1. Vladavina novca
Proljeće 1649. godine je bilo vrijeme neviđene nade za narod Engleske. Građanski rat se pretvorio u revoluciju, kralj Charles I je izgubio glavu. Proglašena je republika.
Pobjednička parlamentarna vojska "okrugloglavih", koja je porazila rojalističke "kavalire", bila je snažno prožeta radikalnim idejama Levellersa. Na St George's Hillu u Surreyu je mala grupa ruralnih pobunjenika krenula povratiti svoju zemlju, ponovo uspostaviti "zajedničku riznicu za sve".
Ali, nada nije dugo potrajala i taj trenutak se pokazao vrhuncem narodne pobune. Agitatore "Armije novog modela" su slomili, u Burfordu, prijatelji Olivera Cromwella. Rudari su napadnuti i istjerani sa svojih osvojenih zemljišta, "zakon i red" su ponovo uspostavljeni. Naposljetku se (tko bi to uopće i pretpostavio?), naravno, vratila i monarhija. U nekakvom "ustavnom" ruhu.
Umjesto da postane zemlja slobodnih muškaraca i žena, koji sami uzgajaju hranu i sami odlučuju o svojim sudbinama, Engleska je postala rodnim mjestom liberalnog kapitalizma.
Tiranija privilegiranih, koju je podržavao stari Stuartov režim nije okončana, jednostavno je prebačena u nove ruke.
Narodni bijes protiv feudalne hijerarhije iskoristile su poduzetničke i bankarske klase - kako bi se riješile svih onih nezgodnih staromodnih prepreka trgovini i stvaranju novca.
Nakon što su ljudi odigrali svoju revolucionarnu ulogu i stari režim je nestao, oni su postali unutarnji neprijatelji i moralo ih se brzo vratiti na pravo mjesto, prije nego što stvari odu predaleko.
Bit ovog komercijalnog državnog udara lijepo je uokvirena i prikazana činjenicom da je londonski City priredio raskošnu gozbu za Cromwella, kako bi proslavio njegovo slamanje radikala u Burfordu.
U prvim desetljećima sljedećeg stoljeća, Merrie England je već bila zamijenjena vrstom društva, koje je danas i previše poznato.
Bank of England
Piše Christopher Hill, posebno se pozivajući na 1714. godinu: “Već smo u modernom svijetu – svijetu banaka i čekova, proračuna, burze, periodičnog tiska, kavana, klubova, lijesova, mikroskopa, stenografije, glumica i kišobrana. To je svijet u kojem vlade na prvom mjestu stavljaju promicanje proizvodnje”.
Ovaj novi moderni svijet bio je, naravno, potpuno komercijalan. Ferdinand Tönnies identificira Gesellschaft kao ono što je zamijenilo Gemeinschaft, ili zajednicu ranijih doba. To je, prema njegovim riječima, značilo "prevlast pohlepe za novcem, ambicije i žudnje za užitkom".
Kao što kaže Georges Lapierre, ovaj trgovački duh počeo je dominirati, ne samo društvenim i ekonomskim životom zapadnog svijeta, već i unutarnjim svjetovima njegovih stanovnika: “U trgovačkom društvu svi smo mi trgovci, glave su nam pune misli o krupnim kapitalističkim trgovcima, svi razmišljamo samo o novcu”.
Londonska "Coffee House"
Moderni Gesellschaft također je bilo ekspanzionistički i imperijalistički, vođen nezasitnom glađu za novim “tržištima”, većim “rastom”, većim profitom.
Nije slučajnost kako je engleski ekspanzionizam, dugo zadržavan nevoljkošću monarhije Stuarta, napravio veliki korak naprijed pod Cromwellovom republikom - stjecanjem Jamajke, Svete Helene, Surinama, Nove Škotske i New Brunswicka.
Taj imperijalizam, poput gušenja narodne pobune kod kuće, nije proveden uz pomoć magičnog djelovanja kapitalističkog “slobodnog tržišta”, već grubom silom.
Englezi su zauzeli Jamajku 1655. godine
Lapierre navodi primjer Australije, gdje su se “Aboridžini morali pokoriti ideji razmjene koju su držali u svojim rukama britanski kolonisti, ili bi, u protivnom, nestali: masakri, deportacije, rezervati, koncentracijski logori; domorodačko stanovništvo i njihov način viđenja svijeta ne zanimaju britanske koloniste, oni su izbrisani ili zatvoreni u odrađene prostore”.
Uvijek iznova, ponavlja Lapierre, kako je “apsolutno nasilje” korišteno za nametanje vladavine novca: “Nasilje je u srcu kapitalizma. Pokoriti se kapitalističkom sustavu, svjesno ili ne, uvijek znači činiti nasilje nad samim sobom”.
2. Liberalizam kao obmana
U ovom bi se trenutku čitatelj mogao početi pitati kakve sve to veze ima s liberalizmom. Na kraju krajeva, liberalizam bi se trebao baviti slobodom i ljudskim pravima, a ne nasiljem i porobljavanjem.
Odgovor jest, kao što Ishay Landa pobliže ističe u izvrsnoj studiji iz 2012. godine, da postoje dva lica liberalizma.
S jedne strane je politički liberalizam, koji favorizira individualnu slobodu, kao otvoreno i demokratsko društvo.
S druge strane je ekonomski liberalizam, koji je samo kapitalizam.
Problem je u tome što ti aspekti nisu baš kompatibilni. Kada se liberalizam bori protiv feudalnog režima, čini se kako predstavlja želju naroda, kao cjeline, protiv vladajuće elite. Ali, jednom kada postigne taj cilj i kada uhvati uzde moći, granice ovog političkog liberalizma brzo postaju očite. Zakon, koji je nekoć koristio kao oružje u borbi protiv ukorijenjene nepravde, odjednom postaje “zakon i red”, oruđe za obranu liberalnog statusa quo.
Demokracija, koja se u to vrijeme činila tako dobrom idejom; sada je odjednom postala velikom prijetnjom, sredstvom kojim se "mase" mogu umiješati među bogate i privilegirane trgovačke klase.
Stoga, kad god se ekonomski liberalizam nađe pod prijetnjom “populizma”, on brzo odbacuje načela političkog liberalizma za koje je teoretski vezan. Drugim riječima, ti "principi" uopće nisu principi; to su samo prikladni stavovi osmišljeni neka prikriju neugodnu stvarnost kapitalističkog sustava ekonomskih liberala.
Mogli bismo čak definirati liberalizam kao prijevaru koju kapitalizam održava kako bi sakrio svoju pravu prirodu.
Ova obmana, ovaj "egoizam, drskost, laž i lukavstvo", kako je rekao Tönnies, mogu se vidjeti kako vrebaju iza svih oslonaca i temelja samog liberalizma.
Vlasništvo. To je temelj liberalne ideologije, o kojoj ovisi njezin pojam individualne "slobode". Liberalizam se neće baviti mišlju kako vlasništvo jednog pojedinca predstavlja krađu zajedničke cjeline; te će uvijek opravdavati i koristiti državno nasilje za zaštitu imovine. Njezina je "sloboda" stoga lažna - jer se radi samo o "slobodama" manjina, koja ostvaruje osobne koristi na račun većine. Nadalje, liberalizam izdaje vlastitu navodnu predanost slobodi izražavanja i rasprava - uvrštavajući svetost vlasništva u svoje zakone i ustave na takav način da i samo propitivanje o tome je uklonjeno iz područja moguće političke rasprave.
Ekonomija. Ovaj poznati izraz, sam po sebi, ima za cilj ogromnu obmanu. Većina ljudi će pretpostaviti kako se to samo odnosi na svakodnevno praktično funkcioniranje društva, u nejasno zamišljenom općem javnom interesu. Prijetnja "ekonomiji" uvijek se predstavlja kao loša vijest za sve nas. Zapravo se, naravno, odnosi na kapitalističku ekonomiju, koja je mehanizam kojim bogata manjina iskorištava većinu. I opet ovdje liberalizam obmanjuje javnost, pretvarajući se kako su njihovi i naši interesi isti, ali su obično dijametralno suprotni.
Rad. Radna etika je u samom srcu liberalizma. Kada je upućena "masama" - onda izgleda poput naredbe neka nastave robovati, kako bi zaradili za svoje liberalne šefove. Ali, kada se isto primijeni na same šefove, koristi se za objašnjenje bogatstva koje su akumulirali iskorištavanjem svoje radne snage i prirodnog svijeta. Ovi ljudi su "uspjeli", jer su "radili tako naporno" i u tome ne može biti ničega nemoralnog - poručuju nam reći liberali.
Napredak. Ovo je ključna riječ u liberalnom rječniku, te možda najljepše odražava dvoličnu prirodu vjerovanja. Istodobno se koristi za opis napredovanja industrijskog kapitalizma (ekonomski liberalizam), ali i za opisivanje stjecanja određenih ljudskih prava i individualnih sloboda (politički liberalizam). Trik liberala jest u spajanju ova dva vrlo različita koncepta u jedan te isti, varajući one "progresivne", koji podržavaju potonji, neka smatraju kako on neizbježno ide ruku pod ruku s prvim. To očito nije slučaj, pogotovo zato što su, kao što smo vidjeli, “slobode” koje nudi politički liberalizam iluzorne; te će uvijek biti nebitne zbog održavanja ekonomskog liberalizma i njegovog kapitalističkog sustava.
Demokracija. Još od “parlamentarne” pobjede nad monarhijom u Engleskoj revoluciji, liberali tvrde kako su zagovornici demokracije. Ali, njihov je osjećaj za demokraciju vrlo ograničen, jer uvijek mora biti uravnotežen njihovom potrebom kako bi zaštitili "vlasništvo" i "ekonomiju". Predstavnički parlamentarni stranačko-politički sustav, stoga, je pažljivo proizveden i fino podešen kako bi se osiguralo naka kontrola ostane u "sigurnim" rukama; točnije u rukama bogate elite. Jaz između liberalne fantazije o "demokraciji" i brutalne stvarnosti je toliko širok da mnogi proziru lažno stanje stvari; te je liberalni sustav prisiljen neprestano primjenjivati široku paletu propagandnih tehnika, kako bi svoju slabašnu iluziju održavao netaknutom.
Dobra namjera. Liberalizam uvijek tvrdi kako je motiviran najboljim namjerama. Kada nam oduzima prava i slobode, uvjerava nas kako je to dobro i za našu vlastitu “zaštitu”. Kada njihove vojske napadnu drugu zemlju, oni kažu kako ih "oslobađaju". Kada uništava njihove kulture i zajednice, on ih "civilizira", ili "modernizira". Njegovi neprijatelji uvijek su diktatori vredni prezira, njegovi ratovi su uvijek "neizbježni", smrt koju zadaje samo je kolateralna šteta u njegovim uvijek "humanitarnim" misijama protiv svih zala, kojima je dijametralno suprotstavljen jednostavno i sam zahvaljujući svojoj liberalnoj prirodi. Njegove imperijalne oružane snage su njegova "obrana", a njegovi smrtonosni trgovci oružjem dio su ključne "obrambene industrije", koja ne samo da "nas" čuva i čini sigurnima, već stvara "radna mjesta", i vrlo je dobra za "ekonomiju".
Normalnost. Ideja kako je liberalni kapitalizam prirodno stanje stvari, neizbježan ishod "napretka", jedna je od glavnih i osnovnih, lažljivih narativa sustava. Od ohrabrujućeg kadriranja “vijestima” društvene stvarnosti od strane kapitalističkih medija, do podrugljivog prijezira prema “ekstremistima”, “populistima” ili “ljevičarima”, poruka je uvijek ista kako “Nema alternative”. Jedino je kapitalistički svijet “stvarni svijet”, te svaka druga verzija ne samo da nije poželjna, nego je zapravo i nemoguća.
3. Liberalizam i fašizam
Ako je jedan stup liberalizma prijevara, drugi je inherentno nasilje kapitalističkog sustava, kojoj ova prijevara služi za prikrivanje.
Nasilje je duboko ukorijenjeno u sustav. Pogledajte samo to nasilje u činjenici kako smo isključeni iz slobodnog življenja, na i od svoje zemlje; nasilje pri odbijanju u sudjelovanju u kapitalističkom sustavu može rezultirati beskućništvom, gladi i ranom smrti; tu je nasilje u nametanju zakona putem sustava, bilo da to provodi sudski izvršitelj, policajac, sudac, zatvorski upravitelj.
Ponekad ovo nasilje čak niti ne mora biti stvarno. Već sama prijetnja nasiljem nameće volju drugima i omogućuje jaču kontrolu sustavu. No, ta je prijetnja još uvijek nasilje - na isti način kada je nasilje držati nekome nož pod grlom, kako bi ga se prisililo neka djeluje na određeni način.
Kada stvari idu dobro za kapitalističko društvo, ekonomski liberali mogu navući masku političkog liberalizma i pretvarati se kako su apsolutno predani “slobodi i demokraciji”. Ali, kada je njihova moć ugrožena, prisiljeni su kvalificirati takvu predanost pričom o izvanrednim situacijama i krizama, te vrlo brzo povući sva "prava" - koja su bili tako ponosni podijeliti među stanovništvom.
Uobičajeno, kratko razdoblje represije će biti dovoljno neka se ponovo uspostavi liberalni poredak, te se onda mogu vratiti pokazivanju svog drugog, nasmiješenog lica. Ali, ponekad je vjera u njihov sustav toliko narušena; prijetnja radikalne promjene, ili čak revolucije tako velika; tu je liberalizam prisiljen primjeniti još teži oblik represije.
Ovo je, otprilike, argument koji iznosi Ishay Landa, u svojoj knjizi The Apprentice’s Sorcerer: Liberal Tradition and Fascism. Kao što naslov daje naslutiti, Landa smatra fašizam nastavkom, odnosno adaptacijom liberalizma.
On piše: “Daleko od toga da je bio antiteza fašizmu, apsolutno Drugo; liberalni je poredak značajno pridonio fašizmu, informirajući mnoge o njegovim dalekosežnim manifestacijama… Fašizam je bio organski proizvod razvoja, uglavnom (što će reći: ne u potpunosti), proizišao iz unutarnje strukture liberalnog društva i ideologije. To ekstreman pokušaj rješavanja kriza u liberalizmu, izlaska iz njegove aporije i spašavanja buržoazije od nje same”.
Ako su fašisti često kritični prema liberalizmu, objašnjava on, to nije bilo zbog njegove ekonomije, njegovog kapitalizma. Nerviralo ih je, prije svega, lijepo lice liberalizma, političkog liberalizma ljudskih prava i demokratskih sloboda. Glavna kritika fašista bila je kako je liberalizam previše fin, preslab, previše nagrižen vlastitim "demokratskim" držanjem, kako bi učinkovito otklonio prijetnju koju predstavljaju - "mase", socijalizam, komunizam, anarhizam - zacrtanom statusu quo.
Landa navodi impresivan broj glasova iz liberalne i fašističke tradicije, kako bi pokazao koliko imaju zajedničkog.
On ukazuje na engleskog liberalnog filozofa iz 17. stoljeća, Johna Lockea, koji je opravdavao upotrebu nasilja za zaštitu sakrosanktnog "vlasništva", koji je podržavao dječji rad od treće godine, želio kriminalizirati prosjake i skitnice, te je pisao o potrebi dovođenja masa mase do “poslušnosti”, dodajući: “Najveći dio ne može znati, i zato moraju vjerovati”.
Landa također ispituje rad Vilfreda Pareta (1848.-1923.), liberalnog ekonomista, koji je imao golem utjecaj na Benita Mussolinija i na talijanski fašizam, općenito. Pareto je bio predan nesputanom kapitalizmu, tvrdeći kako su tržišne sile proizašle iz "snage života".
Ideja kako je bilo nečeg socijalističkog u fašizmu, može se pratiti unazad do samih fašista, osobito s izrazom "nacionalsocijalizam".
Ali, fašisti, baš kao i liberali, nisu imali zamjerki zbog korištenja prijevara kako bi unaprijedili svoju stvar. Landa tvrdi kako je njihov "socijalizam" od samog početka namjerno zagovarao svojevrsno "crveno pranje", ili žigosanje njihove prokapitalističke agende - kako bi bili prihvatljivi za javnost i, u isto vrijeme, za podrivanje istinskog socijalizma.
On primjećuje: “Kapitalizam je bio manje popularan nakon Prvog svjetskog rata i usred dugotrajne svjetske ekonomske krize. Puno bolja perspektiva za pristaše kapitalizma bila je u pretvaranju kako prihvaćaju socijalizam, kako bi ga zatim infiltrirali unutar ideološkog i političkog suparnika, poput trojanskog konja, te ga uništili i porazili iznutra”.
Današnja prihvaćena "mudrost" kako postoji nešto što bi bilo "antikapitalističko" u povijesnom fašizmu jest lažna; ona podupire i prihvaća fašističku propagandu zdravo za gotovo.
Nacizam na vlasti su bili desni, ekstremno desni! Bil je to toliko daleko od toga da bude socijalističkim ili antikapitalističkim, da je dobio potporu nekih od najuglednijih njemačkih industrijalaca: poput Alfreda i Gustava Kruppa, Kurta Schrödera, Frantza Thyssena i Alberta Vöglera, te je bio u dobrim odnosima sa tvrtkama poput IBM-a i Coca-Cole.
Sama činjenica državne intervencije u gospodarstvu nije pokazatelj socijalističkih namjera, kaže Landa. Važno pitanje koje trebamo postaviti jest "na čijoj su strani bili, i za čiju su korist, fašisti intervenirali u ekonomiji?"
Odgovor je u tome da su to učinili za dobrobit kapitalista. Kao što povjesničar John Weiss primjećuje: “Hitler je koristio politiku poreznih olakšica, na primjer, kako bi gurnuo proizvodnju teške industrije do maksimuma”. To nije bila državna intervencija s ljevice, nego s desnice, naglašava Landa, namijenjena “poticanju ekonomskih i političkih interesa kapitalizma”.
Adolf Hitler bio je veliki entuzijast što se tiče privatnog vlasništva, i slobodnog poduzetništva. Ekonomsko natjecanje između pojedinaca, "igru slobodnih snaga", smatrao je ključnim za zdravlje nacije. Samo tako je “aristokratsko načelo prirode” moglo osigurati prevagu najsposobnijih osoba, “superiornih pojedinaca”.
Kao i drugi ekonomski liberali, nacistički diktator je vjerovao kako se politički liberalizam mora odbaciti, u ime toga kako bi se kapitalizmu omogućilo neka zadrži kontrolu. Govorio bi u obraćanjima industrijalcima: "Nemoguće je održati tržišnu ekonomiju u razdoblju demokracije".
Hitlerov ratnohuškački ekonomski ekspanzionizam bio je uvelike inspiriran primjerom liberalno-kapitalističkog Britanskog Carstva. Oduševio se, kako je napisao u Mein Kampfu: “Nijedna nacija nije brižljivije pripremila svoje ekonomsko osvajanje mačem, s većom brutalnošću, i kasnije ga branila nemilosrdnije, od Britanaca... Engleska je uvijek posjedovala oružje koje joj je bilo potrebno. Uvijek se borila oružjem koje je bilo potrebno za uspjeh”. Hvalio je Britaniju zbog “sjajnih radnih logora za sve vrste parazita”, koje je izgradila u Južnoj Africi. Iste te logore je on kasnije iskoristio kao vlastiti smrtonosni model.
Landa zaključuje: “Umjesto da na Hitlerov sustav gledamo kao na odstupanje od puta Zapada, ima više smisla zamisliti nacizam kao fanatični, uporni pokušaj kako bi se logika zapadnog kapitalizma iz 19. stoljeća slijedila do njegovog krajnjeg završetka, da treba ići do kraja, odbaciti prezirne kompromise buržoazije sa socijalizmom”.
4. Lažne “lekcije iz povijesti”
Nakon poraza povijesnog fašizma, palica Velike laži je ponovo je vraćena u ruke mainstream liberalizma.
Poslijeratni liberalizam je rado iskorištavao moderne, sofisticirane, propagandne tehnike koje je razvio fašizam za vlastite potrebe, ne samo u komercijalnim i reklamnim kampanjama.
Sada se otišlo korak dalje, koristeći primjer fašizma, i zapravo laži koje fašizam propagira o vlastitoj agendi, kao dodatno oružje u svom beskrajnom ratu za prikrivanje istine o kapitalističkoj “demokraciji”, kao i ocrnjivanje protivnika ovog sustava.
Neki liberali su bili dovoljno iskreni, te su priznali kako je fašizam zapravo nastojao obraniti ekonomski sustav, naprednu "civilizaciju", kojoj su i oni sami posvećeni.
Ludwig von Mises je napisao: “Ne može se poreći kako su fašizam i slični pokreti, koji imaju za cilj uspostavu diktature, puni najboljih namjera i kako je njihova intervencija spasila europsku civilizaciju. Zasluge koje je fašizam time stekao za sebe ostat će vječne u povijesti. Ali... fašizam je bio hitni provizorij. Gledati na to kao na nešto više, bila bi kobna pogreška”.
Pinochet: liberalni diktator?
Drugi liberal, F. A. Hayek, izražavao je gotovo isti osjećaj kada je u intervjuu za tisak u Čileu, izjavio: “Osobno više volim liberalnog diktatora, nego demokratsku vladu kojoj nedostaje liberalizam”.
Međutim, općenito gledano, snažna veza između ekonomskog liberalizma i fašizma pažljivo je skrivana od očiju javnosti. Laži koje je fašizam zagovarao su reciklirane, i ponovo servirane javnosti, kako bi se njegov povijesni značaj prepakirao prema zahtjevima liberalnog sustava.
Landa objašnjava: “Nakon debakla europskog fašizma, njegov liberalni pedigre je postao izvorom neugodnosti. Potreba, od strane intelektualaca koji su podržavali liberalni poredak, bila je odmaknuti liberalizam od bilo kakvog povijesnog suučesništva s fašizmom. Plasirana je alternativna genealogija, koja bi konstruirala fašizam kao ne-liberalnu, ili čak anti-liberalnu silu”.
Cilj ovih intelektualaca bio je “pomiješati i prikazati i nacizam i komunizam kao dva zla 'totalitarizma', kao iste neprijatelje liberalnog Zapada”, kaže Landa.
Ideološka vjera fašista u konkurenciju, vlasništvo, poduzetništvo, njihovo slamanje sindikata prema zahtjevima kapitalističkih šefova je prebačeno u orvelovsku rupu u pamćenju: “Ništa od toga nije moglo zbuniti i odvratiti čitatelja više od viđenja liberalizma kao bespomoćne žrtve fašističke agresije”.
Doista, kaže Landa, nekoliko je povjesničara zdravo za gotovo uzelo vlastitu propagandu fašizma, prihvativši kako fašizam nije bio "ni desni ni lijevi", te da "zapravo u svom izvornom impulsu puno više duguje ljevici".
Fašizam se čak predstavljao kao rezultat “previše” demokracije; one loše, “populističke” demokracije, koja prelazi sigurnosne granice, koje je postavio razboriti liberalizam.
Francuska revolucija: možda pomalo previše demokracije?
Povjesničar George Mosse je inzistirao, što je dovoljno nevjerojatno, kako je "Francuska revolucija bila početkom demokratizacije politike, koja je dosegla vrhunac u fašizmu dvadesetog stoljeća".
Landa komentira: “Između redaka, barem, postoji pouka koja se podrazumijeva u takvim čitanjima povijesti: ukoliko moramo imati demokraciju, onda pazimo kako bi na nju što je moguće manje utjecale mase; neka ju vode i dalje mudri i odgovorni ljudi. Najbolji lijek za zamke demokracije uključuje obuzdavanje njezine populističke dimenzije, jamčenje demokracije kvalitete koja stoji na čvrstoj liberalnoj bazi, a ne na klimavoj populističkoj.”
Drugim riječima, sumorno nasljeđe fašizma, pokreta koji se razvio kao odgovor na prijetnju demokracije, pretvara se u upozorenje iz povijesti o opasnostima dopuštanja kada demokracija ode predaleko... Ponovo promatramo sofisticirane oblike prijevare koje su svojstvene liberalizmu.
Nacisti s ponosom slave svoju ljubav prema prirodi
Vidimo potpuno isti proces u nastavljenoj igri, vezano uz navodne veze fašizma s filozofijom utemeljenom na prirodi. Sa laži koje su govorili nacisti - kada su prodavali svoju posebnu marku proizvoda i industrijskog kapitalizma njemačkim glasačima koji vole prirodu - briše se prašina, te se ponovo koriste i izbacuju desetljećima kasnije.
Ovaj put se koriste za diskreditaciju i diskvalificiranje pravih zelenih, i organskih, političkih ideja - povezujući ih s fašizmom.
Janet Biehl i Peter Staudenmaier su upotrijebili konstrukt nacističke ideologije, koja se navodno temelji na "misticizmu prirode", "povratku zemlji" i "organicističkom holizmu" - kako bi optužujući ukazali na "jezivo gledište suvremenog ekološkog diskursa".
No, dok su nacistička retorika i ideologija bile djelomično oblikovane takvim idejama, liberali su bili prisiljeni iskriviti ih do neprepoznatljivosti, kako bi ih učinili kompatibilnima s vlastitom rasističkom, etatističkom, industrijskom i hijerarhijskom politikom. Njihova navodna ljubav prema prirodi je lažna, baš kao i njihov socijalizam. Hitler se otvoreno rugao onima koji su se odozdo zanimali za ideju organske zajednice, ili Gemeinschaft. Iz njegove perspektive, zajednica je bila nemoguća bez države i njezine policije, “jer samo je silom ta zajednica stvorena i očuvana”, inzistirao je na tome. Pojedinačni pristaše, koji su naivno ozbiljno shvaćali zelene ili holističke ideje, brzo su potisnuti u stranu, jer je prevladao pravi nacizam: sve je bilo oko učinkovitosti i tehnike, industrijskog rasta i stroja-države.
Važno je napomenuti kako su laži nacista o vlastitom pokretu održavane na životu, te ponovo iskorištene u drugačijem kontekstu.
Prvi su put poslužili za prikrivanje industrijskog kapitalističkog programa iza fašizma, korištenjem fasade socijalizma i ljubavi prema prirodi. Drugi puta se koriste za zaštitu industrijskog kapitalizma od njegovih radikalnih kritičara korištenjem "fašističke" ljage, temeljene na fašističkoj fasadi!
5. Spektakl laži
Zapadno liberalno društvo je, općenito od Drugog svjetskog rata, dublje nego ikad ogrezlo u prijevaru.
Nakon 1945. godine, liberalni kapitalizam je usmjerio svoje napore na suprotstavljanje sovjetskom komunizmu, kao i prijetnji koju je predstavljao anti-kapitalizam. Pritom se nisu libili odmah obnoviti svoje savezništvo s fašizmom!
Na primjer, kada su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo 1945. godine, pokrenule antikomunističku mrežu Gladio "stay-behind", brzo su regrutirali bivše naciste; među njima "Lyonskog mesara", Klausa Barbieja, kao i Hitlerovog šefa špijuna, Reinharda Gehlena.
Fašistički veterani iz Španjolskog građanskog rata, militanti iz Mussolinijeve posljednje opterećene republike Salo, i ostali drugi desničarski ekstremisti su bili dobrodošli na brodu.
Uz korištenje nacističkog osoblja (osobito znanstvenika) za izgradnju poslijeratnog Zapada, liberalno-kapitalistički sustav je, također, prilagodio druge fašističke tehnike za svoje vlastite svrhe.
Saveznička ratna propaganda, dovoljno varljiva kako bi nadahnula Georgea Orwella da svoje Ministarstvo istine utemelji na svojim iskustvima s BBC-jem u Londonu, nastavila se u Hladnom ratu. Bez problema je prihvatila nacistički stil propagande, koji stvara mitove koji bi kapitalizam prikazao kao "slobodni svijet”, koji hrabro brani slobodu i demokraciju.
Opseg, razmjer i sofisticiranost ove kapitalističke propagande, spajajući korporativne i državne interese, doveli su do toga da ju je postajalo sve teže dekonstruirati i razumjeti. Bilo je toliko slojeva očitih prijevara, toliko lažnih pretpostavki i nečuvenih iskrivljenja, te je moderno liberalno društvo postalo jedna velika laž.
Guy Debord, pišući 1967. godine, opisuje ovaj suvremeni liberalno-kapitalistički svijet kao spektakl, “površnu vladavinu slika”. Napisao je: “Spektakl je trenutak kada je roba postala potpunom okupacijom društvenog života”.
Iznimno je teško pobjeći iz ovog kapitalističkog zatvora uma, jer se protivljenje njegovim temeljnim premisama ne može adekvatno izraziti i komunicirati kroz jezik, koji je upravo on učinio tako dostupnim u ovoj kulturi.
Debord je objasnio, u nastavku svoje originalne knjige iz 1992. godine, kako čak i kritičar spektakla bio prisiljen govoriti njihovim jezikom, “jer je jedini poznati jezik; onaj u kojem je naučio govoriti. Nema sumnje kako bi volio da ga se smatra neprijateljem njihove retorike; ali on će koristiti istu sintaksu. Ovo je jedan od najvažnijih aspekata uspjeha spektakularne dominacije.”
Ovdje postoji jasna paralela s riječima Orwellovog izmišljenog apologeta spektakla, Big Brothera, koji se hvali: “Zar ne vidite kako je cijeli cilj novogovora suziti raspon misli? Na kraju ćemo misaoni zločin učiniti doslovno nemogućim, jer neće postojati riječi kojima bi se to moglo izraziti”.
Činjenica da je Orwell prikazivao imaginarno totalitarno društvo, dok je Debord opisivao vrlo stvarno liberalno kapitalističko, nagovještava način na koji su fašizam i liberalizam postupno ponovno konvergirali u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.
Ovdje je već opisano kako je liberalizam izgrađen na prijevari, kako su njegovi ključni pojmovi poput "progresa", ili "demokracije", ovdje kako bi prikrili njegovu pravu prirodu.
Također smo vidjeli kako je liberalizam iskoristio lažnu interpretaciju fašizma, koju su prvobitno stvorili sami fašisti, kako bi diskreditirali antifašističku kritiku liberalnog kapitalizma.
Vrijedno je spomenuti još nekoliko suvremenih primjera sofisticiranog izmišljanja, koje leži u samom srcu liberalne vladavine.
Kontrola narativa. Spektakl inače voli zadržati dojam "otvorenosti" i "demokratičnosti"; stoga nastoji izbjeći zabranu, ili otvorenu kontrolu izvora vijesti i informacija. Iza kulisa je, međutim, sve čvrsto zašiveno. To je dugo bio slučaj s novinarstvom, izdavaštvom i akademskom zajednicom, ali proces kontrole informacija napravio je veliki korak unaprijed s razvojem Wikipedije. Navodno "projekt otvorene suradnje zajednice volonterskih urednika", koji sadrži ogromne količine istinski korisnih informacija, stalno je nadziran, cenzuriran i mijenjan od strane agenata sustava (na vješto prikriven način, u skladu sa standardnom liberalnom praksom), kako bi naškodio ugledu svojih neprijatelja, te povećao ugled svojih pristaša. Kontroverza o “Philip Crossu” vrlo je prosvjetljujuća u tom pogledu.
Strateška ubojstva karaktera. Ako liberalni sustav ne želi razotkriti svoju autoritarnu prirodu, ne može si dozvoliti kako netko smatra kako nepravedno progoni svoje političke neprijatelje. Stoga priprema teren, kroz sve moguće napade kako bi okaljao njihov ugled, osobito među onima od kojih se očekuje kako će se okupiti u obranu žrtve. Najbolji suvremeni primjer za to jest slučaj osnivača Wikileaksa Juliana Assangea. Kao što je Nils Melzer, posebni izvjestitelj UN-a za torturu, istaknuo u dokumentarcu njemačke televizije: „Naravno kako je puno lakše nekoga učiniti primjerom i prekršiti mu sva ljudska prava, kada je to osoba koju nitko ne voli…sve to upijamo kroz medije”.
Lažno označavanje. Za razliku od otvorenih autoritaraca ili fašista, liberali koji tobože vole slobodu ne mogu biti iskreni u pogledu svojih razloga za viktimiziranje, ili ocrnjivanje svojih protivnika. Oni neće javno osuđivati protivnike imperijalističkih ratova, neće ih zvati “izdajnicima”, “crvenima”, “unutarnjim neprijateljem”; iako ih tako nazivaju iza zatvorenih vrata. Umjesto toga, imperijalistički liberali će pokušati sebi pripisati sve odlike i moralnu uzvišenost; te se čak pozicionirati "lijevo" od svojih kritičara, etiketirajući ih kao apologete stranih država, koje su već unaprijed poznate kao "loše", ili "zle".
Tako antiratni disidenti postaju “apologeti Putina”, “asadisti” ili “kampisti”. Ovaj se pristup proteže čak i na područje pravosuđa, pri čemu se Assange magično pretvara iz zviždača koji razotkriva ratne zločine (koga bi liberali teoretski trebali podržati) u praktičara navodnih "špijunaža". Licemjerje je u njegovom slučaju toliko očito, te postoji opasnost da trajno ošteti dragocjene iluzije sustava. Melzer je komentirao: “Ako se istraživačko novinarstvo klasificira kao špijunaža i može se inkriminirati diljem svijeta, tada će uslijediti cenzura i tiranija. Pred našim očima stvara se ubojiti sustav”. Craig Murray je dodao: "Ako vas ni jedan dan na Krunskom sudu u Woolwichu ne uvjeri kako je postojanje liberalne demokracije sada laž, onda je vaš um doista vrlo zatvoren".
"Antisemitizam". Nedavni napredak lažnog etiketiranja bilo je masovno proširenje pojma "antisemitizam". Ne samo kako je to zloupotrijebljeno, kako se kriminalizira kritika izraelske države i kako se ušutkavaju palestinski glasovi, nego je također iskorišteno kako bi se zabranio anti-kapitalizam - prema apsurdnoj osnovi kako antikapitalistička osuda "jednog postotka" bogate elite jest istovjetna nekakvom neizbježnom i prikrivenom napadu na židovsku manjinu. Ako govorite o bankarima i financijerima, koji upravljaju svijetom, kontroliraju medije i navijaju za rat, navodi se kako vi - zapravo krivite Židove ili, u najmanju ruku, padate u ruke onima koji to čine. Kao što je Daniel Finn ključno istaknuo u tekstu iz 2018. godine, u časopisu Jacobin, insinuacije antisemitizma se mogu koristiti, ne samo za klevetanje kritičara Izraela, već i za “diskreditiranje bilo koje radikalne kritike kapitalizma ili imperijalizma u modernom svijetu ”.
Imajte na umu kako lukavstvo ovakvih liberalnih blaćenja, uključuju kontaminaciju mete samo putem navedenih optužbi. Svaki pokušaj osporavanja temelja na kojima je ova optužba iznesena će biti namjerno protumačeno kao omalovažavanje značaja izvornog i vrlo stvarnog problema. Netko tko kaže kako je primjena “antisemitizma” na antikapitalizam pretjerana, biti će tretiran kao da je rekao kako je prijetnja antisemitizma u cjelini pretjerana. Na isti način, netko tko osporava zlouporabu brige o klimatskim promjenama za promicanje kapitalističke agende, riskira da bude optužen za "negiranje klime". Kritika kapitalističkog sustava je nemilosrdno zatvorena, koristi se govorom liberalizma, koji je dizao ogromne uzbune kako bi se žrtve njegove lukave cenzure prikazale kao stvarni "prijestupnici".
"Teorije zavjere". Omiljena liberalna osuda svakoga tko istražuje zločine i prijevare njegova sustava jest odbaciti ih kao "teoretičare zavjera". Ovaj pristup je u SAD-u uveo Richard Hofstadter, 1960-ih godina, a liberalni sustav ga je s velikim uspjehom koristio kako bi kontaminirao i diskreditirao razotkrivanje svojih zločina. Automatski uzvik "teoretičar zavjere!" sada se čini kao da se pomalo raspršila - čak i u "društvenoj pravdi", ili "anarhističkim" krugovima - bilo kakva potrebau da se stvarno pročitaju i procijene uključene informacije. Čini se kako neki takozvani radikali danas smatraju rad na istraživanju, uspoređivanju i predstavljanju detaljnih i izvornih informacija, koje razotkrivaju zlodjela bogatih i moćnih, samo po sebi, za osudu i opasno. Nepotrebno je reći kako će se svaka sugestija kako je ovaj uvjetovani odgovor sam po sebi dio procesa manipulacije i kontrole smatrati daljnjom potvrdom izvornog misaonog zločina!
Lažni disidenti. Najveća laž koju plasira liberalni sustav jest kako je on demokratski, dok zapravo tolerira samo "demokraciju" koja njihove strukture kontrole i izrabljivanja drži netaknutima. Budući kako raspolaže neograničenim resursima kapitalističkog sustava i izgradio je strukture kako bi sakrio svoje aktivnosti od nadzora javnosti, može si dopustiti preplaviti sve i svugdje svojim predstavnicima; ubacujući ih čak i u okoline koje su tobože neprijateljski raspoloženi prema njihovoj politici. Nema velike razlike u tome jesu li dotični pojedinci plaćeni izravno od državno-korporacijskog kompleksa, ili neizravno preko kompromitiranih organizacija (uključujući vanjsko financiranje), ili doista rade sve besplatno, jer su ih kompromitirane strukture prevarile kako time promiču stajališta sustava. Suština jest kako je svijet "neslaganja" ili "opozicije" prožet ljudima koji u konačnici djeluju u ime liberalno-kapitalističkog sustava.
Nema kraja lažno-lijevim, kao i lažno-zelenim novinarima i organizatorima, koji rade unutar mreže nevladinih organizacija, skupina za izborne kampanje, izdavačkih kuća, ili nekih drugih skupina koje se međusobno osnažuju. Tamo gdje postoje neovisne skupine koje se protive sustavu, često se brzo događa infiltriracija i preuzimanje. Političke stranke i pokreti su, nepotrebno je reći, žestoko ciljani kako bi se osiguralo da ne dođe "slučajno" do gadnih izbijanja stvarne demokracije. Skandal Spycops, koji je u tijeku u Velikoj Britaniji, otkrio je kako se britanska policija infiltrirala u više od 1000 skupina, u posljednjim desetljećima. Ali, problem ide mnogo dublje - u teritorij koji je i sam narativ "teorije zavjere" (koji je konstruirao sam sustav) - proglasio "izvan granica"! Državni agenti u političkim pokretima nisu tu samo kako bi nadzirali aktivnosti, već kako bi ih usmjerili u smjerovima, koji su pogodni za interese sustava. Ponekad to može značiti jednostavno usmjeravanje skupina, nekada izazivanje jezgre kapitalističke moći. U drugim slučajevima ljudima se može manipulirati tako da aktivno promiču kapitalističke interese - kao što je slučaj s pokušajem sustava da iskoristi klimatski pokret za pokretanje svoje "Četvrte industrijske revolucije" - odnosno, ponovnog pokretanja kapitalističke ekonomije.
“Izvan politike”. Liberali se vole predstavljati kao “umjereni”, i toliko su bliski “centru” da su u biti nepolitični – ili “izvan politike”, kako to neki vole reći. Oni prikrivaju pukotine u svom eksploatatorskom kapitalističkom društvu, tvrdeći kako “smo svi u njemu zajedno”; te nas potiču neka odbacimo ideologiju podjela, koja remeti društveni mir. Ali, "ispovijedanje nikakve ideologije nije ideologija sama po sebi", kako je primijetio Robin Ramsay. Ideologija "nepolitičnosti" pojačava liberalni narativ gdje njihov kapitalistički sustav predstavlja normalnost, gdje nema potrebe za dubljom analizom koja bi mogla dovesti do radikalnih promjena u sustavu. Postoji samo obveza da se sustavom umjereno upravlja, te da se prilagođava koliko je potrebno kako bi se osigurao njegov nepromijenjeni nastavak. Kada im je potreban nejasan dojam "radikalnosti" - kako bi začinili svoju umornu i dosadnu političku liniju, ili kako bi prikrili nekakvu evoluciju u tvrdokorniji neoliberalni oblik - oni onda plasiraju svoje navodne "novine".
Ovo prepakiranje istog starog kapitalizma u nešto “novo” jest sjajno funkcioniralo za Tonyja Blaira 1997. godine; kao i Emmanuela Macrona 2017. godine. Nikako i za Change UK 2019. godine.
6. Studija slučaja: Makronova Francuska
Ako želimo shvatiti gdje je danas liberalno-kapitalistički sustav, vrijedi pogledati Francusku. Izbor Emmanuela Macrona za predsjednika bio je trijumf neoliberalizma, dugo očekivana prilika za demontažu društvenih struktura kojih su se Francuzi još uvijek tvrdoglavo držali, desetljećima nakon što je Thatcher iste strukture dokinula u Velikoj Britaniji.
No, nepune dvije godine nakon njegova izbornog uspjeha, pobuna bez presedana potresla je zemlju. Pokret Gilets Jaunes oslobodio se ograničenja pobuna, koju su pomno nadzirali kompromitirani sindikati i političke stranke, te je pokrenuo masovni narodni ustanak protiv makronističkog sustava. Godinu dana kasnije to se spojilo s protivljenjem Macronovim neoliberalnim mirovinskim "reformama", što je rezultiralo iznimno širokim odbijanjem njegova programa. Kao što se i moglo očekivati iz povijesti liberalizma, odgovor države bio je dvojak. Prvo, došlo je do fizičke represije protiv prosvjednog pokreta, korištenjem čitavog niza modernog policijskog naoružanja – suzavca, vodenih topova, granata – uz tradicionalne čizme i palice.
Drugo, započela je neprestana baražna vatra medijske propagande protiv Žutih Prsluka. To je nadilazilo uobičajenu osudu "nasilnih prosvjednika", bilo je to smiješno podcjenjivanje broja okupljenih s jasnim ciljem potkopavanja morala i zamaha. Liberalna intelektualna elita bila je natjerana neka objavi kako su Žuti prsluci hrpa reakcionara, čak i fašista.
Kada je eksplicitno antifašistički narativ na prosvjedima to učinilo teškim za progutati; onda su ih počeli prikazivati kao "crveno-smeđe" - umorni, stari, liberalni oblik fašizma koji je usko povezan sa socijalizmom, anarhizmom i komunizmom - umjesto da bude hitnim sredstvom kojim liberali brane kapitalizam od prijetnji njihovoj dominaciji. Čak je korišteno i klevetanje o "antisemitizmu", kako bi se pokušala diskreditirati anti-neoliberalna pobuna.
Ali, ono što je možda bilo najistaknutije, bio je ton koji je korišten ptilikom napada na Žute prsluke. To je bio glas pariške buržoazije, koja je u svom strahu od onoga što se događa zaboravila sakriti naglasak klasnog prijezira, u svojim napadima protiv GJ-a.
Ovi prosvjednici bili su samo ološ, neuki seljaci iz provincije, neotesana i neoprana seljačka gomila, koja je preplavila blještavu citadelu Privilege-sur-Seine. Ogromna društvena i kulturna podjela u Francuskoj, koja je očito postojala cijelo vrijeme, iznenada je bila predstavljena svima, usred bijela dana. Učinci ovog otkrića vjerojatno će biti od povijesnog značaja, jer je već došlo do poplave komentara oko te izuzetno bitne teme.
Filozof Frédéric Lordon je nedavno izjavio kako je arogancija liberalnog kapitalističkog sustava sada dosegla točku u kojoj više nema smisla pokušavati ga prisiliti na reformu ili kompromis, kao što je bilo moguće tijekom njegove prethodne mekše faze. Lordon zaključuje kako je revolucionarna pobuna sada jedini mogući put naprijed.
Knjiga ljevičarskog novinara Françoisa Bégaudeaua, iz 2019. godine, od posebne je važnosti za navedene argumente ovdje, jer duboko zadire u pretpostavke i način razmišljanja, koji stoje iza liberalnog licemjerja. Histoire de ta Bêtise, 'Priča o tvojoj gluposti', upućena je arhetipskom pariškom buržoaskom liberalu. Ovo su, jasno je rekao, ljudi koji su doveli Macrona na vlast: "Glasovanje za Macrona bilo je najčistije buržoasko glasanje, u povijesti vaše republike".
Iako bi se mogli predstavljati kao pripadnici "ljevice", njihov klasni status značio je kako će zauvijek ostati konzervativni. “Što je to što vi želite sačuvati? Sami sebe. Buržuj je netko tko posjeduje, tko ima što izgubiti, tko ima više za izgubiti nego dobiti od uništenja postojećeg poretka”.
Stoga liberali kritiziraju kapitalizam kako bi ga reformirali, kako bi ga učinili prihvatljivijim ili inkluzivnijim, bolje prilagođenim njihovim trenutnim okolnostima. “Slijepi za strukturu, kažete kako kapitalizam ne treba iskorijeniti, nego izmijeniti. Kažete kako hitno treba obuzdati financije, a ne kapitalizam. Ali banke nisu izumljene 2008. godine. Kapitalizam je uvijek bio financijski”. Iz tog razloga, “environmentalizam” koji su prihvatili liberali uvijek će biti samo površan, i nikada se ne može pozabaviti korijenom problema: “Vaša ekološka tranzicija neće pobjeći iz okvira rasta i akumulacije. Vaši poremećaji neće stvoriti prekid s financijama”.
Bégaudeau opisuje kako je glavni problem liberala ono što oni nazivaju "populizmom" - lažnom kategorijom koja postavlja radikalnu ljevicu uz krajnju desnicu. Liberali pokušavaju ocrniti sve one koji su označeni kao "populisti", kao intrinzično rasiste zbog njihovog statusa radničke klase - kao da su više klase izuzete od toga, ili kao da njihov kapitalistički sustav ne podržava rasizam, na ubojitim globalnim razmjerima. Naravno, napominje Bégaudeau, nije slučajnost kako ova velika prijetnja liberalizmu dolazi od izraza koji označava narod. “Koja je definicija ljudi u vašem osobnom rječniku? Ono što vam prijeti. Prijeti vašem položaju”.
Dodaje: “Neprijateljstvo prema populizmu jest maska onoga što Jacques Rancière naziva vašom mržnjom prema demokraciji, zajedno s vašim svetim užasom pri pomisli na prosjake koji upadaju u vašu uzvišenu sferu. Voliš prosjake isto kao što voliš i Afrikance, no paradoksalno i rasiste, onda kažeš: pošaljite ih natrag kući, gdje im je i mjesto”.
Bégaudeau također ukazuje na propagandne tehnike koje koriste liberali kako bi ocrnili i ušutkali svoje protivnike, pazeći pritom kako ne bi razbili "demokratsku" čaroliju tako što će se pokazati autoritarnima.
Jedna od njih jest etiketa “teorije zavjere”, koju liberali koriste “kao pesticid” protiv istinski radikalnih protivnika. Sve, od otkrića o privatnim vezama vladinih ministara s nuklearnom industrijom ili Big Pharmom, pa do rasprave o miješanju SAD-a u europsku politiku nakon Drugog svjetskog rata, otpisuje se samo kao "teorija zavjere", kaže Bégaudeau.
“Držite se za nos. Antiamerikanizam je teorija zavjere. Ne želite čuti o isplativosti Marshallova plana”.
On skreće pozornost na navodno "nepolitičku" poziciju koju često zauzimaju liberali. Dodajem kako tu nema ništa novo. Debord i njegovi kolege situacionisti u jednoj se analizi pozivaju na revolucionara Pariške komune iz 1871. godine, "koji je, kada je osumnjičeni buržuj inzistirao kako on nikada nije imao nikakve veze s politikom, odgovorio: 'Upravo zato ću te ubiti'!”
Bégaudeau kaže kako buržoasko-liberalna odbojnost prema svemu što smatraju "političkim" ili "ideološkim", proizilazi iz činjenice da njih ne zanima toliko politika, koliko sama ekonomija. “Vi ste centrist, ali se ne nazivate tako. Trgovac ne izražava političke stavove, jer bi time mogao izgubiti nekog kupca, ili dobavljača. Vi sebe ne nazivate centristom, nego umjerenjakom”.
Inače, umjereni likovi, poput Macrona, nekako prečesto uživaju u lijepoj vojnoj paradi
Iz tog takozvanog "umjerenog" pozicioniranja, kaže Bégaudeau, dolazi liberalna navika osuđivanja "ekstremizma" svojih protivnika, kao da postoji nešto inherentno pogrešno - pretjerano ili neuravnoteženo - u zauzimanju određenog stava. Puno govore o potrebi za "nijansama"; inzistiraju na tome da stvari nisu tako jednostavne, kako "nije sve crno-bijelo".
Ali, još jednom, ovo je čisto licemjerje i zabluda, jer sami liberali nikada ne oklijevaju zauzeti jasne stavove o pitanjima koja su im bliska. Samo "ekstremno" protivljenje njihovom kapitalističkom sustavu smatraju izvan granica. “Ne možete zamisliti odlazak izvan kapitalističkog sustava, drugim riječima subverziju društvenih odnosa koji vas čine bogatima. Nećete otpiliti granu na kojoj trgujete, ups - na kojoj sjedite”.
Kao veličanstvena potvrda njegove analize i točnosti njegovih tvrdnji u knjizi, Bégaudeaua je zbog njegove knjige otpustio urednik Vincent Jaury iz Transfugea, časopisa za koji je pisao od njegova pokretanja. Jaury se žalio na Bégaudeauovu alarmantnu "radikalizaciju", te je tvrdio kako Histoire de ta bêtise predstavlja "crveno-smeđe kretanje, fašistički impuls".
Dakle, još jednom vidimo dva lica liberalne tiranije. S jedne strane, otpušta novinara zbog osporavanja njegovog sustava i prijevare. S druge strane, iz svoje vreće licemjernih mrlja maže katranom krivovjerca, najgorim dostupnim asocijacijama.
7. Zaključak
Liberalizam je stoljećima bio zgodna maska za vladavinu novca, koncentraciju moći i bogatstva u rukama male, ali vrlo dominantne elite. Krinka je zgodna, jer uljuljkuje stanovništvo u lažni osjećaj samodopadnosti, ili pesimizma (prema potrebi).
“Živimo u demokraciji, pa ako se stvari ne promijene, to je možda zato što ljudi to ne žele”, zaključuju neki. “Možda je kapitalistički svijet u biti, usprkos svim svojim manama, doista jedini mogući. Najbolje što možemo učiniti jest petljati s detaljima kako bismo ga učinili što ljepšim. Uostalom, alternative su mnogo gore!”
Ako je danas postalo moguće prozreti liberalne laži, to je nedvojbeno zato što “lijepo” lice sustava ubrzano nestaje, jer se suočava s mogućnošću kolapsa. Razvija svoje tehnike otvorene represije – od nadzora do političkog progona, od očigledne cenzure do drakonskog poduzimanja “izvanrednih” ovlasti – ne obraćajući toliko pozornosti na svoju sliku kao prije. Čini se da ga više nije briga.
Landa piše: “Liberalizam, u obliku neoliberalizma, trgnuo se iz svoje demokratske omamljenosti, kako bi povratio svoju nekadašnju, elitističku snagu”.
Liberalna demokracija u Boliviji
Kako bismo nazvali sadašnje režime u Francuskoj, Čileu, Brazilu, Boliviji, Izraelu, Indiji? Neoliberalni? Neokonzervativni? Nešto drugo? The Acorn, iz siječnja 2020. godine: “Neoliberalizam izlazi iz ormara i otkriva se kao novi oblik fašizma 21. stoljeća”.
Dakle, što to znači za opoziciju kapitalizmu – stvarnu opoziciju, a ne kontroliranu varijantu?
Na neki način, eksplicitno i autoritarno kretanje sustava olakšava prepoznavanje onoga što taj sustav jest.
No, u isto vrijeme, ukoliko želimo poraziti liberalnu tiraniju na dugoročnoj osnovi, moramo shvatiti - ne samo njezino inherentno nasilje, već i načine na koji njegova ogromna mreža prijevara skriva to nasilje, i projicira ga dalje na svoje Neprijatelje.
Protivnici liberalizma i kapitalizma trebaju širiti svijest o različitim, gore istraženim točkama, kao što su:
* Rad, vlasništvo i “Ekonomija” koncepti su osmišljeni da nametnu sudjelovanje u kapitalističkom sustavu, koji služi dodatnom bogaćenju bogatih.
* Korištenje izraza "Napredak" za opisivanje intenziviranja industrijskog kapitalizma je jako varljivo, budući da se namjerno miješa s idejom društvenog napretka kako bi se opozicija prikazala kao "reakcionarna".
* Liberalna demokracija je laž. Pažljivo je konstruirana kako bi se spriječilo bilo kakvu stvarnu prijetnju kapitalističkom bogatstvu i vlasništvu. U vrijeme krize, kada uobičajena obrana zakaže, liberali će odbaciti demokratsku fasadu i pribjeći čistom nasilju.
* Riječi poput "Sloboda" i "Oslobođenje" liberali namjerno zlorabe, kako bi sakrili stvarnost svog militarističkog merkantilnog imperijalizma.
* Fašizam nije bio lijevi, antikapitalistički, ili zeleni. Liberalizam nije bedem protiv fašizma. Liberali skrivaju svoju ideološku bliskost s povijesnim fašizmom, te se koriste etiketom “fašista” za napade na protivnike protiv ovog autoritarnog, kapitalističkog sustava.
* Liberalni kapitalisti stvorili su alat za diskreditaciju i diskvalificiranje svojih protivnika, uključujući "populizam", "ekstremizam" i njihovu sveobuhvatnu optužbu protiv "teoretičara zavjere". Na ovu se manipulaciju ne smije nasjedati, kao što se treba izbjegavati korištenje jezika naših tlačitelja.
Mi zapravo trebamo vratiti sve slojeve liberalno-kompromitiranog lažnog radikalizma, koji su se akumulirali stoljećima. kako bismo ponovno otkrili prastari revolucionarni cilj koji je inspirirao Gerrarda Winstanleya i druge radikale Engleske revolucije.
Trebamo, poput njih, glasno i ponosno objaviti svoje protivljenje tiraniji bogatstva (kao oni, feudalnom trgovačkom društvu koje pokrada naše zemlje, i drži nas u okovima kako bi pridonosili uvećanju profita bogatih).
Moramo nastaviti tamo gdje su naši preci pobunjenici stali, nastaviti se boriti za njihovu viziju društva bez klasa, vlasništva, zakona, autoriteta i izrabljivanja - društva u kojem smo svi prepoznati kao jednako voljena djeca prirode.
“Najsiromašniji čovjek ima jednako pravu titulu i pravo na zemlju kao i najbogatiji čovjek. Istinska sloboda leži u slobodnom uživanju zemlje”.
Hvala na čitanju. Pozdrav.
Add comment
Comments