Kakav međunarodni poredak?

     UVOD

Prenosimo tekst govora Thierryja Meyssana u Magdeburgu (Njemačka), na konferenciji koju je organizirao časopis Compact, "Amitié avec la Russie",          04. studenoga 2023. godine. U njemu on objašnjava što je, po njegovom mišljenju, temeljna razlika između dviju koncepcija svjetskog poretka koje se     sada sukobljavaju od Donbasa do Gaze: one zapadnog bloka i one na koju se poziva ostatak svijeta. Pitanje nije treba li tim poretkom dominirati jedna    sila (unipolarni) ili skupina sila (multipolarni), već treba li ili ne poštivati suverenitet svake od njih. Oslanja se na povijest međunarodnog prava, kako su       ga zamislili car Nikola II i dobitnik Nobelove nagrade za mir Léon Bourgeois.

     TEKST GOVORA

Vidio sam NATO-ove zločine, ali zašto potvrđivati naše prijateljstvo s Rusijom? Ne postoji li rizik da se Rusija sutra ponaša kao NATO danas? Ne zamjenjujemo li jedan oblik ropstva drugim?

Kako bih odgovorio na ovo pitanje, oslonio bih se na svoje uzastopno iskustvo kao savjetnik pet šefova država. Posvuda su mi ruski diplomati govorili: na krivom ste putu: ovdje ste se zauzeli za gašenje jednog požara, dok je drugi počeo negdje drugdje. Problem je dublji i širi.

Stoga bih želio opisati razliku između svjetskog poretka koji se temelji na pravilima i onoga koji se temelji na međunarodnom pravu. Ovo nije linearna priča, već borba dva svjetonazora - borba koju moramo nastaviti.

U 17. stoljeću Vestfalskim ugovorima utvrđeno je načelo državnog suvereniteta. Svatko je jednak s drugima i nitko se ne smije miješati u tuđe unutarnje stvari. Stoljećima su ti ugovori uređivali odnose između današnjih pokrajina, kao i između europskih država. Ponovno ih je potvrdio Bečki kongres 1815., kada je Napoleon I. poražen.

Uoči Prvog svjetskog rata, car Nikolaj II. sazvao je dvije međunarodne mirovne konferencije (1899. i 1907.) u Haagu kako bi "potražio najučinkovitije načine da se svim narodima osiguraju dobrobiti stvarnog i trajnog mira". Zajedno s papom Benediktom XV. pripremao ih je na temelju kanonskog prava, a ne zakona jačeg. Nakon dva mjeseca razmatranja, 27 država potpisalo je konačni postupak. Predsjednik francuske radikalne [republikanske] stranke, Léon Bourgeois, iznio je svoja razmišljanja o međusobnoj ovisnosti država i njihovom interesu da se ujedine unatoč rivalstvima.

Na poticaj Léona Bourgeoisa, Konferencija je osnovala Međunarodni arbitražni sud za rješavanje sporova pravnim sredstvima, a ne ratom. Prema Bourgeoisu, države bi pristale na razoružanje samo kada bi imale druga jamstva sigurnosti.

Konačni tekst uveo je pojam "dužnosti država da izbjegnu rat"... pribjegavanjem arbitraži.

Na poticaj jednog od carevih ministara, Frédérica Fromholda de Martensa, Konferencija se složila da, tijekom oružanog sukoba, stanovništvo i zaraćene strane moraju ostati pod zaštitom načela koja proizlaze iz "običaja uspostavljenih između civiliziranih nacija, zakona čovječanstva i diktata javne savjesti". Ukratko, potpisnici su se obvezali da će se prestati ponašati kao barbari.

Ovaj sustav funkcionira samo između civiliziranih država koje poštuju svoje potpise i odgovorne su javnom mnijenju. Propalo je 1914. jer su države izgubile svoj suverenitet sklapanjem obrambenih ugovora koji su od njih zahtijevali da automatski krenu u rat u određenim okolnostima koje nisu mogle same procijeniti.

Ideje Léona Bourgeoisa dobile su maha, ali su naišle na protivljenje, uključujući protivljenje njegovog rivala u Radikalnoj stranci Georgesa Clemenceaua. Clemenceau nije vjerovao da javno mnijenje može spriječiti ratove. Kao ni Anglosaksonci, američki predsjednik Woodrow Wilson i britanski premijer Lloyd George. Na kraju Prvog svjetskog rata ova su trojica zamijenila moć pobjednika novonastalim međunarodnim pravom. Dijelili su svijet i ostatke Austro-Ugarske, Njemačke i Osmanskog carstva. Za masakre su optuživali samo Njemačku, negirajući svoje. Nametnuli su razoružanje bez garancija. Kako bi spriječili pojavu suparnika Britanskom Carstvu u Europi, Anglosaksonci su počeli sukobljavati Njemačku sa SSSR-om i osigurali šutnju Francuske uvjeravajući je da može opljačkati poraženi Drugi Reich. Oni su na neki način, kako je rekao prvi predsjednik Savezne Republike Theodor Heuss, organizirali uvjete za razvoj nacizma.

Kako su se međusobno dogovorili, trojica su preoblikovala svijet po vlastitoj slici (Wilsonovih 14 točaka, Sykes-Picotov sporazum, Balfourova deklaracija). Stvorili su židovsku domovinu Palestinu, rasparčali Afriku i Aziju i pokušali Tursku svesti na najmanju veličinu. Oni su organizirali sve trenutne nerede na Bliskom istoku.

Ipak, na temelju ideja pokojnog Nikole II. i Léona Bourgeoisa osnovana je Liga naroda (Liga) nakon Prvog svjetskog rata, bez sudjelovanja Sjedinjenih Država, koje su time službeno odbacile svaku ideju međunarodnog prava . Međutim, Liga je također zakazala. Ne zato što su se Sjedinjene Države odbile pridružiti, kako neki kažu. To je bilo njihovo pravo. Ali prvo zato što nije bilo u stanju ponovno uspostaviti strogu jednakost među državama, budući da se Ujedinjeno Kraljevstvo protivilo smatranju koloniziranih naroda jednakima. Drugo, nije imala zajedničku vojsku. I konačno, zato što su nacisti masakrirali svoje protivnike, uništili njemačko javno mnijenje, prekršili berlinski potpis i nisu oklijevali ponašati se kao barbari.

Već Atlantskom poveljom 1942. novi američki predsjednik Franklin Roosevelt i novi britanski premijer Winston Churchill postavili su si zajednički cilj uspostave svjetske vlade na kraju sukoba. Anglosaksonci, koji su zamišljali da mogu vladati svijetom, međutim, nisu se međusobno složili kako će to učiniti. Washington nije želio da se London miješa u njegove poslove u Latinskoj Americi, a London nije imao namjeru dijeliti hegemoniju Carstva nad kojim "sunce nikada nije zalazilo". Tijekom rata, Anglosaksonci su potpisali brojne ugovore sa savezničkim vladama, uključujući one u egzilu, čiji su domaćini bili u Londonu.
Inače, Anglosaksonci nisu uspjeli poraziti Treći Reich, a Sovjeti su bili ti koji su ga srušili i zauzeli Berlin. Josip Staljin, prvi tajnik CPSU-a, protivio se ideji svjetske vlade, i to anglosaksonske. Sve što je želio bila je organizacija sposobna spriječiti buduće sukobe. U svakom slučaju, ruske su koncepcije iznjedrile sustav: Povelju Ujedinjenih naroda na konferenciji u San Franciscu.

U duhu Haških konferencija, sve države članice UN-a su ravnopravne. Organizacija uključuje interni sud, Međunarodni sud pravde, odgovoran za rješavanje sporova između svojih članica. Međutim, u svjetlu prethodnog iskustva, pet sila pobjednica imaju stalno mjesto u Vijeću sigurnosti, s pravom veta. S obzirom da među njima nije bilo povjerenja (Anglosaksonci su planirali nastaviti rat s preostalim njemačkim trupama protiv SSSR-a) i da se nije znalo kako će se Generalna skupština ponašati, razni pobjednici željeli su osigurati da UN da se ne okrenu protiv njih (SAD je počinio užasne ratne zločine bacivši dvije atomske bombe na civile, dok je Japan... pripremao predaju Sovjetima). Ali velike sile nisu na isti način shvaćale veto. Za neke je to bilo pravo cenzurirati odluke drugih; za druge je bila obveza donositi odluke jednoglasno.

Osim što Anglosaksonci od samog početka nisu igrali loptu: izraelska se država proglasila (14. svibnja 1948.) prije nego što su njene granice dogovorene, a posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a da nadgleda stvaranje Palestinsku državu, grofa Folkea Bernadottea, ubili su židovski suprematisti pod zapovjedništvom Yitzhaka Shamira. Štoviše, mjesto u Vijeću sigurnosti dodijeljeno Kini, u kontekstu završetka kineskog građanskog rata, dano je Čang Kaj-šekovom Kuomintangu, a ne Pekingu. Anglosaksonci su proglasili neovisnost svoje korejske okupacijske zone kao "Republika Koreja" (15. kolovoza 1948.), stvorili su NATO (4. travnja 1949.), a zatim su proglasili neovisnost svoje njemačke okupacijske zone kao "Federalne Njemačka« (23. svibnja 1949.).

SSSR se smatrao prevarenim i zalupio je vratima (politika "praznog sjedala"). Gruzijac Josip Staljin pogrešno je vjerovao da veto nije pravo cenzure, već uvjet jednoglasnosti pobjednika. Mislio je da bi mogao blokirati organizaciju bojkotom.

Anglosaksonci su protumačili tekst Povelje koju su izradili i iskoristili odsutnost Sovjeta da svojim vojnicima stave "plave šljemove" na glave i povedu rat protiv Sjevernokorejaca (25. lipnja 1950.) u "ime međunarodne zajednice" (sic). Konačno, 1. kolovoza 1950. Sovjeti su se vratili u UN nakon šest i pol mjeseci izbivanja.

Sjevernoatlantski ugovor možda je legalan, ali pravila procedure NATO-a krše Povelju UN-a. Stavlja savezničke vojske pod anglosaksonsko zapovjedništvo. Njegov vrhovni zapovjednik, SACEUR, nužno je američki časnik. Prema njegovom prvom glavnom tajniku, Lordu Ismayu, pravi cilj Saveza nije bio ni očuvati mir niti se boriti protiv Sovjeta, već  "držati Amerikance unutra, Ruse izvan i Nijemce pod kontrolom" . Ukratko, bilo je to oružano krilo svjetske vlade koje su željeli stvoriti Roosevelt i Churchill. U potrazi za tim ciljem predsjednik Joe Biden naredio je sabotažu plinovoda Sjeverni tok koji povezuje Rusiju i Njemačku.

U Liberationu, MI6 i OPC (buduća CIA) tajno su uspostavili tajnu mrežu u Njemačkoj. U ovu su mrežu smjestili tisuće nacističkih vođa, pomažući im da izbjegnu pravdi. Klaus Barbie, koji je mučio koordinatora francuskog Pokreta otpora Jeana Moulina, postao je prvi zapovjednik ove vojske u sjeni. Mreža je tada uključena u NATO, gdje je znatno smanjena. Zatim su ga Anglosaksonci iskoristili za uplitanje u politički život svojih navodnih saveznika, koji su zapravo bili njihovi vazali.

Bivši suradnici Josepha Goebbelsa stvorili su Volksbund für Frieden und Freiheit. Uz pomoć SAD-a progonili su njemačke komuniste. Kasnije su NATO-vi agenti koji su ostali u pozadini uspjeli manipulirati ekstremnom ljevicom kako bi je učinili vrijednom odvratnosti. Primjer za to je banda Bader. Ali kad su ti ljudi uhićeni, oni koji su ostali iza njih došli su i ubili ih u zatvoru, prije nego što su mogli izaći na suđenje i progovoriti. Danska je 1992. špijunirala kancelarku Angelu Merkel po NATO uputama, kao što je 2022. Norveška, još jedna članica NATO-a, pomogla SAD-u u sabotiranju Sjevernog toka...

Vraćajući se međunarodnom pravu, stvari su se postupno vraćale u normalu, sve dok 1968., tijekom Praškog proljeća, Ukrajinac Leonid Brežnjev nije učinio u srednjoj Europi ono što su Anglosaksonci radili svugdje drugdje: zabranio je saveznicima SSSR-a da izaberu ekonomski model drugačiji od njihovog.

S raspadom SSSR-a stvari su se počele pogoršavati. Američki podtajnik obrane Paul Wolfowitz izradio je doktrinu prema kojoj, da bi ostale gospodari svijeta, Sjedinjene Države moraju učiniti sve da spriječe pojavu novog suparnika, počevši od Europske unije. Primjenom te ideje državni tajnik James Baker nametnuo je proširenje Europske unije na sve bivše države Varšavskog pakta i SSSR-a. Ovakvim širenjem Unija se lišila mogućnosti da postane politički subjekt. Opet primjenom ove doktrine Ugovor iz Maastrichta stavio je EU pod zaštitu NATO-a. I još uvijek u primjeni ove doktrine Njemačka i Francuska plaćaju i naoružavaju Ukrajinu.

Zatim je došao češko-američki profesor Josef Korbel. Predložio je da bi Anglosaksonci trebali dominirati svijetom prepisivanjem međunarodnih ugovora. Sve što je bilo potrebno, tvrdio je, bilo je zamijeniti anglosaksonskim pravom, temeljenim na običajima, racionalnost rimskog prava. Na taj bi način, dugoročno gledano, svi ugovori dali prednost dominantnim silama: Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, povezanim "posebnim odnosom", prema riječima Winstona Churchilla. Kći profesora Korbela, demokratkinja Madeleine Albright, postala je veleposlanica pri UN-u, a zatim državna tajnica. Zatim, kada je Bijela kuća prešla u republikanske ruke, posvojena kći profesorice Korbel, Condoleeza Rice, naslijedila ju je na mjestu savjetnice za nacionalnu sigurnost, a zatim državne tajnice. Dva su desetljeća dvije "sestre" strpljivo prepisivale glavne međunarodne tekstove, tobože da ih moderniziraju, a zapravo da im promijene duh.

Danas međunarodne institucije djeluju prema anglosaksonskim pravilima, temeljenim na prethodnim kršenjima međunarodnog prava. Ovaj zakon nije zapisan ni u jednom kodeksu, jer je to tumačenje običaja od strane dominantne sile. Svaki dan nepravedna pravila zamjenjujemo međunarodnim pravom i kršimo vlastiti potpis.

Na primjer:

• Kada su baltičke države stvorene 1990. godine, pismeno su se obvezale da će sačuvati spomenike žrtvama Crvene armije. Uništavanje tih spomenika stoga je kršenje vlastitog potpisa.
• Finska se 1947. pismeno obvezala da će ostati neutralna. Ulazak u NATO stoga je kršenje vlastitog potpisa.
• 25. listopada 1971. Ujedinjeni narodi usvojili su Rezoluciju 2758 priznajući Peking, a ne Tajvan, kao jedinog legitimnog predstavnika Kine. Kao rezultat toga, Chiang Kai-shekova vlada izbačena je iz Vijeća sigurnosti i zamijenjena onom Mao Zedonga. Posljedično, nedavni pomorski manevri Kine u Tajvanskom tjesnacu ne predstavljaju agresiju na suverenu državu, već slobodno raspoređivanje njezinih snaga u njezinim vlastitim teritorijalnim vodama.
• Minski sporazumi su trebali zaštititi Ukrajince koji govore ruski od uznemiravanja od strane "integralnih nacionalista". Za njih su pred Vijećem sigurnosti jamčile Francuska i Njemačka. Ali, kao što su rekli Angela Merkel i François Hollande, nijedan od njih nije imao namjeru provesti ih. Njihovi potpisi su bezvrijedni. Da je bilo drugačije, nikada ne bi bilo rata u Ukrajini.

​

Izopačenost međunarodnog prava dosegla je vrhunac imenovanjem 2012. Amerikanca Jeffreyja Feltmana za direktora političkih poslova. Iz svog ureda u New Yorku nadgledao je zapadni rat protiv Sirije. Korištenje institucija mira za vođenje rata.

Sve dok joj Sjedinjene Države nisu zaprijetile gomilanjem oružja na njezinoj granici, Ruska Federacija je poštovala sve obveze koje je potpisala ili koje je potpisao Sovjetski Savez. Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja (NPT) obvezuje nuklearne sile da ne šire svoje nuklearne arsenale diljem svijeta. Sjedinjene Države, kršeći svoj potpis, desetljećima su skladištile atomske bombe u pet vazalnih zemalja. Oni obučavaju savezničke vojnike u rukovanju ovim oružjem u bazi Kleine Brogel u Belgiji, bazi Büchel u Njemačkoj (Rhineland-Pfalz), bazama Aviano i Ghedi u Italiji, bazi Volkel u Nizozemskoj i bazi Incirlik u Turskoj .

Onda kažu, zahvaljujući svojim državnim udarima, da je to postalo običaj.
Sada se Ruska Federacija, koja se smatra pod opsadom nakon što je američki nuklearni bombarder preletio Finski zaljev, također poigrala s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja i postavila atomske bombe na teritorij Bjelorusije. Naravno, Bjelorusija nije Kuba. Postavljanje ruskih nuklearnih bombi ondje ništa ne mijenja. To je samo poruka poslana Washingtonu: ako želite ponovno uspostaviti Zakon najjačih, možemo i to prihvatiti, osim što smo od sada najjači. Imajte na umu da Rusija nije prekršila slovo Ugovora, jer ne obučava bjelorusku vojsku ovim oružjem, ali si je dala slobodu u duhu Ugovora.

Sve dok joj Sjedinjene Države nisu zaprijetile gomilanjem oružja na njezinoj granici, Ruska Federacija je poštovala sve obveze koje je potpisala ili koje je potpisao Sovjetski Savez. Prošlog svibnja, međutim, zauzvrat je prekršio Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT). Ovaj ugovor obvezuje nuklearne sile da ne šire svoje nuklearne arsenale diljem svijeta. Desetljećima su Sjedinjene Države skladištile atomske bombe u pet vazalnih država, kršeći svoj potpis. U Kleine Brogel u Belgiji, Büchel u Njemačkoj (Rhineland-Pfalz), Aviano i Ghedi u Italiji, Volkel u Nizozemskoj i Incirlik u Turskoj.

Onda kažu, po svojim potezima snage, da je to postalo običaj. Međutim, Ruska Federacija, smatrajući se pod opsadom, također je prekršila Ugovor o neširenju oružja i postavila atomske bombe na teritoriju Bjelorusije.

Kao što je Léon Bourgeois objasnio u prošlom stoljeću, da bi bili učinkoviti i trajni, ugovori o razoružanju moraju se temeljiti na pravnim jamstvima. Stoga je hitno vratiti se međunarodnom pravu, u suprotnom ćemo strmoglavo upasti u razorni rat.

Naša čast i naš interes leže u ponovnoj uspostavi međunarodnog prava. To je krhka konstrukcija. Ako želimo izbjeći rat, moramo ga ponovno uspostaviti, a možemo biti sigurni da Rusija misli kao i mi, da ga neće prekršiti.

Ili možemo podržati NATO, koji je 11. listopada u Bruxellesu okupio 31 ministra obrane kako bi slušali kako njihov izraelski kolega putem videokonferencije najavljuje da će sravniti Gazu sa zemljom. A nitko od naših ministara, uključujući i njemačkog Borisa Pistoriusa, nije se usudio progovoriti protiv planiranja ovog masovnog zločina nad civilima. Čast njemačkog naroda već su izdali nacisti, koji su vas na kraju žrtvovali. Ne dopustite da vas ponovno izdaju, ovaj put od strane Socijaldemokratske stranke i Zelenih.

Ne moramo birati između dva gospodara, nego zaštititi mir, od Donbasa do Gaze, i, u konačnici, braniti međunarodno pravo.