kapao u uho.

Granica između CIA-e i vojske postajala je sve nejasnijom, kako su vojni časnici bili dodijeljeni misijama obavještajnih agencija, a zatim vraćeni na svoja vojna mjesta kao "vatreni učenici Allena Dullesa" (prema riječima pukovnika J. Fletchera Proutya, koji je služio kao časnik za vezu između Pentagona i CIA-e, između 1955. i 1963. godine).

Približavajući se kraju svog predsjedničkog mandata, u svibnju 1960. godine je predsjednik Eisenhower planirao kulminirati (loše nazvan) u 'Križarskom ratu za mir' - konačnom konferencijom na vrhu, s premijerom SSSR-a Nikitom Hruščovom, u Parizu. Bio je to Eisenhowerov jasan pokušaj da konačno progura svoju vlastitu inicijativu i koja nije dobila svoj 'blagoslov' od Johna Fostera. Da je  Eisenhower u tome uspio, pokrenulo bi se raspuštanje Velike strategije hladnog rata i uklonilo bi se opravdanje za održavanje vojnoindustrijskog kompleksa.

U pripremama za ovaj Summit, Bijela kuća je naredila prekid svih aktivnosti nadlijetanja komunističkog teritorija, do daljnjega.

Ipak, 01. svibnja 1960. godine, visokoleteći špijunski zrakoplov U-2, kojim je upravljao Francis Gary Powers, napustio je Pakistan i krenuo pravocrtnim preletom preko Sovjetskog Saveza na putu za Bodo u Norveškoj, što je suprotno Eisenhowerovim naredbama. U-2 se srušio u Sverdlovsku u Rusiji. Među predmetima koji su pronađeni u avionu bile su (prije svega): identifikacije Powersa kao agenta CIA-e - što jest nešto vrlo sumnjivo, nešto što obavještajni časnik ne bi trebao nositi tijekom navodne tajne misije. Incident je bio dovoljan kako bi se mirovni Summit otkazao; 'Križarski rat za mir' bačen je u kolijevku.

Ubrzo nakon toga su počele kružiti glasine da su Sovjeti oborili zrakoplov. Međutim, sam je Allen Dulles svjedočio pred zatvorenom sjednicom Odbora za vanjske poslove Senata kako špijunski zrakoplov U-2 nije oboren, nego se srušio zbog "problema s motorom." Ovu veoma važnu Dullesovu izjavu mediji su uglavnom ignorirali. Kasnije je Eisenhower u svojim memoarima potvrdio da špijunski avion nisu oborili Sovjeti, te da je doista motor izgubio snagu i srušio se u Rusiji. Prouty je sumnjao kako je "kvar na  motoru" možda izazvan unaprijed, planiranom nestašicom pomoćnog vodikovog goriva, te da su Powersovi identifikacijski elementi vjerojatno bili podmetnuti i stavljeni u njegov padobranski ruksak. Uz samo određenu količinu goriva i pravocrtnu putanju, bilo bi lako točno izračunati gdje bi Powers bio prisiljen sletjeti. Prouty je sumnjao kako je CIA namjerno izazvala incident, zbog toga da unište moguću mirovnu konferenciju i osigurala daljnju vladavinu hladnoratovskog fanatizma braće Dulles.

Zanimljivo je kako je čovjek koji je bio zadužen za kubanski prognanički program; koji se sastao se s Mauriceom Challeom u znak podrške francuskom puču u Alžiru protiv predsjednika de Gaullea - bio Richard Bissell (zamjenik direktora planova za CIA-u) - isti onaj čovjek koji je planirao let U -2 i koji je (prema Proutyju), poslao Powersa preko Sovjetskog Saveza, 01. svibnja 1960. godine. 

Dana 05. siječnja 1961. godine, tijekom sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost, frustrirani i iscrpljeni predsjednik Eisenhower je  (samo nekoliko tjedana prije nego što je Kennedy trebao preuzeti dužnost) izjavio kako mu je CIA pod Dullesom oduzela mjesto u povijesti kao mirotvorca i kako iza sebe nije ostavio ništa osim "nasljedstva od pepela za svog nasljednika". Sve što je Eisenhower ostavio iza sebe bio je njegov oproštajni govor, koji je održao 17. siječnja 1961. godine, u kojem je slavno upozorio američki narod na ono što se zahuktalo tijekom njegova osmogodišnjeg predsjedničkog mandata: “U vijećima vlade se moramo zaštititi od stjecanja neopravdanog utjecaja, traženog ili neželjenog, od strane vojno-industrijskog kompleksa... Potencijal za katastrofalan porast krivo postavljene moći postoji i trajati će."

Uzdizanje Phoenixa 

Eisenhower je možda ostavio naslijeđe pepela iza sebe, za svog nasljednika, ali iz tog pepela će se pojaviti sila koja će postati  izravni izazov vladavini 'moćne elite'.

U travnju 1954. godine je Kennedy ustao u Senatu kako bi osporio podršku Eisenhowerove administracije, osuđenom na propast francuskom imperijalnom ratu u Vijetnamu, predviđajući kako to neće biti kratkotrajni rat. U srpnju 1957. godine je Kennedy još jednom zauzeo snažan stav protiv francuskog kolonijalizma - ovaj puta krvavog rata Francuske protiv pokreta za neovisnost Alžira -  koji je Eisenhowerovu administraciju ponovno zatekao na pogrešnoj strani povijesti.

Ustajući u Senatu, dva dana prije Dana neovisnosti Amerike, Kennedy je izjavio:

“Najmoćnija pojedinačna sila u današnjem svijetu nije niti komunizam, niti kapitalizam, niti H-bomba, niti navođeni projektil – to je vječna čovjekova želja da bude slobodan i neovisan. Veliki neprijatelj te goleme sile slobode naziva se, u nedostatku preciznijeg izraza, imperijalizam – a to danas znači sovjetski imperijalizam i, htjeli mi to ili ne, iako se ne poistovjećuju - zapadni imperijalizam. Stoga je najvažniji ispit američke vanjske politike danas kako se suočiti s izazovom imperijalizma, što činimo kako bismo pospješili ljudsku želju da čovjek bude slobodan. Na ovom testu, više nego na bilo kojem drugom, ovu će naciju kritički ocjenjivati ​​neposvećeni milijuni u Aziji i Africi, a zabrinuto promatrati još uvijek puni nade ljubitelji slobode, iza Željezne zavjese. Ako ne uspijemo odgovoriti na izazov sovjetskog ili zapadnog imperijalizma, tada nikakva inozemna pomoć, nikakvo povećanje naoružanja, nikakvi novi paktovi, ili doktrine, ili konferencije na visokoj razini - ne mogu spriječiti daljnje nazadovanje našeg kursa i naše sigurnosti.”

U rujnu 1960. godine je u New Yorku održana godišnja Opća skupština Ujedinjenih naroda. Castro i pedesetočlana delegacija su bili među prisutnima i izazvali su veliku pozornost u naslovnicama medija, kada su odlučili odsjesti u hotelu Theresa u Harlemu, nakon što je hotel Shelburne (u središtu grada) zatražio sigurnosni polog od 20.000 dolara. Još veću pomutnju u novinama je napravio onda kada je u ovom hotelu održao govor, raspravljajući o pitanju jednakosti u Sjedinjenim Državama; tijekom svog boravka u Harlemu, jednoj od najsiromašnijih četvrti u zemlji.

Kennedy će, nedugo zatim, posjetiti isti hotel i također održati govor:

“Iza činjenice da je Castro došao u ovaj hotel, [i] Hruščov… postoji još jedan veliki putnik u svijetu, a to je putovanje svjetske revolucije, svijet u previranju… Trebalo bi nam biti drago [što su Castro i Hruščov] došli u Sjedinjene Države. Ne trebamo se bojati dvadesetog stoljeća, jer svjetska revolucija koju vidimo posvuda oko sebe, dio je izvorne američke revolucije.” 

Što je Kennedy time mislio? Američka revolucija vodila se za slobodu od vladavine monarhije i imperijalizma, a u korist nacionalnog suvereniteta. Ono što je Kennedy izjavio jest da je to upravo isto ono ugnjetavanje kojega se ostatak svijeta želi otresti, te da Sjedinjene Države imaju priliku biti predvodnikom u borbi za neovisnost svih nacija.

Dana 30. lipnja 1960. godine, obilježavajući neovisnost Republike Kongo od kolonijalne vladavine Belgije, Patrice Lumumba, prvi kongoanski premijer, održao je govor koji je postao poznat po svojoj strastvenoj kritici kolonijalizma. Lumumba je govorio o borbi svog naroda protiv “ponižavajućeg ropstva koje nam je nametnuto... [godine koje su bile] ispunjene suzama, vatrom i krvlju,” i zaključio obećanjem “Pokazati ćemo svijetu što crni čovjek može učiniti kada radi u slobodi, i učiniti ćemo Kongo ponosom Afrike.” Ubrzo nakon toga, Lumumba je također jasno rekao: "Ne želimo biti dio Hladnog rata... Želimo da Afrika ostane afrička s politikom neutralizma." 

Kao rezultat toga, Lumumba je označen kao komunist, zbog svog odbijanja da bude hladnoratovski satelit za zapadnu sferu. Umjesto toga, Lumumba je bio dijelom Panafričkog pokreta, koji je predvodio ganski predsjednik Kwame Nkrumah, s kojim će kasnije Kennedy također surađivati, a koji je zatražio puni nacionalni suverenitet i kraj kolonijalizma u Africi.

Lumumba bi "ostao ozbiljna opasnost", rekao je Dulles na sastanku NSC-a, 21. rujna 1960. godine, "sve dok ga se ne riješi." Tri dana kasnije, Dulles je jasno dao do znanja da želi trajno uklanjanje Lumumbe, kablirajući CIA-inu stanicu Leopoldville: “Želimo dati [sic] svaku moguću potporu u eliminiranju Lumumbe, kao i svaku mogućnost ponovnog preuzimanja položaja kao vladinog dužnosnika.” Lumumba je ubijen 17. siječnja 1961. godine, samo tri dana prije Kennedyjeve inauguracije, tijekom zamagljenog prijelaznog razdoblja između predsjednika. Onda je CIA najslobodnija vezati svoje labave krajeve, uvjerena kako neće biti ukoreni od strane nove uprave, koja obično želi izbjeći skandal tijekom prvih dana na vlasti.

Kennedy, koji je očito namjeravao zaustaviti Murder Inc. (koji je Dulles stvorio i vodio) će objaviti svijetu, u svom inauguracijskom govoru, 20. siječnja 1961. godine: “Baklja je predana novoj generaciji Amerikanaca.”

I tako je počela Kennedyjeva bitka s Levijatanom.

Dullesov Zakon o izdaji i Zaljev svinja

Istog dana kada je CIA-a osnovana, predsjednik Truman osnovati će i Vijeće za nacionalnu sigurnost Sjedinjenih Država (NSC). NSC je bilo vijeće čija je namjeravana funkcija bila neka posluži kao predsjednikova glavna ruka kod koordinacije nacionalne sigurnosti, vanjske politike i politike među različitim vladinim agencijama.

Pukovnik Fletcher Prouty piše u svom 'JFK: The CIA, Vietnam, and the Plot to Assassinate John F. Kennedy': 

“Godine 1955. imenovan sam za osnivanje ureda za specijalne operacije, u skladu s Direktivom Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC) #5412, od 15. ožujka 1954. godine. Ova Direktiva NSC-a, po prvi je put u povijesti Sjedinjenih Država, definirala tajne operacije i dodijelili su tu ulogu Središnjoj obavještajnoj agenciji za obavljanje takvih misija, pod uvjetom da ih je na to uputio NSC, te su nadalje naredili aktivnim pripadnicima vojske neka izbjegavaju takve operacije. U isto vrijeme, Oružanim snagama je naloženo neka 'pruže vojnu potporu tajnim operacijama CIA-e', kao službenu funkciju."

Ono što je to značilo jest kako je trebalo doći do spoja između ureda za inozemnu obavještajnu službu i vojske, te da bi ured za inozemnu obavještajnu službu djelovao kao glavni pas u tom odnosu, primajući samo naredbe od NSC-a. Iako NSC uključuje predsjednika, kao što ćemo vidjeti, predsjednik je jako daleko od toga da bude u poziciji neka uređuje politiku NSC-a.

Osim što je naslijedio odgovornost za dobrobit zemlje i njezinih ljudi, Kennedy je naslijedio i tajni rat s komunističkom Kubom, koju je vodila CIA. JFK-a od samog početka nisu voljeli u CIA-i, kao i određeni hodnici Pentagona, jer su znali kakav je njegov stav o stranim pitanjima i kako bi to bilo u izravnom sukobu s onim na čemu su oni radili gotovo 15 godina.

Tajnu operaciju protiv Kube, koju Prouty potvrđuje u svojoj knjizi JFK: The CIA, Vietnam, and the Plot to Assassinate John F. Kennedy, CIA je potiho nadogradila, uz odobrenje Eisenhowerove administracije, u ožujku 1960. godine, uz skromni program potpore kubanskom egzilu. To je uključivalo male zračne desantne operacije i operacije iznad kubanske plaže, do invazijske brigade od 3000 ljudi, neposredno prije nego što je Kennedy stupio na dužnost.

Ovo je bila golema promjena u planovima, sa kojom nisu upoznali predsjednika Eisenhowera (koji je na kraju svog mandata upozoravao kako je vojnoindustrijski kompleks labav top), niti kasnije predsjednika Kennedyja - već samo inozemni obavještajni ured, koji nikada nije bio izabran od strane američkog naroda. Ovo pokazuje razinu neprijateljstva s kojom se Kennedy susreo čim je stupio na dužnost, ali i ograničenja predsjedničke moći kada nema potporu obavještajnih i vojnih krugova.

U roku od tri mjeseca, nakon početka JFK-ovog mandata, planirana je Operacija Zaljev svinja (17.-20. travnja 1961. godine).

Kako govori popularna revizionistička povijest - JFK je odbio pružiti zračnu zaštitu prognanoj kubanskoj brigadi, što je rezultiralo katastrofalnim neuspjehom kopnene invazije i odlučujućom pobjedom Castrove Kube. To je doista bila neugodnost za predsjednika Kennedyja, koji je morao preuzeti javnu odgovornost za neuspjeh, međutim, to nije bila neugodnost njegove  sposobnosti kao vođe. Bila je to neugodnost, jer bi da nije preuzeo javnu odgovornost, morao objasniti pravi razlog zašto operacija nije uspjela; odnosno, kako su CIA i vojska protiv njega, te da on nema kontrolu nad njima. Da je Kennedy takvo što priznao, izgubio bi sav kredibilitet koji ima kao predsjednik u vlastitoj zemlji; izgubio bi i međunarodni kredibilitet, te bi doveo građane Sjedinjenih Država u neposrednu opasnost, usred hladnog rata.

Ono što se stvarno dogodilo jest kako je otkazan osnovni zračni napad prije zore, bombardera Kubanske brigade iz egzila  Nikaragve, kako bi uništili posljednja tri Castrova borbena zrakoplova. Ovaj zračni napad naredio je sam Kennedy. Kennedy je uvijek bio protiv američke invazije na Kubu, a napad na Castrove posljednje zrakoplove od strane kubanske brigade egzila bi ograničio Castrovu prijetnju, bez da SAD izravno podržava operaciju promjene režima na Kubi. To je bilo u potpunoj suprotnosti CIA-inom planu za Kubu.

Kennedyjevu naredbu za zračni napad na Castrove zrakoplove će otkazati posebni pomoćnik za poslove nacionalne sigurnosti,  McGeorge Bundy, četiri sata prije nego što su B-26 Brigade u egzilu trebali poletjeti iz Nikaragve. Kennedy nije bio uključen u ovu odluku. Osim toga, direktor središnje obavještajne službe, Allen Dulles, čovjek zadužen za operaciju u Zaljevu svinja, bio je izvan zemlje na zakazani dan iskrcavanja.

Pukovnik Prouty, koji je u to vrijeme bio načelnik specijalnih operacija, opisao je ovu situaciju:

“Svi koji su bili povezani s planiranjem invazije u Zaljevu svinja znali su da politika koju diktira NSC 5412 jasno zabranjuje korištenje aktivnog vojnog osoblja u tajnim operacijama. Niti u jednom trenutku pozicija 'zračnog pokrivanja' nije bila upisana u službeni plan invazije... Priča o 'zračnom pokrivanju' koja je stvorena jest netočna.”

Kao rezultat toga, JFK koji je vrlo dobro razumio tko je uzrokom ovog fijaska, osnovao je kubansku studijsku grupu dan poslije i zadužio ih je za utvrđivanje uzroka neuspjeha operacije. Studijska grupa, koju su činili: Allen Dulles, general Maxwell Taylor, adm. Arleigh Burke i državni odvjetnik Robert Kennedy (jedini član kojem je JFK mogao vjerovati), zaključila je kako je do neuspjeha došlo zbog Bundyjeva telefonskog poziva generalu Cabellu, koji je bio zamjenik direktora CIA-e, što je poništilo predsjednikovu naredbu o zračnom napadu.

Kennedy ih je imao.

Ponižavajuće, direktor CIA-e Allen Dulles, bio je dijelom ekipe koja je zaključila uzroke neuspjeha u Cuban Study Group, te da je operacija u Zaljevu svinja bila neuspješna zbog CIA-ine intervencije u predsjednikove naredbe. To je omogućilo Kennedyju neka  izda Memorandum o akciji nacionalne sigurnosti #55, 28. lipnja 1961. godine, čime je započeo proces promjene premještanja odgovornosti s CIA-e na Združene načelnike stožera.

Kao što Prouty navodi u svojoj knjizi: “Kada bi se u potpunosti primijenio, kao što je Kennedy planirao, nakon njegovog reizbora 1964. godine bi izbacio CIA-u iz posla tajnih operacija. Ovo se pokazalo kao jedan od prvih čavala u lijes Johna F. Kennedyja.” Ako ovo nije bila dovoljna pljuska CIA-i, Kennedy je iznudio ostavku direktora CIA-e, Allena Dullesa; zamjenika direktora CIA-e za planiranje, Richarda M. Bissella Jr. i zamjenika direktora CIA-e, Charlesa Cabella.

Prouty uspoređuje incident u Zaljevu svinja sa sabotažom 'Križarskog rata za mir'. Oba događaja orkestrirala je CIA kako bi uništila sposobnost predsjednika SAD-a da uspostavi miran dijalog s Hruščovom, odnosno smanji napetosti hladnog rata. Oba su predsjednika preuzela odgovornost za događaje, unatoč tome što je odgovornost bila na CIA-i. Međutim, i Eisenhower i Kennedy su shvatili kako bi, ako ne preuzmu odgovornost, to bila njihova javna izjava gdje potvrđuju kako nemaju nikakvu kontrolu nad svojim vladinim agencijama. Nadalje, operacija Zaljev svinja zapravo je i trebala propasti. Namjera je bila potaknuti javno negodovanje, kako bi se pokrenula naknadna izravna vojna invazija na Kubu.

U javnosti je zabilježen sastanak (ili prikladnije opisan kao intervencija) sa zamjenikom direktora CIA-e za planiranje, Richardom Bissellom, zatim predsjednikom Združenog štaba, Lymanom Lemnitzerom i načelnikom mornarice, admiralom Burkeom (koji je zapravo pokušavao naoružati predsjednika Kennedyja neka odobri izravan vojni napad na Kubu). Admiral Burke već si je uzeo slobodu postaviti dva bataljuna marinaca na mornaričke razarače uz obalu Kube "očekujući kako bi američkim snagama moglo biti naređeno neka uđu na Kubu kako bi spasili neuspjelu invaziju." 

Kennedy je ostao pri svom. “Bili su sigurni da ću im popustiti”, Kennedy je kasnije rekao posebnom pomoćniku predsjednika, Daveu Powersu. “Nisu mogli vjerovati da novi predsjednik poput mene neće paničariti i pokušati spasiti vlastiti obraz. Pa, krivo su me procijenili.” Nažalost, neće biti tako lako skinuti Dullesa s trona, koji je nastavio djelovati kao šef CIA-e, dok su ključni članovi obavještajne zajednice, poput Helmsa i Angletona, redovito zaobilazili McConea (kasniji direktor CIA-e) i izravno izvještavali Dullesa.

Ali, Kennedy je također bio vrlo ozbiljan u namjeri da to do kraja sagleda i obećao je kako će "razdvojiti CIA-u na tisuću komadića i raspršiti je u vjetar."

La Resistance

Postoji još jedan prilično značajan incident koji se dogodio samo nekoliko dana nakon Zaljeva svinja, a koji je uglavnom ostao u sjeni kubanskog fijaska. Od 21. do 26. travnja 1961. godine se dešava Alžirski puč ili generalski puč. To je bio neuspjeli državni udar,  čiji je cilj bio svrgavanje predsjednika de Gaullea (1959.-1969.). Organizatori puča bili su protiv tajnih pregovora koje je francuski premijer Michel Debré započeo s antikolonijalnom Frontom nacionalnog oslobođenja (FLN - nacionalističkom političkom strankom u Alžiru).

Dana 26. siječnja 1961. godine, samo tri mjeseca prije pokušaja državnog udara u Francuskoj, Dulles je Kennedyju poslao izvješće o situaciji u Francuskoj, koje kao da je nagovještavalo da de Gaullea više neće biti: “U Francuskoj vlada predrevolucionarna atmosfera.… Kopnena vojska i Zračne snage odlučno se protive de Gaulleu… Najmanje 80 posto časnika je nasilno protiv njega. Nisu zaboravili kako je 1958. godine dao časnu riječ da nikada neće napustiti Alžir. On sada ne ispunjava svoje obećanje i oni ga zbog toga mrze. De Gaulle sigurno neće izdržati ukoliko pokuša napustiti Alžir. Za njega će vjerojatno sve biti gotovo do kraja godine — ili će biti smijenjen, ili će biti ubijen.”

Kao što je već spomenuto u prethodnom poglavlju, pokušaj puča predvodio je Maurice Challe (koordiniran s mrežom OAS Gladio), za kojeg je de Gaulle imao razloga zaključiti kako radi uz otvorenu potporu američkih obavještajnih službi i NATO-a. Službenici Élyséea počeli su širiti ovu vijest po tisku, koji je izvijestio o CIA-i kao o "reakcionarnoj državi unutar države", koja je djelovala izvan Kennedyjeve kontrole. Challe je nedavno služio kao vrhovni zapovjednik NATO-a, te je imao bliske odnose s nizom visokih američkih časnika stacioniranih u sjedištu vojnog saveza, u Fontainebleauu.

U kolovozu 1962. godine je OAS pokušao atentat na de Gaullea, vjerujući kako je izdao Francusku time što je prepustio Alžir -  alžirskim nacionalistima. Ovo bi bio najozloglašeniji pokušaj atentata na de Gaullea: desetak snajperista OAS-a otvorilo vatru na predsjednikov automobil, koji je uspio pobjeći iz zasjede, unatoč tome što su sve četiri gume bile izbušene. Nakon neuspjelog državnog udara, de Gaulle je pokrenuo čistku svojih sigurnosnih snaga i smijenio je generala Paula Grossina (šefa SDECE -  francuske tajne službe). Grossin je bio blisko povezan s CIA-om i izrekao je Franku Wisneru, tijekom ručka, kako je povratak de Gaullea na vlast jednak komunističkom preuzimanju vlasti u Parizu.

De Gaulle je nakon toga povukao Francusku iz vojnog zapovjedništva NATO-a, 1966. godine. Francuska se neće vratiti u NATO sve do travnja 2009. godine, na samitu u Strasbourgu i Kehlu. Uz sve to, 14. siječnja 1963. godine je de Gaulle, na konferenciji za novinare, izjavio kako je stavio veto na britanski ulazak u Zajedničko tržište. To bi bio prvi korak Francuske i Zapadne Njemačke prema formiranju Europskog monetarnog sustava, koji je isključio Veliku Britaniju. Bivši britanski državni tajnik, Dean Acheson, izravno je telegramirao zapadnonjemačkom kancelaru Konradu Adenaueru, pozivajući ga neka pokuša uvjeriti de Gaullea da odustane od veta, rekavši "ako itko može utjecati na odluku generala de Gaullea, vi ste sigurno ta osoba."

Acheson nije niti znao kako je Adenauer bio samo nekoliko dana udaljen od potpisivanja Francusko-njemačkog sporazuma, 22. siječnja 1963. godine (također poznatog kao Elizejski ugovor), koji je imao goleme implikacije. Francusko-njemački odnosi, kojima su dugo dominirala stoljeća rivalstava, sada su se složili kako su im sudbine iste. Elizejski ugovor bio je jasna osuda anglo-američkog snažnog nadzora, koji je preuzeo zapadnu Europu, od kraja Drugog svjetskog rata. Ova bliska veza je doživjela vrhunac formiranjem Europskog monetarnog sustava (EMS). To se također poklopilo sa spremnošću Francuske i Zapadne Njemačke da rade sa zemljama OPEC-a, koje trguju naftom za nuklearnu tehnologiju - što je ubrzo nakon toga sabotirano od strane američko-britanskog saveza.

28. lipnja 1961. godine je Kennedy potpisao NSAM #55. Ovaj dokument je prenio odgovornost za obranu tijekom Hladnog rata s CIA-e na Združene načelnike stožera, te bi drastično promijenio tijek rata u Vijetnamu (da je bio pregledan). To bi također učinkovito uklonilo CIA-u iz hladnoratovskih operacija i ograničilo CIA-u na njenu jedinu zakonsku odgovornost: koordinaciju obavještajnih podataka. Do 11. listopada 1963. godine, NSAM #263, koji je pomno nadzirao Kennedy, donio je političku odluku "da se povuče 1.000 vojnog osoblja [iz Vijetnama] do kraja 1963. godine" i nadalje najavio kako bi "trebalo biti moguće povući većinu američkog osoblja [uključujući CIA-u i vojsku] do 1965. godine.” List oružanih snaga, Stars and Stripes, imao je naslov: “AMERIČKE TRUPE IZVAN VIJETNAMA DO ’65.” 

S ubojstvom vijetnamskog predsjednika Ngo Dinh Diema, koje je vjerojatno odradila CIA, 02. studenog 1963. godine, nakon čega je uslijedilo Kennedyjevo ubojstvo samo nekoliko tjedana kasnije, 22. studenog 1963. godine; de facto predsjednik, Lyndon Johnson,  potpisao je NSAM #273, 26. studenog 1963. godine kao početak preokreta Kennedyjevih politika upisanih pod #263. 17. ožujka 1964. godine je Johnson potpisao NSAM #288 - koji je označio punu eskalaciju Vijetnamskog rata, te je uključio 2,709,918 Amerikanaca koji su izravno služili u Vijetnamu; uz 9,087,000 koji su služili u Oružanim snagama SAD-a tijekom tog razdoblja.

Vijetnamski rat nastavio se još 12 godina nakon Kennedyjeve smrti, trajao je ukupno 20 godina za Amerikance i 30 godina, ako računamo sve američke tajne akcije u Vijetnamu.

Zakon šutnje

Podržavajući Njemačku i de Gaulleove protupoteze protiv anglo-američkog ekonomskog pritiska nad Europom,  čvrsto protivljenje zapadnom imperijalizmu i ulozi NATO-a, sve to s mladim Kennedyjem koji je izgradio vlastiti otpor protiv imperijalističkog rata u Vijetnamu i imperijalizma općenito - bilo je jasno kako je moćna elita u velikim problemima.

Bilo je mnogo lažnih pokušaja kako bi se ismijao bilo tko tko osporava službeno izvješće Warrenove komisije, kao ništa drugo doli rubna teorija zavjere. Ne bi trebali smatrati nimalo sumnjivim da je Allen Dulles, od svih ljudi, u biti, bio šefom ove komisije. Čitatelj bi trebao imati na umu kako najveći dijelovi ovog zapjenjenog protivljenja proizlaze iz same agencije, koja je počinila zločin za zločinom nad američkim narodom, kao i nad pojedincima, ali i vladama u inozemstvu. Kada bi CIA ikada priznala krivnju, osim ako nije uhvaćena na djelu? Čak i nakon saslušanja u Frankovom crkvenom odboru, kada je CIA proglašena krivom za planiranje inozemnih ubojstava, predstavnici CIA-e su potvrdili kako nisu uspjeli u svakoj zavjeri, ili kako ih je netko pretukao.

Američki narod mora shvatiti kako CIA nije respektabilna agencija; nemamo posla s časnim ljudima. To je odmetnička sila koja vjeruje kako ciljevi opravdavaju sredstva, kako su samoprozvane 'kraljeve ruke' i kako su iznad vlade i zakona. Oni na vrhu, poput Allena Dullesa, bili su jednako nepokolebljivi kao Churchill u zaštiti interesa moćne elite ili, kako je Churchill to volio nazivati -  "Visoke kabale".

Zanimljivo je kako je 22. prosinca 1963. godine, samo mjesec dana nakon Kennedyjeva ubojstva, Harry Truman objavio oštru kritiku CIA-e, u The Washington Postu:

“Nikada nisam niti pomislio da će, kada sam osnivao CIA-u, ona biti uključena u mirnodopske operacije plašta i bodeža...[ali] već neko vrijeme sam bio uznemiren načinom na koji je CIA-a skrenula sa svog izvornog zadatka. Postala je operativna i ponekad vladina ruka za kreiranje politike... [CIA je narasla] toliko udaljena od svoje predviđene uloge da se tumači kao simbol zlokobnih i tajanstvenih stranih intriga... Ima nešto u načinu na koji Djelovanje CIA-e baca sjenu na našu povijesnu poziciju [kao] slobodnog i otvorenog društva i smatram da to moramo ispraviti.”

Trumanovi komentari, izrečeni samo mjesec dana nakon ubojstva Kennedyja, izazvali su šok među Amerikancima. Je li Truman mislio na "zlokobnu i tajanstvenu stranu intrigu" - u odnosu na Kennedyjevo ubojstvo? Nitko drugi, nego sam Allen Dulles, jest bio taj koji će započeti kampanju kako bi umirovljenog predsjednika natjerao neka se odrekne svog mišljenja, te je angažirao Washingtonskog opunomoćenika Clarka Clifforda, bivšeg Trumanova savjetnika, koji je predsjedao obavještajnim savjetodavnim odborom predsjednika Johnsona.

Dulles je napisao Trumanu pismo u kojem navodi kako je "duboko uznemiren" Trumanovim izjavama u Washington Postu. Truman, koji je bio odgovoran za formiranje CIA-e, bez obzira na to što je definitivno imao argumente kako je za vrijeme Eisenhowerove administracije (i pod vodstvom Allena Dullesa) - CIA bila odvedena u mnogo dublju crnu rupu, nego što je Truman ikako mogao zamisliti. Truman je ostao pri svojoj optužbi CIA-e, što je izazvalo potpunu paniku kod Allena Dullesa.

David Talbot piše u 'Đavoljoj šahovskoj ploči':

“Ipak, Dulles ne bi prihvatio poraz. U nemogućnosti da promijeni stvarnost, jednostavno je promijenio zapis, kao svaki dobar špijun. 21. travnja 1964. godine, po povratku u Washington, Dulles je glavnom savjetniku CIA-e, Lawrenceu Houstonu, napisao pismo o svom polusatnom sastanku s Trumanom. Tijekom njihovog razgovora u Trumanovoj knjižnici, Dulles je potvrdio u svom pismu, stariji bivši predsjednik je izgledao 'prilično zapanjen' vlastitim napadom na CIA-u, kada mu je šef špijuna pokazao kopiju članka iz Posta. Dok ga je pregledavao, Truman je reagirao kao da ga prvi put čita, prema Dullesu. 'Rekao je kako je [članak] potpuno pogrešan. Zatim je rekao da osjeća da je to ostavilo vrlo loš dojam.'

Činilo se kako Truman, prikazan u Dullesovom pismu, pati od senilnosti i/ili se nije mogao sjetiti što je napisao, ili ga je iskoristio njegov pomoćnik, koji je možda napisao članak pod imenom bivšeg predsjednika. Zapravo, službenici CIA-e kasnije su pokušali okriviti Trumanova pomoćnika za pisanje provokativnog mišljenja. Truman je 'očito bio jako uznemiren člankom u Washington Postu,' zaključio je Dulles u svom pismu, '...i nekoliko je puta rekao kako će vidjeti što može učiniti u vezi s tim.'

Dullesovo pismo Houstonu - koje je očito bilo namijenjeno CIA-inim dosjeima, neka se dohvate kada god to bude svrsishodno - bilo je nečuvena dezinformacija. Truman, koji će živjeti još osam godina, još je bio zdrave pameti, u travnju 1964. godine. Nije mogao biti šokiran sadržajem vlastitog članka, budući da je izražavao ista stajališta o CIA-i - čak i jače - prijateljima i novinarima kroz neko vrijeme.

Nakon Zaljeva svinja, Truman se povjerio spisateljici Merle Miller, kako mu je žao što je ikada osnovao CIA-u. 'Mislim da je to bila pogreška', rekao je. 'A da sam znao što će se dogoditi, nikada to ne bih učinio... [Eisenhower] nikada nije obraćao pažnju na to, i izmaklo je kontroli... Postalo je vlastita vlada i sva tajna... To je vrlo opasna stvar u demokratskom društvu.' Isto tako, nakon objavljivanja eseja u Washington Postu, Trumanov izvorni direktor CIA-e, admiral Sidney Souers—koji je dijelio mišljenje sa svojim bivšim šefovim ograničenim konceptom agencije – čestitao mu što je napisao članak. "Sretan sam koliko mogu biti što vam je moj članak o Središnjoj obavještajnoj agenciji zazvonio, jer znate zašto je ta organizacija osnovana", odgovorio je Truman Souersu."

Kao što je Prouty izjavio, svatko s malo slobodnog vremena tijekom poslijepodneva, mogao je sam otkriti kako je Warrenova komisija bila neugodno i muljavo nesposobna, ponašala se kako je to gotova stvar da je Oswald ubio Kennedyja, te je bila nezainteresirana čuti bilo što suprotno toj pripovijesti.

Jim Garrison je bio okružni tužitelj New Orleansa, od 1962. do 1973. godine; te je jedini pokrenuo suđenje u vezi s atentatom na predsjednika Kennedyja. U knjizi Jima Garrisona, "Na tragu ubojica", J. Edgar Hoover se nekoliko puta spominje kako ometa ili obustavlja istrage o ubojstvu JFK-a, posebno u vezi s dokazima koje je prikupila policijska uprava u Dallasu. Ovdje je bitno napomenuti test na nitrate kojemu je Oswald podvrgnut i koji ga je oslobodio, jer je dokazano kako nije pucao iz puške na taj dan,  22. studenoga 1963. godine. Međutim, iz samo vladi poznatih razloga, kao i njenim istražiteljima, ova je činjenica držana u tajnosti 10 mjeseci. Napokon je otkriveno u izvješću Warrenove komisije, koja neobjašnjivo, niti nakon tog dokaza, nije promijenila svoje  mišljenje kako je Oswald ubio Kennedyja. [Oswaldov dosje sa ispitivanja je također nestao iz policije u Dallasu.]

Drugi, posebno osuđujući incident se odnosio na Zapruderov film, koji je bio u posjedu FBI-a i čiju su 'kopiju' poslali Warrenovoj komisiji zbog istrage. Ovaj je film bio jedan od vodećih dokaza korištenih za podupiranje 'teorije čarobnog metka', gdje je prikazan smjer pucnja u glavu (iza leđa), potvrđujući time kako Oswaldova lokacija nije bila prikladna za takav pucanj.

Tijekom Garrisonova suđenja za ubojstvo Kennedyja (1967.-1969.), on zatražio putem sudskog poziva Zapruderov film, koji je iz nekog čudnog razloga bio zaključan u trezoru u vlasništvu časopisa Life, Henryja Lucea, povezanog s CIA-om. Bilo je to prvi put u više od pet godina da je Zapruderov film javno obznanjen. Ispostavilo se kako je kopija FBI-a, koja je poslana Warrenovoj komisiji,  imala dva kritična momenta preokrenuta, kako bi se stvorio lažni dojam da je pucanj bio straga.

Kada je Garrison došao do originalnog filma, otkriveno je kako je pucanj u glavu zapravo došao sprijeda. Zapravo, cijeli je film pokazao predsjednika snimljenog iz više kutova, što znači da je bilo više od jednog napadača. Kada je FBI upitan kako su se ova dva kritična okvira mogla preokrenuti, samozadovoljno su odgovorili kako je to sigurno bio tehnički kvar...

Osim Oswaldovog nitratnog testa i Zapruderovog filma, još jedan ključni dokaz, koji je očito bio neovlašteno izuzet su bila  Kennedyjeva izvješća sa autopsije. Kennedyjeve originalne obdukcijske papire uništio je glavni obdukcijski liječnik, James Humes. On je o tome čak otvoreno svjedočio pred Warrenovom komisijom i očito se nitko tamo nije potrudio pitati zašto je to uništio...

U izvješću ARRB-a je pisalo: “Jedna od mnogih tragedija atentata na predsjednika Kennedyja bila je nepotpunost autopsijskog zapisnika i sumnje uzrokovane velom tajni, koje su obavijene oko zapisnika koji postoje.”

Izvješće Assassinations Records Review Board potvrdilo je kako fotografije mozga, u Kennedyjevoj autopsiji, uopće nisu prikazivale  Kennedyjev mozak i pokazuju mnogo manju štetu od one koju je Kennedy pretrpio.

Washington Post je izvijestio: 

“Upitan o epizodi u blagovaonici [gdje su ga čuli kako navodi da su njegove bilješke o autopsiji nestale] u iskazu iz svibnja 1996. godine, Finck je rekao da se toga ne sjeća. Također je bio nejasan o tome koliko je bilježaka vodio tijekom obdukcije, ali je potvrdio kako je 'nakon obdukcije također pisao bilješke' i da je sve bilješke koje je imao predao glavnom liječniku obdukcije, Jamesu J. Humesu.

Odavno je poznato da je Humes uništio neke originalne autopsijske papire, u kaminu svog doma, 24. studenoga 1963. godine. Rekao je Warrenovoj komisiji kako je ono što je spalio bio originalni nacrt njegovog izvješća o autopsiji. Pod upornim ispitivanjem, u veljači 1996. godine, u iskazu Odbora za reviziju, Humes je rekao kako je uništio i nacrt i svoje 'izvorne bilješke.'

…Pokazane službene fotografije obdukcije Kennedyja iz Nacionalnog arhiva, [Saundra K.] Spencer [koja je radila u 'laboratoriju Bijele kuće'] rekla je kako to nisu one fotografije, koje je ona pomogla obraditi, te da su tiskane na drugom papiru. Rekla je da 'nije bilo krvi ili otvaranja karijesa' i da su rane bile mnogo manje na slikama...[od onoga na čemu je ona] radila...

John T. Stringer, koji je rekao da je on jedini snimio fotografije tijekom obdukcije, rekao je kako neke od njih također nedostaju. Rekao je da su slike Kennedyjeva mozga koje je snimio na 'dodatnoj autopsiji' bile drugačije od službenog seta koji mu je pokazan."

Ovo ne samo da pokazuje kako je doista došlo do krivotvorenja dokaza, što je morala priznati čak i Warrenova komisija, već dovodi u pitanje pouzdanost cjelokupnog zapisa o ubojstvu Johna F. Kennedyja, kao i do koje je mjere išlo petljanje i krivotvorenje dokaza u zapisu. 

Osim toga, među čudnim i ubojitim likovima koji su se okupili u Dallasu, u studenom 1963. godine, bio je i ozloglašeni francuski komandos OAS-a, po imenu Jean Souetre, koji je bio povezan sa zavjerama za ubojstvo, protiv predsjednika de Gaullea. Souetre je uhićen u Dallasu nakon atentata na Kennedyja i odmah je protjeran u Meksiko, bez ikakvog ispitivanja.

Nakon povratka s Kennedyjevog pogreba, 24. studenog 1963. godine, u Washingtonu, de Gaulle i njegov ministar informiranja Alain Peyrefitte, vodili su iskrenu raspravu koja je zabilježena u Peyrefitteovim memoarima 'C’était de Gaulle'. Ovdje je citiran veliki general koji je rekao:

“Ono što se dogodilo Kennedyju je ono što se zamalo dogodilo meni...Njegova priča je ista kao i moja...Izgleda kao kaubojska priča, ali to je samo priča OAS-a [Tajne vojne organizacije]. Snage sigurnosti bile su u sprezi s ekstremistima.

…Snage sigurnosti su iste kada rade ovakve prljave poslove. Čim uspiju zbrisati lažnog ubojicu, izjavljuju kako se pravosudni sustav više ne treba brinuti, kako nije potrebna daljnja javna akcija, sada kada je krivac mrtav. Bolje ubiti nevinog čovjeka, nego dopustiti neka izbije građanski rat. Bolje nepravda, nego nered.

Amerika je u opasnosti od preokreta. Ali, vidjeti ćete. Svi će oni zajedno poštovati zakon šutnje. Oni će zbiti redove. Učiniti će sve da uguše svaki skandal. Baciti će Noin ogrtač preko ovih sramotnih djela. Kako ne bi izgubili obraz pred cijelim svijetom. Kako ne bi riskirali pokretanje nereda u Sjedinjenim Državama. Kako bi se očuvala zajednica i izbjegao novi građanski rat. Kako ne bi sami sebi postavljali pitanja. Ne žele znati. Ne žele saznati. Neće si dopustiti da saznaju.”

***********************

U nastavku je obraćanje Johna F. Kennedyja pred Udrugom američkih novinskih izdavača, 27. travnja 1961. godine: 

“Sama riječ 'tajnost' je odvratna u slobodnom i otvorenom društvu; i mi smo kao narod inherentno i povijesno protivni tajnim društvima, tajnim zakletvama i tajnim postupcima. Odavno smo odlučili kako su opasnosti od pretjeranog i neopravdanog prikrivanja bitnih činjenica daleko veće od opasnosti, koje se navode kako bi se ovo opravdalo. Čak i danas nema velike vrijednosti u suprotstavljanju prijetnjama zatvorenog društva oponašanjem njegovih proizvoljnih ograničenja. Čak i danas nema velike vrijednosti u osiguravanju opstanka naše nacije, ukoliko s njom ne prežive naše tradicije. I postoji vrlo ozbiljna opasnost kako će najavljenu potrebu za povećanom sigurnošću iskoristiti oni koji žele proširiti njezino značenje do samih granica službene cenzure i prikrivanja. To ne namjeravam dopustiti, u onoj mjeri u kojoj je to pod mojom kontrolom. Nijedan dužnosnik moje administracije, bez obzira je li njegov čin visok ili nizak, civilni ili vojni, ne bi trebao tumačiti moje riječi večeras kao izgovor za cenzuru vijesti, gušenje neslaganja, prikrivanje naših pogrešaka ili skrivanje od tiska one činjenice koje zaslužuju znati.

Jer, širom svijeta nam se suprotstavlja monolitna i nemilosrdna zavjera, koja se prvenstveno oslanja na tajna sredstva za širenje svoje sfere utjecaja – na infiltraciju umjesto invazije, na subverziju umjesto izbora, na zastrašivanje umjesto slobodnog izbora, na gerilu noću umjesto vojske po danu. To je sustav koji je angažovao goleme ljudske i materijalne resurse u izgradnju čvrsto povezanog, visoko učinkovitog stroja, koji kombinira vojne, diplomatske, obavještajne, ekonomske, znanstvene i političke operacije.

Njihove pripreme se skrivaju, ne objavljuju. Njihove greške su zakopane, a ne naslovljene. Njihovi neistomišljenici se ušutkavaju, a ne hvale. Nijedan se trošak ne dovodi u pitanje, nijedna se glasina ne tiska, nijedna se tajna ne otkriva. Vodi se Hladni rat, ukratko, ratnom disciplinom kojoj se niti jedna demokracija ne bi nadala, niti se željela s time mjeriti.”