Ljevica protiv desnice

Pojmovi "ljevica" i "desnica" razvili su se u kontekstu francuske politike, a specifično vuku svoje podrijetlo iz ključnog momenta  tijekom Francuske revolucije, 1789. godine, u Nacionalnoj skupštini. Ovo povijesno okruženje pruža temeljno razumijevanje modernog političkog spektra.

Ili se to samo čini takvim? Djelomično jest tako.....ali, ostavimo to nakratko.

U francuskoj Nacionalnoj skupštini, članovi su imali zadatak izraditi novi Ustav, također su se oni prirodno podijelili na temelju svojih političkih ideologija. Oni koji su podržavali kralja i nastojali očuvati tradicionalne institucije, poput monarhije i aristokracije, sjeli su s desne strane predsjednika skupštine. Tu skupinu činili su uglavnom konzervativci i reakcionari. S druge strane, oni koji su se zalagali za radikalnije promjene, uključujući uspostavu republike i smanjenje plemićkih privilegija, odlučili su sjediti lijevo. Ova se frakcija sastojala od revolucionara i reformatora.

Ovaj fizički raspored sjedenja doveo je do političke terminologije koju danas koristimo. "Ljevica" je postala simbol progresivnih, liberalnih i radikalnih ideja; dok je "desnica" postala sinonim za konzervativne i tradicionalističke vrijednosti.

Kako se 19. stoljeće razvijalo, oznake "lijevo" i "desno" ustrajale su kroz razne francuske vlade i skupštine, uključujući Restauraciju, Srpanjsku monarhiju i Drugu Republiku. Tijekom tog razdoblja ljevica je tipično zagovarala sekularizam, društvenu jednakost i prošireno biračko pravo; dok je desnica branila crkvu, monarhiju (gdje je to bilo primjenjivo) i imovinska prava.

Tijekom 20. stoljeća ideološke razlike između ljevice i desnice u Francuskoj su se razvijale, obuhvaćajući širi raspon političke misli, uključujući socijalizam, komunizam, razne oblike liberalizma ili konzervativizma. U suvremenoj francuskoj politici ljevica se općenito povezuje sa socijalističkim, ekološkim i socijaldemokratskim strankama; dok se desnica povezuje s konzervativnim, liberalnim i ponekad nacionalističkim strankama.

Usvajanje riječi "ljevica" i "desnica" kao deskriptora političkih ideologija od tada je postalo globalna konvencija, ali njihovo podrijetlo, kao nomenklature, čvrsto je ukorijenjeno u ovom specifičnom povijesnom kontekstu Francuske revolucije.

Međutim, ti ideali nisu potekli iz Francuske. Podjela je osnovna i temeljna za ljudsko stanje.

Oduvijek je postojala napetost između onih koji traže red ukorijenjen u transcendenciji, i onih koji žele maksimizirati ljudsko djelovanje kroz oslobađanje od bilo kakvih neodabranih veza, nametnutih potpuno ljudskim autoritetom. Prvi je tradicionalan, hijerarhijski i ukorijenjen u časti i dostojanstvu. Potonji je progresivan, egalitaran i ukorijenjen u menadžerističkim pretpostavkama. Prvi je lokalni (nacionalni), a drugi je kozmopolitski. Ništa od ovoga nije poteklo iz Francuske i svatko tko vam to kaže u najboljem je slučaju u zabludi ili, što je vjerojatnije, prodaje liberalne pretpostavke.

Klasični grčki filozofi borili su se s napetostima između onoga što se sada može nazvati "desničarskim" vrijednostima (lokalizam, tradicionalizam, transcendencija/religija i hijerarhija) i "lijevim" vrijednostima (kozmopolitizam, progresivizam i maksimiziranje ljudskog djelovanja) - postavljajući temelj za velik dio zapadne političke misli. Njihovi različiti pristupi ovim temama ilustriraju vječnu borbu između ovih konkurentskih vrijednosti.

Na “desnici”, Platon je često naglašavao važnost dobro uređenog društva utemeljenog na tradicionalnim vrijednostima. U svom djelu "Republika" zamislio je idealnu državu s krutom klasnom strukturom u kojoj pojedinci obavljaju uloge prilagođene njihovoj prirodi, odražavajući hijerarhijski svjetonazor. Platon je također uveo koncept oblika, transcendentnih ideala koji predstavljaju najistinitiju stvarnost. Taj je pojam naglašavao vjerovanje u viši, nepromjenjivi poredak, koji bi ljudi trebali nastojati razumjeti i utjeloviti. Njegova se filozofija ispreplitala s religioznim i mističnim elementima, naglašavajući ulogu kraljeva-filozofa, koji su mogli pristupiti tim višim istinama. Platonove "forme" mogu se smatrati ezoteričnim kodom za božanske zakone.

Platonov učenik, Aristotel, cijenio je polis (grad-državu) kao temeljnu jedinicu političkog života. Vjerovao je u važnost lokalnih običaja i upravljanja, tvrdeći kako se dobar život može postići samo unutar zajednice koja dijeli zajedničke vrijednosti i tradiciju. Aristotelov koncept prirodne hijerarhije postavljao je pojedince u različite društvene uloge na temelju njihovih sposobnosti i vrlina. Tvrdio je kako su neki ljudi prirodno pogodni za vladanje, dok su drugi predodređeni da se njima vlada, odražavajući njegovu podršku strukturiranog i hijerarhijskog društva. Nekima se to danas čini čudnim, ali iskustvo pokazuje da je to istina.

Međutim, bilo je glasova protivljenja, koji su dolazili s onoga što bismo sada nazvali "ljevicom". Diogen i cinici odbacivali su konvencionalne vrijednosti i društvene norme, zalažući se za život u skladu s prirodom i razumom. Diogen se slavno proglasio "građaninom svijeta", odbacujući lokalizam i tradicionalne društvene strukture u korist univerzalnog, kozmopolitskog identiteta. Cinizam je naglašavao samodostatnost i osobnu slobodu od društvenih ograničenja, promičući ideju da bi pojedinci trebali živjeti kreposno prema vlastitoj obrazloženoj prosudbi, a ne prilagođavati se društvenim očekivanjima. To je poticalo čovjeka neka bude “zakonom za sebe”, prethodeći Nietzscheu tisućljećima.

Slično tome, Epikur se usredotočio na postizanje osobne sreće i mira kroz racionalno razumijevanje i potragu za umjerenim užicima. Borio se protiv tradicionalnih religijskih praznovjerja, te se zalagao za više znanstveni i empirijski pristup razumijevanju svijeta. Iako je Epikur utemeljio vlastitu školu, njegova su učenja privukla širu publiku i promicala ideju univerzalne ljudske zajednice - ujedinjene težnjom za srećom i racionalnim istraživanjem. To je dovelo do raširene upotrebe "kozmopolitizma", termin koji se protegao tisućljećima.

U svom kasnijem djelu, "Zakoni", Platon nudi pragmatičniji i detaljniji pristup rješavanju višegodišnjih napetosti između lokalizma, tradicije, transcendencije (religije) i hijerarhije naspram kozmopolitizma, progresivizma i maksimiziranja ljudskog djelovanja. Nadilazeći idealizam "Republike", "Zakoni" su Platonov nacrt za funkcionalni grad-državu, ukorijenjen u konzervativnom okviru, koji daje prednost stabilnosti i redu, u odnosu na radikalne promjene.

Platon naglašava nužnost sveobuhvatnog pravnog kodeksa za održavanje društvenog poretka. Zalaže se za zakone koji utjelovljuju običaje i tradiciju zajednice, temeljeći državu na zajedničkom skupu vrijednosti i praksi. Ovaj pravni okvir osmišljen je za očuvanje tradicionalnih društvenih struktura i kulturnog naslijeđa, ističući važnost kontinuiteta i stabilnosti u odnosu na preokrete.

Obrazovanje igra središnju ulogu u Platonovoj viziji. On predlaže rigorozan sustav koji usađuje tradicionalne vrijednosti i vrline od malih nogu, njegujući osjećaj zajedničkog identiteta i zajedničke svrhe. Kulturne prakse, vjerski rituali i festivali integrirani su u pravnu strukturu kako bi se ojačale te tradicije i promicala društvenu koheziju.

Religija je sastavni dio Platonova pravnog i moralnog okvira. Zalaže se za uključivanje vjerskih obreda u svakodnevni život države, tvrdeći kako su pobožnost i štovanje ključni za održavanje moralnog i društvenog reda. Zakoni nalažu vjerske rituale, žrtve i izgradnju hramova, osiguravajući da se vjerski običaji podržavaju i poštuju. Za Platona, religija služi kao oruđe za moralno obrazovanje, ispreplićući se s pravnim sustavom kako bi se kultivirali čestiti građani. On vjeruje kako strah od Božje odmazde, i nada u Božju naklonost, motiviraju pridržavanje zakona i etičko ponašanje, jačajući moralnu strukturu društva.

Biblija, posebno u svojim temeljnim tekstovima iz Starog zavjeta, pretežno zagovara društveni okvir koji je u skladu s mnogim načelima, koja se nalaze u političkim filozofijama Platona i Aristotela. To se usklađivanje može promatrati kroz biblijski naglasak na tradiciji, hijerarhiji, lokalizmu i integraciji religijske transcendencije u upravljanje i moralnu strukturu društva. Evo nekih ključnih aspekata kako Biblija odražava desničarsku perspektivu, sličnu idejama Platona i Aristotela.

Stari zavjet, posebno u knjigama poput Levitskog zakonika i Ponovljenog zakona, pruža pravni okvir koji daje informacije o raznim  aspektima života, od moralnog do društvenog ponašanja. Ti su zakoni namijenjeni održavanju reda i stabilnosti unutar izraelske zajednice, slično Platonovom pravnom okviru u "Zakonima". Deset zapovijedi nudi temeljni skup moralnih imperativa koji podupiru društveni poredak, naglašavajući važnost stabilne zajednice koja poštuje zakone.

Biblija stavlja snažan naglasak na očuvanje tradicije i običaja. Mnogi zakoni i rituali osmišljeni su kako bi obilježavali povijesne događaje i ojačali zajednički identitet među izraelskim narodom. Blagdani poput Pashe i običaji poput subote služe održavanju kulturnog kontinuiteta i osjećaja povijesne povezanosti, slično kao što Platon integrira kulturne prakse u svoj pravni okvir, kako bi potaknuo društvenu koheziju.

Ovo je u suprotnosti sa stalnom željom "progresivnih", koji su nastojali nastaviti nuditi štovanje na "visokim mjestima" koje je bilo slobodnijeg oblika, ili poput "čudne vatre" Nadaba i Abihua. Progresivna želja da budete "sam sebi zakon" nije nova.

Biblija često podupire hijerarhijsku strukturu s božanski postavljenim vođama, poput kraljeva, svećenika i proroka. Koncept kraljevanja je središnji, s likovima poput Davida i Salomona, koji su prikazani kao Božji izabrani vladari, koji su odgovorni za održavanje pravde i reda. Ovo odražava Aristotelovo vjerovanje u prirodnu hijerarhiju i Platonov pojam filozofa-kralja, gdje su određeni pojedinci prirodno prikladni za vladanje zbog svoje mudrosti i vrline.

Biblija objedinjuje vjerske običaje s pravnim i moralnim kodeksima, sugerirajući da božanske zapovijedi čine osnovu pravednih zakona. Mojsijev zakon se smatra božanski objavljenim, a pridržavanje se smatra zakonskom i duhovnom obvezom. Ovo je odjek Platonova uvjerenja o važnosti religije u održavanju moralnog reda, ali i Aristotelova stajališta kako bi polis trebao njegovati vrlinu među svojim građanima kroz zajednički etički okvir.

Biblija naglašava pojam Izraelaca kao Božjeg izabranog naroda s jedinstvenom sudbinom i plemenskim odnosom prema određenoj zemlji - podijeljenoj Obećanoj zemlji (posebno prije deportacije u Babilon). Ovaj lokalizam naglašava važnost posebnog nacionalnog identiteta i teritorijalnog integriteta. To je u skladu s Aristotelovim naglaskom na polisu kao bitnoj jedinici političkog života, gdje je dobro definirana zajednica sa zajedničkim vrijednostima i zajedničkim teritorijem ključna za postizanje dobrog života. Geografija je bila sastavni dio poretka, budući da je utjecala na zajednička iskustva neophodna za održavanje društva na okupu.

Biblijski zakoni i rituali osmišljeni su da potaknu društvenu koheziju i osjećaj pripadnosti među Izraelcima. Detaljni propisi za bogoslužje, prehranu i društveno ponašanje stvaraju snažan zajednički identitet. Platonovi "Zakoni" na sličan način integriraju rituale i obrazovne prakse kako bi ojačali zajedničko kulturno nasljeđe i društveno jedinstvo unutar države.

Dok su pojmovi "desno" i "lijevo" nastali unutar Narodne skupštine Francuske revolucije, filozofski sukob koji oni označavaju star je koliko i sama civilizacija. U svojoj srži, ova dihotomija predstavlja napetost između očuvanja uspostavljenih tradicija i društvenih struktura naspram zagovaranja napretka i individualnog djelovanja. Kroz povijest, desnica je nastojala sačuvati akumuliranu mudrost prošlosti, tvrdeći kako su društvena stabilnost, red i kontinuitet najvažniji za procvat civilizacije. Ova perspektiva cijeni ulogu uspostavljenih institucija, hijerarhijskih struktura i društvenih normi u održavanju društvene kohezije i usmjeravanju ljudskog ponašanja.

Od najranijih dana organiziranog društva, primjerice u staroj Grčkoj, ovaj sukob bio je očit u filozofijama mislilaca poput Platona i Aristotela, koji su naglašavali važnost dobro uređenog društva utemeljenog na tradiciji i hijerarhijskom upravljanju. Tvrdili su da samo kroz strukturirani društveni okvir pojedinci mogu ostvariti svoj puni potencijal i društvo u cjelini može napredovati. Slično tome, religijski tekstovi poput Biblije pojačali su ta načela, zalažući se za božanski nadahnuti poredak koji naglašava važnost zakona, tradicije i vrijednosti zajednice. Ove filozofske i religijske tradicije naglašavaju uvjerenje kako ljudska priroda zahtijeva vodstvo utvrđenih normi i struktura - kako bi se spriječio kaos i moralno propadanje.