Dan kada su Irci pukli

Transnacionalna vladajuća klasa odlučila je da se ljudi tretiraju kao zamjenjivi resursi, da ih se premješta na isti način na koji prenosimo naftu, mobitele ili tekući kapital. Naravno, to još uvijek ne vrijedi za svaku zemlju. Kina, Indija i Japan, na primjer, slavno su izuzeti od zahtjeva za otvaranjem svojih granica neprekidnom protoku ljudi iz svih dijelova svijeta. U praksi, samo bijele zemlje moraju tretirati svoje granice kao brane iz septičke jame.

Možda su motivi čisto ekonomski. Stope nataliteta ostaju tvrdoglavo niske u cijelom razvijenom svijetu, iako pridjev 'tvrdoglavo' pretpostavlja da je bilo što pokušano kako bi se podigla ukupna plodnost; u praksi, vladine su politike sustavno kalibrirane prema suzbijanju plodnosti domorodačkog stanovništva, što naposljetku pomaže zadržati žene među radnom snagom, i time i niske plaće. Budući kako svi znamo da su ljudi potpuno zamjenjivi, bez razlike između Mongola, Maja i Malajca, niske stope nataliteta nisu problem. Možemo jednostavno uvesti ljude da nadoknadimo razliku.

Strategija masovne migracije koja se provodi diljem zapadnog svijeta doista je imala ekonomske koristi, barem za globalističko pleme koje upravlja stvarima. Spakovali su zemlje trećeg svijeta u svoje zemlje, uspješno su podigli BDP. Velika linija raste, što je prekrasno za financijsku vladajuću klasu. Za sve ostale, to je bilo užasno, jer se pokazalo kako povećanje BDP-a putem useljavanja nema veliki učinak na BDP po glavi stanovnika, iako ima prilično snažan učinak na cijene nekretnina (krivulja prema gore), troškove života (krivulja prema gore ), i plaće (krivulja prema dolje), što je super ako ste u vladajućoj klasi, no u suprotnom slučaju uopće nije sjajno.

Kao što je sugerirano neuspjehom useljavanja u povećanju BDP-a po stanovniku, ekonomski narativ – da su nam migranti potrebni da bi plaćali mirovine onih koji žive u procvatu – raspada se nakon površnog pregleda. Migranti se mnogo više oslanjaju na socijalno stanovanje i druge sheme beneficija i vjerojatnije je kako će počiniti zločine, što rezultira time da su njihovi doživotni doprinosi javnoj blagajni obično negativni. Čak i u onim zemljama koje se ponose svojim vrijednim imigracijskim shemama temeljenim na bodovima – Kanada je primjer za to – za svakog programskog inženjera koji dolazi iz Mumbaija, lančana migracija znači kako on dovodi svoje roditelje, ujake, rođake itd....od kojih nitko ne radi u tehnološkom sektoru, a ako uopće rade, obično rade stvari kao što su vožnja kamiona, upravljanje trgovinama ili prevrtanje hamburgera, što bi domoroci lako mogli učiniti sami (ali sada nemojte, jer imigracija je smanjila nadnice).

Pa ako nije ekonomija, o čemu se onda radi? Druga mogućnost jest kako je upravljačka klasa - nakon što je autohtonu bijelu populaciju smatrala problematično kreativnom, neovisnom i teškom za kontrolu - odlučila satiru pretvoriti u stvarnost, raspustiti ljude i izabrati druge. Kao što je BAP tvrdio, uvezeno stanovništvo postaje klijentska skupina zavisna od ljevičarskih političkih stranaka, čime im pomaže da ostanu na vlasti, na sličan način na koji je funkcionalna svrha programa socijalne skrbi pretvoriti dio domaćeg stanovništva u lumpenproletarijat. čiji je jedini posao glasati za stranke koje im daju pomoć. Kao što je primijetio jedan od savjetnika velikog zločinca Tonyja Blaira, otvaranje Britanije za masovnu migraciju bio je namjeran program radikalne promjene zemlje kako bi se "desnici natrljao nos različitosti". Isti je pojedinac također primijetio da su ekonomski argumenti za masovnu migraciju bili cinična smicalica da se zaobiđe neprijateljstvo radničke klase.

Suprotno službenoj ideologiji liberalizma, "tabula rasa", ljudi su izrazito teritorijalne životinje. Mi smo plemenski i ksenofobični po defaultu, i stoga smo skloni negodovati i odupirati se upadima stranih plemena u naše zemlje. Obično uz smrtonosno nasilje. Što se svodi na de facto priznanje kako ljudi zapravo nisu prazne ploče – i da je praksa tretiranja ljudi kao zamjenjivih mesnih robota u osnovi pogrešna – menadžerska je klasa tu  usavršila ideološki fiks: uvjeriti što veći dio stanovništva kako su njihovi plemenski instinkti 'rasistički' i stoga zli.

Etno-mazohistička indoktrinacija zahtijeva narativni okvir, po mogućnosti onaj koji domorodačko stanovništvo prikazuje kao moralno krivo za neki prošli zločin protiv čovječanstva. Ovo je prilagođeno svakoj zemlji po narudžbi. U Sjedinjenim Državama, veliki zločini su naravno afričko ropstvo i osvajanje kontinenta od Crvenog čovjeka: i crnci i Indijanci su još uvijek tu kako bi poslužili kao dnevni podsjetnici na grijehe naših očeva, tako da bi ovo djelovalo šarmantno. U Njemačkoj je to holokaust. U Engleskoj, to je Britansko Carstvo; u Francuskoj, Francusko Carstvo; u Nizozemskoj, Nizozemsko Carstvo; u Španjolskoj, Španjolsko Carstvo. U svakom slučaju narativ uključuje porobljavanje, lišavanje posjeda ili ubojstvo druge rase od strane predaka domaćeg stanovništva, pri čemu se od domaćeg stanovništva očekuje da se iskupi za ovaj naslijeđeni grijeh dopuštajući potomcima oštećenih (zajedno sa svima ostalima) da nastaniti se u njihovim zemljama, dok trpe parazitiranje na svoje države blagostanja, kao i  kriminal i povremene akte nasumičnog terorističkog nasilja.

Ovaj predložak ne funkcionira dobro u svakoj zemlji. Što je veća kulturološka udaljenost od bifurkiranih imperijalnih središta Anglo-Američkog Carstva u Londonu i New Yorku, to narativi postaju apsurdniji i manje učinkoviti. Moj osobni favorit je Švedska, čije se carstvo nikad nije protezalo izvan Europe (pa čak ni izvan Skandinavije), i čija su razaranja bila u potpunosti ograničena na druge Europljane. Da bi pokušali natjerati Šveđane da prihvate beskonačne Afrikance, priča je da je željezo iz švedskih rudnika moglo biti (čitaj: nitko zapravo ne zna) korišteno za lance i okove u atlantskoj trgovini robljem. Sumnjam da ta priča u praksi dobro funkcionira: popularnost masovne imigracije među velikim dijelom švedske ljevice mnogo je lakše objasniti njihovom stremljivom željom da žive u skladu s moralnim standardima koje postavljaju Harvard i Hollywood.

Predložak pripovijedanja potpuno se raspada istočno od linije Hajnal. Pokušajte reći Slavenima kako bi se trebali osjećati loše zbog porobljavanja crnaca ili ugnjetavanja muslimana i oni će vam se nasmijati u lice, budući da jako dobro znaju odakle je riječ 'rob' uopće došla (i kako su ih povijesno većinom muslimani porobljavali). Rasni komunizam koji je primijenjen s takvim razornim učinkom u zapadnoj Europi i anglosferi nije uopće zahvatio središnju ili istočnu Europu.

Irska je posebno zanimljiv primjer. Povijesne priče o krivnji apsolutno su nepoželjne na Emerald Isle-u. Proveli su veći dio zadnjih tisuću godina očajnički se boreći kako bi povratili kontrolu nad svojim otokom od stranih osvajača, najprije nordijskih – Vikinzi su osnovali Dublin u 9. stoljeću, ni manje ni više kao tržište robljem – i zatim dugi sumrak borbi protiv omraženih Engleza, koji su Irce koristili kao jednokratnu unajmljenu radnu snagu na plantažama Novog svijeta, učinkovito ih genocidirali u gladi krumpira, trajno podijelili zemlju s plantažama Ulstera i potisnuli materinji jezik tako temeljito da je engleski još uvijek najveći uobičajeno govoreni jezik.

Irska nikada nije imala carstvo; bila je oruđe i žrtva carstva. Jedina veza Iraca s trgovinom robljem je izvor robova.

​

Irska je tek nešto više od jednog stoljeća dobila neovisnost od Britanije – od 6. prosinca 1922. godine – postignuće kupljeno rijekama krvi.

Pa ipak, Irska također mora, kao i svaka druga bijela zemlja, prihvatiti beskonačne Afrikance.

Budući da nema čak ni slabih osnova za povijesnu krivnju prema ne-bijelcima, narativ koji se koristi u Irskoj ide u prilog irskom osjećaju solidarnosti prema drugim navodnim žrtvama carstva. Igboe je iskorištavalo i Carstvo; stoga Irci moraju stati uz njih. Pozivajući što više tih ljudi neka dođu živjeti na njihovim obalama.

Čini se kako ovo vrlo dobro funkcionira na dovoljno velikom dijelu irske populacije, odnosno u tolikoj mjeri kako bi zadržali na vlasti svog taoiseachista Lea Varadkara, gay polu-indijanca koji mrzi Irce.

Bez sumnje postoje i drugi čimbenici. Pretvorivši se u off-shore poreznu oazu, Irska je privukla hrpe stranih ulaganja; zemlja stoljećima poznata po svom neznanju, praznovjerju i siromaštvu, u tren oka je postala kozmopolitska, obrazovana i bogata. To je snažan argument u korist multikulturalnog liberalizma.

Ipak, cijena koju Irci plaćaju za svoj novostečeni prosperitet je visoka. Oni se već bore s nedostatkom stambenog prostora za sebe, čak i dok su migranti smješteni u besplatne stanove, zajedno s povećanim kriminalom i rasnim napetostima između ogorčenih, buntovnih domorodaca i arogantnih osvajača koji vrlo dobro znaju da imaju zaštitu svetog čovjeka Lea, i politički korektnih država. Nema ništa posebno jedinstveno u ovome, naravno. Svugdje na zapadu je ista priča.

Dugoročno gledano, to ih može koštati svega. Njihovu zemlju još uvijek čine 91% bijelci, od kojih su 82% domaći Irci, ali ukupna populacija zemlje je samo 5 milijuna. Sa samo 4,1 milijuna domaćih Iraca koji žive u Irskoj, Iraca je manje u svijetu nego Židova. Irci čine 0,05% svjetske populacije. Nasuprot tome, na Bliskom istoku živi oko 400 milijuna ljudi, 1.2 milijarde Afrikanaca i 1.4 milijarde Indijaca. Ostatak svijeta mogao bi preplaviti Irsku, a da se to i ne primijeti. Prošle godine Irska je pustila 141.600 migranata, gotovo 3% stanovništva zemlje. Tim tempom Irci će biti manjina u vlastitoj zemlji za manje od 30 godina.

Ako nešto ne može dalje, neće.

Jučer je jedan Alžirac krenuo u pohod nožem, i među žrtvama su bila i mala djeca.

Irci su, činilo se, pukli.

​

Imigracijski centri su zapaljeni, autobusi spaljeni, a garda  napadnuta.

Što oni kažu? Nemiri su glas onih koje se ne čuje? Pokažite mi kako izgleda demokracija, ovako izgleda demokracija? Treba li potlačenoj mladosti izloženoj sustavnoj diskriminaciji i netrpeljivosti dati prostor za uništavanje?

Uopće nije niti bitno. Kako su nas dan poslije podsjetili irski mediji, samo ne-bijelci smiju izražavati svoj bijes putem vatrenih, ali uglavnom mirnih prosvjeda. Kada to rade bijelci, to je ultra-ekstremna desnica, ksenofobna nacionalistička barbarska mržnja.
​

Koliko god mrzili režimske novinare, ne mrzite ih dovoljno, iako biste mogli učiniti i gore nego mrziti ove morske gupije koje se hrane s dna. Sada to konačno i Irci uče.

Ogorčeni mali glodavac Varadkar nije gubio vrijeme i održao potpuno "gluhu" konferenciju za novinare:

https://www.gov.ie/en/press-release/38ff5-comments-of-the-taoiseach-dublin-castle-friday-24-november-2023/

"Kao država trebamo povratiti Irsku, moramo je uzeti natrag od kukavica koje se skrivaju iza maski i koje nas pokušavaju prestrašiti svojim nasiljem. Moramo vratiti Irsku od beskrupuloznih koji plijene strahovima, od onih koje je lako odvesti u tamu. Moramo vratiti Irsku od kriminalaca koji traže bilo kakav izgovor za oslobađanje užasa na našim ulicama."

To je impresivna razina drskosti jednog od mafijaša koji je svoju karijeru posvetio odvođenju Irske u mrak i oslobađanju užasa na njezinim ulicama.

"Svim onim kukavičkim prvacima Irske koji su sinoć izašli na ulice Dublina, dopustite mi da kažem jednu stvar. Pitajte svoje sestre – pitajte svoje prijatelje – pitajte sve koje poznajete – čega se najviše boje na ulicama. Oni vas se boje. Boje se vaše ljutnje i bijesa. Boje se vašeg nasilja i vaše mržnje, kako druge krivite za svoje probleme."

'Kukavički' je svakako zanimljiva uvreda za njih, s obzirom na to da svaki od izgrednika riskira pozamašnu zatvorsku kaznu, i da i ne govorimo o teškim društvenim sankcijama zbog toga što je opaki rasist. Također primijetite nježnu senzibilnost upućenu ženskom stanovništvu. Znajte,  momci: u Longhouseu ne branite svoju zemlju od osvajača. Stojite sa strane i šutke gledate kako ti se oduzima pravo prvorođenja i kako ti se žene siluju. Ako dižete galamu oko toga, osjećaji bi mogli biti povrijeđeni. Možda biste čak trebali zapljeskati kako biste osigurali da napadači znaju koliko ih cijenite.

Retoriku na stranu, Varadkar reagira na ustanak koloniziranog stanovništva kojim on upravlja točno onako kako biste očekivali:
​

Problem nije u tome što je Irska preplavljena grabežljivim izvanzemaljcima koji se ne mogu asimilirati. Problem nije u tome što je djevojčicu izbo jedan od njih. Ne, problem je što Irci imaju problem s tim. Stoga će se probijati kroz zakone o “govoru mržnje” – koji obećavaju da će biti najdrakonskiji na svijetu, takvi da netko može biti osuđen samo zato što ima pogrešne memeove na svom tvrdom disku, ako se dobro sjećam – kako bi im zabranio čak i govoriti o tome. Ako nitko ne može govoriti o problemu, nema problema. Lako, zar ne?

Dok voditelj podružnice za globalni kapital brusi svoju bona fides za svoje regionalne menadžere i naglašava da je odgovor države na probleme koje stvara njezina politika još jače provođenje tih politika, pojavljuje se izazivač.

MMA prvak i inspiracija svog naroda Conor McGregor nema više ljubavi prema mlitavim zapešćima i otrovnim jezicima medijske klase, ništa više nego ga ima čovjek na ulici: https://twitter.com/TheNotoriousMMA/status/1727866945087619143

Imao je i nekoliko oštrih riječi za izdajnički Taoiseach, njegovu okupacijsku vladu i parazite koje su pozvali u zemlju:

Brzo se ogradio od nasilja:

Što je, strateški gledano, ispravno. Nemiri sami po sebi obično nisu pretjerano korisni. Služe kao ispušni ventil koji ljude baca u zatvor, dok u isto vrijeme, otuđuje ostatak stanovništva. U kombinaciji s nenasilnim političkim krilom, međutim, neredi mogu biti vrlo korisni. Izgrednici su oni nerazumni za koje ne želite da se razljute; njihov je glasnogovornik razuman čovjek s kojim biste radije imali posla i kojemu će, stoga, biti učinjeni ustupci. To je bila strategija koju su koristili Sinn Fein i IRA; to je također bila strategija koju je koristio Martin Luther King, Jr. Nema razloga kako ne bi bila upotrijebljena sada. Dobro nam je prošlo vrijeme konvencionalne izborne politike.

Čini se da je McGregor shvatio. On zna koliko je sati.

Ne može se reći koji je njegov plan - da li se kandidirati ili destabilizirati režim na različite načine. McGregor je MMA borac, a ne odvjetnik, tako da vjerojatno ne razmišlja o političkim sukobima na potpuno isti način kao većina političara (moja omiljena strategija, koja se pokazala iznimno popularnom na Xitteru, jest da McGregor uđe u parlament i porazi Varadkara u pojedinačnoj borbi). Međutim, kao što njegove primjedbe pokazuju, on poznaje moć retorike, u dobru i u zlu.

Nije dobio ništa osim ljubavi i podrške nastupivši kao Eire-ov prvak. McGregorova iznenadna pojava na političkoj sceni mogla bi se dugoročno pokazati puno utjecajnijom od jednog bljeska u pan-pobuni.

Narod čezne za kraljem.

Potreban im je vođa oko kojeg će se kristalizirati. Oni to znaju instinktivno. Bez njega, oni su samo prašnjavi oblak atomiziranih pojedinaca. S vođom koji djeluje kao magnetski fokus, oni postaju kohezivan, moćan organizam koji može razbiti sklerotično stanje parazita koje ih polako guši.

Stoga ustani, McGregore, prvi pod svojim imenom, odabran od sudbine, i zatraži svoju krunu, ostavljenu ležati u oluku, da postaneš branitelj kraljevstva, visoki kralj plemena Irske, nasljednik Tuatha de Danaan-a, omiljenog sina Sidhe. Uzmi koplje Cú Chulainna irskog kralja Conora u jednu ruku, i žezlo svetog Patrika u drugu i ponovno potjeraj zmije iz Irske.

By: John Carter, 25. studenog 2023. godine

DODATAK - zabranjeno mlađima od 18 godina: 

https://www.youtube.com/embed/Ly46Tl-QzfI?autoplay=1&auto_play=true 

https://twitter.com/msyonceslay/status/1599396124606967810

Ipak nakon svega ovoga, ne dajte se irska braćo i sestre. Sjetite se nekog filma:

https://www.youtube.com/watch?v=zjLccwSziM8

I ne dajte im nikada više da vam ponove ove grozote. Napaćeni, lijepi irski narode. Nikada više.