U potrazi za zabranjenim znanjem
Ideje su opasnije od oružja. Ne dopuštamo našim neprijateljima oružje. Zašto bismo im dopustili ideje?
(J. Staljin)
Što je "Zabranjena knjiga"?
Režimske “Zabranjene knjige” imaju posebne odjeljke u arhivama i knjižnicama. Njihove se kontroverze pojavljuju onda kada ih netko pokuša ukloniti s popisa obvezne lektire, ili ih ponovno staviti na višu preporučenu dob za čitanje.
STVARNE zabranjene knjige desetljećima se ne tiskaju, ili ih izdavači odbijaju ponovno izdati, unatoč tome što rabljeni primjerci koštaju stotine dolara, zbog nagomilane potražnje. Autori mnogih od tih knjiga su pobijeni, natjerani na samoubojstvo ili su proveli desetljeća po zatvorima ili egzilima. Nitko ih nije ponovo htio objaviti zbog rizika, ili su objavljene prije nekoliko desetljeća, ako ne i stoljeća. Postojanje ovih djela se sakrivaju od većeg broja čitatelja - jer tražilice, administratori stranica, urednici Wikipedija i sličnih stranica, kao i knjižničari - polako uklanjaju i potiskuju reference na djela, za koja postaje nemoguće biti svjestan da su uopće tu.
Mnogima je; izričito, zakonski, zabranjeno, sankcionirano, na drugi način ograničeno, spriječeno širiti znanje o knjizi.
Naravno, za najrjeđe i najomraženije primjerke… puko posjedovanje rezultirati će kaznom. Daleko od školskog knjižničara, koji postavlja izložbu, posudba prave knjige će vas poslati stručnjaku za deradikalizaciju, ukoliko dotad nije izbačena sa polica... dok, za još rjeđu podskupinu, samo posjedovanje knjige može rezultirati godinama, ako ne i desetljećima zatvora - čak i u onim zemljama koje se ponosno nazivaju - zemljama "pune liberalne demokracije".
Tako da možete razumjeti koliki je izazov sastavljanje STVARNOG popisa zabranjenih knjiga......
Ako je knjiga doista učinkovito zabranjena, ako je posttotalitarna država doista bila sudionikom njezinog nestanka, ona se onda neće pojaviti baš nigdje gdje bi se moglo potražiti zabranjeno djelo, čak niti u spomenu. Samo će nestati... kao da nikada nije niti napisana. Mogla bi se pojaviti u tragovima, putem referenci nekog drugog djela; zatim bi se trebalo vratiti, hrvajući se s tražilicama, archive.org, možda i međuknjižničnih posudbi, ili slučajnog mikrofilma, kako bi se potvrdilo postojanje djela.
Ukoliko predugo tragate za Svetim gralom istinskih zabranjenih knjiga, mogli biste se naći na putu u stilu Devetih vrata, izgubljenih ideologija...sve dok se jednog dana ne nađete kako kopate po europskim knjižarama rijetkih knjiga i privatnim knjižnicama, tražeći knjigu za koju se govori kako ju je napisao sam vrag...
Ipak, ne znam za vas, ali pjesmi sirena zabranjenog znanja je previše teško odoljeti. Prekopao sam previše prašnjavih knjižnica rijetkih knjiga u potrazi za izgubljenim djelima. Baš sam se ovog vikenda zatekao kako prekopavam po staji samo kako bih pronašao tvrdo uvezanu By Way of Deception, iz 1980-ih, s redigiranim stranicama (ali ne svim), koje su naknadno dodane od strane izdavača u obliku pamfleta, na slobodnim listovima unutar naslovnice te knjige. Sjećam se kako sam sa sveučilišne rasprodaje knjiga iskopao primjerak The Machiavellians, Jamesa Burnhama (sada je ponovno u tisku) za 50 centi; onda kada nije bilo e-knjiga, dok su na internetu poslije korištena tiskana izdanja, od 200 dolara.
Pa da, ja sam već zarobljen, kao Johnny Depp, u ovoj najstarijoj i najopasnijoj opsesiji. Rečeno je kako je Odin žrtvovao svoje desno oko za zabranjeno znanje iz izvora svijeta, a Faust svoju dušu đavolima iz devetog kruga.
Međutim, nadam se kako ću, poput Pandore, bezobzirno otvoriti kutiju misterija, te ću moći održati tu nadu neokaljanom, dok su drugi ljudi ti koji trpe posljedice. Dakle, nastavljajući našu potragu za uistinu zabranjenim znanjem, započnimo ovaj vrlo površan i nepotpun pregled - djelomičnim popisom zabranjenih knjiga:
Vrag osobno
Naravno, u svakoj raspravi o zabranjenim knjigama brkati Mefistofeles mora biti u prvom planu.
Iz jednostavnog razloga - sve su nacističke knjige, kao i većina njemačkih djela, bili doslovno zabranjeni tijekom denacifikacije nakon Drugog svjetskog rata. 30 000+ njemačkih knjiga je bilo na popisu, onih koje treba zaplijeniti i uništiti, upravo puno više nego što su sami nacisti zabranili.
Clausewitzovo prekretničko djelo političke filozofije On War (O ratu, 1832.) bilo je istaknuto i zabranjeno je kao "militarističko", bilo je raskupusano i zaplijenjeno; naišao sam na mnoge citate američkih časnika i cenzora koji govore kako "neće više čitati Clausewitza"; kao i ostala nebrojena djela njemačke umjetnosti i kulture… Opet, preko 30 000 naslova… Crvenkapica je posebno odabrana za uništenje, jer je nacistička propaganda prikazivala vuka kao Židova (mnoga djela njemačkog folklora su uništena).
Između ovakvog uništavanja, ali i uz masovno uništavanje tijekom savezničkog bombardiranja, procjenjuje se kako je nešto između četvrtine i trećine ukupne MASE njemačkih knjiga - uništeno od strane savezničkih snaga. Bezbrojnim, rjeđim djelima jest gotovo sigurno uništen posljednji primjerak; uz mnoge otiske i izdanja koja su mogla uključivati jedinstvene komentare, ili rijetke ilustracije. Nikada nećemo saznati koliko je njemačke umjetnosti i pisama trajno izgubljeno.
Ali, tu su i djela koja su bila zabranjena puno dulje od Crvenkapice.
Tu je Mein Kampf, najuspješnija knjiga o kampanji svih vremena (od Zatvorenika koji se nikada nije kandidirao na izborima do vrhovnog vođe u 9 godina). No, većina ljudi ne zna kako je Hitler napisao, nikada objavljenu, Drugu knjigu, u kojoj iznosi svoju viziju vanjske politike i poetizira (između ostaloga) o svom divljenju prema američkom narodu, kao "mladoj rasno odabranoj populaciji", i svojoj želji da replicira veliki dio njihovih namjernih, i nenamjernih, vrlina i politika...
Napokon, knjiga je objavljena 1961. godine, čudno je... kako nitko tu knjigu, u Njemačkoj, nije uspio pročitati niti prije, niti tijekom rata. Dakle, dobivate vrlo vidljivo blažeg čovjeka.
Naravno, postoji bezbroj drugih Hitlerovih knjiga. Kada se raspitujete o zabranjenim knjigama, mnogi bi preporučili In His Own Words: The Essential Speeches of Adolf Hitler (možete čitati dok ga History Channel ne titluje).
Der Untermenche, autora pripadnika SS-a, Shulungsamta, koja je navodno otkriće, ne zbog onoga što kaže, već zbog onoga što ne kaže - navodno navodi rupe u brojnim sovjetskim (i ostalim) propagandnim i ratnim narativima tog doba, te je stoga autor bio žestoko progonjen u sovjetskoj i savezničkoj sferi. Tu je i knjiga Hitler's White Russians, o slavenskim antikomunističkim kolaboracionistima, koji su provodili značajne količine "antipartizanskog" nasilja. Kao i Goebbelsove: Komunizam sa skinutom maskom, i Boljševizam: u teoriji i praksi... Ništa od ovoga nisam pročitao, ali su sva ova djela bila izvan tiska dulje vrijeme, ili su potpuno zabranjena i određena za totalno uništenje.
Naravno, Hitler's War Davida Irvinga (kupite izravno od autora; također pratite na twitteru @irving_books), sada je jedna od najkontroverznijih knjiga, te jako brzo postaje jedna od knjiga o Drugom svjetskom ratu, do kojih je najteže doći. Ovisno o tome koga pitate, varira od knjige kleveta... do jedne od najvažnijih knjiga ikada napisanih o Drugom svjetskom ratu.
Wikipedija je puna svakakvih kritika, ali bio sam šokiran kada sam pročitao "Drugi svjetski rat" vojnog povjesničara Johna Keegana. On je ovo djelo naveo među svojih 50 preporuka rekavši kako je "...napušteno kao 'autobiografija koju Hitler nije napisao' i sigurno jest među pola tuceta najvažnijih knjiga o razdoblju između 1939.-1945.”....što zaista zvuči kao Top 5 knjiga o Drugom svjetskom ratu. Keeganu je dano nekoliko pokušaja, neka se vrati unatrag, kroz desetljeća intervjua… i uvijek se činilo kako se, ili udvostručuje, ili vodi računa o moralu povijesti, no nikada nije rekao niti riječ protiv Irvingove učenosti.
Ovo je popis zabranjenih knjiga, a ne popis preporuka. Ali, ukoliko ste zainteresirani, Ron Unz ima članak kojim brani Irvinga, a Arhiv ima PDF cijele knjige. Što se tiče kritika, tu je naravno Deborah Lipstadt, ali i bezbroj povjesničara koji zastupaju jednu ili drugu stranu.
https://www.unz.com/announcement/the-remarkable-historiography-of-david-irving/
https://archive.org/details/hitlers-war-and-the-war-path-by-david-irving
Nepoznati mladić koji obećava
Naravno, sasvim je moguće sastaviti popis zabranjenih knjiga SAMO knjiga o Hitleru, revizionizmu/poricanju holokausta, knjiga koje su napisali nacisti prije 45. godine, neonacisti i nacisti prije 45. godine koji su postali neonacisti... Pogledajte npr. Moj Revolucionarni Život, Leona DeGrellea.
Ali, zanimalo me otkriti sagu o Ernstu Zundelu, prvom zapadnjaku kojemu je 80-ih suđeno za poricanje holokausta, u mom susjedstvu u Kanadi... kao i kako SAD i Kanada koriste imigracijski sustav kao stražnja vrata za izručenje Europljana u jurisdikcije gdje mogu biti zatvoreni zbog govora.
Njegovo Pismo iz ćelije #7, kao i Hoffmanova Velika staza holokausta, sada su na mom popisu za čitanje, ne zbog europske povijesti 1940-ih, već zbog onoga što govore o KANADSKOJ povijesti 1980-ih.
Ali, u konačnici, ako namjeravate uključiti svaku knjigu napisanu o Drugom svjetskom ratu iz disidentske perspektive, ili svaku knjigu o poricanju holokausta, ili svaku knjigu napisanu prije ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata kada su bile izričito zabranjene, ili su polako nestajale kako bi se održala priča....tada treba potražiti punu bibliografiju samo o stvarima iz Drugog svjetskog rata, toliko je toga.
I koliko god moj cijeli popis bio opširan….
(Pitam se zašto ta tema privlači cenzore? vidi: Beattova željezna zavjesa nad Amerikom)
Srećom, netko je već napravio taj potpuniji popis, potražite 1981 Revisionist Bibliography.
Priznajem kako sam nabavio mnogo knjiga sa ovog popisa...bilo koju podtemu revizionizma, ili Drugog svjetskog rata, za koju nisam imao nešto opipljivo, ili bilo kakve zanimljivosti koje su bi me zaokupile... Ravno odavde na popis.
Provjerite moj nedavni tekst, u kojem detaljnije kopam po negiranju holokausta/revizionističkoj literaturi: Bizarna vjerodostojnost holokausta... "Revizionizam"
https://www.anarchonomicon.com/p/addendum-real-banned-books-list-the
Međutim, lako je zaboraviti kako etnička mržnja, nacionalizam, ekstremizam i zabranjena osjećanja nisu samo Drugi svjetski rat i njemačko pitanje. (Pogledajte: Kaufmanovu Njemačka mora propasti!, Utleyjevu Visoku cijenu osvete i Brandtovu Njemačka je naš problem). Ljudi će pisati knjige pune mržnje i mračnih tajni zbog svake male skupine, ili zbog manje svađe u okrugu… Ne radi se isključivo o skupinama koje nastavljaju napadati SVIJET.
Zle etničke zajednice: Mržnja i Domovina
Započinjući ovaj pregled o etničkim prijetnjama, prešućenim klevetama i zabranjenoj antropologiji, bio bih nemaran kada ne bih putovanje započeo iz vlastitih dubina, uz Pierrea Vallieresa: White Niggers of America: The Precocious Autobiography of a Quebec “Terrorist”. Jako je teško pronaći ovu knjigu na engleskom, on je jednu od knjiga sa ovog popisa napisao u zatvoru (Pismo iz ćelije #7)… jer je bio osuđeni bombaš FLQ.
(također, očito je kako je on jedan od kandidata za "najagresivniji" (tj. najbolji) naslov, zajedno s knjigama: Kurta Saxona The Poor Man's James Bond; Ilane Mercer Into the Cannibal's Pot: Lessons for America From Post Apartheid South Africa; Appsova The Six Million Swindle; kao i Pentecostova Put 'Em Down, Take 'Em Out: Knife Fighting Techniques From Folsom Prison….. samo zato što ste zabranjeni, ne znači kako ne možete prodavati knjige)
Gledajući na drugu stranu Atlantika, na najstariji etnički sukob na svijetu… ne, nije Bliski istok….nego je Irska! Bio sam šokiran kada sam otkrio koliko je teško pronaći knjige koje su bile prilično poznate u posljednjih nekoliko desetljeća. Sukob je oduvijek imao tajanstvenu pozadinu. Oko čega se točno svađaju? Kako se to odvija u njihovim životima? Da, 400 godina povijesti i sve to, ali što to sve znači DANAS (ili točnije, od 1970-ih do 1990-ih). Čini se kako je postojao mali usklađeni napor neka nestanu sva lažna djela, koja iznose pritužbe i optužbe za ugnjetavanje i divljaštvo ... do te točke gdje sam se borio pronaći ta djela, čak i u mračnim knjižnicama! Bernadette Devlin The Price of My Soul, iznosi zapaljivi slučaj za katoličku tužbu. Skoro odmah mi je ukazano, kada sam zatražio knjigu tog potpaljivača o Sjevernoj Irskoj...dakle, ova se knjiga čak niti ne pojavljuje u tekstu njezine wikipedija stranice, prebačena je na referencu, zakopanu na krajnje dno.
Isto tako Ian Paisley, potpaljivač protestantskih lojalista Ulstera, koji je jednom prijetio kako ima 20.000 ljudi u svojoj trećoj miliciji... Čini se kako niti jedna od njegovih radikalnih proulsterskih knjiga nije tiskana. Njegove Poruke iz zatvorske ćelije pojavljuju se na mom popisu, ali ne mogu čak niti reći da li je to bilo njegovo najradikalnije djelo… S Paisleyem wikipedia ima suprotni ritam, navodeći kako je sve što je ikada objavio pamlet, teološki traktat itd. Ali, nema niti poveznice, niti pružajući dodatne informacije ni o čemu navedenom.
Naime, Devlin i Paisley uživali su u dugim političkim karijerama i integraciji u britansko više društvo (Paisley je sjedio u Domu lordova) NAKON potpisivanja sporazuma Velikog petka... Tako su njihovi posjednici bili veoma snažno potaknuti kako bi se zaobišla njihova rana vatrena djela, i ne tiskaju kasnija izdanja, te ne dopustiti da se pojave na internetu u besplatnim PDF verzijama...
Ustupak miru? Ili izdaja naroda, i razloga koji su ih doveli na vrh anglo-irskog društva? Zasigurno, neki ljuti mladi ljudi u Belfastu raspravljali bi o potonjem.
Kao što sam uključio The Identity of Ulster, Iana Adamsona... i još jedno kasnije djelo o irskom ekstremizmu...
Napuštajući nezgodne otoke i anglosferu postaje sve teže pronaći zabranjene knjige o etničkim sukobima...jer su sve one napisane na drugim jezicima.
Zalazeći u Svetu Zemlju, uvijek sam slušao o djelima radikalnih cionističkih ekstremista, od kojih su neki autori čak bili i uhićeni, samo sam se pomučio pronaći sliku, ili referencu na njih...jer su isključivo na hebrejskom.
Uz jednu iznimku, djela rabina Miera Kahanea, o revizionističkom cionizmu: Neudobna pitanja za udobne Židove i Nikad više, su izvorno engleska, kao i većina njegovih djela. Kao član izraelskog Knesseta (parlamenta), zagovarao je zakone koji zabranjuju seksualne odnose između Židova i nežidova... prije nego što je izbačen i optužen za terorizam... kako bi nastavio pisati još i više, sve dok ga konačno nije ubio egipatski državljanin u New Yorku .
Pravi tip. Međutim, nikako ne i najekstremniji! Samo je najekstremniji na engleskom jeziku…
Uložio sam ogromni trud u pronalaženje radikalnih židovskih i cionističkih mislilaca, kako bih uravnotežio sve antisemite na cijelom popisu...i, nemoguće ih je sve pronaći....samo pronađem poneka šaputanja.
Dakle, očito sam napravio snimku zaslona tekstova, uz Googleov prijevod wikipedijinih stranica...budući da je Izrael dovoljno vruća tema, šaputanja se mogu teže pronaći na engleskom.
Kraljeva Tora je rabinski tekst rabina Yitzhaka Shapira i Yosefa Elitzura, koji tvrdi kako se "Ne ubij" odnosi samo na Židove. Ne mogu govoriti o njihovim različitim titlovima (ne čitam hebrejski), ovo dolazi iz škole miščkenja koja argumentira Toru i Talmud, te u praksi ZAHTJEVA ubijanje nevinih, uključujući djecu, ako se može razumno predvidjeti da će isti nekada predstavljati prijetnju Židovima... kao, recimo, palestinska djeca koja bi mogla odrasti i biti ljuta što ste bombardirali i ubili njihove prijatelje…
Ovo je manjinska škola mišljenja; čak niti više židovske supremacističke škole revizionističkog cionizma i tumačenja Talmuda ne idu prečesto ovoliko daleko... Ali, možete samo zamisliti, kako bi u vrućem etničkom sukobu upravo ovakve manjinske škole, mogle postati prilično utjecajne.
Tu je također Kraljevstvo zla, pamflet koji poziva na nasilje i osnivanje židovskih terorističkih ćelija, zbog čega je autor Moshe Orbach bio osuđen na dvije godine zatvora u Izraelu.
Ili knjiga Blagoslovljen je čovjek, koja veliča Barucha Goldsteina, izraelsko-američkog židovskog teroristu koji je hladnokrvno ubio 29 Palestinaca, u masakru u Spilji patrijarha, što je izraelski ekvivalent pucnjavi u džamiji u Christchurchu.
Kada smo već kod toga, manifest strijelac iz džamije u Christchurchu, Velika zamjena, Brentona Tarranta, također se nalazi na popisu i pripada onom rijetkom klubu knjiga, čije će vas samo posjedovanje, dovesti do uhićenja na Novom Zelandu.
U zatvoru zbog .pdf-a?
Za palestinski i muslimanski ekstremizam preporučujem Glasove terora, Waltera Laquiera, koji okuplja i prevodi na engleski brojne manifeste i priručnike skupina od Hamasa, preko Al Quede, do Hezbollaha. Također, tu je i Al Queadin časopis na engleskom jeziku, Inspire.
Naravno, postoji cijeli kanon islamističkih knjiga i manifesta zbog kojih bi mogli biti poslani stručnjaku za deradikalizaciju, ako ne i u britanski zatvor.
Upravljanje divljaštvom, Abu Bakra Najija, se u ovom se trenutku približava mitskom statusu, njegov je utjecaj toliko raširen (vrlo ga je teško guglati, jer je Max Blumenthal napisao istoimenu knjigu, kritizirajući američku vanjsku politiku).
Također, u muslimanskom svijetu imamo strogo zabranjeno djelo Milestones, Sayyida Qutba, revolucionarnog mislioca Muslimanskog bratstva, koji je pogubljen 1966. godine, zbog planiranja atentata na egipatskog predsjednika Nassera. Vjerojatno je to jedan od najboljih eksponata u povijesti Bliskog istoka o podzemnim strujama neslaganja i mržnje prema diktatorima u muslimanskom svijetu, kao i njihovoj suradnji sa zapadom.
Sada...kunem se Bogom, stvarno sam radio na pronalaženju mjerodavnih tekstova o raznim etničkim sukobima, vatrenim lomačama koje traže krv za sve, od Sihka nacionalizma do baskijske neovisnosti, od malajske mržnje prema iseljenicima Kinezima...volio bih pronaći knjigu o tome zašto mijanmarski budisti nastavljaju etnički čistiti Rohingya muslimane...
Ali, nijedno od ovih djela nije na engleskom i noćna je mora pronaći ih, a dok nađete ono koje pokriva priču NA ENGLESKOM... saznat ćete kako nije, niti je ikada bilo, zabranjeno, potisnuto....i obično je to samo običan solidan akademski tekst (zbog čega je i preveden na engleski).
Proždrljivi rasisti
Razmišljao sam o tome! savršen kraj za moju knjigu: 'I živio je sretno do kraja života' - Bilbo
Uvijek sam bio zatečen koliko malo Amerikanci znaju, ili čitaju, neke zapise koji se nalaze s druge strane era građanskih prava... Doista, pokušavajući doći do ovog popisa moglo bi se oprostiti, ako pomislimo kako strana koja se zalaže za segregaciju nije napisala ništa u obranu Jim Crowa, tako se malo toga pojavljuje kada pokušavate guglati... Bili biste u krivu.
Jedno od najvažnijih djela američke historiografije Williama Archibalda Dunninga: Reconstruction Political and Economic 1865-1877 (1907.), nije bilo važno samo u smislu iznošenja rasističkog/izgubljenog slučaja za Jug i Jima Crowa - bio je to također veliki rad na postavljanju normi i standarda američke akademske povijesti (od kojih se mnoge nastavljaju i danas... ili dosada jesu, nastajanja su u opadanju od 2000-ih)
https://archive.org/details/reconstructionpoec00dunnrich/page/n13/mode/2up
Kao zvijezda, povjesničar Sveučilišta Columbia, njegovi studenti "Dunning School", definirali su polje američke povijesti, u osnovi svega i svačega, što je povezano s Jugom, nakon Građanskog rata.
Škola mišljenja koja se nastavila sve do vremena E. Mertona Coultera, koji je napisao ili uredio oko 50 knjiga navedenih u Kongresnoj knjižnici, i njegovog djela The South During Reconstruction, iz 1947. godine, kao i Confederate States of America, iz 1952. godine, kojim su oboje slijedili, više ili manje, Opominjući ton.
Tada je počela desegregacija.
Ovo je razdoblje doživjelo vrhunac formaliziranog znanstvenog i akademskog rasizma, s djelima poput onoga harvardskog profesora Carletona Coona, The Origin of Race (1962.).
https://archive.org/details/B-001-001-289
U to su se vrijeme stare desničarske tradicije američkog izolacionizma i antikomunizma, prije Drugog svjetskog rata, afirmirale i pokušavale povratiti važnost, nakon FDR-a i Dentanta sa Staljinom iz Drugog svjetskog rata…Njihova djela distribuirala su mreže kao što je John Birch Society, čija je Plava knjiga, Roberta Welcha, sada kolekcionarski primjerak.
Mreže kao ove promovirale su, objavljivale ili distribuirale bezbrojna djela (sjetite se da nije bilo interneta; pretplatnički bilteni i knjižarski klubovi bili su svakodnevnica), uključujući gore spomenutu Željeznu zavjesu nad Amerikom… Ranija knjiga Blaira Coana, Crvena mreža, djela antifeministica, antikomunistica, antisemita i izolacionista; kao što je Elisabeth Dilling (bila je sve četiri godine) i njezina upozorenja na Crvenu mrežu (1934.), i Zavjeru protiv kršćanstva: Židovska religija i njegov utjecaj danas (1964.), te bezbroj drugih (postoje dobri popisi knjiga Društva Johna Bircha).
https://www.heritage-history.com/index.php?c=read&author=coan&book=web
https://archive.org/details/rednetworkwhoswh00dillrich
U to su doba izašle antikomunističke, antidesegregacijske knjige, poput: Carltona Putnama Race and Reason (1961.) i Race and Reality (1967.); Stangove It's Very Simple (1965.) i mnoštvo drugih.
Međutim, kako su desegregacija i “anti-diskriminacija” postali, barem politički, nepovratna stvarnost, imali ste podjelu na ono što će postati dvije škole američke disidentske krajnje desnice:
Bijeli nacionalizam, s brojnim djelima kao što su White Power, vođe američke nacističke stranke Georgea Lincolna Rockwella (1967.), eseji njegovog nasljednika Williama Luthera Peircea, kao Who Are We; te Gary Smith Land of Zog (1994.).
S druge strane, labavo definirani paleo-libertarijanci koji su, iako nisu eksplicitno (niti nužno) bili rasisti, gledali su na pitanja rase kao na glavne probleme, a na "antirasizam" kao na konja kojim stiže komunizam, ili drugi oblici kolektivizma. Odbacujući razne građanske ideje u Zakonima o pravima i “Anti-diskriminaciju” kao napad na slobodu govora i slobodno udruživanje - uvidjeli su kako problem rase nije toliko povezan sa samim skupinama, nego s vladinim institucijama koje ih prisiljavaju neka se okupljaju, npr. Murray Rothbard Obrazovanje besplatno i obavezno (1971. ), kao i Democracy the God That Failed, Hansa Hermana Hoppea (2001.).
Ovdje nalazimo i neke mislioce, koji su posve izvan te podjele, poput Rona Unza u Mitu o američkoj meritokraciji, ili Jareda Taylora u Bijelom identitetu (zanimljiva figura, jer se jako trudio učiniti rasizam multietničkim, pozivajući se na Japance, Židove i druge rase s “visokim IQ-om”. On također tečno govori japanski i napisao je knjigu, Sjena izlazećeg sunca, kritizirajući Japance i njihovu poslovnu kulturu).
Ovo je dugačak popis koji, zanimljivo, postaje sve manje zabranjen što više idete unatrag, nikako unaprijed.
Što dalje unatrag, veća je bila vjerojatnost kako će biti hagiografirani; što dalje unaprijed, veća je vjerojatnost kako je autor poduzeo posebne mjere opreza da izbjegne cenzuru, ili da njihovo djelo "nestane".
Ali, postoji ovdje i srednji put, između 1940. i otprilike do 1980. godine, kada bi puno ovakvih radova moglo jednostavno pasti u vodu. Autori su prošli kroz uobičajeno izdavanje/distribuciju, ali pritom nisu shvatili kako će te institucije ubrzo postati vratari, koji blokiraju njihovo širenje.
Rothbardovo Obrazovanje besplatno i obavezno izašlo je iz tiska 20 godina prije nego što ju je Mises Institut obnovio (besplatna e-knjiga). I to je najbezazleniji primjer od svih.
https://mises.org/library/book/education-free-and-compulsory
Koliko je povijesno relevantnih djela iz ovog razdoblja zakopano, ili izgubljeno?
Ušutkani špijuni
Zanimljiv podskup zabranjenih knjiga su knjige zabranjene ne zbog svog ideološkog sadržaja, već zbog činjeničnog povijesnog sadržaja. Razlika između bavljenja arheologijom, poviješću, novinarstvom i špijunažom jednostavno je u tome koliko su vijesti vruće.
Kao što je spomenuto, imam redigirano izdanje Hoya i Ostrovskog: By Way of Deception: A Devastating Insider Portrait of the Mossad (1990.). Jedan i jedini put kada je američki sud izdao zabranu blokiranja izdavanja knjige, po nalogu FOREIGN Intelligence Service, prije nego što ga je žalbeni sud izbacio, to ipak nije spasilo kanadsko izdanje - gdje je i nakon povrata izbrisanih stranica, jedan dio nestao.
Ekvivalentan skandal Britanci su imali s Lovcem na špijune (1987.), Petera Wrighta, čija sudska saga još nije u potpunosti okončana, jer su zahtjevi za pristup informacijama vezani uz slučaj odbijeni 35 godina kasnije.
Tu je i Operacija Mračno srce (2010.), čija se saga gotovo sigurno dogodila zbog tajnosti među agencijama, dok vojni recenzenti potpukovnika Schaffera (a vjerojatno i sam Schaffer) nisu znali kako je pola spomenutih stvari nagovještaj NSA-e, i drugih ilegalnih obavještajnih aktivnosti. Nisam previše kopao, ali Pentagon je platio da se svih 9500 tiskanih primjeraka knjige otkupi prije datuma izlaska i uništi. Ipak, u neusporedivom i herojskom naporu (u naporu, ako ne i u motivu), koji se pokazao besmislenim, jer je preživjelo nekoliko kopija pregleda i postoje čitave sage oko pravnih slučajeva proizašlih iz naknadnih redakcija, kao i vrtoglave analize koju su novinari primijenili na ono što je redigirano, te samog teoretiziranja zašto.
Postoje mnoge knjige koje su učinkovitije zabranjene ili nestale, ali malo se mogu sjetiti gdje je trenutna zapadna vlada uložila više truda da ih zabrani, tako nedavno, samo da bi stvorila Streisand efekt.
Naravno, veliki IRL špijunski trileri internetskog doba nisu uključivali vladine špijune, već disidente.
Ljudi su me kritizirali što sam uključio The WikiLeaks Files i Cypherpunks, Jullian Assangea; kao i Permanent Record, Edwarda Snowdena na ranije popise, budući kako su to djela koja bi se mogla pojaviti na polici sa zabranjenim knjigama Barnesa i Noblea (ili bi se pojavila prije 2016. godine, i kraljičina zakonskog napada na Assangea).
Međutim, teško mi je sjetiti se autora koji su izdržali više zbog objavljivanja, od Assangea ili Snowdena; osim onih koji su bili ubijeni zbog svojih ideja, poput rabina Kahanea ili Georgea Lincolna Rockwella, malo je primjera da vam je objavljivanje uništilo život, što se dogodilo Assangeu, ili Snowdenu.
Snowden je proživio puni kibernetički triler kako bi izbjegao umiranje u zatvorskoj ćeliji (odluka Rusije da mu pruži utočište možda je bila glavni čimbenik u sjemenu trenutnog rata); Assange nije bio te sreće i proveo je dobar dio života u samici.
Zlokobni državnici
Ako ovo ikada vidite na polici s knjigama, budite nježni i pokušajte ne odati prodavaču kako vrijedi više od 300 USD
Jedna od stvari koja mi je oduševila jest koliko su bivšim šefovima država njihova djela zabranjena, ili učinkovito ušutkana. Vječno sam šokiran zbog toga . Čini se da to ne bi trebalo biti moguće! Bio si šef režima! Kako te režim može cenzurirati!? Opet...
Mogli biste pomisliti kako je Mein Kampf sigurno bila glavna politička knjiga nekog državnika, u smislu nastojanja da se ograniči i cenzurira, mislim, napisao ju je sam vrag! Ali, dok je to bilo dovoljno točno tijekom 45.-48. godina, tijekom denacifikacije... Na modernom su Zapadu druga djela daleko učinkovitije ograničena, jer ih je bilo lakše prikriti. Razmislite koliko manje ljudi je pročitalo, ili čak zna, za Mussolinijevu Moju autobiografiju, onaj koji je utemeljitelj fašizma. Vidjeti ćete kako brzo manje vođe režima mogu nestati, tako da nitko neće pronaći njihova djela.
The Great Betrayal (1997.) Iana Smitha, i Bitter Harvest (koja je, koliko ja znam, samo prošireno izdanje prvog) govore o padu Rodezije, i posljedicama koje je ispričao jedan i jedini poglavar Rodezije i političar u narednom zakonodavnom tijelu Zimbabvea.
Izdanje ovog djela sada košta 700 dolara na Amazonu, meki uvez košta 130 dolara, i skandalozno je kako nije došlo do ponovnog tiskanja, koje koincidira s velikim interesom mlade američke desnice za priču o Rodeziji kao primjeru bijele manjine. Ovo je pravilo, koje se uspjelo održati, barem službeno, pravno rasno slijepo i meritokratsko.
Smith, veteran RAF-a iz Drugog svjetskog rata, barem prema svom opisu, liku i mišljenju, bio je vig iz 19. stoljeća, džentlmen Britanskog carstva, i sveukupni anglofil.
Smith and Co. pozivao se na američku Deklaraciju neovisnosti u Rodezijskoj jednostranoj deklaraciji neovisnosti, dok je također završavao svoja obraćanja (čak i Deklaraciju neovisnosti) s "Bože, čuvaj kraljicu" (Rodezija je zadržala Elizabetu II. kao ceremonijalnu šeficu države, bez obzira sviđalo se to njoj ili ne). Ovo je jedna od bizarnijih i najfascinantnijih priča cijelog Hladnog rata. Mali bastion Britanskog carstva od 1890-ih do 1970-ih, zajedno s taktičkim kratkim hlačicama i uzijima.
Tek u posljednjih nekoliko godina, ako ne i mjeseci, pojavilo se čak i izdanje za Kindle. Desetljećima je djelo jednog od najkontroverznijih šefova država u 20. stoljeću bilo zapravo - nestalo.
Doista, kada sam ga tražio sredinom 2010-ih, niti cijeli sustav javnih knjižnica u Torontu, niti Sveučilište u Torontu, niti Sveučilište u Yorku, nisu imali niti jedan primjerak. Engleskog šefa države, koji govori engleski jezik.
Simpatična južnoafrička i rodezijska djela istaknuta su na cijelom popisu jer ih ima toliko, a sva su funkcionalno potisnuta u SAD-u (vidio sam zapanjujuće brojke, koje traže samo slike naslovnica).
Ali, osim nekoliko za koje mislim kako su vrlo relevantne za sadašnje sukobe (The Collapse of Rhodesia: Population Demographics and the Politics of Race by Brownell), neću kopati po njima dalje. Ovdje su samo zato što objašnjavam ZAŠTO su fascinantni ili važni, ili funkcionalno zabranjeni, za one koji će uzeti lekciju iz povijesti i sociologije o unutarnjem funkcioniranju Afrike i geo-politike. Dopustite Smithovoj vrhunskoj engleskoj prozi neka vas uvede u priču, a zatim upecajte one koje će vam zapeti za oko.
Smith je netaknut izbjegao smrt od ruku svog režima, dok mnogi drugi svjetski čelnici nisu.
Memoari Augusta Pinchetea, Putovanje kroz život, prevedeni su na engleski. Sredinom 90-ih, međutim, kada su se španjolski i čileanski socijalisti i europski međunarodni sudovi urotili kako bi poništili mirnu tranziciju u demokraciju (i osigurali da niti jedan diktator više nikada ne održi referendum o demokraciji, ili ikada više mirno odstupi) - odjednom je sva njegova djela postalo nemoguće za pronaći. Toliko su potpuno nestala da ne mogu pronaći više niti .jpeg prvog sveska. Ne postoje na stranicama Archive, Zlibrary, libgen ili torrent.
Ako ste jedan od starih desničarskih intelektualaca koji ima kopiju na engleskom jeziku, postavljanjem skenirane slike na internet zaslužit ćete mjesto u raju desničara.
Također pogledajte moj dodatak o tome kako je ovaj rad nestao, malo sam više sam kopao i…. Wow!
https://www.anarchonomicon.com/p/addendum-the-most-banned-book
Isto tako, njegova ranija djela, iz njegovih profesorskih dana, kao što je Geopolitica, ili njegova popularna djela koja opravdavaju čileanski režim, nisu nikada ni prevedena na engleski, koliko ja znam. Dakle, ako imate sposobnost kako bi to preveli, mnogi čitatelji bi to cijenili.
Osim toga, nemoguće je pronaći djela Hermogenesa Pereza de Arcea na internetu, jednog od velikih hulja koji je branio ugled režima, što je duboko zabrinjavajuće, jer se u Čileu dosta bučno pričalo o socijalistima koji vode državu i donose zakone za kriminalizaciju “poricanja” navodnih zločina Pinocheta (ovo nije bio holokaust, ~3000 ljudi je umrlo iz nacije od 10 milijuna, usred građanskog rata) - ali, ako dovedete u pitanje i onih 40 do 100 tisuća dodatnih nevinih ljudi, koji su mučeni; pa onda oni zasigurno zaslužuju odštetu (što? nije li mučenje nekoga, logistički složenije od ubijanja? tu je puno previše tipova koji hvataju i prate ljude koji navodno nisu učinili ništa?) - ovo bi ubrzo moglo postati zločinom u Čileu.
De Arceov La Verdad Del Jucio A Pinochet jest možda primarni tekst za "Pinochetovo poricanje" i nije dostupan na engleskom...
Međutim, De Arceova Povijest čileanske vojne revolucije 1973.-1990., trijumfalistička je hagiografija koja izjednačava Pinochetov državni udar s američkom, francuskom i ruskom revolucijom - u smislu svjetsko-povijesnog rođenja novog načina ideološkog upravljanja? To jest prevedeno i stiglo je izdanje za Kindle, tako da nećete morati platiti 80 dolara za ovo djelo.
Zaista je čudesno kako se knjige koje su napisane 2005. godine! mogu prodavati se za više od 100 dolara na Amazonu...i to je slučaj knjige Moje vizije, Moamera Gadafija.
Gaddafi bi ionako bio na popisu - budući da je univerzalni kriterij za izradu popisa taj da ste ubijeni/mrtvi kao mučenik, ili da vam je život na drugi način uništen (ili ste ga svojevoljno uništili) zbog svojih ideja. Tako je Sunce i čelik, Yukia Mishime, isto na popisu. Ali, to se događa kada vjerujete cenzorima na riječ i istinski pokušate pokrenuti vlastitu narodnu banku, oslobođenu utjecaja međunarodnog poretka.
Isto tako, Saddam Hussein je objavio brojna djela, uključujući: O demokraciji, ali što je još zanimljivije: Zabibah i kralj - prvo od 4 djela fikcije koje je njegova vlada anonimno objavila za njega, dok je još bio vladar.
Alegorijski ljubavni roman o srednjovjekovnom iračkom kralju koji se zaljubljuje u siromašnu pučanku koju je zlostavljao i silovao njezin nasilni muž... Bilo je bolno očito, obzirom na to da znamo tko je tajni autor, s metaforom nabijenom na nos - kako se ovo odnosi na Sadamov svjetonazor: On je kralj, irački suniti (a možda i svi suniti?) su zlostavljana djevojka, dok je nasilni muž Amerika, i Zapad općenito. Napisao 4 nastavka, pod snažnim utjecajem njemačke filozofije s početka 20. stoljeća... imate ove 4 knjige koje vas pozivaju da ih pročitate.
“Ok, to su veliki neprijatelji Amerike u proteklih 30 godina. Naravno, bit će ih teže nabaviti... ali, nije kao da svi ti tekstovi svjetskih vođa lebde uokolo neproučeni i nepročitani..."
Što je s američkim predsjednikom?
Izdana sloboda - Oštar napad 31. američkog predsjednika, Herberta Hoovera, na FDR i savezničko postupanje u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je uglavnom bila dovršena i uređena, bacajući krivnju za desetke milijuna smrti zbog zlih namjera SAD-a i Britanije, kao i loše upravljanje krizom... tada na knjigu nasjeli zbog političke zabrinutosti (Hoover je bio uključen u nekoliko velikih projekata i vladinih funkcija tijekom 30-ih, 40-ih i 50-ih, i nakon što je napustio ovalni ured, sve do svoje smrti 1964. godine) - no, nakon toga je ostala zakopanom! Objavljena je u našoj državi, gdje su je ljudi mogli čitati tek 2012. godine! Uvelike završeni Magnum Opus jednog američkog predsjednika bio je zakopan na 50 godina.
Pročitajte najoštrijeg antikomunističkog predsjednika u povijesti SAD-a (i vjerojatno najhumanitarnijeg, njegov program pomoći u hrani iz Prvog svjetskog rata (prije nego što je postao predsjednik) spasio je milijune u istočnoj Europi) - neka vam kaže TOČNO što misli o svom arhi-suparnicima na strani Josifa Staljina, koji su izdali narod Poljske, koji su prodali civilno stanovništvo Berlina i Srednje Europe, kako su spremno uvukli Ameriku u rat koji je koštao 400.000 američkih života...
Ovo je povijest Drugog svjetskog rata koju je napisao jedan američki predsjednik, a naslov joj je FREEDOM BETRAYED.
Nasuprot tome, Palestina: Mir, a ne apartheid (2006.), 39. američkog predsjednika Jimmyja Cartera, nije pretrpjela ništa blizu nestanka, nego samo zapaženo uskraćivanje publiciteta, kao i druge stvari koje obično prate američkog predsjednika kada objavi knjigu, kao i peticije, osude potpredsjednice Nancy Pelosi, i ostale zapažene kampanje sada poznatih izraelskih državnih aktera za koordinaciju medijskih kritika knjiga. Ali, kao što je Trump naučio, ako mislite da postoji razina prestiža, uspjeha i moći na kojoj možete samo govoriti što hoćete - to ne može naći u Ovalnom uredu.
Međutim, jedan drugi američki predsjednik, iako ne predsjednik SAD-a, možda je još više zaboravljen.
Tisuću stranica Jeffersona Davisa, The Rise and Fall of the Confederate Government (arhiva: 1 i 2), jesu jedne od onih knjiga za koje su ljudi uvijek šokirani kada saznaju kako postoje. Isto tako i njegova Kratka povijest Konfederalnih Država Amerike.
https://archive.org/details/risefallofconfed01davi/page/n7/mode/2up
https://archive.org/details/risefallofconfed02indavi/mode/2up
Doživio sam da ljubitelji povijesti građanskog rata ispljunu: "Čekaj, što!?", jer se on tako rijetko citira, i malo govori o njemu.
Svaki zapadnjak odrasta učeći kako je Mein Kampf zla knjiga, koju ne biste trebali čitati i da je, kako nam je rečeno, vrlo loše napisana (kažu ljudi koji čitaju NYT AutoBio Fiction, ništa manje) - također, odrastamo učeći kako je konfederacija bila zli režim, gotovo jednako loš kao Hitlerov...
Ali, čini se kako smo pažljivo usmjereni na knjigu Ludog austrijskog slikara; ali NE i na knjigu koju je napisao drevni unutarnji neprijatelj američkog režima i koja je izvorno napisana na engleskom. Knjiga koja se ne raspravlja s opskurnim prijeratnim europskim geopolitičkim normama, ekonomijom i etnografijom; nego umjesto toga predstavlja vrlo pažljivo čitanje američkih temeljnih dokumenata, povijesti i vrijednosti - kako ih je predstavio jedan od najslavnijih političara i državnika svog vremena.
Od svih političara, ratnika i luđaka koji su se uhvatili u koštac s vladom SAD-a, ovo je bio čovjek koji je bio najbliži preuzimanju Washington DC-a, tjeranju samog američkog predsjednika u bijeg i trajnom uništenju Sjedinjenih Država - preživo je dovoljno dugo kako bi mogao pisati o tome! A Amerikanci uopće ne znaju da je on nešto napisao!
Otišao sam do njegove kuće! Bijela kuća Konfederacije u Richmondu, Virginia, je sada zakopana među lošim susjedima, bolnicama i dilerima droge koji rade na otvorenom (to je nešto na što je upozoravalo onih 6 generacija južnjaka). Platio sam 15 dolara za obilazak; usred svega toga sam vidio kuću Jeffersona Davisa izvanredno i lijepo očuvanu i restauriranu (The Daughters of the Confederacy napravile su veliki projekt od toga 1890-ih). Na kraju tog obilaska, kada sam otišao u muzejsku suvenirnicu u susjednoj bolnici....dakle, opsežna muzejska suvenirnica ne prodaje Davisove knjige! Ima puno djela Fredericka Douglassa, ili knjiga o njemu, kao i raznih knjiga o navodnoj Enigmi Lincolna...Ali, NE knjige čovjeka čija je kuća Muzej.
TO JE PONIŠTENO! Kad odete kod autora i ne možete kupiti njegovu knjigu!
Kakav ludi momak.
Bijela kuća Konfederacije. Pitao sam....nije to učinio Gubitak rata, to je još uvijek bilo otmjeno susjedstvo do 1960-ih. Ovo je bilo jedino bjelačko kućanstvo koje nije pobjeglo.
Kako doći do uputa za horor
Naravno, postoje bolno očiti klasični primjeri zabranjenih knjiga (napisanih i inspiriranih najobičnijom vražjom idejim), kao što je Powellova Anarhistička kuharica.
Oklijevao sam uključiti ga na svoj popis, u prvih nekoliko ponavljanja, jer je knjiga takav meme. Doista, mnogi su tvrdili kako su autor i izdavač uključili netočne upute za razne "Recepte" kako bi izbjegli pravnu odgovornost, a sam Powell izrazio je kajanje zbog pisanja knjige. Nikada nije preporučljivo koristiti kuharicu kuhara kojemu recepti ne uspjevaju.
U modernom svijetu oštrih adolescenata, vječitih adolescenata i ekstremista, na Anarchist Cookbook se gleda s priličnom dozom suzdržanosti. Želite li doista čitati opasnu knjigu, za koju će vam netko poput Micheala Moorea reći kako je opasna?
Međutim, ako bolje pogledamo, instinktivni hipsterski podsmijeh Anarhističkoj kuharici nije baš opravdan. U brojnim slučajevima pronađeni su stvarni, uspješni teroristi u posjedu djela...nedavno, 2021. godine, 22-godišnjak iz UK-a je osuđen na dvije godine zatvora zbog pukog POSJEDOVANJA djela. Osuđen je za PDF.
Unatoč svojoj meme reputaciji, Anarhistička kuharica bila je, jest i ostaje jedno od najstrože sankcioniranih djela ikada objavljenih - uživajući već 5 desetljeća najekstremnije cenzure i sankcija - ne samo protiv pisca, i samog teksta (što je prilično uobičajeno), ali i protiv čitatelja.
No, nije to NAJŽEŠĆE sankcionirani rad…
“Pravi popis zabranjenih knjiga” Prvo izdanje, sada ima novi cjelovitiji popis
Za moje prvo izdanje “Pravog popisa zabranjenih knjiga”, svijet “Reaktivne domaće kuhinje” predstavljala je knjiga Johanna Mosta: The Science of Revolutionary Warfare.
Djelo je napisano 1883. godine, tijekom socijalističkog, anarhističkog terora tog doba. Objavljeno je samo dvije godine nakon što su socijalisti ubili cara Aleksandra II, eksplozivom ručne izrade, sličan recept opisan u knjizi. Za razliku od Powella, Most je bio netko tko je u potpunosti očekivao od svojih čitatelja da naprave recepte, koriste ih; STVARNO je želio da te bombe eksplodiraju.
Od svih knjiga na ovom popisu, postoji mnogo knjiga za koje se može tvrditi kako su iza sebe ostavile veći broj tijela... ali za vrlo malo se može tvrditi kako ima i približno tijela, kao ova knjiga. Ovo se događalo 1883. godine i ovakvo znanje tada nije bilo dostupno Google pretraživanjem. Niste mogli samo pregledati laboratorije za pokuse, ili pronaći videozapis Kraljevskog društva kako biste učili o znanosti i povijesti eksploziva. Alfred Nobel izumio je dinamit tek 1866. godine.
Ovo je bilo vrhunsko djelo i uspjelo je. Ova je knjiga bila okosnica mnogih socijalističkih terorističkih pokreta sve do 20-ih... (kada su dobili službenu potporu velike sile). Ovo je jedno od rijetkih socijalističkih, komunističkih, lijevo-anarhističkih djela koja ne samo da su još uvijek zabranjena (jer su komunisti polako preuzeli i poništili zabranu njihovih djela) - nego će vas posjedovanje ovog djela, zapravo, odvesti do uhićenja u Velikoj Britaniji, i ostalom velikom dijelu Europe.
Ovo je jedna od rijetkih ljevičarskih zabranjenih knjiga, koju današnji učitelji i državni službenici ne žele da čitate, što je prilično posebno dostignuće, čak i u današnje vrijeme...
Međutim, NAJZABRANJENIJA knjiga na koju sam naišao u ovoj potrazi jest White Resistance Manual, ima isti koncept kao i dvije gore navedene knjige…. ali i rasistički, i vjerojatno napredniji/opasniji narativ (ili bi barem trebao biti, sigurno je imao više vremena da poveže sve svoje zabranjene taktike nego knjiga iz 70-ih ili 1880-ih).
White Resistance Manual ima najvišu kaznu, koju sam ikada vidio, za puko posjedovanje djela: 13 GODINA!
Bivša zatvorska službenica i vlasnica teretane, Ashley Podsiad-Sharp, osuđena je na više vremena u zatvoru za posjedovanje PDF-a, nego što su neke migrantske grupe za silovanja KOLEKTIVNO dobili u raznim slučajevima silovanja diljem Europe.
Posve primjeren odgovor na neonacističku mržnju? Pretjerano revno, ali ne i neprikladno? Primjer europske neslobode i rasnog pokoravanja, koji bi mogao zahtijevati bijeli otpor? Pročitajte sami i prosudite. Ili radije nemojte... Ako ste u Ujedinjenom Kraljevstvu, ili bilo kojoj drugoj zemlji koja osuđuje zbog čitanja.
Školarci diljem Ujedinjenog Kraljevstva osuđivani su zbog toga. A Ujedinjeno Kraljevstvo se ne petlja s tim stvarima, osuđujući za posjedovanje stvarno visokoškolskih priručnika - kao što je: PM 8—94 Kako pokrenuti i uvježbati vojnu jedinicu, bojnika Georgea Westmorelanda (arhivska poveznica cijeli tekst, samo čitajte i ne preuzimajte u Ujedinjenom Kraljevstvu); ili The IRA Handbook (ponovno cijeli tekst čitljiv online u arhivi)....da, ovo je drugo irsko djelo na popisu!
https://archive.org/details/How_to_Start_Train_a_Militia_Unit_PM_8--94/page/n5/mode/2up
Zbog obje su ljudi osuđeni, samo zbog posjedovanja PDF-a, u Ujedinjenom Kraljevstvu.
https://www.bbc.com/news/uk-england-derbyshire-57639176
Međutim, pokušavao sam izbjeći praćenje svakog malog priručnika o gerilskom ratovanju iz 60-ih, 70-ih i 80-ih… uglavnom zato što sam želio izbjeći suvišnost, ali i zato što su mnogi od njih zastarjeli, ili su loši u usporedbi s nedavno objavljenim stvarima. Zato sam nedavno uključio Fry The Brain: Umijeće gerilskog snajperskog djelovanja (dostupno na Amazonu, i u arhivi) koje je, jednostavno, puno bolje u svakom pogledu (bolje promišljeno, sveobuhvatnije, povijesno uronjenije), od većine knjiga o gerilskom ratovanju, i stvarno je na vrhunac modernog neregularnog ratovanja. John West je ludi genij, koji je sažeo sve tehničke inovacije, puno kvalitetnije od onih prije... radujte se mojoj recenziji.
https://archive.org/details/FryTheBrainTheArtOfUrbanSniping/mode/2up
Naravno, ne mogu ukazati na osudu za to... Ali, pročitajte 20 stranica i osjetiti ćete da vam se zatvorska kazna približava, slijedeći put kada posjetite Europu. I sigurno, ne bih preuzeo djelo u Velikoj Britaniji. Imajte na umu kako je mnogo ovog materijala pokriveno u drugim zabranjenim knjigama, koje ga pokrivaju u narativnom obliku.
Turnerovi dnevnici, Andrewa Macdonalda (pseudonim gore spomenutog Williama Luthera Peircea); i Nenamjerne posljedice, Johna Rossa, bili su nevjerojatno dojmljivi radovi i utjecali su na američku krajnju desnicu,kao i na zajednicu udruga Drugog amandmana… ali, i na američku povijest - osobito na bombaša iz Oklahoma Cityja, Timothyja Mcveigha koji je bio inspiriran Turnerovim Dnevnicima. No, sam je kasnije izjavio da je prvo pročitao Nenamjerne posljedice, ne bi uopće izrađivao bombu, nego bi izveo gerilsku kampanju ubojstava. On je nazvao ova dva djela svojim "Starim i Novim zavjetom".
Obje su knjige strogo međunarodno ograničene, ali iskreno, njihova reputacija (osobito Turnerovih dnevnika), više duguje svom ideološkom sadržaju, nego sadržaju gdje objašnjava "Kako"...
Macdonald (Peirce) je doista unio inovaciju, sastavljajući svoj teroristički priručnik u obliku romana, u kojem su ideološki, estetski, emocionalni i metodološki sastojci nasilnog ekstremista izloženi na lako dostupan način. To, navodno, nije najbolje pisanje (iako opet uzmite u obzir kritičare, Pierce je bio sveučilišni profesor fizike, znatno obrazovaniji od većine onih koji bi ga omalovažavali), ali navodno su mladi ekstremisti postali opsjednuti time, i možete vidjeti i zašto - jer postiže ono za što bi trebalo biti potrebno napisati 4- 5 nefikcijskih knjiga.
Od svih na ovom popisu - Turnerovi dnevnici, i njihova prethodnica Lovac (Hunter) - bi mogle biti one dvije knjige za koje bih se osjećao najviše nervozno kad bih se iz šale ubacio na policu "Zabranjene knjige" u školskoj ili maloj knjižnici.
Poput Hitlerovih osobnih govora, navodno bacaju čaroliju i hipnotiziraju ljude...
No, na sreću, sva tri djela se mogu pronaći u internetskoj arhivi...
Ali, ovdje razni zakoni oko "uradaka koji bi mogli biti korisni teroristima" idu od tiranskih, do totalno apsurdnih.
Američki režim će izvršiti sve vrste pritisaka protiv "demokratskog nazadovanja" u zemljama poput Mađarske, zbog antiimigracijskih osjećaja ili zbog homofobije u "savezničkim" zemljama - bez obzira na to koliko većinske demokratske podrške ti osjećaji mogu imati ("demokratsko nazadovanje" jest onda kada se strana zemlja ne sviđa Demokratskoj stranci SAD-a).
Ali, naravno, niti jedan američki diplomat nikada nije intervenirao oko toga kada su knjige, čak i američke knjige, zabranjene u stranim zemljama, ili posredovao kako bi blokirao potencijalno desetljećima dugu kaznu za čitanje ili samo posjedovanje američke knjige - čak niti onda kada je dotična zemlja ovisna o američkoj trgovinskoj, ili sigurnosnoj zaštiti.
Homoseksualni brak i otvorene granice temelj su demokracije koju Vlada SAD-a mora apsolutno ispoštovati... Sloboda govora i Prvi amandman nisu.
Očito se to odnosi čak i na KNJIGE KOJE JE OBJAVILA SAMA VLADA SAD-a!
- FM 5-31 Priručnik Ministarstva vojske: Mine
- TM 31-210 Priručnik Ministarstva vojske: Priručnik za improvizirano streljivo
- Ubij ili budi ubijen; potpukovnik Rex Applegate (dostupno u internestkim arhivama)
Sve je ovo objavila VLADA SAD-a! Pa ipak, američki najbliži saveznici: Ujedinjeno Kraljevstvo, Novi Zeland, Australija, Austrija - ova djela eksplicitno, ili de facto, zabranjuju (najozbiljnije, Novi Zeland ih službeno navodi kao zabranjene).
Dakle, toliko je ekspanzivan režim cenzure Međunarodnog poretka SAD-a... Cenzurira djela koja objavljuje sama američka vlada!
Shido L.’s Metamorphosis
Završni segment: pornografija
Naravno, najveće područje zabranjenih djela koja su ikada bila zabranjena, u bilo kojem vremenskom razdoblju, su: pornografska djela. I danas je tome tako.
Kada bih uključio svaki rad iz Australije, Kanade, Novog Zelanda, ili neke europske zemlje, čiji je uvoz zabranjen zbog opscenosti, pa onda bi popis zabranjenih knjiga bio od bibliografija gay erotike iz 70-ih i japanskog Hentaija i Doujinshija iz 2000-ih i 2010-ih.
No Game No Life je zabranjeno Na Novom Zelandu zbog opscenosti - neobičnosti japanskih seksualnih normi su izgledale toliko prijeteće kivijima. Problem je što bi ovaj popis trebao nekako biti popis zabranjenih ideja, a ne zabranjenih i neprikladnih veseljaka (ili, Lolis ovisno o slučaju)…
Ali, osim nekoliko poznatih djela kao što su: Metamorphosis Shida L.; i DropOut, Fan No Hitorija, zapravo nema nikakvih Hentaia ili Doujinshija od značajnih filozofskih, kulturnih, povijesnih ili književnih vrijednosti...
DropOut se spominje samo zato što je to japanska verzija Sluškinjine priče, te im je zabavno zafrkavati se protiv Atwoodove i njezine lažne zabranjene knjige, objavljujući (književno superiorniji) zapravo (jednu vrstu) zabranjenog porno filma, koji joj sliči.
Međutim, Metamorphosis je prokleto umjetničko djelo, iznimno relevantno, užasavajuće i zaslužuje svoje mjesto kao možda najpoznatiji doujinshi današnjice - zbog čega nije na službenoj listi, jer ništa s toliko youtube videa nije zabranjeno ili nestalo; popularan je (s pravom)....(navodno je kanadska carina čak objavila papirnatu verziju, nakon zadržavanja djela mjesecima)
Gravura iz La Nouvelle Justine ou Les Malheurs de la Vertu, ſuivie de l’Hiſtoire de Juliette, ſa Sœur Donatiena Alphonſea Françoisa, markiza de Sada, Nizozemska, 1797. godine
Međutim, to ne znači kako ne postoje prave zabranjene knjige o seksu sa značajnim filozofskim, kulturnim, povijesnim ili književnim vrijednostima.
Najpoznatije pornografsko djelo koje je težilo književnom i filozofskom/političkom značenju jest Justine, Markiza de Sadea, ili Nesreće vrline (1791.) - sadističko djelo o mladoj djevojci (12 godina), bačenoj u divljinu rane moderne Francuske, koja odbija zamolbe svoje sestre neka joj se pridruži u radu u bordelu. Ona svoju sudbinu povjerava svojoj naivnoj pristojnosti, vrlini i preddikensovskom unutarnjem moralnom svjetlu - što je dovodi do toga da bude silovana, zlostavljana, mučena i redovito joj prijete smrću, od čega je spašava samo nemoral njezinih drugova.
I DALJE je to šokantno djelo, analogno Voltaireovom Candideu, ali je još više odlučno slijediti svoj logičan završetak. Nakon više od desetljeća borbe da se živi moralno, kao i zapetljavanja u mnogo filozofskih i seksualnih čvorova....Justine je ubila amoralna munja iz vedra neba. Razni mislioci čitali su ovo djelo kao metaforu za Francusku revoluciju (jesu li gromovnik Napoleon i Justine bili revolucija?), prosvjetiteljstvo u cjelini, ili samo kao djelo o ateizmu i makijavelijskoj logici koju implicira.
Umjereni se rugaju; no, više od 200 godina bilo je zabranjeno u raznim zemljama. Mnogi očarani ljevičarski mislioci, kao i više od nekoliko bijesnih društvenih konzervativaca (pogledajte još jedan unos na ovom popisu - Libido Dominandi: Seksualno oslobođenje i politička kontrola, E. Michaela Jonesa), inzistiraju na tome kako je to jedno od najvažnijih djela svih vremena, jer otkriva samu prirodu modernosti i kako bez njega ne možete razumijeti današnje doba.
Ipak, nije to djelo, očito, najšokantnije.
Bilo je još nekoliko iznenađujuće starih djela, koja sam našao zakopana na popisima knjiga, koja su doista pretrpjela zakonske zabrane, makar ako se ja dobro sjećam.
Fanny Hill ili Memoari žene užitka, Johna Clelanda, iz 1748. godine je izvanredna po tome što je bila predmetom američkog suđenja za opscenost: Memoari protiv Massachusettsa... 1966. godine! Više od 200 godina nakon prve objave!
Isto tako, viktorijanska erotika Venus School Mistress, iz 1810. godine, koju je uredio George Cannon, zabranjena je na Novom Zelandu 1985. godine!
Ilustracija iz "Ovidijeve ljubavne knjige" Jeana De Bosscherea (1925.)
Međutim, najstarije erotsko djelo na popisu zabranjenih knjiga, najstariji unos uopće, jest Ovidijeva Ars Amatoria: Umijeće ljubavi, koju su kanadska i američka carina zaplijenile u 20. stoljeću, a Gotovo i sada mogu jamčiti kako je još uvijek zabranjena u nekoj zemlji... Sada uživa u svom trećem tisućljeću izbjegavanja zabrane....(imate bonus bodove, ako možete pronaći primjerak sa suprotstavljenim engleskim i latinskim stihom).
Naravno, velika promjena u prirodi zabranjenih erotskih knjiga dogodila se 1960-ih i 70-ih godina.
Moj tajni vrt (1973.) je izlaganje Nancy Friday o ženskim seksualnim fantazijama, prikupljenima putem pisama i intervjua, bila je šokantna i međunarodno zabranjena zbog vrijeđanja morala…Čak je i danas relativno često na meti kritika, jer je dobar postotak tih seksualnih fantazija - bile fantaziej o silovanju.
Isto tako, Seksualna utopija na vlasti, F. Rogera Devlina (2005.), redovito je napadana zbog svog evolucionističkog psihološkog pristupa istraživanju suvremene seksualnosti, populariziranja ideja poput ženske hipergamije i mnogih ostalih "crvenih pilula", koje su još uvijek relativno tajanstveni problemi o kojima se danas raspravlja.
“Vjerujem da je autor zlo.” (Tyler Cowan)
Neudobni svijet Evopsycha istaknut je na popisu:
Ubojstvo, Martina Dalyja i Margo Wilson (1988.), iznosi sveobuhvatno evopsihičko objašnjenje tolikog dijela naizgled iracionalnih bračnih ubojstava koja se događaju po svijetu.
Prirodna povijest silovanja: Biološke osnove seksualne prisile (2000.), Rantya Thortona, čini istu stvar sa seksualnim nasiljem, uopće.
Kevin Macdonald nadilazi sa slijedećim knjigama samo seksualno područje: A People that Shall Dwell Alone (1994), Separation and Its Discontents (1998) i The Culture of Critique (1998) - ovdje se tvrdi kako su židovski kulturni separatizam, antisemitizam i židovska prominencija 20. stoljeća - intelektualni pokreti mogu se objasniti kolektivnom kulturnom evolucijskom strategijom i njezinim implikacijama.
Međutim, ne čitate odjeljak SEX na popisu zabranjenih knjiga radi zanimljivih ideja... Želite biti šokirani!
Autobiografski Inside Linda Lovelace (glumica iz Dubokog grla), iz 1974. godine je bio, mislim, prvi veliki biografski film o porno glumici (sada ih ima na desetke), i bio je jedinstveno skandalozan, uz knjigu koja je naizgled djelovala kao PRODAVANJE ideje da se porno glumica dopadne čitateljima, inzistirajući na tome kako je ona oslobođena i slobodnija od drugih žena... Naravno, to je zabranjeno u nekoliko zemalja. Postalo je dosta senzacionalno i napisala je i drugu knjigu, Intimni dnevnici Linde Lovelace (1974.).
Međutim, pravi skandal dolazi kada pročitate Treću knjigu… Prema knjizi Ordeal, iz 1980-ih, Linda nije napisala ove dvije autobiografije! napisao ih je njezin muž zlostavljač (koji je bio jako pohvaljen u prve dvije, shvaćate) i, zapravo je ona bila sustavno silovana, zlostavljana i prisiljena na snimanje pornografije. Postala ja nepokolebljiva aktivistica protiv pornografije, ponovno se udala, napisala četvrtu knjigu Out of Bondage (1987.), uz pomoć - zloglasnih feministica koje mrze muškarce: Andree Dworkin, Catherine MacKinnon i Glorije Steinem!? Tko joj je pomogao s trećom knjigom, gdje je tako radikalno promijenila ton? Ljudi koji su poznavali par u to vrijeme su inzistirali na tome kako je ona patološka lažljivica i seksualna super-luda?
To je bio jedan od velikih skandala, postojao je i film Lovelace Staring Amanda Seyfried koji naizgled dobro prikazuje skandal, ali je možda izašao desetljeće prekasno. Postavlja se pitanje koji su skupovi knjiga iskreni, a koji su lažno napisani? Jesu li sve one izmučene iskrivljenjem? Tko zna!?
Zatim, naravno, tu je Nabarkovljeva Lolita (1955.)…koja je “zabranjena knjiga” Barnesa i Noblea, ali i: 1) zapravo je zabranjena u nekoliko zemalja; 2) i dalje će vas natjerati da se izvijate - to je priča o muškarcu kojeg seksualno zlostavlja maloljetna djevojka, pisana je u 1. licu. Zauvijek je na mom popisu za čitanje, otkako je Christopher Hitchen pohvalio njezin crni humor, u eseju koji sam pročitao prije mnogo godina, ali još nisam došao do toga.
Filmovi Jeremyja Ironsa i Kubricka zanimljivi su po tome što imaju potpuno različite tonove: Kubrick naglašava patetičan humor likova, Adrian Lyne perverznu tragediju... ali to je dio književne povijesti, koji navodim uglavnom kao temelj onoga kada dođem do stvarnog remek djela:
Lot i njegove kćeri Artemisia Gentileschi, ~1635
The Incest Diary, by Anonymous (2017.)… Sjetite se kako sam rekao kako ljude koji kritiziraju Hitlerov stil pisanja ne treba shvaćati ozbiljno, jer su oni moderni književni kritičari i tipovi ljudi koji će čitati i hvaliti New York Times Review stil knjige Autobiografska fikcija… tj. to je najgori književni žanr koji je ikada postojao, naizgled stvoren po mjeri za svijet u kojem izdavači, recenzenti, odsjeci za engleski i uznemirujući broj stvarnih čitatelja, ne mare za vrijednost djela, nego je samo bitno neka autor ima prave atribute (i da ne ulaze u teritorij koji bi za njih mogao biti vrlo neugodan)...
The Incent Diary je upravo taj žanr okrenuo naglavačke, jer ne želite nikakvo uplitanje u bilo koji teritorij, koji bi mogao ugroziti identitet žrtve autora? Nema tangenti, filozofiranja, ili povezivanja s drugim tekstovima ili događajima, koji bi stvari mogli učiniti problematičnim, orijentalističkim, heteronormativnim ili bilo kojom drugom stvari, kojih se trenirane retardirane harpije mogu uhvatiti kako bi si izborile neki oskudni status, koji nitko od njih ne zaslužuje, ali svi prema njemu žude?
U REDU. Napišite knjigu koja je samo viktimizacija! Samo incest. Sav incest! Sve vrijeme. Svaka stranica, nema dodirnih točaka, nema karakterizacije, nema zaleta u njezine druge interese, lokaciju, pojedinačne likove obitelji... imena, doba, događa li se sve ovo u Yukonu u doba zlatne groznice? ili u piratskoj Republici Nassau? Drugi Alpha Centauri Imerium?
To je nevažno. To nema veze s incestom. Vi drkadžije htjeli ste knjigu o neurotičnoj žrtvi koja zuri u pupak... I dovraga, za svoje ćete je grijehe i dobiti. Cijeli je žanr stvoren kako bi se preosjetljivim, neurotičnim ženama učinilo neugodnim...ali, ova je djevojka pronašla način da u cijelosti, na 144 stranice, ispriča o mučnom trenutku, koji slama dušu, kada silovatelj primijeti njeno uzbuđenje, osim što ona ima 13 godina, a silovatelj je njen tata.
To je Lolita s obrnutom i još zbrkanijom perspektivom
Kao i kod svih Auto-Ficova, postoji pitanje "autentičnosti", pitanje da li je to stvarno vaša priča? Ne prisvajate li narativ jadnog viktimiziranog naroda? Može li Amerikanac polu-japanac, doista ispričati priču o pravom Japancu? Tko ste vi da pišete o borbama Afroamerikanaca? Zašto se vaša priča ne fokusira dovoljno na vaše afroameričke likove?
Kao i sa svim igrama probuđene vrline, pravi je prigovor kako uopće bilo što radite; stoga ima manje prostora u institucionalnoj ekonomiji plijena za druge profesionalne žrtve. Vrlo malo ovih knjiga "književne fikcije" zarađuje novac na tržištu, zapravo, jebeno te mrze ako tvoja zarađuje - igra je minirati prestiž objavljivanja ovih neurotičnih ne-romana tako da nakon dovoljno vremena postaneš azijatno-američka lezbijka, muslimanska konvertitkinja, spisateljica u području Coneticuta, i stoga neizbježno moraš biti zaposlena na jednom od desetak sveučilišnih odjela za engleski - nakon što unište živote dovoljnog broja bijelaca, koji znaju čitati stari engleski, arhaični francuski, galski i nordijske rune...
Zbog toga se stvarno nadam kako je samo djelo zapravo lažno. Ne zato što ne želim vjerovati kako je pretrpjela incest, jebi je.... (ali, tada je to već učinio njen tata). Radije se nadam kako je laž, jer bi to onda značilo kako je neka mlada žena ušla u njihovu kuću, punu lažnih pritužbi i samosažaljenja, te je pobijedila ove jebene pijavice o književnosti i književnoj tradiciji, u njihovoj igri.
Proza je ponegdje šokantno prekrasna, i ima onu prekrasnu liniju koja se ponegdje čini previše pozlaćenom za istinito prepričavanje, a zatim je i previše potresno stvarna (i u skladu je s Evo-psychom) da bi bila lažirana...
Blejajuće osjetljive feministkinje išle su uokolo po raznim knjižnicama i knjižarama pokušavajući maknuti ovaj rad s polica (kao za čitave gradske knjižnične sustave) inzistirajući na tome kako je knjiga lažna, i kako nijedna prava žena nikada ne bi rekla X ili Y; kako to mora biti zlo perverzna grabežljiva čovjeka koji ih tjera uokolo dok razmišljaju o zabranjenim squicky mislima; kako će to stvoriti horde silovatelja djece (kao da muškarci čitaju auto-fik).....TOLIKO je to dobra proza.
Jedinstvena je na ovom popisu, ovaj me rad natjerao da se trgnem i skrenem pogled na određene točke - nisam mislio kako još uvijek imam taj instinkt.
Remek djelo.
Čestitke autoru i/ili oprostite za to što vam se dogodilo.
U zaključku: proširenje popisa i razmišljanje
Ima još milijun knjiga o kojima bih mogao govoriti. Mislim kako nisam pokrio niti 10% knjiga sa popisa.
Neizbježno ću pisati više o puno njih, čim ih stignem pročitati...
Ako postoji ijedan žanr za koji mi je žao da nije spomenut, to je neko od knjiga o pedofilima. Svjestan sam kako je 60-ih i 70-ih postojao žanr filozofskih tekstova francuskih Pedosa i NAMBLA tipova, koji su opravdavali i teoretizirali o njihovoj želji za povredom djece... i kako su neki od tih tekstova bili vrlo utjecajni za socijalističku i Queer ljevicu... Ali, nemam pojma što bi to bilo, ili gdje bih tražio, a iskreno to nije vrsta stvari koju bih želio pretraživati, iz očitih razloga....tako da niti želim tražiti te stvari, niti završiti s tim stvarima konkretno u mojoj povijesti pregledavanja...
Isto tako, postoji svijet gay ekstremizma i anti-gay ekstremizma (koji se sastoji od heteroseksualnih homofoba i bivših homoseksualaca) na koji sam bacio pogled, kada me prijatelj uputio na ovu tematiku, ali niti jedno niti drugo nije izazvalo moj interes, niti su mi ih preporučili ljudi koji bolje razlikuju ove stvari od mene.
Upamtite kako je moj kriterij za bilo što seksualno bio da mora biti književno važno, povijesno važno ili filozofski nastrojeno... Osim toga što je zabranjeno, ili potisnuto na nekoj razini. "Zabranjeno" je ekspanzivan kriterij za svaki porno film, a erotski roman je zabranjen u nekom trenutku... Važnost ili intelektualni izazov jest ono što je teški kriterij za ispunjavanje seksualnih stvari...Nikako nisam sklon gaziti kroz gay ili pedo erotiku, kako bi ga pronašao. Jednostavno ne marim.
Stoga moj seksualni segment odjednom postaje vrlo literaran, a manje se radi o opasnim radikalima i kriminalcima… Poznajem književnost, studirao sam ranu modernu književnost…
Dakle, ako bilo tko od vas ima (oklijevam upotrijebiti riječ "preporuke") znanje o ovim glasinama, ili izgovorenim seksualnim ekstremističkim naslovima iz prošlosti - mogli bi napraviti neka buduća izdanja popisa.
Dakle, što smo naučili nakon svega ovoga?
10 000 riječi kojima smo prošli kroz neka zabranjena znanja svijeta, i što smo pronašli?
Što jedno djelo čini “Zabranjenim znanjem”?
Što je jedinstvena priroda zabranjenog?
Pa… nema je.
Na popisu su djela vjerskih ekstremista, kao i djela uvjerenih ateista; djela radikalnih militarista; nekih drugih vjerskih pacifista i hipija; djela Fašista i djela Komunista; djela seksualnih degenerika i djela arhi-stidnika; Djela antisemita i djela radikalnih cionista; djela zatvorenika i djela američke vojske; djela američkih predsjednika i djela američkih neprijatelja.
Međutim, uz moguću iznimku Inside Linda Lovelace i The Incest Diary (izvrsna fikcija)... gotovo svi autori su to jebeno mislili.
Postoji veliki citat, koji se ovim autorima može pripisati: "Možda nisam u pravu, ali ne lažem". Ovi ljudi utjelovljuju taj etos. Oni su predani. Ondje gdje drugi ljudi oklevaju i zastanu, ovi ljudi nastavljaju...
Ono što odmah primijetite ako pogledate bilo koju stvar o poricanju holokausta...Mislite li kako je Ernst Zundel otišao u zatvor, i zatim uništio svoj život, samo zbog maloljetničke šale, kao što je navodna tužba protiv njega? Mislite li da je David Irving digao u zrak jednu od najistaknutijih karijera u akademskoj povijesti, kako bi u priču o Hitleru umasirao nešto u što nije vjerovao,ili za što je znao kako nema podršku? Onda zamislite kako su to držali na ledu 30 godina zbog predanosti ritmu?
"Moj osobni životni postskriptum je onaj mojih romana, sastoji se od jedne rečenice: ‘I ozbiljno to mislim’" (Ayn Rand)
Ove figure utjelovljuju autističnu predanost svojim idejama, bez ikakve greške.
Uđite u bilo koju knjižaru na svijetu i naći ćete tisuće knjiga koje su naručene telefonom, koje imaju 250 stranica koje pokušavaju pokriti 25 sadržaja, postoje samo stoga kako bi potvrdile istinu o tome kako bi autor mogao reći da je napisao knjigu...
Za većinu knjiga koje su napisane, nije jasno hoće li ih ijedna duša uopće pročitati, i da li je autoru uopće stalo...
Poslovni ljudi i političari izdaju knjige kako bi ih njihova mreža mogla kupiti i izložiti na nejasno prikladno vrijeme, prije nego što nestanu na udaljenoj polici ili u kutiji, a onda se svi slože kako to povećava prestiž i institucionalnu stručnost autora... isto je s književnom fikcijom NYT-a...
Zabranjene knjige su suprotnost. Jedina knjiga o kampanji bila je Mein Kampf, i to iz zatvora.
Nasuprot tome, sva tri američka predsjednika - Hoover, Carter i Davis - napisali su svoje knjige desetljećima NAKON što su otišli s dužnosti. Isto tako, špijuni su napisali svoje knjige NAKON što su napustili svoje karijere.
"Tek nakon što sve izgubimo, slobodni smo učiniti bilo što." (Chuck Palaniuk, Klub boraca)
Neke knjige nisu uvijek alat za penjanje po ljestvama, već nešto što se dogodi nakon što su ljestve pale (pitamo se što se moglo dogoditi da je Linda Lovelace preživjela da napiše petu knjigu 2000-ih ili 2010-ih).
Ovi autori možda pišu iz ludosti ili ludila, ali pišu iz duše...
Dijelovi vladine dokumentacije, koje svi rado čitaju, su oni koji su nastali kada su srednjorangiranim časnicima dali zadatak neka osmisle najbolji način kojim bi se jači pojedinci krenuli odupirati vladi.
Nitko od ovih ljudi nije se branio, ili se suzdržavao kako bi nekome ugodili...
Postoji duboka iskrenost izvan prozora Overtona.
"Ja? Uvijek govorim istinu. Čak i kad lažem." (Scarface)
Zbog toga sam fasciniran ovim radovima… Ima u njima živosti koja nekako nestaje u svemu drugome. Sjajna je neposrednost u njima, onakva kakve se može naći samo u najvećim filmovima, art-filmovima... ili u horor filmovima.
"Možda je jedina razlika između mene i drugih ljudi ta što sam od zalaska sunca uvijek tražio više; spektakularnije boje kada sunce zalazi za horizont."
(Nimfomanke, R. Lars Von Trier, 2013.)
Hvala na čitanju.
Sastavio: Kulak; 05.01.2024.
Ukoliko vas zanimaju detaljniji opisi zabranjenih knjiga, ili dopunjeni popis, posjetite: https://www.anarchonomicon.com/
Add comment
Comments