Kompliciran odnos između vlasnika središnje banke i židovskog naroda

Ovaj tekst raspravlja o kompliciranom odnosu između obitelji Rothschilda, Warburga, Milnera, Schiffa i drugih vlasnika središnje banke, koje vladaju svijetom, sa židovskom populacijom u cjelini. Ovaj je odnos ponekad jako napet - kada su prvi spremni žrtvovati druge kako bi ostvarili svoje ciljeve. Iako teško pogodujući, smisao ovog teksta je potaknuti židovske mase neka cijene bjelačku kršćansku kulturu, i rade na njezinu očuvanju kao alternative, trima vjerojatnim budućim mogućnostima koje se trenutno pojavljuju, i sve su veoma negativne. Važno je prezentirati argument na cjelovit, sintetiziran i sinkretičan način, tako što će tema biti ponuđena kao jedan dugačak tekst, umjesto da bude razbijen u više dijelova.

"Tko ima oči da vidi, neka vidi, a tko ima uši da čuje, neka čuje."

Suvremeni svijet strukturiran je na način koji vrlo malo ljudi razumije. Svijet je organiziran oko stalno rastućeg duga središnje banke, dok su središnje banke svijeta u vlasništvu - preko povratnih kanala, posrednika i financijskih složenosti - vrlo malog broja obitelji. Ove središnje banke tiskaju novac iz ničega, i posuđuju ta sredstva vladama uz kamatu; što više duga imaju vlade i građani, to više kamata plaćaju, te vlasnici središnje banke postaju bogatiji. Oni koriste mehanizme Washingtonskog konsenzusa kako bi dodatno povećali svoju kontrolu. Sve što povećava javni i privatni dug - putem rata, ili trošenja novca za razna prava raznih skupina, ili na neki drugi način - smatraju dobrim, dok se protiv napora kako bi se otpustili takvi dugovi grčevito bore. Ovaj stalno rastući teret duga najbolje se može promatrati kao sofisticiranija, neizravna verzija ropstva, koja se proširila s klase robova prošlih vremena, na čovječanstvo u cjelini.

https://en.wikipedia.org/wiki/Washington_Consensus

Obzirom na odnos između vlasnika središnje banke i židovskog naroda, argument koji će se predstaviti je elaboracija nedvojbeno najpametnijeg čovjeka na svijetu Chrisa Langana, koji tvrdi kako židovske mase nesvjesno doprinose ciljevima vlasnika središnje banke, pružajući strastvenu koetničku solidarnost protiv onoga što smatraju neprijateljskim većinskim društvom, u zamjenu za vlasnike središnje banke koji im nude male mrvice novca, moći i povlastica. Međutim, ove židovske mase vlasnici središnje banke odmah odbacuju u stranu, ovisno o političkoj potrebi bez imalo razmišljanja, a kod potonjih postoji podstruja zlobe koja sugerira kako bi se ključni odnos mogao zategnuti u budućnosti. Ovu ćete perspektivu lakše razumjeti do kraja ovog teksta. 

Do sada sam izbjegavao izravno obraćanje ovoj temi (unatoč naglašavanju kako se struktura suvremenog svijeta vrti oko prijevare središnjeg bankarstva, i unatoč neizravnom obraćanju u mnogim slučajevima) jer:

1. to je užasno hitan problem. Svatko želi uskočiti, i vrištati svoje mišljenje na sav glas, a da prije toga nije razumio strukturu modernog svijeta, ili saslušao nijansirane stavove i došao do trijeznog, obrazloženog mišljenja;

2. uobičajeno je da krajnja desnica bude monokauzalna u vezi s ovom temom, gdje zasjenjuje sva pitanja s kojima se društvo i svijet suočavaju - tehnološke inovacije, sve veća centralizacija vlade/moći (jedna od rijetkih konstanti u svijetu) , egalitarni ratchet efekt, gubitak individualne autonomije i privatnosti, uloga automatizacije i umjetne inteligencije u odnosu na gubitak posla, opadanje muškosti i smanjene stope nataliteta diljem svijeta, čak i u dalekim muslimanskim zemljama (osim Afrike), enormno ne-održivo uništavanje okoliša i potrošnja prirodnih resursa, pala priroda ovog svijeta itd. - sve do "to su samo Židovi, glupani"....tako govore da tvrdi navodna desnica; 

3. tema je zabranjena za raspravu u modernom društvu kao prioritet #1 (“Kako biste saznali tko vama vlada, jednostavno saznajte koga ne smijete kritizirati.”). Čak niti crnci kao zaštićena klasa ne smiju načeti ovu temu, bivaju slomljeni i odmah canceled (otkazani) ako slučajno pokušaju, tj. Kanye West, Kyrie Irving, Jamie Foxx, Nick Cannon, itd.;

4. bilo je određenih točaka koje je trebalo razraditi i utvrditi prvo u mojim spisima, kao pozadinski materijal, kao što je objašnjenje prirodnog odabira za viši IQ aškenaskih Židova;

5. mislio sam kako će to odvratiti pažnju od mojih ključnih točaka o sustavu središnje banke i zašto su zapadne mase diljem svijeta dopustile da se ovaj sustav razvije, što u konačnici proizlazi iz pavlinskog kršćanskog egalitarizma, i izuzeća u posuđivanju novca židovskim obiteljima tijekom srednjeg vijeka. Uostalom, nije dovoljno istražiti misaoni proces i strukturu poticaja za to kako se nešto razvilo; treba se također zapitati zašto su velike mase ljudi dopuštale maloj manjini neka provodi politike potpuno protiv vlastitih interesa, što je točka koju monokauzalisti uvijek propuštaju pitati; 

6. htio sam se pozabaviti ovom temom, tek onda kada sam osjećao kako mogu biti sveobuhvatan u pokrivanju, te iznijeti nove ili nedovoljno razmotrene argumente, a nisam vidio argument iznesen drugdje, a taj argument jest - kako židovski dugoročni osobni interes zahtijeva savezništvo sa zapadnom civilizacijom, za stvarno kretanje naprijed (za razliku od uvjetnog, što je bila njihova povijesna demotička strategija).

Nadam se kako sam iznio svoje glavne točke tako da mogu raspravljati o ovom pitanju, a da ono ne zasjeni moje ključne točke, i mislim kako je važno pozabaviti se ovom kompliciranom temom, jer će bolje razumijevanje pomoći u kompleksizaciji i sinkretističkom procesu koji koristi čovječanstvo rasti, razvijati se i sazrijevati. Dakle, bez obzira na vaše političko uvjerenje ili pozadinu, duboko udahnite, hiperventilirajte u svoju smeđu papirnatu vrećicu, možda uzmite Xanax, i opustite se ako odlučite nastaviti čitati.

Sljedeći argument govori o tome kako židovski narod, zadivljujuće, ima najjaču nietzschijansku volju za moći u svijetu, kako su u potpunosti internalizirali niz vrijednosti koje im omogućuju da napreduju u svojim grupnim ciljevima, kao manjina, unutar šireg društva, bez trpljenja kognitivne disonance. Također, kako ovaj proces osigurava rezultate prvog reda za one koji su izuzetno uspješni (u smislu postizanja materijalnog uspjeha, moći i prednosti), ali rezultate drugog reda za one koji su nevjerojatno samodestruktivni (što rezultira bijesnom većinskom populacijom koja ih nastoji protjerati ili ubiti, i/ili njihove specifične metode stjecanja moći neizbježno dovode do masovnog pada kvalitete života za sve, uključujući i njih same).

Ovaj post će također opisati nespremnost židovskog naroda neka razmotri ove učinke drugog reda na razini zajednice (uvijek postoje iznimke od takvih generalizacija na individualnoj razini), kako vlasnici središnje banke iskorištavaju ovaj mentalitet kao način da se zaštite od odgovornost prema javnosti. Onih nekoliko Židova koji razumiju te probleme i rade na njihovom poboljšanju, bivaju izbačeni iz svoje zajednice. To služi kao upozorenje onima na koje će ovi učinci drugog reda vjerojatno imati negativne posljedice, ali i općenito za židovsku zajednicu, te da samo izravno i iskreno suočavanje s ovim problemima može iznijedriti potencijal za drugu opciju.

Koristit ću, gdje god je to moguće, židovske izvore kako bih iznio te točke, posebno od židovskih autora i istaknutih ličnosti, iz izvora vijesti kao što su Jerusalem Post i Ynet News, a inače od izvora i stručnjaka iz establišmenta, u mjeri u kojoj je to moguće, kako bih pokušao za isnesene stavove postići što je više moguće ravnoteže, iako su neizbježni neki argumenti Nietzschea i stavovi raznih kontroverznih autora.

      Osnove

Počnimo s osnovama. Procjenjuje se kako u cijelom svijetu postoji oko 16 milijuna Židova. Od ovih 16 milijuna, oni koji ne žive u Izraelu, gotovo svi odlučuju živjeti u bijelim kršćanskim zemljama. Najveća židovska populacija po zemljama su: Izrael, SAD, Francuska, Kanada, Velika Britanija, Rusija, Argentina, Njemačka i Australija:

https://www.worldatlas.com/articles/countries-with-the-largest-jewish-populations.html

Ova odluka nije samo želja za životom u bogatim zemljama. Najbogatije zemlje svijeta po ukupnom bogatstvu su Kina, Japan, Indija, Južna Koreja i Tajvan, koje imaju vrlo malo Židova. Najbogatije zemlje svijeta, po BDP-u po glavi stanovnika, uključuju male gradove-države, poput Monaka, Lichtensteina te zemlje poput Luksemburga, Norveške, Švicarske, Singapura, Katara, Islanda, Danske, koje također imaju vrlo malo Židova. Umjesto toga, čini se kako se Židovi radije okupljaju u zemljama koje su bijele, kršćanske, imaju i visoko povjerenje i visoku razinu kohezije zajednice, i gdje nije previše hladno, pretpostavljam.

Prosječni mjerljivi verbalni IQ aškenaskih Židova nedvojbeno je najviši od bilo koje skupine ~112-115, u usporedbi s europskom normom od 100. To pridonosi njihovoj dominaciji u društvu, iako su njihove vizualno-prostorne sposobnosti obično nešto niže,  za oko pola standarda odstupanje od europskog prosjeka. Prema antropolozima Cochranu i Harpendingu: “Ova činjenica ima društveni značaj, jer je IQ (mjeren IQ testovima ili njihovim ekvivalentima, poput GRE ili SAT) najbolji dostupni pokazatelj uspjeha u akademskim predmetima i mnogim poslovima. [Aškenazi] Židovi su jednako uspješni u takvim poslovima kao što bi njihov testirani IQ mogao predvidjeti, i oni su uvelike nadzastupljeni u onim poslovima i postignućima s najvišim kognitivnim zahtjevima” - oni su 10x veći od svog udjela u populaciji za znanstvenike, zarađuju više od 25% svih dobitnika Nobelovih nagrada za znanost, čine oko polovinu svjetskih šahovskih prvaka 20. stoljeća. Oni čine 22% učenika Ivy League, i izrazito su prezastupljeni kao izvršni direktori. To su zapanjujući statistički podaci za tako malu populaciju. (Iako su mnogo više zastupljeni nego što bi sugerirao njihov viši verbalni IQ, što sugerira kako nepotizam/klanovstvo, također, igra veliki čimbenik, a rezultati istraživanja IQ-a osporavani su kao pogrešni na razne načine, također pogledajte ovaj tekst Academic Agenta).

https://substack.com/home/post/p-139173360

Ovi povišeni IQ-ovi uzrokovani su pritiskom prirodne selekcije tijekom srednjeg vijeka. Aškenazi Židovi zauzimali su jedinstvenu i ekskluzivnu ulogu europskih mjenjača novca, obzirom da je Katolička crkva zabranila kršćanima tu ulogu, a najuspješniji Židovi imali su mnogo više djece od manje uspješnih. Zbog njihove nemogućnosti sklapanja brakova s okolnim kršćanskim stanovništvom, tijekom mnogih generacija ovi pritisci odabira proizveli su viši prosječni verbalni IQ. 

Imajte na umu kako, kada je kršćanski nametnuta zabrana sklapanja brakova sa Židovima prestala u drugoj polovici 20. stoljeća, stope židovskih brakova su naglo porasle, a u modernom dobu 70% Židova stupa u međusobne brakove, što neki Židovi nazivaju "tihim holokaustom" i rezultirat će nižim prosječnim aškenaskim verbalnim IQ-om, koji će s vremenom nestati. Osim toga, obzirom kako stope nataliteta za pravoslavne žene iznose 3,3 djece po ženi; dok je stopa za nepravoslavne žene samo 1,4 djece po ženi; kombinacija mješovitih brakova i niskih sekularnih židovskih nataliteta znači kako će budućnost judaizma pripadati pravoslavcima, i unutar i izvan Izraela.

U usporedbi s Aškenazima, Mizrahi Židovi imaju vrlo različitu pozadinu i povijest u odnosu na njihove uloge u društvu. Mizrahimi nisu imali ekskluzivnu ulogu mjenjača novca u muslimanskim zemljama, koje su okupirali (900.000 ih je živjelo na Bliskom istoku do stvaranja Izraela 1948. godine, kada su svi postupno protjerani, ili su na drugi način pobjegli otamo do 1967. godine), bili su podložni restriktivnim zakonima Dhimmitudea i nisu bili bogatiji od okolnog stanovništva. Njihov IQ je bio i ostao prosječan, jednak okolnim populacijama sa kojima su živjeli, a krajnje desničarske kritike Židova prvenstveno su usmjerene na Aškenaze, koji su iznimno utjecajni i prezastupljeni među moćnicima u društvu, a ne na Mizrahime.

      Povijesne i stalne napetosti između židovske i europske zajednice

Napetost između židovske i europske zajednice datira još iz rimskog doba, što je rezultiralo židovsko-rimskim ratovima, uništenjem Drugog hrama i židovskom dijasporom. Kao što je već pisano, razni pisci poput Cicerona (106.-43. pr. Kr.), Horacija (65.-8. pr. Kr.), Plinija Starijeg (23.-79. pr. Kr.), Seneke (4.-65. pr. Kr.), Kvintilijana (30.-100. pr. Kr.) , Marcijala (40.-105. n. e.), Tacita (56.-120. n. e.), Juvenala (55.-130. n. e.) i Marka Aurelija (121.-180. n. e.) žestoko su kritizirali Židove zbog onoga što su smatrali tvrdoglavom ideologijom i subverzijom, kao i militantnim fanatizmoma. Zašto Židovi jednostavno ne bi prihvatili, na politeistički način, svog Jehovu kao jednog među mnogim bogovima, kao što su to učinili mnogi drugi pokoreni narodi? U međuvremenu, Židovi su mrzili što su im Rimljani pokušavali nametnuti svoje bogove, svoje običaje i vjerovanja, a istovremeno ih oporezivali i vladali njima. Postojalo je temeljno i suštinsko neslaganje koje nije bilo moguće premostiti.

Ponašanje Židova prema Rimu i njihovi pokušaji kako bi izbjegli helenizaciju zaprepastili su Rimljane, prema blogu Europa Soberana:

Samo naivni ljudi mogu smisliti zabranu Tore, Šabata ili Brit Milaha, a da ne shvate kako bi  Židov radije umro, nego da se odrekne svoje tradicije. Grci i Rimljani su zbog svoje olimpijske naivnosti bili previše kratkovidni u svom pristupu židovskom problemu. Ignorirali su posebnosti koje su Židove razlikovale od ostalih semitskih naroda Bliskog istoka, te su mislili kako tamo mogu postaviti svoje hramove i kipove, kao da Židovi nisu ništa više od još jedne arapske ili sirijske pokrajine, bilo helenizirane bilo perzijanizirane. Ustrajan identitet koji je židovstvo pokazalo nije motivirao bezbrižne Rimljane neka dovoljno zamotaju glavu oko problema. Uvjerenje koje su Grko-Rimljani imali jest kako su nositelji superiorne kulture i to ih je navelo neka upadnu u sudbonosnu pogrešku: misliti kako kultura može biti važeća za cijelo čovječanstvo i izvezena na narode različitih etničkih pripadnosti. Helenizacija i romanizacija istočne i sjeverne Afrike imale su samo jedan učinak: etnički kaos, balkanizaciju samog Rima, etničke borbe i konačno, pojavu kršćanstva.

Čak i korištenjem grube sile svojih legija Rim je sporo shvatio kako Židovi, u svojoj ogorčenosti i želji za osvetom, nisu marili [ako su morali] žrtvovati valove pojedinaca, ukoliko uspiju uništiti samo jedan rimski odred. Ovaj fundamentalistički fanatizam, koji je nadilazio racionalno, sigurno je ostavljao stare Rimljane bez riječi, oni nisu bili navikli gledati kako se loše opremljeni vojnici žrtvuju na takav uvjereni način, s umom punim slijepe vjere koja dolazi iz ljubomornog, osvetoljubivog, apstraktnog i tiranskog boga. Jehova je, bez sumnje, krajnje stvarna volja, a također i sila jasno suprotstavljena olimpijskim i solarnim bogovima europskih naroda, čije je najviše božanstvo bilo grčko-rimski Zeus-Jupiter.

Opsada i razaranje Jeruzalema, David Roberts (1796.-1864.)

Nakon uništenja Drugog hrama i raspršenja preostalih Židova, ostale su stalne napetosti između Židova i okolnih zajednica tijekom stoljeća, iako je njihov tretman unutar muslimanskih zemalja bio općenito sigurniji i ugodniji nego u Europi. Možda je to stoga jer su bili siromašniji i manje utjecajni, i stoga nisu bili predmetom ljubomore, niti se na njih gledalo kao na prijetnju, ili možda zbog mnogih sličnosti između judaizma i islama, u usporedbi s kršćanstvom.

Tijekom srednjeg vijeka u Europi, okolno kršćansko stanovništvo ogorčeno se protivilo židovskoj ulozi mjenjača novca, što je pogoršano optužbama za beskrupulozne prakse, kao što su kamatarenje, samopovlađivanje i nepotizam (potonje su optužbe koje se također odnose na druge uspješne skupine, poput Indijanaca u Silicijskoj dolini sada). Također je bilo sve više optužbi, poput Martina Luthera (koje je u moderno doba ponovio Ron Unz), te i kako da sam Talmud navodi židovsku nadmoć i tretiranje nežidova kao stoke. Prilično su negativni i u svojim karakterizacijama Isusa i Marije. Bez obzira na to, Aškenazi su prikupili veliko bogatstvo i živjeli su načinom života kaoji priliči onome nižeg plemstva. Većinsko stanovništvo se uvijek i prirodno protivi bogatim manjinama, unutar svojih nacija, i to nije bila iznimka: Židovi, bez domovine, uvijek su bili diskriminirani kao autsajderi, što je naglasio Alex Fox (https://substack.com/@technoskeptical)

https://www.unz.com/runz/american-pravda-oddities-of-the-jewish-religion/

Kao rezultat ovih čimbenika, Židovi su bili izbačeni iz brojnih europskih zemalja i često pogromljeni, gdje bi kršćanska većina poubijala veliki broj njih. Na primjer, Prvi križarski rat, 1096. godine, rezultirao je smrću ~25% židovske populacije u Porajnju.

https://en.wikipedia.org/wiki/Edict_of_Expulsion#Expulsion

No, izvan svih ovih pitanja, činilo se kako postoji temeljna razlika između Židova i europskih ne-Židova, razlika koja je bila dublja od pukog bogatstva, moći ili kontrole: bila je to razlika u osnovnom pogledu, različitim načinima na koje su vidjeli svijet.

      Napetosti proizlaze iz temeljno različitih pogleda

Kao što je već napisano, srž sukoba između židovskog i nežidovskog stanovništva u Europi, proizlazi iz fundamentalno različitih pogleda na život. Prema povjesničaru Karmi Benu Jonathanu u “Reconciliation and Its Discontents: Unresolved Tensions in Jewish-Christian Relations”, koji se bavi posljedicama Drugog vatikanskog koncila 1965. godine, i dokumenta “Nostra aetate”, u kojem je Katolička crkva proglasila napuštanje svog protužidovskog naslijeđa, te njihovu želju za pomirenjem sa judaizmom, “Ben Johanan zaključuje kako, dok je kršćanski diskurs bio usmjeren na pomirenje, ortodoksni židovski diskurs je na kršćanstvo odgovorio rastućim neprijateljstvom, koje je prethodilo Drugom vatikanskom saboru i produbilo se nakon toga.”

Maurice Samuel, britanski i američki romanopisac rođen u Rumunjskoj, nagrađivani romanopisac (osvojio književnu nagradu Anisfield-Wolf 1944. i nagradu Itzik Mangar), prevoditelj i predavač židovskog nasljeđa, tvrdi kako su Židovi i nežidovi jednostavno nekompatibilni, u svojoj knjizi iz 1924. godine, "Vi pogani". U toj knjizi on navodi:

“Godine promatranja i razmišljanja dale su sve veću snagu uvjerenju kako smo mi Židovi odvojeni od vas nežidova, kako iskonska dvojnost lomi čovječanstvo koje poznajem na dva različita dijela; kako je ta dualnost temeljna, i kako su sve razlike među vama nežidovima trivijalnosti, u usporedbi s onim što vas sve dijeli od nas… ta iskonska razlika, koju sam osjećao sve oštrije kako sam sve više i više kušao život, vaš život i naš život, razlika je u ukupnom zbroju naših emocija pod poticajem vanjskog svijeta; to je razlika u bitnoj kvaliteti, ili tonu našeg mentalnog i duhovnog bića. Vama je život jedno, nama drugo. I prema ovim dvjema bitnim kvalitetama, mi odgovaramo na potrebe i porive, koji su nam oboma zajednički.

Za vas je život igra i galantna avantura, svi životni pothvati sudjeluju u duhu avanturizma. Za nas je život ozbiljna i trezvena dužnost, usmjerena na određeni i neizbježni zadatak. Vaš odnos prema bogovima i ljudima izvire iz radosti i ritma privremenog prijateljstva, ili neprijateljstva, duha. Naš odnos prema Bogu i ljudima je diktiran mračnom podložnošću nekom vječnom principu. Vaš način života, vaš moral i kodeksi, pravila su igre - ništa manje stroga ili zahtjevna zbog toga, ali ne nadahnuta osjećajem temeljne svrhovitosti... Za vas su određena djela "neprimjerena" odgovarajućem idealnom tipu - bio on vitez ili "pristojan momak". Mi nemamo takav promjenjivi referentni sustav - imamo samo jednu naredbu….nećemo prihvatiti vaša pravila jer ih ne razumijemo…

Ova razlika u ponašanju i reakcijama proizlazi iz nečeg mnogo ozbiljnijeg i značajnijeg od razlike u uvjerenjima: ona izvire iz razlike u našoj biološkoj opremi. Ne argumentira inferiornost jednog ili drugog. To je razlika u oduzimanju života, o kojoj se ne može raspravljati. Vi imate svoj način života, mi svoj. U vašem sustavu života mi smo, u biti, bez "časti". U našem sustavu života vi ste, u biti, bez morala. U vašem sustavu života zauvijek se moramo činiti bez milosti; nama se vi zauvijek činite bezbožnima.

Gledano izvan nas oboje, ne postoji niti dobro, niti krivo. Eno vam zapadna civilizacija. Ako je vaš osjećaj za nepostojanost stvari, suštinsku sportskost svih napora, igrivost i razigranost života, procvjetao u događajima i zakonima poput ovih koje sam vidio oko sebe, to se ne može, s vanjske točke gledišta (ni vaše ni naše) klasificirati kao ispravno, ili pogrešno. Ratovi za Helenu i za Jenkinsovo uho; dvoboji za čast i za kockarske dugove, smrt za zastavu, odanost, galantne geste, svijet u čijem je središtu sport i rat, sa sustavom vrlina povezanih s njima; umjetnost koja ne izvire od Boga, već iz radosti i patnje slobodnog čovjeka, svijet igre koji i samu smrt uzima kao dio igre, kojoj se treba pristupiti bezbrižno i ugodno kao i svakom drugom slijedu slučaja, gradovima i državama i moćnicima poduzeća izgrađenima na istom naletu osjećaja i energije kao i nogometni tim - i u istoj ideologiji - ovo je procvat zapadnog svijeta. Ima veličanstvenu, prolaznu ljepotu. To je hrabri prkos tami svemira, ratnički poklič u jezivu prazninu - nama uzaludna stvar, lijepa i dječačka. Uza sve nedosljednosti i nedostatke u sebi, ima šarm i ritam, koji su nama nepoznati. Nikada ne bismo mogli izgraditi svijet poput vašeg...

To su dva načina života, posve tuđa jedan drugome. Svaki ima svoje mjesto u svijetu - ali ne mogu cvjetati na istom tlu, ne mogu ostati u kontaktu bez antagonizma. Iako je samom životu svaki put savršen iskaz, oni su jedni drugima neprijatelji.”

Samuelova tvrdnja jest kako postoji ogroman, nepremostiv jaz između perspektiva Židova i nežidova, a takve se razlike odražavaju i u židovskim tekstovima:

“Ali ja pitam: Jesu li Platon, Shakespeare i Kant u vašem životu isto što i Biblija , Talmud, rabini su u našem? Za same naše mase, židovske mase, čuda svijeta su Mojsije, Ilija, Rambam, Vilna Gaon, Dubna Maggid, šasid u susjednom selu. Oni zapravo dominiraju našim životima, kao što vlade, masovni radijski podvigi, vojske i Woolworthovi dominiraju vašim. Mi smo ljudi Knjige. Ali, mi smo bili ljudi Knjige i prije nego što se milijun primjeraka moglo tiskati u jednom danu.”

“Ljudi knjige” nasuprot “galantnom životu”: nekompatibilne perspektive?

      Nietzscheova volja za moć i inverzija društvenih vrijednosti

Kako je mala nacija, koja je samozabrana evangelizirati obraćenike, s intenzivnom željom da ne bude apsorbirana u druge kulture ili da bude osvojena i kontrolirana, sposobna ne samo preživjeti, nego i napredovati u ovom svijetu tisućama godina?

Ne postoji ništa drugo na svijetu poput židovskog naroda. Prije rasprave o mogućem objašnjenju, postoje povijesni primjeri o kojima bi se prvo trebalo raspraviti, zajedno sa sadašnjim trenutkom.

https://centeredonchrist.substack.com/p/5-accusations-jesus-brought-against

Prvi je uspon kršćanstva tijekom rimsko-židovskih ratova. Prema Nietzscheu i raznim drugim oštroumnim komentatorima, uključujući židovske, argument je kako su Židovi osmislili kršćanstvo kao strategiju osvete protiv Rima, koji je bio dominantna vojna sila u svijetu i nemoguće ga je bilo vojno poraziti. Ovo nije Nietzscheov napad na lik samog Isusa, kojeg je smatrao čistodušnim buntovnikom protiv licemjerja farizeja, kao i "jedinog pravog kršćanina". Ali, Nietzsche je zamijetio kako su svi rani kršćani bili Židovi, i sačuvao je svoj vitriol posebno za Pavla iz Tarza. Time što bi Pavao izokrenuo rimske vrijednosti s ratničkih na svećeničke vrijednosti, evangelizirajući mase siromašnih, robova i žena ogrezlih u nezadovoljstvu, govoreći im kako su moralno i duhovno jednaki ili superiorniji od rimskog cara, to bi destabiliziralo omraženo Rimsko Carstvo i osiguralo osvetu.

https://neofeudalism.substack.com/p/deeper-societal-trends-predating

Nietzsche je o ovoj strategiji duhovnog boljševizma napisao: “Židovi, narod 'rođen za ropstvo', 'odabrani narod među narodima', kako su sami govorili i vjerovali, postigli su nevjerojatan pothvat izvrtanja vrijednosti, zahvaljujući kojima je život na zemlji već dva tisućljeća posjeduje novu i opasnu privlačnost. Njihovi proroci spojili su 'bogate', 'bezbožnice', 'zle', 'nasilne' i 'senzualne' u jedinstvo. U ovoj inverziji vrijednosti (kojoj pripada upotreba riječi za 'siromaha' kao sinonima za 'svetog' i 'prijatelja') leži značaj židovskog naroda: s njim počinje pobuna robova, u moralu.”

Izum kršćanstva također je riješio još jedan problem: koliko je fizički jačim susjedima uvijek bilo lako osvojiti fizičku lokaciju, kao što je Hram. Metaforički, mijenjajući i stavljajući srce Hrama u vjernike, učinilo je nadmoćnu vojnu moć Rima nevažnom. Prethodno sam citirao Richarda Carriera u fusnoti u gornjoj objavi, ali vrijedi ponoviti ovdje (da budemo jasni, ne podržavam Carrierovu tezu o postojanju ili nepostojanju Isusa, što je irelevantno za moj argument):

"Duhovno rješenje za fizičku zagonetku Židova bila bi prirodna i laka stvar za zamisliti u to vrijeme. Oni Židovi koji su vjerovali kako mogu fizički ponovno preuzeti kontrolu nad hramom, prirodno su svoje nade polagali u vojni mesijanizam (kao što su primjer zeloti i Sicarii, i svi koji su vodili stvarne pobune protiv Rima, od Jude Galilejca do Bar Kochbe. Ali da je bilo koji Židov shvatio kako je takvo ponovno osvajanje nemoguće (kao što neki moraju [s obzirom na dugotrajnu nadmoćnu vojnu moć Rima]). ), ali su i dalje tražili način da pobjegnu od svog kognitivnog nesklada, bez poricanja očitih činjenica, ili napuštanja duboko postavljenih vjerskih uvjerenja (i razumno je pretpostaviti kako su barem neki Židovi tražili takva sredstva bez ufanja u takve ciljeve), onda je za njih preostalo samo jedno rješenje: zanijekati fizičku važnost samog hrama u Jeruzalemu.

To bi zahtijevalo njegovu zamjenu, ali ne s drugim hramom (jer bi to samo ponovno stvorilo isti problem, a time ga zapravo ne bi riješilo, kao što je bilo očito u sudbini samaritanskog mesijanskog ustanka u Gerizimu), već s nečim nematerijalnim , koju ni Rimljani, ni korumpirana židovska elita nisu mogli kontrolirati (jer se nematerijalno ne može zaplijeniti ili okupirati), i koja nije zahtijevala ni novac ni materijalnu moć da se ostvari ili održi (dva čimbenika za koja se smatra kako su iskvarila izvorni hramski kult - i uvijek favorizirati Rimljane, koji su jedini imali bezgranične količine i jednog i drugog), i čiji je vladar sam bio nesposoban za korupciju (a postojao je samo jedan koji je uistinu bio nesposoban za korupciju: Bog).

To ne znači kako je itko to mislio, samo kako bi to bio lak i prirodan razvoj misli od problema do rješenja, i stoga nije nevjerojatno. Odgovara političkom i vjerskom kontekstu, i našem razumijevanju ljudske prirode i domišljatosti. Stoga, ako je bilo koji vjerski inovator predložio kako je Bog uredio vrhunsku žrtvu, koja je bila u stanju očistiti sve jednom zauvijek (kao što je, na primjer, kroz ritualnu žrtvu pomirbe svog prvorođenog sina), i nadalje uredio kako će Božji duh, kao rezultat, zauvijek boraviti unutar svakog pojedinca koji mu se zavjetovao (i stoga više ne boraviti, ili boraviti samo, unutar hrama u Jeruzalemu), tada bi njegova poruka odjeknula među mnogim Židovima, kao genijalno i privlačno rješenje problema protiv koruptivne židovske elite i rimske vojne nepobjedivosti. Time je eliminirana važnost hrama za mesijanske nade, kao i osnova za bilo kakav osuđeni vojni sukob s Rimom, s daljnjim eliminiranjem problema korumpirane židovske elite jednostavnim razbaštinjenjem od Božjeg kraljevstva i uklanjanjem njih kao posrednika između ljudi i njihova Boga - sve bez potrebe za raspoređivanjem bilo kakvih fizičkih ili vojnih resursa. Jednostavno je trebalo izjaviti kako je to učinjeno. Božja volja. Sve redom. 

Osnovno kršćansko evanđelje - zamišljanje kako je smrt mesije konačno okajala sve grijehe (kao što se već moglo razumjeti u Starom zavjetu), i to spajanjem s njim (putem posvojenja krštenjem; i kroz simboličku konzumaciju njegova tijela i krvi); Bog bi boravio u nama (umjesto u hramu) – to bi mnogi Židovi prepoznali kao genijalnu i privlačnu ideju. Pogotovo jer bi krajnji rezultat bio da umjesto primanja naredbi od židovske elite, mi bismo kao suvereni imali ljude koji ne mogu pogriješiti, osim samog Krista, Božjeg imenovanog Gospodina, koji izravno razgovara sa svojim podanicima, s desne strane Božje na nebu (po duhu i anđeoska komunikacija, i tajne poruke usađene u sveto pismo). Tako je problem elitne korupcije naizgled uklonjen, bez potrebe za nasiljem, novcem, diplomacijom, ili vojnom pobjedom. Bog ima svoju pobjedu; i sva kognitivna disonanca je riješena...

Jedini sveti prostor koji je ova doktrina zahtijevala da se fizički kontrolira bilo je vlastito tijelo, pojam koji su već popularizirale filozofske sekte poput stoika, koji su učili kako ništa izvanjsko ne može osvojiti čovjeka koji u svojoj mudrosti ostaje iznutra slobodan. Ni smrt, ni zatvor, ni mučenje, nisu predstavljali pobjedu nad njim. Ovo je dakle bila bitka koju se uvijek moglo dobiti, čak i protiv 'nepobjedivih' Rimljana. Trebalo je samo povjerovati, osjetiti kako je to istina, kako Bog sada živi u vama. Drugi dokazi nisu bili potrebni. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi što je kršćanstvo pretvorilo sve vojne slike popularnog mesijanizma u duhovnu metaforu, kako bi predstavilo ono što bismo danas nazvali kulturnim ratom. Ovo je savršeno usklađeno s idejom duhovnog prijenosa autoriteta na narod, negirajući važnost hrama i židovske elite, zadržavajući pritom najtemeljnije zahtjeve židovstva (naime, vjeru i poslušnost Božjim zapovijedima; iako, čak i to bi kasnije bilo ukinuto).

Relevantnost ovog opažanja jest kako najranije kršćansko evanđelje ima mnogo više smisla kao proizvod političkog konteksta,  nego što to čini kada se potpuno odvoji od tog konteksta... Središnje mjesto hrama bilo je trajni problem za Židove. Fizička lokacija, koja je zahtijevala političku kontrolu, podrazumijevala je vojnu dominaciju. Sve dok su Rimljani imali potonje, Židovi nikad ne bi imali ovo prvo. Zeloti su odabrali logičnu opciju pokušaja uklanjanja Rimljana i obnove židovske kontrole. Ali, kršćani su zauzeli jedinu drugu dostupnu opciju: uklanjanje hrama iz cjelokupne soteriološke (ili 'spasenjske') sheme.

Kršćani su tada mogli samo čekati neka Božji gnjev dođe s neba, dok je u međuvremenu Božje obećanje moglo biti isporučeno kraljevstvu koje su duhovno stvorili (Rim. 14.17-18; 1. Kor. 4.19-20), prvo na anticipacijski način (u moralnom i 'nadnaravnom' uspjehu kršćanske zajednice), a potom i na najkonačniji način (u samoj apokalipsi: npr. 1 Kor 15.24, 50; 6.9-10; Gal 5.19-25; 1 Sol 4.10- 5.15). Činjenica kako su i kršćani i zeloti mogli potjecati iz iste sektaške pozadine, i kako su mogli zajednički težiti jednom od dva moguća rješenja problema s kojim su se Židovi u to vrijeme suočavali, otkriva kako je kršćanstvo više nalik nečemu neizbježnom nego nečemu iznenađujućem.”

Kao što je spomenuto na gornjoj poveznici, ova duhovna boljševička strategija djelovala je majstorski, i na kraju je rezultirala uništenjem Rima. Sam Gibbon je djelomično pripisao pad Rima kršćanstvu, koje je lišilo Rim njegovog borbenog duha, demotiviralo njegovo stanovništvo i proširilo njihove želje na zagrobni život.

Nietzsche je završio svoju poentu sljedećim:

"Dovedimo ovo do zaključka. Dvije suprotstavljene vrijednosti "dobro i loše", "dobro i zlo", vode strašnu bitku na zemlji tisućama godina. …Simbol ove bitke, ispisan pismom koje je ostalo čitljivo kroz cijelu ljudsku povijest do danas, zove se “Rim protiv Judeje, Judeja protiv Rima”. Do sada nije bilo većeg događaja od ovog rata, ovog postavljanja pitanja, ovog proturječja između smrtonosnih neprijatelja. Rim je osjećao kako je biti Židov poput nečega suprotnog samoj prirodi, njezine monstruozne polarne suprotnosti. U Rimu su Židove smatrali “krivcima za mržnju prema cijelom ljudskom rodu”. I to je gledište bilo ispravno, utoliko s pravom povezujemo zdravlje i budućnost ljudske vrste s bezuvjetnom vladavinom aristokratskih vrijednosti, rimskih vrijednosti.

Nasuprot tome, što su Židovi osjećali prema Rimu? Možemo to naslutiti iz tisuću znakova, ali dovoljno je ako se ponovno počastimo Apokalipsom svetog Ivana, tim najluđim od svih zapisanih ispada, koje ima osvetu na savjesti...

Rimljani su doista bili jaki i plemeniti ljudi, jači i plemenitiji od bilo kojeg naroda koji je do tada živio na zemlji, ili čak od bilo kojeg naroda koji se ikada sanjao. Sve što su ostavili kao ostatke, svaki natpis, divan je, pod uvjetom da možemo pogoditi što tamo piše. Nasuprot tome, Židovi su bili par excellence, taj svećenički narod ressentimenta, koji je posjedovao neusporedivi genij za narodni moral...

Tko se od njih, za sada, pokazao pobjednikom, Rim ili Judeja? Zasigurno nema ni najmanje sumnje. Pomislite samo kome se danas ljudi klanjaju u samom Rimu, kao personifikaciji svih najviših vrijednosti - i ne samo u Rimu, nego u gotovo pola svijeta, u svim mjestima gdje su se ljudi samo pripitomili, ili htjeli postati pitomima — pred trojicom Židova, kao što znamo, i jednom Židovkom (ispred Isusa iz Nazareta, ribara Petra, ćilimara Pavla i majke prvospomenutog Isusa, po imenu Marija). Ovo je vrlo izvanredno: bez sumnje je Rim osvojen."

Teške i nevjerojatne stvari.

Prema teoriji, koju je iznio bloger Adam Green, pogani koji prihvaćaju ideju da su Židovi izvorno bili Izabrani narod, usvajanjem njihovog Starog zavjeta kao kamena temeljca svog sustava vjerovanja i usvajanjem židovskog Boga, pogani postaju nesposobni u potpunosti se suprotstaviti judaizmu; iako postoje povremeni pogromi tijekom stoljeća, to je bila polovična opozicija, koja se temeljila na Židovima koji su ubili Krista, gdje su Židovi predstavljali pogrešnu srodnu religiju. Drugim riječima, nežidovi koji su prihvatili kršćanstvo, rezultirali su uzdizanjem Židova na poseban položaj, koji oni nikada nisu imali među helenistima. Rimljani su judaizam tretirali kao neuobičajenu sektu među mnoštvom sekti, kojima je Rimsko Carstvo upravljalo bez posebnog statusa, ili prednosti. Green objavljuje mnoge videozapise ortodoksnih židovskih rabina koji javno potvrđuju ovu točku: oni tvrde, u poluzavjereničkom tonu, kako su Petar i Pavao bili židovski dvostruki agenti, poslani neka preobrate pogane na kršćanstvo, kako bi ovi na kraju poštovali Noahide zakone i štovali židovskog Boga. Stoga je kršćanski antagonizam prema Židovima polovičan i služi židovskim ciljevima sprječavanjem asimilacije.

https://twitter.com/know_more_news

Isti argument bi se primijenio na islam, koji je još jedna religija "Knjige".

      Ekonomski boljševizam u Rusiji

Kao što je duhovni boljševizam rođen i propagiran među židovskim narodom u vrijeme njihove najveće nevolje protiv Rimljana, možemo vidjeti sličnu strategiju koja se odvijala u carističkoj Rusiji - s komunizmom. Komunizam je bio strategija za pobunu siromašnih protiv cara, koju je stvorio Karl Marx (rođak Rothschilda u trećem koljenu, koji je pustio četvero svoje djece neka  umru od gladi zbog zanemarivanja) i kao što je ranije navedeno, bila je jako financirana od strane vlasnika središnjih banaka i njihovih saveznika. Prema Aleksandru Solženjicinu u njegovoj knjizi “200 godina zajedno”, koju se nijedan izdavač desetljećima nije usudio prevesti na engleski, rani pokretači komunizma bili su dramatično nadzastupljeni od strane Židova, koji su do tada živjeli u predgrađima i nenaseljenim prdjelima. .

Prema Sethu J. Frantzmanu, u Jerusalem Postu, u Rusiji su u to vrijeme Židovi činili 2% stanovništva SSSR-a. Kada je Theodor Herzl posjetio Rusko Carstvo 1903. godine, susreo se s grofom Witteom, ministrom financija. Prema Leonardu Schapiru, autoru knjige "Uloga Židova u ruskom revolucionarnom pokretu", 1961. godine - Herzl je otkrio kako su “50% članova revolucionarnih stranaka bili Židovi”. Aleksandar Gučkov, ruski ministar rata u ruskoj privremenoj vladi, nakon što je car Nikola II abdicirao u ožujku 1917. godine, rekao je britanskom vojnom atašeu, generalu Alfredu Knoxu, kako se “ekstremni element sastoji od Židova i imbecila”. Lenjinov povratak u Rusiju uključio je devetnaest članova njegove boljševičke stranke, nekoliko njegovih saveznika među menjševicima i šest židovskih članova Židovskog radničkog bunda. Gotovo polovica putnika u vlaku bili su Židovi.

https://www.jpost.com/magazine/was-the-russian-revolution-jewish-514323

Winston Churchill je tvrdio kako je židovska uloga u ruskoj revoluciji “vjerojatno nadmašila [ulogu] svih ostalih. Uz značajnu iznimku Lenjina, većina vodećih ličnosti su Židovi.” Naveo je imena: Maksim Litvinov, Trocki, Grigorij Zinojev, Radek, Leonid Krasin. Optužio je Židove kako igraju "istaknutu, ako ne i glavnu ulogu u sustavu terorizma", koji je tada postao poznat kao "crveni teror", i služio je za potiskivanje onih u Sovjetskom Savezu koji su skrenuli s komunističke linije. Na Šestom kongresu boljševičke Ruske socijaldemokratske radničke stranke i njezinom Središnjem komitetu izabranom u kolovozu 1917. godine, nalazimo kako su 5 od 21 člana komiteta bili Židovi. To je uključivalo Trockog, Zinovjeva, Mojseja Urickog, Sverdlova i Grigorija Sokolnikova. Osim Sverdlova, svi su bili iz Ukrajine. Iduće godine pridružili su im se Kamenjev i Radek. Židovi su činili 20% središnjih komiteta do 1921. godine. Polovica glavnih kandidata u Centralnom komitetu Komunističke partije za preuzimanje vlasti nakon što se Lenjinovo zdravlje pogoršalo 1922. godine – Lav Kamenjev, Trocki i Zinovjev – bili su Židovi. Jakov Sverdlov, predsjednik Sveruskog središnjeg izvršnog komiteta (od studenog 1917. do svoje smrti 1919.) bio je Židov. Od onih na vlasti koji nisu bili Židovi, prema Molotovu, mnogi su imali žene Židovke: "Postoji objašnjenje. Oporbeni i revolucionarni elementi činili su veći postotak među Židovima, nego među Rusima. Uvrijeđeni, povrijeđeni i potlačeni, bili su svestraniji. Prodrli su posvuda, da tako kažem.” Tvrdio je da su Židovi “aktivniji” od prosječnih Rusa.” Boljševici su nakon preuzimanja vlasti antisemitizam proglasili glavnom činjenicom. 

Prema Severu Pockeru u izraelskom Ynet Newsu, u vrlo kratkom perodu vremena, ruska Čeka je postala najveća i najokrutnija državna sigurnosna organizacija. Njezina se organizacijska struktura mijenjala svakih nekoliko godina, kao i nazivi: Od Čeke do GPU-a, kasnije NKVD-a, a kasnije KGB-a. Ne možemo sa sigurnošću znati broj smrti za koje je odgovorna Cheka, u svojim različitim pojavnim oblicima, ali brojka je sigurno najmanje 20 milijuna, uključujući žrtve prisilne kolektivizacije, gladi, velikih čistki, protjerivanja, pogubljenja i masovne smrti u Gulazima. Zamjenik zapovjednika GPU-a i osnivač/zapovjednik NKVD-a, bio je židovski masovni ubojica, po imenu Genrikh Yagoda. Yagoda je provodio Staljinove naredbe o kolektivizaciji, i odgovoran je za smrt najmanje 10 milijuna ljudi. Njegovi židovski zamjenici uspostavili su i upravljali sustavom Gulaga. Nakon što ga Staljin više nije gledao blagonaklono, Yagoda je degradiran i pogubljen. Staljinovi bliski suradnici i lojalisti uključivali su židovskog člana Centralnog komiteta i Politbiroa, Lazara Kaganoviča, odgovornog za Holodomor, koji je izgladnio milijune Ukrajinaca, ali i puno Rusa. Drugi Židov bio je Leonid Reichman, šef posebnog odjela NKVD-a i glavni isljednik organizacije, koji je bio posebno okrutan sadist. Godine 1934., prema objavljenim statistikama, 38,5% onih koji su obnašali visoke dužnosti u sovjetskim sigurnosnim aparatima, bili su židovskog podrijetla. I oni su, naravno, postupno eliminirani u sljedećim čistkama.

https://www.ynetnews.com/articles/0,7340,L-3342999,00.html

Naftaly Frenkel, turski Židov, bio je odgovoran za stvaranje i provedbu sustava Gulaga. Frenkel je predvodio razvoj ljestvice prehrane, ili "sustava jedeš dok radiš": podijelio je zatvorenike na: (1) one za koje se smatra kako su sposobni za teške poslove; (2) one koji su sposobni za lakši rad; i ( 3) invalidi; svaka je skupina dobila drugačiji skup zadataka i kvota koje je trebala ispuniti, te su se hranili u skladu s tim, a obroci zatvorenika određivali su i njihovu sudbinu.

Revolucija je ipak težila pojesti svoje, a židovsko članstvo u Centralnom komitetu smanjilo se do 1920-ih godina. Na 11. kongresu, samo je Lazar Kaganovič izabran, uz još 26 članova. Kasnije su i dalje uvijek nekoliko Židova služili na ovim položajima; 1925. godine, od 63 člana bila su 4 Židova. Kao i ostali njihovi suborci, gotovo svi su ubijeni u čistkama. Ostali izabrani 1927. i 1930. također su strijeljani, uključujući Grigorija Kaminskog. S iznimkom Leva Mekhlisa i Kaganoviča, također je nekoliko viših komunističkih Židova preživjelo čistke.

Kako je Sovjetski Savez postajao manje “užasan”, nakon Staljina (čija je smrt bila prilično neobična), prema Robertu Conquestu, postao je i manje popularan na zapadu. Kasnije, kada se raspao SSSR, golem nerazmjeran udio Židova imao je koristi od korumpirane provedene privatizacije i postali su odvratno bogati oligarsi. Danas Putin, kojeg liberali na Zapadu smatraju proto-Hitlerovim tipom, redovito otpušta kritičare Chabada, a ruska središnja banka ostaje čvrsto pod kontrolom Rothschilda. Napisao sam negdje drugdje kako je cijeli rusko-ukrajinski rat lažan, iako su mrtva tijela stvarna.

Kao što je rekao Solzhentisyn:

"Morate razumjeti, vodeći boljševici koji su preuzeli Rusiju nisu bili Rusi. Mrzili su Ruse. Mrzili su kršćane. Vođeni etničkom mržnjom, mučili su i poklali milijune Rusa, bez trunke ljudske grižnje savjesti. Ne može se ovo precijeniti. Boljševizam je počinio najveći ljudski pokolj svih vremena. Činjenica kako većina svijeta živi u neznanju, i ne mari za ovaj golemi zločin, dokaz je kako su globalni mediji u rukama počinitelja.”

Rasni boljševizam na Zapadu

Dok su Židovi bili silno prezastupljeni među ranim kršćanima koji su gurali duhovni boljševizam u Rimu, i među ranim komunistima koji su gurali ekonomski boljševizam u Rusiji, isti se obrazac danas odvija u Americi i diljem Zapada općenito, u obliku rasnog boljševizma ili onoga što bloger Spandrell naziva biolenjinizam.

https://archive.ph/IllH2

Postojeći poredak bijelih kršćana ruše nebijelci i neheteroseksualci - crnci, smeđi, žene, homoseksualci, transseksualci - a postotak bijelaca u američkoj populaciji pao je s 90% na 60%, u samo dvije generacije:

Postoje slični, ali ne baš toliko ekstremni trendovi u Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj, Njemačkoj i ostatku zapadne Europe. To je sporo kotrljajuće, ali povijesno zapanjujuće i brzo, bijelo zapadno civilizacijsko samoubojstvo.

U modernoj Americi intersekcijska hijerarhija nastala je na temelju udaljenosti pojedinca od "najviše privilegirane" skupine, definirane kao hetero bijeli muškarci. Ovo je vizualizacija hijerarhije žrtve:

Ako su bijeli muškarci na dnu hijerarhije žrtava, zbog njihove superiorne privilegije, gdje su onda Židovi u hijerarhiji? Unatoč tome što čine 2,4% stanovništva (kao u Sovjetskom Savezu), Židovi čine ogroman postotak pojedinaca u visokom obrazovanju (i studenata i profesora); u dobro plaćenim karijerama bijelih ovratnika (liječnici, odvjetnici, u financijama); u medijima; u politici (i kao političari i kao donatori); u industriji zabave (prema LA Timesu, "Židovi su toliko dominantni, morao sam pretražiti mnoge zanate kako bih došao do šest pogana na visokim položajima... Kad sam ih nazvao kako bi razgovarali o svom nevjerojatnom napredovanju, petorica su odbila razgovarati sa mnom, očito iz straha da ne uvrijede Židove. Pokazalo se kako je i je šesti, predsjednik AMC-a Charlie Collier, Židov”); u vladi; te većinom i kao milijarderi.

Osim toga, vlada je također sastavljena uglavnom od Židova. Prema Jerusalem Postu, Jewish Journalu i Jewish Telegraphic Agency, Židovi koji služe u Bidenovoj administraciji uključuju Antonyja Blinkena, državnog tajnika; Davida Cohena, zamjenik direktora CIA-e; Janet Yellen, ministrica financija; Merricka Garlanda, državni odvjetnik; Avrila Hainesa, direktor Nacionalne obavještajne službe; Rona Klaina, načelnik stožera; Erica Landera, direktor Ureda za politiku znanosti i tehnologije; Rachel Levine, zamjenica tajnika, zdravstvo i socijalne usluge; Alejandra Mayorkasa, ministar domovinske sigurnosti; Anne Neuberger, direktorica kibernetičke sigurnosti, Agencija za nacionalnu sigurnost; Wendy Sherman, zamjenica državnog tajnika; Jeffa Zientsa, koordinator za COVID-19; Rochelle Walensky, direktorica Centra za kontrolu bolesti; Jareda Bernsteina, član Vijeća ekonomskih savjetnika; Douglasa Emhoffa, drugi gospodin, suprug američke potpredsjednice Kamale Harris. I naravno, tu je zloglasna, krvožedna neokonzervativacka Victoria Nuland, trenutno na funkciji podtajnice za politička pitanja, koja se specijalizirala za izazivanje golemog kaosa i nemira svugdje po svijetu. 

Židovi su, također, izrazito prezastupljeni među osobljem Bijele kuće:

https://twitter.com/WhiteHouse/status/1658519373881933833

Ovo je vlada koja je pokrala izbore 2020. godine, i trenutno je u procesu mogućeg doživotnog zatvaranja Trumpa, prije nego što nacilja na bijelu srednju Ameriku (pogledajte ovdje za najnovije ažuriranje) i pretvori Ameriku u trajnu jednostranačku državu.

https://www.zerohedge.com/political/special-counsel-jack-smith-demanded-info-americans-who-favorited-or-retweeted-trump

Nije ovo ograničeno samo na demokrate, naravno. Među Trumpovom administracijom, također prema gornjoj poveznici Jerusalem Posta, također je bio velik broj Židova.

https://www.jpost.com/opinion/joe-bidens-a-team-of-jewish-advisers-cabinet-members-and-staff-658350

Među njima su bili Jared Kushner, zet i viši savjetnik; Elliot Abrams,posebni predstavnik za Venezuelu, zatim Iran; David Friedman, veleposlanik u Izraelu; Jason Greenblatt, posebni predstavnik za međunarodne pregovore, izraelsko-palestinski sukob; Steve Mnuchin, ministar financija; Stephen Miller, viši savjetnik, politika; Gary Cohn, direktor Nacionalnog ekonomskog vijeća Bijele kuće; Reed Cordish, pomoćnik predsjednika, Intragovernment and Technology Initiatives; Avrahm Berkowitz, zamjenik savjetnika predsjednika; Rod Rosenstein, zamjenik državnog odvjetnika; Elan Carr, posebni izaslanik za praćenje i borbu protiv antisemitizma; Ellie Cohanim, zamjenica posebnog izaslanika za praćenje i borbu protiv antisemitizma; Jeffrey Rosen, državni odvjetnik; Morgan Ortagus, glasnogovornik, State Department; David Shulkin, ministar za pitanja veterana; Lawrence Kudlow, direktor Nacionalnog gospodarskog vijeća; Ivanka Trump, kći, savjetnica predsjednika; John Eisenberg, pravni odjel Vijeća za nacionalnu sigurnost; Ezra Cohen-Watnick, vršitelj dužnosti zamjenika ministra obrane za obavještajne poslove; Len Khodorkovsky, zamjenik državnog tajnika i viši savjetnik posebnog predstavnika SAD-a za Iran.

AIPAC je, naravno, poznat po golemom utjecaju koji ima u Kongresu. A među nežidovima, židovski je utjecaj toliko jak da su čak i oni za koje se smatra kako su još uvijek na pravoj strani, poput senatora Teda Cruza, proveli 4. srpnja/Dan neovisnosti hvaleći Izrael.

Ovo je zapanjujuća razina dominacije za skupinu s tako malim postotkom stanovništva i ovo nije novi trend. Također je zabranjeno, i to je apsolutna zabrana, kako bi se o ovom trendu uopće raspravljalo. Među bijelim desničarskim populistima, na položajima moći, zapravo je zastupljenost - nula. U međuvremenu, intenzitet židovskog neprijateljstva na društvenim mrežama i televiziji, koji izbacuje najžešće laži protiv bijelaca i kršćana, prevelik je kako bi se uopće mogao i kvantificirati, a događa se svakodnevno. Čini se kako imaju vrlo malo samosvijesti, kako su njihova stajališta utemeljena u neobuzdanom emocionalizmu; to je kao da djeluju pod utjecajem impulsa, a zatim sebi verbalno opravdavaju svoje impulse. Dinamika je vrlo čudna.

Imajući gore navedeno na umu, je li ikakvo čudo kako su Židovi bili na čelu svih takozvanih pokreta za socijalnu pravdu 20. stoljeća u Americi (prema Israel Today)? 

https://www.israeltoday.co.il/read/why-are-the-jews-always-involved-in-social-justice/

Kako bloger “Pumpkin Person” piše: 

https://archive.is/O2H7Z

“20. stoljeće bilo je razdoblje velikih društvenih promjena. Feminizam, građanska prava, prava homoseksualaca, afirmativna akcija, masovna imigracija, rock and roll, hip-hop, socijalna država, transrodne osobe, sekularizam, [porn23] itd... Kada jedna teorija ujedini toliko različitih činjenica, Occamova britva zahtijeva da razmislite o tome. Kad se pogledaju sve društvene promjene u posljednjih 50 godina, čini se kako im je svima zajedničko subverzija rasta bjelačkog stanovništva. Feminizam je bjelkinjama omogućio karijere, zbog čega je mnogo manje vjerojatno da će imati bijele bebe. Građanska prava, hip-hop, rock 'n' roll i afirmativna akcija povećali su seksualnu tržišnu vrijednost crnih muškaraca na račun bijelaca, čime su smanjili plodnost bijelih muškaraca. Uspon homoseksualaca, transrodnih osoba i sekularizma, omogućili su milijunima bijelaca neka napuste tradicionalni obiteljski način života, čime su oštetili svoju genetsku sposobnost. U međuvremenu je socijalna država poticala siromašne žene (koje su obično nebjelkinje) da imaju više djece, a masovna imigracija proširila je nebijele gene u tradicionalno bijele zemlje.”

Židovi su uvelike zastupljeni u svim tim pokretima. I kao što sam prethodno tvrdio, sama priroda samog kršćanstva je ta koja olakšava ovaj ishod, preokrećući helenističke ratničke vrijednosti u vrijednosti svećeničkog robovsko-moralnog ponašanja, i gdje kršćani tretiraju Židove kao običnu zabludjelu srodničku religiju.

Prema Kevinu MacDonaldu, “Židovi imaju koristi od otvorenih, individualističkih društava u kojima su uklonjene prepreke prema usponu, u kojima se na ljude gleda kao na pojedince, a ne kao na članove grupa, u kojima intelektualni diskurs nije propisan od strane institucija poput Katoličke crkve, kojima ne dominiraju Židovi i u kojem se mehanizmima altruističkog kažnjavanja mogu iskoristiti za podjelu europske većine.”

Politička i društvena stvarnost diktiraju primijenjene strategije. Prije nego što su stekli dominaciju u Sjedinjenim Državama, većina američkih Židova naglašavala je slobodu govora, toleranciju, pluralitet i prava pojedinca, kao što su činili tijekom većeg dijela 20. stoljeća. Oni su čak išli toliko daleko da je ACLU branio KKK na sudu, kako bi pokazao svoju predanost na individualna prava. Nakon postizanja potpune dominacije u ranom 21. stoljeću, kao što trenutno vidimo, okrenuli su se i zahtijevali cenzuru, potpunu kontrolu, te promicanje opake antibijele, antikršćanske, grupne mržnje. Fleksibilnost je ključna, a sve što je korisno u bilo kojem trenutku, bez obzira na bilo koje prethodno navedene vrijednosti ili pozicije, koristit će se za daljnju akumulaciju moći. Howard Stern dobar je primjer ovog koncepta, koji je u svojoj ranoj karijeri jahao na valu slobode govora protiv establišmenta do bogatstva i slave, a onda se, nakon što je doživio uspjeh, okrenuo i postao ekstremni i opaki antipopulist (tj. "povlačio je ljestvicu prema gore”).

Frank Herbert je napisao o ovom konceptu: "Kada sam slabiji od tebe, tražim od tebe slobodu, jer je to po tvojim principima; kad sam jači od tebe, oduzimam ti slobodu, jer je to po mojim principima.”

Od manjeg broja Židova koji glasaju za republikance (otprilike 30% židovskih glasova; 70% stalno glasa za demokrate), većina se sastoji od vjerskih tipova Prvog Izraela (Ben Shapiro), i/ili korporativista koji žele niže poreze kao glavni prioritet. Prema Institutu Hudson, u usporedbi s drugim etničkim skupinama, to je vrlo nepravilno:

https://www.hudson.org/domestic-policy/why-are-jews-liberals-

“Sve druge etno-religijske skupine koje su, poput Židova, činile dio koalicije koju je skovao Franklin Delano Roosevelt 1930-ih godina, slijedile su pravilo kako povećanje prosperiteta općenito dovodi do sve veće identifikacije s Republikanskom strankom. Ali, ne i Židovi. Kao što je pokojni židovski učenjak, Milton Himmelfarb, rekao 1950-ih: 'Židovi zarađuju kao episkopalci (tada najprosperitetnija manjinska skupina u Americi) i glasaju kao Portorikanci (koji su tada bili najsiromašniji), te su prihvatili  liberalnu agendu više nego bilo koji od njihovih starih etno-religijskih New Deal partnera. Kao što je tvrdio eminentni sociolog Nathan Glazer, 'ma kakvi bili poticaji njihovih ekonomskih interesa,' Židovi su dosljedno podržavali 'povećanje državne potrošnje, proširene beneficije za siromašne i niže klase, veće propise o poslovanju i moć organiziranog rada' ...o pobačaju, pravima homoseksualaca, školskim molitvama, kontroli oružja i potpomognutom samoubojstvu, podaci istraživanja pokazuju kako su Židovi daleko najliberalnija od svih skupina u Americi.”

Čini se kako republikanski židovski birači ne vole bijelu kršćansku Ameriku, ništa više ili manje od židovskih liberalnih tipova, ali bilo kakva identifikacija Židova s povijesnom bijelom, kršćanskom Amerikom; još uvijek rezultira izbjegavanjem cjelokupne zajednice, kao što vidimo sa Stephenom Millerom.

https://forward.com/opinion/letters/403589/why-making-stephen-miller-an-outcast-in-the-jewish-world-makes-a/

Tijekom kritičnog razdoblja, koje je dovelo do Zakona o imigraciji iz 1965. godine, koji je transformirao demografsku stvarnost Amerike, na primjer, prema MacDonaldu:

“Anti-restrikcionističke stavove zastupala je velika većina organizirane židovske zajednice — 'cjelokupno vjersko mišljenje i laičko mišljenje unutar židovske skupine, vjerski govoreći, s ekstremne desnice i ekstremne ljevice', prema riječima suca Simona Rifkinda, koji je svjedočio u Kongresu predstavljajući dugačak popis nacionalnih i lokalnih židovskih skupina, 1948. godine. Cofnas zagovara 'zadanu hipotezu' kako su Židovi, zbog svoje intelektualne moći, uvijek bili izrazito prezastupljeni na obje strane, i u različitim pitanjima. To svakako nije bilo točno u slučaju imigracije, tijekom kritičnog razdoblja do 1965. godine, kada su odredbe o nacionalnom podrijetlu zakona iz 1924. i 1952. poništene—i dugo nakon toga. Nikada nisam pronašao nijednu židovsku organizaciju, ili istaknute Židove, koji vode snage koje podržavaju zakone iz 1924. i 1952. - ili one koji su se protivili zakonu iz 1965. godine, u vrijeme kada je donesen. Joyce (2021.) pokazuje stalnu snažnu ulogu Židova u proimigracijskom aktivizmu u suvremenom SAD-u i, kao što je gore navedeno, postoji značajan židovski konsenzus o imigraciji u sadašnjosti.”

Stoga, zbog lijevo-desnog židovskog konsenzusa, o ključnim anti-bijelačkim većinskim pitanjima, gotovo sveprisutnog liberalizma jedinstvenog za Židove, koji nadilazi bogatstvo ili društvene položaje, zajedničkog izbjegavanja židovskih disidenata i intenzivnih, dugotrajnih, neprijateljskih emocionalnih impulsa i ispada, objašnjenje klanovske pripadnosti, i straha od viktimizacije - ne uspijevaju u potpunosti objasniti prekomjernu zastupljenost Židova, i njihive ekstremne procenzurne pozicije. Što se tiče elementa koji nedostaje, vraćamo se Nietzscheu...

       Rezime općeg trenda

Nietzsche je vjerovao kako židovski narod ima najveću želju za moći, veću od bilo koje skupine na zemlji. Čak i Talmud ukazuje na ovu izvanrednu volju za moći. Ovdje ću ga citirati, a citat je prilično negativan, ali imajte na umu kako je Nietzsche prezirao antisemitizam, a srž njegovog vitriola bila je rezervirana za pavlinsko kršćanstvo. Nietzsche je naposljetku vjerovao kako znanje mora uključivati sintezu suprotnosti. Evo citata koji sažima trendove o kojima se gore raspravljalo:

https://www.jta.org/archive/all-anti-semites-ought-to-be-shot-nietzsche-once-wrote

“Židovi su najznamenitija nacija u svjetskoj povijesti jer su, suočeni s pitanjem biti ili ne biti, preferirali… biti pod svaku cijenu: cijena koju su morali platiti bila je radikalna krivotvorina sve prirode, sve prirodnosti, sve stvarnosti , cijelog unutarnjeg svijeta,  kao i vanjskog.…Promatrano psihološki, židovski narod je narod najtvrđe vitalne energije koji je…stao na stranu svih instinkata dekadencije…jer je u njima naslutio moć pomoću koje se može pobijediti protiv 'svijeta.' Židovi su pandan dekadentima: oni su bili prisiljeni djelovati kao dekadenti do točke iluzije...Ova vrsta čovjeka ima životni interes da čovječanstvo učini bolesnim i da izokrene koncept 'dobra' i 'zla', 'istinitog' i 'lažnog' u smrtno opasnom obliku, koji vrijeđa svijet.”

Drugim riječima, židovski je narod uspio poniziti i uništiti svog moćnog rimskog neprijatelja, svrgnuti pravoslavno kršćansko carstvo prožeto poviješću i tradicijom, i preoteti vlast WASP-ovima na Zapadu s malim brojem i malom fizičkom snagom, razbuktavši nižu klasu društva i korištenje te podklase za razbijanje postojeće vladajuće strukture. Ali, ljudi ne žele o sebi misliti kako su zli; žele sebe smatrati dobrim momcima koji su razbili postojeći funkcionalni, bogati poredak. Stoga je "cijena koju su morali platiti bila radikalno krivotvorenje cijele prirode, sve prirodnosti, sve stvarnosti, cjelokupnog unutarnjeg svijeta kao i vanjskog" i "prisiljeni djelovati kao dekadenti do točke iluzije" - tj. djelovati u ime siromašnih, potlačenih, potlačenih, kao čin do točke iluzije, što znači kako ne trpe unutarnji nesklad, oni iskreno vjeruju u izokrenutu vrijednosnu strukturu koju guraju.

Ovo je evolucijska prednost, jer kognitivni nesklad se vratio zbog dovoljno energičnog provođenja strategije.

Otvoreno je pitanje kako se točno razvila ova evolucijska prednost.

Osim zauzimanja za potlačene, druga komponenta ove perspektive jest kako sebe uvijek vide kao potlačenu žrtvu, bez obzira na razinu moći, statusa, ili stečenog bogatstva. Kevin MacDonald potvrdio je ovu tvrdnju kada je raspravljao o židovskoj ulozi u otvaranju Amerike masovnoj, nekontroliranoj imigraciji:

“Nežidovima je teško dokučiti židovsko zajedničko sjećanje. Za čvrsto identificirane Židove, "podlo diskriminirajuće" akcije zagovornika restrikcije useljavanja, dio su teške povijesti židovskog naroda. Ograničenje useljavanja od 1924. do 1965. godine, u istoj je kategoriji, kao i rimsko uništenje Hrama 70. godine nove ere, pljačkaški križari u srednjem vijeku, užasi inkvizicije, zlo ruskog carstva i racionalno neshvatljiva katastrofa nacizma. Ovi događaji nisu samo slike izvučene sa smetlišta povijesti. To su duboko proživljene slike i snažni motivatori suvremenog ponašanja. Kao što je Michael Walzer primijetio: "Učili su me o židovskoj povijesti kao o dugoj priči o egzilu i progonu - povijest holokausta čitana unatrag." Iz ove perspektive, imigracijska restrikcija od 1924. do 1965. godine važan je dio holokausta, jer je spriječila emigraciju Židova koji su u konačnici umrli u holokaustu - točka na kojoj se Steinlight opširno zadržava."

Strah od viktimizacije predstavljen u pričama kao što su Izlazak, Haman/Purim, holokaust, strah od kršćanskih pogroma i križarskih ratova, rimsko uništenje Hrama, i od tekstualne potpore u Tori duboko su ukorijenjeni aspekti židovske psihe, a zabrinutost zbog fizičkog nasilja usmjerenog na zajednicu uvijek je prisutna, prvenstvena je i prevladavajuća briga za sekularne i za religiozne Židove. Stoga ovo prožima mentalitet i mi moramo učiniti sve što je potrebno kako ne bismo ponovno bili progonjeni - ali, poduzete radnje konačno i paradoksalno pojačavaju opasnosti progona, kojih se oni toliko užasavaju.

Kao što sam napisao na početku ovog eseja, učinci prvog reda ove boljševičke strategije su veličanstveni; moć, status, novac, prestiž. Uvijek iznova djeluje čudesno. Ali učinci drugog reda su strašni, što rezultira golemim gubitkom života i raširenim siromaštvom, koje traje beskrajno dugo (tj. mračni srednji vijek nakon transvalorizacije rimskih vrijednosti, desetljeća užasa boljševičke vladavine u Sovjetskom Savezu), što pogađa sve više i više Židova, baš kao što utječe na ne-Židove, sve dok ne preostane ništa osim bijede i očaja za sve, i oni opet nastave ponavljati ovaj proces drugdje. A učinci drugog reda ove strategije u Americi i na Zapadu, iako su se prikradali desetljećima, sada stvarno eksplodiraju u lica stanovništvu, i postat će puno, puno gore. Mračni srednji vijek trajao je 1000 godina nakon pada Rima - možda ovaj put tama potraje zauvijek.

Vlasnici središnje banke u odnosu na židovski narod

Sada se možemo vratiti na dva Gab posta Chrisa Langana, kao što je i spomenuto na početku ovog teksta.

https://gab.com/ChrisLangan/posts/109331048122959856

https://gab.com/ChrisLangan/posts/110681095296234614

Prema Eustaceu Mullinsu, što se tiče perspektive vlasnika središnje banke:

"Vlasnici središnje banke prihvatili su hegelijansku dijalektiku, dijalektiku materijalizma, koja Svijet promatra kroz moć, a Svijet jest stvarnost. Niječe sve druge moći i sve druge stvarnosti. Funkcionira na principu teze, antiteze i sinteze... Tako Svjetski poredak organizira i financira židovske skupine; zatim organizira i financira antižidovske skupine; organizira komunističke skupine; zatim organizira i financira antikomunističke skupine. Nije potrebno da Red baca ove grupe jedne na druge; traže jedni druge poput projektila, koji traže toplinu, i pokušavaju uništiti jedni druge. Kontrolirajući veličinu i resurse svake skupine, Svjetski poredak uvijek može unaprijed odrediti ishod. U ovoj se tehnici članovi Svjetskog poretka često poistovjećuju s jednom, ili drugom stranom. John Foster Dulles sredio je financiranje Hitlera, ali on nikada nije bio nacist. Davidu Rockefelleru možda kliču u Moskvi, ali on nije komunist... prepoznatljiva osobina pripadnika Svjetskog poretka, iako se to možda ne priznaje jest kako on ne vjeruje ni u što, osim u Svjetski poredak. Još jedna prepoznatljiva osobina jest njegov apsolutni prezir prema svakome tko stvarno vjeruje u načela komunizma, cionizma, kršćanstva ili bilo koje nacionalne, vjerske ili bratske skupine...Ako ste iskreni kršćanin, cionist ili musliman, Svjetski poredak vas smatra moronom nevrijednim poštovanja. Možete i hoćete biti iskorišteni, ali nikada nećete biti poštovani.”

Ono što čine vlasnici središnje banke, koji su većinom Židovi (iako su u svoje unutarnje krugove uključili i nežidove kada je to bilo apsolutno neophodno za provedbu njihovih planova, poput Rockefellera i vjerojatno određenog broja engleskog plemstva), jest cinično iskorištavanje židovskog stanovništva, kroz provođenja straha i terora nad većinskim stanovništvom. Kombinirajući i brkajući raspoloženje javnosti protiv središnje banke s protužidovskim raspoloženjem, oni mogu koristiti židovski narod kao bedem protiv želja većinskog stanovništva, koji želi svrgnuti okove terora i dominacije središnje banke. Zbog toga je 16. amandman kojim se odobravaju porezi na osobni dohodak, pa onda Federalne rezerve, Porezna uprava i Liga protiv klevete (ADL) i stvoreni 1913. godine. Vidite li? Da li razumijete?

Ali, vlasnici središnje banke, unatoč tome što su većinom etnički, zapravo ne mare previše za židovski narod. Naravno, židovska javnost dobiva povlašteni tretman pri zapošljavanju u medijima, na sveučilištima, u vladinim ulogama i drugdje, zajedno sa zaštitom od optužbi za pretjerane privilegije, plus kritičnu ranu (i stalnu) podršku stvaranju Izraela (tj. Balfourova deklaracija usmjerena Walteru Rothschildu), u zamjenu za pružanje subverzivne agresije protiv bijelih kršćana. Ali, vlasnici središnje banke na njih gledaju kao naivčine koji će rado ponuditi bedem zaštite od neopranih masa u zamjenu za ekonomske mrvice, a vlasnici i njihovi miljenici na višoj razini rado bacaju Židove pod autobus kada je to politički potrebno, kao što se vidi u 2. svjetskom ratu kada je jedini Rothschild koji je umro (unatoč tome što je klan bio smješten u Europi i unatoč tome što su središnji bankari projektirali rat) bila Rothschildova bivša žena, obraćena na kršćanstvo. Niti su tijekom rata prisilili zapadne zemlje pod svojom kontrolom neka prihvate židovske izbjeglice. 

https://en.wikipedia.org/wiki/%C3%89vian_Conference

Južnoafrički Židovi (12. po veličini u svijetu s 50.000) trenutno pate zajedno s bijelcima, jer zemlja teži genocidu nad bijelacima, a u Francuskoj je zbog globo-shlomo uvoza milijuna muslimana, sada postalo jako opasno javno se identificirati kao Židov . Također, mnogi Židovi sve više pate dok se Amerika raspada u rasnim sukobima i golemoj inflaciji; većina Židova nije bogata, čak iako mala manjina jest, iako su mnogi od njih ipak nešto bolje stojeći od opće populacije.

https://www.pewresearch.org/religion/2021/05/11/economics-and-well-being-among-u-s-jews/

Ali, postoji i zlokobniji element.

Izrael je bio najzatvorenija zemlja na svijetu zajedno s Australijom, a njegovo židovsko stanovništvo - ali ne i njegovo muslimansko stanovništvo - bilo je 3 do 4 puta prisilno cijepljeno ultra opasnim, neprovjerenim cjepivima mRNA, što je rezultiralo masovnim skokom stope smrtnosti. Izraelski dužnosnici znali su za opasnosti cjepiva, no svejedno su nastavili, kako bi tu činjenicu na kraju - pokušali zataškati. To što se to dogodilo u suprotnosti je s pozitivnim namjerama vlasnika svjetske središnje banke prema židovskoj zajednici; nije bilo razloga da to učine, i to jest nešto o čemu Chris Langan također govori u nastavku. Ovaj se primjer, zapravo, ne može uklopiti u tradicionalnu bijelačku nacionalističku perspektivu.