Sinarhija (16. dio)

Milenijski Reich

Milenaristički utjecaji sabatista na nacistički pokret izražava se u njihovoj ambiciji stvaranja "Trećeg Reicha". Izraz "Treći Reich"  izvorno je skovao njemački mislilac Arthur Moeller van den Bruck, koji je objavio knjigu "Das Dritte Reich" (1923.). Van den Bruck, poput Martina Heideggera, Oswalda Spenglera, Ernsta Jüngera, Juliusa Evole i Carla Schmitta, je vodeća figura konzervativnog revolucionarnog pokreta, koji je bio istaknut u godinama nakon Prvog svjetskog rata. Ukorijenjen u protu-prosvjetiteljstvu romantičarskog doba, pokret je odbacio liberalizam i parlamentarnu demokraciju kao neuspješne ostavštine prosvjetiteljstva. Inspiriran pojmom Volka, pokret se zalagao za novi konzervativizam i nacionalizam, koji je bio specifično njemački, odnosno pruski. U konačnici, objasnio je Kurt Sontheimer: konzervativna revolucionarna antidemokratska misao u Weimarskoj Republici je "uspjela otuđiti Nijemce od demokracije Weimarskog ustava i učiniti velike skupine prijemčivima za nacionalsocijalizam." 

Važan znanstvenik njemačke konzervativne revolucije, Armin Mohler, bio je zaslužan za popularizaciju tog termina, u djelu "Die Konservative Revolution in Deutschland 1918.-1932.: Ein Handbuch", doktorskoj disertaciji koja je objavljena 1949. godine, pod mentorstvom Karla Jaspersa. "Konzervativni revolucionari", objašnjava povjesničar Roger Wood, "često izjavljuju svoj 'dug' Friedrichu Nietzscheu i proglašavaju ga svojim glavnim filozofskim mentorom." Ernst Jünger je pisao o "usamljenom Nietzscheu, kojemu moramo zahvaliti za praktički sve što nas najdublje pokreće." Oswald Spengler je izjavio: "U tom smo pitanju svi njegovi učenici, htjeli to biti ili ne, poznavali ga ili ne. A da to nitko ne shvaća, njegova je perspektiva već osvojila svijet. Nitko više ne piše povijest, a da stvari ne vidi na taj način." Woods piše da su konzervativni revolucionari "konstruirali"(kao odgovor na rat i nestabilno weimarsko razdoblje) Nietzschea, "koji je zagovarao samoopravdavajući aktivizam, neobuzdano samopotvrđivanje, rat nad mirom i uzdizanje instinkta nad razumom." Osim Nietzscheovog odbacivanja kršćanske etike, demokracije i egalitarizma, teoretičari konzervativne revolucije također su crpili inspiraciju iz raznih elemenata 19. stoljeća, uključujući antimodernizam i antiracionalizam njemačkog romantizma, narodnjački nacionalizam, pruski militarizam, uz vlastito iskustvo na frontu tijekom Prvog svjetskog rata.

Adolf Hitler gleda bistu Friedricha Nietzschea, 1931. godine

Odbacujući reakcionarni konzervativizam, van den Bruck je predložio "Treći Reich", koji bi ujedinio sve klase pod autoritarnom vlašću, utemeljeno na kombinaciji nacionalizma desnice i socijalizma ljevice. Osvrćući se na njemačku povijest, van den Bruck je razlikovao dva odvojena razdoblja, te ih identificirao sa dobom kripto-židovskog mistika, Joachima od Fiorea: 1. Sveto Rimsko Carstvo kao Doba Oca; i 2. Njemačko Carstvo, počevši od ujedinjenja pod Ottom von Bismarckom do poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, kao "Drugi Reich" ili Doba Sina. Nakon razdoblja Weimarske Republike (1918.–1933.), i vladavine konstitucija, parlamentarizma, čak i pacifizma - slijedio je "Treći Reich" ili Doba Svetoga Duha.

Slabu Weimarsku Republiku, tvrdio je van den Bruck, mora zamijeniti nova revolucija, revolucija desnice. Također je tražio novi politički pokret koji bi prihvatio i socijalizam i nacionalizam, kao jedinstveni oblik njemačkog fašizma. Sve svoje filozofske tragove je preuzeo iz djela Nietzschea, "koji stoji na suprotnom polu misli od Marxa". Iako van den Bruck nije bio impresioniran Hitlerom kada ga je upoznao 1922. godine, i nije se pridružio Nacističkoj stranci - njegovu koncepciju Trećeg Reicha su usvojili nacisti. Van den Buck je vjerovao da Njemačkoj treba Übermensch (Natčovjek), na način kako je to opisao Nietzsche. On bi bio čovjek koji prepoznaje da je "Bog mrtav", koji se može kretati "izvan dobra i zla", te ispisati vlastita pravila.

Treći Rim

Važan utjecaj na van den Bruckovo shvaćanje Trećeg Reicha imala su djela ruskih pisaca Fjodora Dostojevskog i Dmitrija Merežkovskog, o ruskoj milenijalnoj tradiciji Trećeg Rima. Joakim od Fiorea, Savonarola i drugi bili su glavni izvori za Nostradamusova proročanstva, koja su oblikovala očekivanje dolaska Velikog Monarha i Trećeg Rima, hipotetskog nasljednika nasljeđa drevnog Rima ("prvog Rima"), nakon čega slijedi "Drugi Rim" koji se obično odnosi na Carigrad, glavni grad Bizantskog Carstva, izvorno sjedište Istočne pravoslavne crkve, neslužbeno nazvane "Novi Rim". Ubrzo nakon pada Carigrada pod osmansku vlast, 1453. godine, budući su ostali samo katoličanstvo i muslimanska dominacija - Rusiji, kao Trećem Rimu, prepušteno je očuvanje istinskog pravoslavlja i sprječavanje dolaska Antikrista. Godine 1523., ruski pravoslavni redovnik Filofej iz Pskova, izjavljuje: "Dva Rima su pala, Treći stoji, a četvrti nikada neće biti, jer Tvoje kršćansko Carstvo nikada neće preći na druge."

Pojam Trećeg Rima je povezan sa eshatološkim kršćanskim konceptom katehona, grčka riječ koja znači "onaj koji sputava", a tumači se kao onaj koji sputava dolazak Antikrista. Kraj svijeta je neizbježan. Iako je čovjek stekao istinu o Kristu, zbog svoje grešne prirode je pao ju otpadništvo, što rezultira dolaskom Antikrista. Na temelju Pavlove Druge poslanice Solunjanima, Knjige Otkrivenja i Knjige proroka Daniela, sveti Augustin i sveti Jeronim razvili su koncept kršćanskog Rima kao "metafizičkog svijeta,  čija je misija čuvati Istinu o Kristu". Ovaj "metafizički svijet" mogao se prenijeti dalje. Stoga su kršćani, kada je Rim pao pod Vizigotima, shvatili da Apokalipsa još nije stigla.

Iako se stih u 2. Solunjanima tradicionalno tumačio kao da se odnosi na Rimsko Carstvo - neki katehon razumiju kao Velikog Monarha ili novog pravoslavnog cara, dok neki tumače kao ponovno rođenje Svetog Rimskog Carstva. Posljednji rimski car, Posljednji svjetski car, ili Car posljednjih dana - lik je srednjovjekovne europske legende - koji se razvio kao eshatološki aspekti u Katoličkoj crkvi. Legenda predviđa da će se u posljednjim vremenima na Zemlji pojaviti posljednji car da bi ponovno uspostavio Sveto Rimsko Carstvo i preuzeo svoju funkciju biblijskog katehona koji odgađa dolazak Antikrista.

Biblijski temelji za koncept Velikog Monarha mogu se pronaći u Starom zavjetu u Izaiji, Jeremiji, Danielu i Zahariji, te u Novom zavjetu. Koncept Velikog Kralja obično se povezuje sa mističnim otkrivenjima. U 16. stoljeću, Nostradamus je bio poznat po tome što je prorekao da će "veliki i zastrašujući vođa doći sa neba" sedmog mjeseca 1999. godine, "kako bi uskrsnuo velikog Kralja iz Angoumoisa".

Nostradamus je predvidio masovnu muslimansku invaziju na Europu, ali koju će odbiti univerzalni kršćanski monarh. Njegovi drugi glavni izvori uključuju proročanstva Pseudo-Metoda, Tiburtinske Sibile. Napisano na sirijskom jeziku, krajem 07. stoljeća, Pseudo-Metodova Apokalipsa je lažno pripisana Metodu sa Olimpa, crkvenom ocu iz 04. stoljeća. Djelo je bilo izuzetno popularno i dijelilo je pozornicu tijekom stoljeća. Nakon Knjige proroka Daniela i Knjige Otkrivenja, Pseudo-Metodova Apokalipsa je bila najraširenija apokalipsa u Europi. Prema Pseudo-Metodu: Posljednji car će spasiti kršćanske zemlje od muslimana, putovati u Jeruzalem i odreći se svoje vlasti na Maslinskoj gori. Apokalipsa je uključivala brojne aspekte kršćanske eshatologije, poput invazije Goga i Magoga, dolaska Antikrista, kao i nevolja koje prethode kraju svijeta.

Posljednji car ponavlja se u Tiburtinskoj Sibili, koja je navodno napisana u 04. stoljeću, ali u obliku u kojem je danas sačuvana je napisana početkom 11. stoljeća i pod utjecajem Pseudo-Metodove Apokalipse. Sibile su bile žene za koje su stari Grci vjerovali da su proročice. Tiburtinska sibila bila je rimska sibila i sjedište joj je bio drevni etruščanski grad Tibur. Proriče dolazak konačnog cara u devetom dobu svijeta; njega karakterizira veliko bogatstvo, pobjeda nad neprijateljima kršćanstva, kraj poganstva, Goga i Magoga, te obraćenje Židova. Time će ustupiti mjesto Antikristu. Proročanstvo govori da će se Antikristu suprotstaviti Dva svjedoka iz Knjige Otkrivenja, identificirani sa Ilijom i Henokom, nakon što ubije svjedoke i započne konačni progon kršćana.

Godine 1589. se koncept Trećeg Rima ponovno pojavio u osnivačkom dokumentu ruskog patrijarhata, gdje se tvrdilo da vladari Rusije jamče vjeru, ne samo svoje zemlje, već i cijelog svijeta. Starovjerci, istočni pravoslavni kršćani, koji održavaju liturgijske i ritualne prakse Istočne pravoslavne crkve kakve su postojale prije reformi patrijarha Nikona iz Moskve između 1652. i 1666. godine, nastavili su primjenjivati ​​doktrinu Trećeg Rima tijekom 18. i 19. stoljeća. Koncept je doživio uspon početkom 20. stoljeća,  porastom komunizma u Rusiji.

Mnogi su komunizam poistovjećivali sa karakterizacijom Nikolaja Berdjajeva Trećeg Rima, tj. onim što je on smatrao "ruskim mesijanizmom", a što je razlikovalo Ruse od svih ostalih naroda i definiralo njihovu povijesnu misiju. "Kršćanski apokalipticizam", prema Yaacovu Yadgaru, autoru knjige "Misticizam u hebrejskoj književnosti 20. stoljeća", "jedna je od istaknutih karakteristika teološke i političke ruske književnosti i misli tijekom prve četvrtine 20. stoljeća. Za razliku od ruskog pravoslavnog kršćanstva, ruska apokaliptična književnost naglašavala je kolektivno-nacionalni aspekt, a junak narativa bio je ruski narod." "Korijeni apokalipticizma", objašnjava Yadgar, "sežu dublje i bogatije u religioznu rusku književnost nego u zapadnoeuropsku književnost. Moguće objašnjenje za to je visoka vrijednost patnje u ruskoj kulturi. Apokaliptična misao nalazi se u ruskoj književnosti 19. stoljeća kod pisaca koji su željeli oživjeti ne-europsku tradiciju Rusije, poput Nikolaja Gogolja, Fjodora Dostojevskog, Vladimira Solovjova i Konstantina Leontjeva. Npr. iskupljenje je ovisilo o tome da Istok nadvlada Zapad, koji je ugrožavalo izvorni istočni duh Rusije."

Ta je činjenica omogućila središnjim misliocima, poput Berdjajeva, da komunizam promatraju kao mesijansko iskupljenje, a boljševičku revoluciju kao apokaliptični rat Goga i Magoga između Dobra i Zla. Kao što su primijetili Konstantin Burmistrov i Maria Endel - pozivajući se na tradiciju koja datira još od Nikolaja Novikova, koji je u Rusiju donio Zlatni i Ružičasti križ - vjerski i politički stavovi ruskih rozenkrojcera imali su veliki utjecaj na razvoj ruske romantične filozofije i socijalnog utopizma u prvoj polovici 19. stoljeća, kao i na slavenofilski pokret, koji je pak utjecao na rusku religijsku filozofiju Vladimira Solovjova i Berdjajeva. Stoga autori zaključuju da je "kao komponenta masonskog pogleda na svijet, kabala postala važan čimbenik u ruskoj povijesti i kulturi." E.D. Kuskova, istaknuta ruska novinarka, ona i njen suprug, zajedno sa Berdjajevim, bili su osnivači političke masonske organizacije koja je nastala neposredno nakon prijelaza stoljeća, a koja je potom osnovala Savez oslobođenja, organizaciju koju su ruski liberali i radikali koristili za izvođenje Revolucije 1905. godine, poznate kao Prva ruska revolucija.

Treći Rim postao je Lenjinova Treća internacionala. Staljin je koristio Treći Rim kao simbol ruske veličine i neovisnosti od neprijateljskih imperijalističkih sila. Nakon niza dekreta 1930-ih, od povjesničara se očekivalo prepoznati "progresivnu" ulogu koju je Rusija odigrala u dovođenju neruskih naroda pod jaram onoga što će postati prva komunistička država na svijetu. Tijekom Hladnog rata, zapadni promatrači protumačili su usvajanje doktrine Trećeg Rima kao dokaz kontinentalnih ambicija "sovjetskog ekspanzionizma". 

Euroazijstvo

Oswald Spengler i Arthur Moeller van den Bruck, objasnio je Kevin Coogan, odražavali su teme pronađene u euroazijstvu, ruskom političkom pokretu, koji je prije postojao prvenstveno unutar ruske emigrantske zajednice, a koji tvrdi da ruska civilizacija nije "europska" ili "azijska", već pripada vlastitom geopolitičkom konceptu Euroazije. Euroazijska ideja o traženju odvojenog puta od Europe nije bila nova, ali euroazijci su koristili nova sredstva kako bi opravdali svoju ideologiju. Mnogi euroazijci vjerovali su da su njihovi prethodnici bili slavenofili, poput Leontjeva i Berdjajeva, kao i ruski pisci, poput Nikolaja Gogolja i Dostojevskog. Dostojevski je odvajanje Rusije od "europske Europe" učinio središnjom temom. Prema Josephu Franku, iz djela Dostojevskog, "Zimske bilješke o ljetnim dojmovima": "Svrha je Dostojevskom u 'Zimskim bilješkama' prenijeti ideju da se europska civilizacija temelji na bezdušnom i bešćutnom materijalizmu, te implicirati kontrastom - na temelju vlastite reakcije kao Rusa - da je takva civilizacija neprijateljska i antipatična prema ruskom duhu." 

Poput Dostojevskog, mnogi desničari u carskoj Rusiji na prijelazu iz 10. u 20. stoljeće vjerovali su da Kraljevstvo Božje može uspjeti tek nakon uništenja zapadne civilizacije. Dostojevski je sebe opisao kao pripadnika posebno vatrene vrste slavenofilstva, koja je vjerovala: "Naša velika Rusija, na čelu ujedinjenih Slavena, izgovoriti će svoju novu, zdravu i još nečuvenu riječ... cijelom svijetu." U djelu "Dnevnik jednog pisca", Dostojevski je tvrdio da Rusi posjeduju "dvije strašne snage, duhovnu nedjeljivost i najbliže jedinstvo sa monarhom". Povezao je "ideju ruskog naroda" sa pravoslavnim kršćanstvom. Dostojevski je najavio približavanje konačnog sukoba između "katoličke ideje", njenog protivnika protestantizma i "ideje trećeg svijeta, slavenske ideje, ideje koja se rađa".  Napomenuo je da se rješavanje ovih velikih svjetskih tradicija ne može podvrgnuti "sitničavim, judaizirajućim, trećerazrednim razmatranjima". 

David Riasanovski, vodeći stručnjak za euroazijstvo, tvrdi da se "može smatrati proizvodom primjene europskih, posebno njemačkih, geopolitičkih teorija na Rusiju". Prema bivšem časniku KGB-a, Konstantinu Preobraženskom: euroazijstvo je razvila sovjetska obavještajna služba 1920-ih, i kasnije ga je popularizirao Aleksandar Dugin, nakon sovjetskog raspada. Ključni vođe su bili  prognani bijeli ruski intelektualci, na čelu sa knezom Nikolajem Trubetzkojem, uključujući: P.N. Savitskog, P.P. Suvčinskog, D.S. Mirskog, K. Ccheidzea, P. Arapova i S. Efrona. Knez Trubetzkoj, istaknuti lingvist, etnolog i osnivač fonologije kao znanstvene discipline, zajedno sa drugim ruskim emigrantima je osnovao Prašku školu lingvistike. Trubetzkoji su bili kneževska kuća Velikog Kneževstva Litve, kuća koja je kasnije postala istaknuta u ruskoj povijesti, te odigrala središnju ulogu u razvoju slobodnog zidarstva u Rusiji. Datira još od kneza Trubetzkoja koji je bio uključen u rozenkrojcerski krug oko Novikova, a bili su uključeni i u masonsku zavjeru dekabrista. Trubetzkoj, čiji je otac bio Nikolaj Petrovič Trubetsko, suosnivač Moskovskog konzervatorija, bio je bliski prijatelj Vladimira Solovjova, čiji je rad nastavio.

Trubetzkoy je inzistirao na tome da je Rusija jedinstvena kombinacija Europe i Azije. Boljševizam je bio posljednji strani pokušaj nametanja zapadnjačke univerzalističke ideologije ruskom narodu. U jednom pogledu, iako je Ruska revolucija predstavljala katastrofalnu kulminaciju zapadne intervencije, ipak je pružila mogućnost mesijanske transformacije ruskog društva – boljševički zamah bi se iscrpio, budući bi uništio staru eurofilsku elitu. Iz tog razloga, Euroazijci, za razliku od većine bijelih ruskih emigranata, nisu u potpunosti odbacili Revoluciju, već su usvojili "konstruktivni" pristup prema novoj sovjetskoj državi. Euroazijci su vjerovali da se sovjetski režim sposoban razviti u novu nacionalnu, neeuropsku pravoslavnu kršćansku vladu, odbaciti početnu masku proleterskog internacionalizma i militantnog ateizma.

Jednu temeljnu varijantu euroazijstva iznio je Spengler. U djelu "Propast Zapada", Spengler tvrdi da je Rusija bila primjer povijesno "mlade" kulture, koju je preplavila starija i strana - zapadna - kultura. Fjodor Dostojevski, prema Spengleru, bio je pravi duh Rusije. Ideju da je duša Rusije ona Dostojevskog je prvi put europskim intelektualcima predstavio van den Bruck. Prema adaptaciji mita Dostojevskog, Rusiji je dana božanska misija suprostaviti se korumpirajućem utjecaju zapadne modernizacije i započeti milenijsko Novo doba, Treći Rim. Merežkovski je, zajedno sa Moellerom, suuređivao prvo cjelovito njemačko izdanje djela Dostojevskog. Merežkovski je nadogradio Dostojevskog daljnjim uključivanjem Joakima od Fiorea. On je tvrdio da je promicanje ruske autokracije i Pravoslavne crkve, od strane Dostojevskog, kao sredstva za spasenje svijeta, imalo za cilj uputiti na Drugi dolazak. "Dostojevski je vjerovao ili je htio vjerovati da je njegova religija pravoslavlje. Ali, njegova prava religija bila je ona koja će doći nakon kršćanstva, nakon Novog zavjeta. Bila je to apokalipsa, nadolazeći Treći zavjet, otkrivenje Božjeg Trojstva, religija Duha Svetoga." Prema Merežkovskom: Dostojevski je čeznuo za Posljednjim vremenom, vjerovao je da će apokalipsa uzrokovati čišćenje, potrebno za donošenje tisućljetnog Novog doba mira, moći i blagostanja, pod vlašću Osloboditelja.

Martin Heidegger (označen križićem)

Dasein

Mohler je također bio tajnik za tisak Martina Heideggera, koji će postati jedan od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća; imao je veliki utjecaj na uspon postmodernizma. Na Heideggerovu misao utjecao je Edmund Husserl, osnivač škole fenomenologije. Husserl je rođen u židovskoj obitelji 1859. godine, u Proßnitzu, gradu u Moravskoj, gdje je sabatski rabin Eybeschütz studirao kod rabina Meira Eisenstadta. Husserl je kasnije kršten u Luteranskoj crkvi, 1886. godine. Prema Atholu Bloomeru: "Sama fenomenologija ima korijene u učenjima Jacoba Leiba Franka, koji je želio potaknuti duhovnost koja istinu promatra iz perspektive čovjeka i njegova života." Heidegger je napisao da je "Bitak i vrijeme" omogućen njegovim proučavanjem Husserlovih "Logičkih istraživanja", i da je njegovo djelo je posvećeno Husserlu "u prijateljstvu i divljenju". U djelu "Bitak i vrijeme" je razvio koncept "Dasein" ("Biti tu"), što je opisano kao najutjecajnija verzija egzistencijalne filozofije. Heideggerova postignuća u ovom djelu su uspoređena sa Kantovom "Kritikom čistog uma", kao i Hegelovim djelima, "Fenomenologiji duha" i "Znanosti logike".

Husserlova asistentica je bila Edith Stein, njemačko-židovska filozofkinja koja se preobratila na katoličanstvo, i postala bosonoga karmelićanka. Rođena je u pobožnoj židovskoj obitelji, ali je do tinejdžerskih godina postala ateistkinja. Čitajući djela maranske karmelićanke Terezije Avilske, privukla ju je katolička vjera. Krštena je 01. siječnja 1922. godine u Katoličkoj crkvi. Na kraju je kanonizirana kao mučenica i svetica Katoličke crkve, te je jedna od šest suzaštitnica Europe. Heideggera je upoznala 1929. godine. Pokušala je premostiti Husserlovu fenomenologiju sa tomizmom. Pogubljena je u Auschwitzu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1987. godine, kao svetu Terezu Benediktu od Križa.

Stein se sprijateljila sa Gerdom Walther, tajnicom minhenskog liječnika i parapsihologa, Alberta von Schrenck-Notzinga. On je bio njemački liječnik, pionir u psihoterapiji i parapsihologiji, Freudov suradnik, te je sudjelovao u 'Kozmičkom pokretu' Maxa Theona. Schrenck-Notzing je također bio jedan od osnivačica njemačkog "Gesellschaft für psychologische Forschung" ("Društvo za psihološka istraživanja"), zajedno sa Max Dessoirom i Wilhelm Hübbe-Schleidenom, suradnikom Henryja Steela Olcotta i Annie Besant, osnivačima Njemačkog teozofskog društva, kojem su pripadali Franz Hartmann i Rudolf Steiner. U djetinjstvu, Walther je bila u kontaktu sa socijaldemokratskim prijateljima svojih roditelja, uključujući: Augusta Bebela, Klaru Zetkin, Rosu Luxemburg, Wilhelma Liebknechta i Adolfa Gecka. 

Victor Farias, u djelu "Heidegger i nacizam", otkrio je Heideggerove komentare iz 1933. godine, kao "slave i veličine Hitlerove revolucije", uz govor iz iste godine, gdje je Heidegger proglasio: "Doktrina i 'ideje' više neće upravljati vašim postojanjem. Sam Führer, i samo on, sadašnja je i buduća stvarnost Njemačke, a njegova riječ je vaš zakon." U pismu iz 1948. godine, svom bivšem studentu, još jednom vodećem pristaši Frankfurtske škole, Herbertu Marcuseu, Heidegger je objasnio svoju privlačnost prema  nacizmu ovim riječima: "Od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu života u cijelosti, pomirenje društvenih antagonizama i oslobođenje zapadnog Daseina od opasnosti komunizma." 

Tijekom predavanja iz 1935. godine (objavljeno 1953. godine kao dio "Uvoda u metafiziku"), Heidegger se osvrće na "unutarnju istinu i veličinu" nacističkog pokreta. Karl Löwith, bivši student, koji je upoznao Heideggera u Rimu 1936. godine, prisjetio se da je Heidegger na njihovom sastanku nosio značku sa svastikom, iako je Heidegger znao da je Löwith Židov. Löwith se također prisjetio da Heidegger "nije ostavljao nikakve sumnje u svoju vjeru u Hitlera", te izjavljivao kako je njegova podrška nacizmu u skladu sa suštinom njegove filozofije.

Heideggerov prijatelj, Karl Jaspers, prisjetio se da je 1933. godine, kada je kritizirao Protokole sionskih mudraca, Heidegger odgovorio: "Ali, postoji opasan međunarodni savez Židova." Jaspers, prijatelj obitelji Maxa Webera, bio je njemačko-švicarski psihijatar i filozof, koji se često smatrao glavnim zagovornikom egzistencijalizma u Njemačkoj. Jaspers je radio u psihijatrijskoj bolnici u Heidelbergu pod vodstvom Franza Nissla, nasljednika Emila Kraepelina, koji će kasnije provoditi istraživanje eugenike financirano od strane Rockefellera. Godine 1931., dvije godine prije Hitlerovog dolaska na vlast, Jaspers je napisao "Čovjek u modernom dobu", koje završava pozivom na autoritarno rješenje liberalnog političkog "kaosa". Nakon što su nacisti preuzeli vlast, smatralo se da Jaspers ima "židovsku mrlju" zbog svoje židovske supruge, te je bio prisiljen povući se iz poučavanja 1937. godine. Godinu poslije je dobio i zabranu objavljivanja.

Ernst Jünger i Carl Schmitt (poznat kao "Krunski pravnik Trećeg Reicha") 

Izvanredno stanje 

Mohler je održavao opsežnu korespondenciju sa Carl Schmittom, još jednim vodećim predstavnikom Konzervativne revolucije, poznat i kao "Krunski pravnik Trećeg Reicha" zbog svoje teorije Apsolutne države i sila koje djeluju protiv nje. Schmitt se pridružio nacističkoj stranci na nagovor Martina Heideggera. Od lipnja 1933. godine je bio u vodstvu Akademije za njemačko pravo, organizacije financirane poslovnim prilozima. Akademija je osnovana na inicijativu Hansa Franka, bivšeg člana Društva Thule i voditelja Pravnog odjela Reicha (Reichsrechtabteilung) u nacionalnom vodstvu Nacističke stranke (Reichsleitung), i u to vrijeme i bavarskog ministra pravosuđa. Među ostalim bivšim članovima Društva Thule, koji su bili uključeni u akademiju su:  Rudolf Hess i Alfred Rosenberg; istaknuti industrijalci Carl Bosch, Friedrich Flick i Fritz Thyssen; te visokopozicionirani članovi Nacističke stranke: Walter Buch, Wilhelm Frick, Joseph Goebbels, Hermann Göring i Julius Streicher. Godine 1933. je Schmitta,  Göring, Hitlerov Reichsmarschall, imenovao državnim savjetnikom, također je postao predsjednik Unije nacionalsocijalističkih pravnika. Kao profesor na Sveučilištu u Berlinu, predstavio je svoje teorije kao ideološki temelj nacističke diktature i opravdanje "Führerove" države, obzirom na pravnu filozofiju.

Upravo je Schmitt pružio pravno opravdanje za Hitlerovo preuzimanje vlasti. Schmitt je razvio doktrinu nužnog neprijatelja. Svoj je pesimizam crpio iz političkog "realizma" Hobbesovog "Bellum omnium contra omnes" ("Rat svih protiv svih"). Predložio je kako postoji područje života, različito od svih ostalih, koje je nazvao - "političkim". Prema Schmittu, svako područje ljudskog postojanja ima svoj poseban oblik dualizma: u moralu postoji dobro i zlo, u ekonomiji profit i pasiva, u estetici ljepota i ružnoća, itd. "Političko" se za Schmitta temeljilo na razlikovanju između "prijatelja" i "neprijatelja". Političko postoji tamo gdje god postoji neprijatelj, skupina koja je drugačija i ima drugačije interese, i sa kojom postoji mogućnost sukoba. Stanovništvo se može ujediniti i mobilizirati kroz politički čin, gdje se identificira neprijatelj i suočava se protiv njega. Schmitt je izjavio: "Mislim, dakle imam neprijatelja; imam neprijatelja, dakle postojim." 

Prema Calvinu Dieteru Ullrichu: "Simbolizacija katehona u Schmittovoj misli koristi se, ne samo za legitimizaciju njegovog koncepta suvereniteta, već postaje i osnovni strukturni princip oko kojeg se treba zamisliti ukupnost povijesti." Schmitt koristi katehon u obrani koncepta političkog, kako bi opravdao prerogativ totalne države da se suoči sa kaosom tijekom Weimarske Republike, kao i sa  trajnom prijetnjom komunizma. Kao što je objasnio Jacob Taubes:

"Schmittov interes bio je samo u jednoj stvari: da se stranka, da se kaos ne uzdigne na vrh, da država ostane. Bez obzira na cijenu. Teolozima i filozofima je to teško pratiti, ali što se pravnika tiče, sve dok je moguće pronaći i jedan pravni oblik, ma koliko cjepidlačkom domišljatošću, to se apsolutno mora učiniti, jer inače vlada kaos. To je ono što on [Schmitt] kasnije naziva katehonom: Držač [der Aufhalter] koji drži kaos koji se gura odozdo." 

Na temelju Joseph de Maistreove ideje o autoritetu "krvnika", Schmitt je razvio koncept preuzimanja vlasti od strane moćnog i odlučnog vođe, i pod izlikom izvanrednog stanja. Schmitt je takvu krizu nazvao "izvanrednim stanjem". Osoba ili institucija koja odlučuje kada nastupi izvanredno stanje je pravi nositelj suvereniteta, bez obzira bilo formalno priznato ili ne. Izvanredno stanje pretpostavlja prijetnju javnog neprijatelja protiv kojeg legitimni karizmatični vođa mora donijeti suverenu odluku.

Schmittova pravna analiza komesarijalne i suverene diktature, temeljena na članku 48. Weimarskog ustava, prvi put formulirano 1922. godine, pružila je pravnu osnovu za Hitlerovo preuzimanje vlasti - proglašenjem izvanrednog stanja i suspenzijom prava 28. veljače 1933. godine. Schmitt je zatim napisao potreban članak kojim se opravdavaju zakoni o ovlaštenjima od 24. ožujka 1933. godine - koji su Njemačku pravno transformirali iz komesarijalne u suverenu diktaturu. Dana 27. veljače 1933. godine su nacisti, pod Göringovim pokroviteljstvom, inscenirali požar Reichstaga. 28. veljače je Hitler  suspendirao osnovna ustavna prava i optužio komuniste za sabotažu, te zatvorio najmanje 4000 navodnih komunista, pritom im zabranio pristup Parlamentu. 23. ožujka je Reichstag, sa 444 glasa za i 94 protiv, usvojio zakon kojim se propisuje da od tada izvršna vlast, kao i Reichstag, mogu donositi zakone. "Zakon o ublažavanju nevolja naroda i Reicha" učinkovito je ozakonio Schmittovo pravno mišljenje iz 1930. godine, kojim se odobrila predsjednička vlast i uspostavila Hitlerova suverena diktatura.

'Medeja ubija svoju djecu', Ferdinand-Victor-Eugène Delacroix (1862.)

Kopno i more

Kabala je također pružila osnovu za geopolitičko tumačenje povijesti Carla Schmitta. Schmittova su razmišljanja snažno utjecala na razmišljanja Ernsta Jüngera, koji je, prema Stevenu M. Wasserstromu, razradio ono što naziva "kabalom neprijateljstva", temeljeno na kabalističkim tradicijama koje je povezivao sa mitom o Levijatanu, u "antižidovskom političko-teozofskom programu". Židovsko neprijateljstvo, objašnjava Wasserstrom, bilo je jednako središnje za Jüngera, kao i za Schmitta. A prema Jüngeru, koji je usvojio Schmittov koncept, "Veliki cilj političke volje je Levijatan." Kao što je Schmitt objasnio u djelu "Levijatan u teoriji države Thomasa Hobbesa" (1938.), tijekom srednjeg vijeka pojavile su se dvije glavne kategorije tumačenja simbolike biblijskog stvorenja: jedna kršćanska i druga kabalistička. Napominje da se u Lutherovom prijevodu Biblije taj levijatan naziva "zmajem u moru". Napominje da ovo tumačenje pristiže iz apokaliptičnih zvijeri iz Knjige Otkrivenja, kao "zvijeri koja izlazi iz mora", te da se mitovi o bitkama protiv zmajeva poput Siegfrieda, svetog Mihaela i svetog Jurja, također mogu pratiti do Levijatana. Poziva se na učenja Mandejaca, prema kojima Levijatan, na kraju svijeta, guta svemir i sve one koji se nisu uspjeli odvojiti od svijeta. Schmitt spominje i Isaaca La Peyrèrea (suzavjerenik Menasseha ben Israela) u njegovoj "iz mnogo razloga važnoj" knjizi, o referenci na "pre-Adamite" iz Knjige o Jobu, gdje govori o kaldejskim čarobnjacima koji navode Levijatana "qui Daemon est" ("onaj koji je vrag"), te dodaje da je potvrđeno kako postoji kopneni i morski levijatan ili, drugim riječima: kopneni i morski demon.

U djelu "Kopno i more", Schmitt razrađuje okultno inspiriranu interpretaciju geopolitičkih teorija Mahana i Mackindera, koje su suprotstavljale morsku silu kopnenoj. Julien Freund, sociolog i politički teoretičar, koji je proširio Schmittov rad, skovao je termin talasopolitika, "kako bi doveo u pitanje određene koncepcije geopolitike koje daju prednost telurskim fenomenima nad pomorskim fenomenima." U ovom djelu, Schmitt citira proročanstvo rimskog pjesnika Seneke, u njegovoj tragediji Medeja, i spominje mitsku zemlju Thule, za koju je vjerovao da je nagovijestila trenutne geopolitičke sukobe:

Indijci piju ledeni Araks.
Perzijanci piju Labu i Rajnu.
U dalekim stoljećima doći će doba,
Kada će Ocean olabaviti okove stvari,
I cijela će se široka Zemlja otkriti,
Kada će Tetida otkriti nove svjetove.
I Thule više neće biti granica. 

William Blakeov 'Behemot i Levijatan' (1825.)

Schmitt u konačnici prati dihotomiju kopna i mora iz srednjovjekovne kabale i njene rasprave o apokaliptičnom ratu između Levijatana i Behemota - zvijeri opisanih u Knjizi o Jobu. U židovskim apokrifima i pseudoepigrafima, Behemot je iskonsko nepobjedivo čudovište kopna, dok je Levijatan iskonsko čudovište morskih voda. Židovska rabinska legenda opisuje veliku bitku koja će se između njih održati na kraju vremena. Dvije zvijeri bile su i tema jednog od 22 gravirana otiska Williama Blakea iz njegove serije, "Ilustracije Knjige o Jobu". Prema Schmittu:

"Prema srednjovjekovnim tumačenjima, koja su iznijeli kabalisti, svjetska povijest je borba između snažnog kita, levijatana, i ništa manje snažnog behemota, kopnene životinje, koja je imaginativno predstavljena kao bik ili slon. Imena levijatan i behemot posuđena su iz Knjige o Jobu (40 i 41). Prema kabalistima, behemot pokušava rastrgati levijatana na komadiće svojim rogovima i zubima, dok levijatan zauzvrat svim silama pokušava zaustaviti usta i nosnice kopnene životinje svojim zakrilcima i perajama kako bi je lišio hrane i zraka. Ovo je grafička ilustracija, koju samo mitološka slika može prenijeti, blokade kojoj morska sila podvrgava kopnenu silu prekidajući joj opskrbu da bi je izgladnjela do smrti. Na kraju se dva protivnika međusobno ubijaju." 

Prema Schmittu, dihotomija se temelji na pojmu četiri elementa - zemlje, vode, zraka, vatre - koncepta ključnog za astrologiju, alkemiju i magiju. Čini se kao da ljudima dominira prvi, zemlja, ali Schmitt ističe da postoje i legende o božanstvima, a također i o ljudima rođenima iz mora. A neki narodi, poput Vikinga i Engleza, postali su "djeca mora". Rođenje Engleske kao pomorske sile Schmitt prati do vladavine Elizabete I. i njezina pokroviteljstva nad piratima: Francisom Drakeom, Walterom Raleighom i Henryjem Morganom. Oni su, prema Schmittu, predstavljali ispunjenje proročanstva koje se pripisuje čarobnjaku Merlinu: "Mladunci lavova pretvoriti će se u morske ribe." 

Svjetska povijest je, dakle, prema Schmittu, "povijest ratova koje vode pomorske sile protiv kopnenih ili kontinentalnih sila i kopnene sile protiv morskih ili pomorskih sila." Gdje god pogledamo u povijesti, vidimo ovu borbu između kopna i mora. "Kopno i more", objašnjava, "postaju dva različita svijeta i dva suprotstavljena pravna uvjerenja." Npr. Perzija protiv Grčke, Sparta protiv Atene i Rim protiv Kartage. U 19. stoljeću, veliki primjer borbe između kopnenih i morskih sila bile su Engleska i Rusija. Ključ za protivljenje Britaniji kao pomorskoj sili bila je konsolidacija njemačke moći pod jednim diktatorskim vođom.