Od viteza templara do Eliphasa Levija
Lik Bafometa otkriva potisnutu kontra-tradiciju, koja se proteže od templara do okultizma 19. stoljeća. Demonski idol ili senzacija, Bafomet se više pojavljuje kao sigil heretičke baštine ezoterične mudrosti (nasilno iskorijenjena) koja je zaprijetila teološkom, moralnom i političkom monopolu crkvene moći. Povijest Bafometa stoga nije povijest kulta, već represije; čije posljedice i dalje odjekuju kroz religiju, magiju i modernu kulturu.
U središtu ovog istraživanja leži Tracy Twyman i njena odlučna rekonstrukcija Bafometa kao egregorijskog i inicijacijskog simbola, ne kao doslovnog predmeta štovanja. Njen rad razotkriva da progon Templara nije bio puka konvergencija političkog oportunizma i financijske pohlepe, nego više reakcija na njihovo odbacivanje kršćanske otkupiteljske patnje, svećeničkog posredovanja i poslušnosti demiurškom redu. Bafomet je (gledajući sa te strane) bio dijagram metafizičke neposlušnosti: sinteza zabranjenog znanja, ženskog suvereniteta, suparničke inteligencije i prometejske tehnike.
Esej zatim smješta ovaj simbolički kompleks unutar šireg mitskog i ritualnog okvira, ispituje potisnutu demonologiju Lilith, Samaela i Azazela, kao i ekstatičnu Kibela-Atis podlogu, koja je templarsku struju opskrbljivala inicijacijskom snagom. Ove figure otkrivaju Bafometa, ne kao statičnu sliku niti kao filozofsku apstrakciju, nego živu vezu erosa, negacije i transformativnog nasilja usmjerenog protiv patrijarhalne i spasonosne religije. Ono što je Crkva nastojala uništiti nije bila hereza u apstraktnom smislu, već inicijacija izvan njene jurisdikcije.
Bafometa je najbolje shvatiti - ne kao simbol koji čeka ispravno tumačenje, već kao neriješenu traumu unutar zapadne civilizacije – ponavljajući znak pobune protiv poslušnosti, znanja protiv spasenja, transformacije bez dopuštenja. Ono što slijedi je pokušaj da se ta trauma promisli kroz povijesna potiskivanja i simbolička pripitomljavanja.
Vitezovi Bafometa
Istraživanje Tracy Twyman ne treba odbaciti kao puki antikni okultizam ili senzacionalistički revizionizam. Ono što otkriva, zajedno sa koautoricom, Alexandrom Riverom, u njihovoj knjizi "Bafomet: Otkrivena misterija hrama" (2015.), uznemirujuće je, i daleko značajnije: Bafomet se pojavljuje kao pečat kontra-tradicije unutar zapadne civilizacije koja je namjerno potisnuta, jer je prijetila metafizičkom monopolu crkvene moći. Prema Twyman: Bafomet nije demon, nije "vrag", a zasigurno nije nacrtani Sotona iz modernih moralnih panika. Umjesto toga je šifra radikalne gnostičke hereze, koja je preživjela i prestrašila srednjovjekovnu Crkvu; pokušaj uništenja ove hereze je zahtijevao koordiniranu upotrebu mučenja, propagande i povijesnog brisanja.
U srži argumenta Twyman jest tvrdnja da Bafomet nikada nije bio idol, u vulgarnom smislu. Templari nisu bili pogani koji su se klanjali pred bogom sa kozjom glavom. Umjesto toga, Bafomet je funkcionirao kao ono što će kasniji okultisti nazivati egregorom; misaoni oblik, simbolična kondenzacija metafizičkog uvida, održavana kroz ritual, tajnost i kolektivnu intencionalnost. Nakon što se Bafomet shvati kao egregor, beskrajne rasprave o tome je li stvarno "postojao" postaju nebitne. Moć leži upravo u netjelesnosti, u njegovom statusu inicijacijskog simbola koji posreduje u pristupu zabranjenom znanju.
Twyman je u pravu kada prati simboličku genealogiju Bafometa do gnostičke ideje Sofije; mudrosti kao spasonosnog principa koji stoji nasuprot demiurškom redu. Njeno etimološko inzistiranje na Bafo-Metisu, "krštenju mudrosti", nije filološka znatiželja već metafizički ključ. Androginija Bafometa, koju su naglasili Twyman i Éliphas Lévi, nije dekorativna simbolika. Izražava spektralno odbijanje binarnog redukcionizma. Muško i žensko, svjetlo i tama, duh i materija; pomireno unutar Bafometa, ne kao kompromis, već kao promjena. Zato je ovaj simbol bio nepodnošljiv instituciji čija je moć ovisila o krutim hijerarhijama, moralnim dualizmima i ontološkim razdvajanjima. Crkva se nije bojala Bafometa jer je bio zao; bojala se Bafometa jer je Crkvu činio nepotrebnom.
Tvrdnja Twyman, koja najviše destabilizira, jest da se uništenje templarskih vitezova ne može adekvatno objasniti samo političkim oportunizmom, kraljevskim dugom, ili institucionalnom ljubomorom. Ovi čimbenici jesu pružili povod, ali ne i nužnost, za čistku. Ono što je templare tada činilo nepodnošljivima je bila prikrivena kristologija, koja je udarila u metafizičke temelje crkvene moći. Ono što je započelo u petak 13.-ti 1307. godine: sustavno mučenje, prisilna priznanja, javna spaljivanja, pokušaj povijesnog brisanja templara od strane Katoličke crkve u savezu sa francuskim vlastima – odaje koliko je duboka bila uočena prijetnja.
Na obični novčani nesporazum se ne reagira toliko nasilno. Ovako se reagira ako osjetiš egzistencijalnu opasnost.
Lilith, Samael i Azazel
Prema rekonstrukciji Twyman: Bafomet se ne može razumjeti odvojeno od potisnute demonologije, koja nije demonska u kršćanskom smislu, nego je gnostičko-kabalistička. Lilith, Samael i Azazel tvore sjenovito trojstvo koje zrcali, podriva i razotkriva umjetnost trinitarne metafizike Crkve. Ove figure nisu utjelovljenja zla; samo personifikacije odbačenih principa: seksualne autonomije, suparničke inteligencije i zabranjenog znanja. Templari su na Lilith (prvu Adamovu ženu) i palog anđela Samaela, gledali kao dva aspekta jedne iskonske tifonske zmije, koja se može ponovno ujediniti i uskrsnuti - samo kroz njihovo sjedinjenje.
Demiurg, ili zli stvoritelj i upravitelj ovog svijeta, sprječava da se njih dvoje izravno ujedine, ali vjerovalo se kako se mogu spojiti posredovanjem demona Azazela, sa glavom koze. Dakle, erotska fuzija Lilith, Samaela i Azazela omogućuje primordijalnoj zmiji ponovno postati ono što jest; tifonska figura koja će nastaviti uništavati kontrolni sustav, tj. svijet demiurga.
Lilith, prije svega, funkcionira kao izbrisani ženski spol zapadne metafizike. Prema Twyman: ona nije samo Adamova prva žena, već je i arhetip ženskog suvereniteta prije patrijarhalnog pripitomljavanja. Lilith odbija podređenost, odbija instrumentalizaciju te odbija ontološku hijerarhiju koju nameće muški bog-stvoratelj. Upravo je ovo odbijanje razlog zašto mora biti demonizirana. Unutar Bafometovog kompleksa, Lilith se ponovno pojavljuje, ali ne kao zavodnica, već kao Sofija u egzilu, tj. ženski princip mudrosti koji je izbačen iz službene kozmologije, ali je sačuvan u ezoterijskim strujama.
Samael, tradicionalno prikazivan kao anđeo i kao protivnik, predstavlja princip testiranja, otpora i kritičke inteligencije. Twyman naglašava kako Samaelova uloga nije zavesti čovječanstvo u grijeh, nego spriječiti stagnaciju duha kroz neupitnu poslušnost. On je anđeo nužne negacije. Unutar templarskog svjetonazora, ovakva suprotstavljena inteligencija postaje vrlina, a ne porok. Vjera bez kušnje je bezvrijedna; vjerovanje bez inicijacije je nemoć. Samael tako postaje metafizičko opravdanje za navodne templarske blasfemije; ritualizirane negacije namijenjene odvajanju inicijatora od infantilinog doslovnog izražavanja.
Azazel upotpunjuje trijadu, kao donositelj zabranjene tehnike ili "zanata". Prema apokrifnim tradicijama, Azazel uči metalurgiju, kozmetiku, oružje i okultne umjetnosti; sve one oblike znanja koji čovječanstvu omogućuju suprotstaviti se bogovima. Twyman inzistira na Azazelovoj relevantnosti i to je ključno, jer Bafometa ne postavlja samo kao duhovni simbol već i kao amblem znanja. Azazel je anđeo mogućeg opasnog ubrzanja razvoja civilizacije. Njegova demonizacija je paralelna neprijateljstvu Crkve prema svakom znanju, koje nije podlijegalo klerikalnom autoritetu.
Zajedno, Lilith, Samael i Azazel tvore potisnutu arhitekturu zapadnog ezoterizma: eros, kritiku i tehnu. Bafomet se pojavljuje kao njihov sintetički sigil; točka gdje se ženska autonomija, suparnička inteligencija i zabranjeno znanje, stapaju u jednu inicijacijsku sliku. Zato Bafomet mora biti prikazan kao androgin, rogat i paradoksalan. On nije idol; dijagram je metafizičke neposlušnosti.
Kibela i Atis
Ako Lilith, Samael i Azazel pružaju kozmološku gramatiku Bafometa, onda Kibela i Atis osiguravaju njegov ritualni metabolizam. Twyman ovdje uviđa kako templarska struja nije samo sačuvala apstraktne gnostičke ideje; apsorbirala ih je i prenamijenila je predkršćanske ekstatične kultne tehnologije, posebno one povezane sa Kibelom.
Kibela nije dobroćudna Majka Zemlja. Velika je Majka raspada, planina, divljine i psihičkog viška. Njen kult bio je zloglasan i u antici zbog svoje ekstatične frenezije, ritualnog ludila, i seksualnog nasilja nad muškim egom. Samokastracija njenih svećenika nije bila simbolična pobožnost. Bio je to ontološki prekid, ili namjerno uništenje patrijarhalnih struktura identiteta. U tom smislu, Kibela je ritualni pandan Lilith: obje predstavljaju katastrofalan povratak ženske sile na način koji je destruktivan za patrijarhat.
Atis, Kibelin suprug, utjelovljuje žrtvenu muškost. Ne herojskog patrijarha, nego prekrasnog i androginog mladića, čija smrt oplođuje obnovu. Njegova kastracija i smrt nisu moralne kazne; to su inicijacijske nužnosti. Atis umire kako bi se stari muški poredak – kruti, dominantni, sterilni – mogao razbiti. Prema Twyman: ovaj mit izravno utječe na templarski naglasak na poniženju, simboličnoj smrti, kao i transgresivnim inicijacijskim obredima.
Bafomet se, dakle, može shvatiti i kao Kibelin-Atisov hijeroglif, ali preveden u srednjovjekovni ezoterizam. Njegova androginija odražava Atisovu liminalnu muževnost; njegove životinjske osobine podsjećaju na Kibelinu vlast nad divljom prirodom; njegov uznemirujući eroticizam odražava ekstatični naboj njihovih obreda. Ovo nije dekorativna simbolika. To je ritualno inženjerstvo; sredstvo izazivanja psihičke transformacije kroz šok, tabu i inverzivnu ontologiju.
Također objašnjava opsjednutost Crkve optužbama za sodomiju, opscenost i seksualno bogohuljenje. Ovo nisu bili indulgencije, nego namjerne tehnike deprogramiranja. Osmišljeni zato da bi razbili moralne reflekse usađene od crkvene vlasti, baš kao što su Kibelini obredi razbili društvene identitete inicijiranih. Užas nije bio nemoral; bilo je to oslobođenje od moralnog automatizma.
Nakon što se prepozna ova Kibelino-Atiska podloga, kontinuitet između templara i kasnijih optužbi za vještičarenje postaje nepogrešivo vidljivo. Vještičji sabat nije bila srednjovjekovna fantazija; to je bilo preostalo sjećanje na ekstatičnu kultnu praksu, prelomljeno kroz inkvizitorsku paranoju. Rogati bog, bogohulni obredi, seksualni prijestupi, noćna okupljanja, sve su to bili redom iskrivljeni odjeci iste ritualne logike koja je animirala i Bafometovu struju.
Ono što je Inkvizicija nastojala uništiti nije bila hereza kao takva, samo inicijacija koja je sezala izvan njene jurisdikcije. Kibela predstavlja krajnju prijetnju, jer odobrava transformaciju bez dopuštenja. Ona ne iskupljuje; ona rastvara. Ona ne spašava; ona preoblikuje. U tom smislu, Bafomet je bio njen srednjovjekovni avatar: znak pod kojim su se ekstatičko znanje, ženski suverenitet i prometejska pobuna nakratko spojili, prije nego su nasilno ugušeni.
Bafomet je utvara mudrosne tradicije koja je odbila kleknuti i zbog toga je izbrisana iz povijesti, ili su barem tako vjerovali njeni krvnici. Rad Twyman pokazuje da je tradicija preživjela; ne kao kult, nego kao simbolički virus i ponovno se pojavljuje gdje god autoritet postane potpun, a ortodoksija zahtijeva podložnost. Jedan od najistaknutijih primjera ponovnog pojavljivanja bio je u magijskim spisima Éliphasa Lévija.
Bafomet u Lévijevoj 'Visokoj Magiji'
U klasiku iz 1854. godine, "Dogme et Rituel de la Haute Magie" ("Doktrina i Ritual Visoke Magije"), Lévijev Bafomet nije, u prvom redu, "biće" u koje treba vjerovati, nego glif koji treba pročitati – instrument za promišljanje cijelog problema inicijacije i profanacije, oslobođenja i ropstva, suvereniteta duha nad materijom, ali i osvete materije duhu. Kada stavlja svog androgina sa kozjom glavom na prag svog Rituala, on inscenira skandal za pobožne i kušnju za inteligentne: vulgarni vide "vraga", dok inicirani trebaju prepoznati simbol sinteze koji kršćanstvo nikada nije prestalo potiskivati; ali se nikada nije prestalo reproducirati, prikriveno u drugim simboličkim registrima. Lévi je eksplicitan: okultisti su "obožavali, još uvijek obožavaju i uvijek će obožavati ono što simbolizira ovaj zastrašujući simbol".
Kako bi razumjeli ono što Lévi radi, morate prvo najozbiljnije shvatiti njegovu tvrdnju da je velika magijska tradicija analogna znanosti – praksa znakova koji djeluju kao "glagoli" volje, prevodeći namjeru u djelovanje putem korespondencija, koje povezuju psihu i kozmos. "Plamteći pentagram" (u njegovom prikazu) je odlučujuća točka: to je znak mikrokozmosa (Microprosopus), a njegovo "potpuno razumijevanje" jest "ključ dvaju svijetova", osjetilnog i nadsjetilnog. Drugim riječima: Lévijev "Bafomet" nije slučajna srednjovjekovna groteska; to je slika koja se pojavljuje kada najuniverzalniji magični znak (pentagram) prelazi iz reda u nered, iz intelektualne autokracije u subverziju intelekta. Kada je pentagram obrnut, on postaje hijeratska koza Mendes, potpis paklene evokacije; kada stoji uspravno, to je znak Spasitelja.
Tu dolazi do izražaja Lévijeva konceptualna smjelost: on pentagram uokviruje kao jedinstveni simbol koji je sposoban nositi suprotna značenja, ovisno o orijentaciji; i zatim eksplicitno preslikava taj polaritet na ženski arhetip. "To je Marija ili Lilith; to je pobjeda ili smrt; to je svjetlost ili noć." Lévi ne samo da imenuje Lilith kao demonološku zanimljivost; on imenuje okultnu istinu prema kojoj se ista imaginarna struja može posvetiti ili prokleti, ista moć može biti svjetlosna gnoza, ili može devoluirati u noćnu opsesiju. Poanta nije moralizam. Poanta jest: simbolički polaritet je stvaran; dok sam odnos operatera prema njemu (disciplina, usmjeravanje, posvećenje) određuje hoće li biti djelo oslobođenja inteligencije ili katastrofa volje.
Iz ove perspektive: Lévijev zloglasni "templarski Bafomet" se najbolje čita kao njegov način dijagnosticiranja stanja gdje institucije eksternaliziraju ono što ne mogu integrirati. On bez ustručavanja kaže da je Crkva progonila templare, spaljivala mađioničare i izopćila masone. Zatim, ironijom čovjeka koji točno zna što radi, objavljuje kako su, u svom "dubokom uvjerenju" templari obožavali Bafometa, kao i tjerali svoje posvećenike neka ga obožavaju. Ključni preokret je Lévijevo inzistiranje da štovatelji ovog znaka nisu mislili da on predstavlja vraga; radije su na njega gledali kao na Pana, boga aleksandrijske teurgije i mističnog neoplatonizma, boga primordijalnih gnostičkih škola; zapravo "pravog Krista disidentskog svećenstva".
Ovdje Lévi invertira optužbu, ne zato da bi je poricao, nego rekodirao. Hereza nije u tome što je postojao ovaj idol; hereza je u tome što je ovaj idol bio protuslika Krista; drugog Krista, kojega nije obuhvatio crkveni režim krivnje, usklađen sa arhaičnijom strujom inicijacije. Zato Lévi posvećuje vrijeme jarcu, ne kao pukoj sotonističkoj životinji, nego kao dubokom biblijskom i hermetičkom simbolu. On eksplicitno smješta jarca unutar trijade hermetičkih životinja, uključuje bika i psa; i jarac odgovara vatri, "istodobno" označava i regeneraciju.
Zatim uvlači čitatelja u zapanjujuću logiku i prikaz dva jarca iz Levitskog zakonika: žrtvenog jarca i jarca poslanika, iskupljenja kroz odanost i iskupljenja kroz slobodu, svetišta i pustinje, "bijele crkve" i "crne crkve". Poanta ovoga nema veze sa jeftinom romansom prikaza "crne magije". Poanta jest u tome što je tradicija oduvijek sadržavala napetost između zakona i slobode, između ritualnog ograničavanja i ekstatičnog oslobađanja nabijenog ostatka. Lévi čak inzistira na tome da neki gnostici nisu bili izvan simboličke tradicije, dajući "Kristu osloboditelju" mistični lik jarca.
Drugim riječima: jarac je skandalozan upravo zato što dotiče živac zabranjene teze, tj. iskupljenje može biti bliže oslobođenju nego poslušnosti ili bliže pustinji nego hramu. Poznata androginija Lévijevog Bafometa također nije ukras. Lévi se više puta vraća okultnom aksiomu, prema kojemu je istinska moć pomirenje suprotnosti, a ne njihovo potiskivanje. U poglavlju "Sabbat" opisuje 15. ključ Tarota kao čudovište: rogovi, mitra, ženske grudi, muške genitalije, "sinteza monstruoznosti", i zatim ga brutalnom iskrenošću imenuje: Vrag.
Pa onda opet, u istom dahu, tretira vraga kao svojevrsnu arhivu drevnih bogova (Tifona, Pitona, stare zmije), što kulminira u Bafometu kao srednjovjekovnoj kondenzaciji daleko starijeg imaginarnog kompleksa. Lévijev je "vrag" manje metafizička osoba, više je simbolički reaktor, ili oblik koji se pojavljuje kada kulture projiciraju na neku sliku sve čega se boje, vezano sa slobodom, erosom, prirodom, nelicenciranim znanjem.
Čak i etimološke igre koje Lévi igra oko Templara (kabalistički speluje Bafomet "u inverziji" i tretira ga kao skup kratica) pripadaju istom programu, jer je Bafomet šifra i skandal je neodvojiv od njegove svrhe vrata. Kada opisuje "Bafometsku figuru", koju su primijetili antikvari, tj. bradatu figuru sa ženskim tijelom, koja drži sunce i mjesec u okovanim rukama – on ovo tumači kao alegoriju: muževna glava označava um; žensko tijelo materiju; nebeska tijela su "okovana ljudskim oblikom" i njima upravlja priroda čija je inteligencija glava. Tumačenje Twyman ove simbolike je mračnije. Ona smatra da figura predstavlja sunce i mjesec, koji se ruše kao dio uništenja tlačiteljskog svijeta demiurga.
Za Lévija je magija umjetnost kojom inteligencija uči zapovijedati okovanim moćima psihe i kozmosa; ne grubom silom, već simboličkim zakonom. Dakle, Lévijev "veći magični sustav" nije kult Bafometa; to je disciplina znakova, gdje je pentagram glavni ključ, a Bafomet je šok-slika koja razotkriva ispravnu ili netočnu upotrebu ključa. Pentagram mora biti posvećen elementima; operater mora održati gramatiku obreda netaknutom; nemar vraća potrošene snage natrag mađioničaru. U tom smislu, Lévijev Bafomet je upozorenje, koliko je istovremeno i amblem: isti simbolički stroj koji otvara "dva svijeta", može također i preokrenuti ljudsku figuru, srušiti glavu ispod udova, te stvoriti demona kao sliku ludila ili intelekta koji je izopačen.
Ako čitate Lévija onako kako on zahtijeva da ga se čita (protiv pobožnog doslovnog izražavanja kojem se izruguje), tada Bafomet postaje figura zabranjene tvrdnje: kršćansko magično podrijetlo, njegova kabalistička podstruktura i teurgijsko nasljeđe, može se otkriti samo kroz inicijaciju koju će Crkva zauvijek nazivati đavolskom. Lévi to govori i kada pentagram tretira kao "zvijezdu magova", time kršćansku doktrinu vraća u kabalističku genealogiju. Iz ove perspektive: Bafomet nije samo "jarac subote", nego je ogledalo u kojem civilizacija može vidjeti lice svoje potisnute metafizike, svoje polupriznate ovisnosti o samim simbolima i koju javno osuđuje.
Bafomet Éliphasa Lévija jedno je od najuspješnijih simboličkih prisvajanja u povijesti zapadnog okultizma; ali uspjeh nije vjernost. Otkrića Tracy Twyman pokazuju da se Lévijev tretman Bafometa ne čini toliko kao oporavak izgubljene tradicije, koliko pripitomljavanje nečeg daleko opasnijeg. Lévi radi na očuvanju skandala ove slike, dok neutralizira metafizičku pobunu koja je sliku i učinila smrtonosnom za srednjovjekovno kršćanstvo. On pretvara potisnutu inicijacijsku struju u didaktički amblem. Tako suptilno usklađuje Bafometa sa istim samim moralnim i metafizičkim poretkom, koji je nekoć težio njegovom istrebljenju.
Lévijeva genijalnost leži u njegovom inzistiranju da je Bafomet simboličan, a ne doslovan, ali to inzistiranje već označava odlučan prekid sa templarskom stvarnošću (koju Twyman rekonstruira). Za Lévija: Bafomet je glif ravnoteže, amblem analognog razuma, pedagoška figura osmišljena da podučava pomirenju suprotnosti unutar univerzalnog magičnog sustava. Za templare (kako Twyman pokazuje): Bafomet nije bio prvenstveno slika koju treba promišljati, već ritualna veza i egregorična kondenzacija heretičkog znanja koja je funkcionirala unutar žive inicijacijske ekonomije.
Ovo je najvidljivije u Lévijevom postupanju sa kršćanstvom. Lévi koketira sa herezom, ali u konačnici ponovno upisuje kršćansku metafiziku kao skrivenu istinu same magije. On tretira Bafometa kao iskrivljeno ogledalo Krista, obrnuti pentagram čija korekcija vraća primat reda, hijerarhije i intelektualnog suvereniteta. Istraživanje Twyman, nasuprot tome, pokazuje da templari nisu htjeli vratiti uspravni pentagram; oni su odbacili cijelu logiku spasenja. Njihova tajna uvjerenja bila su namjerno odbijanje kršćanske otkupiteljske patnje, svećeničkog posredovanja, kao i žrtvene metafizike. Lévijev sustav apsorbira Bafometa natrag u kršćanstvo; templarski Bafomet jest uistinu sotonistički.
Nigdje Lévijeva strategija obuzdavanja nije jasnija nego u njegovom postupanju sa Lilith. On je priznaje, imenuje, čak je smješta unutar polariteta pentagrama, ali samo kao sjenu koja mora biti podređena redu. Lilith postaje upozorenje, ne suvereni princip. Twyman pokazuje da Lilith nije bila marginalni demonološki ukras u Bafometovom kompleksu; bila je središte. Predstavljala je žensku autonomiju prije zakona, eros prije pripitomljavanja, mudrost prije poslušnosti. Lévi to ne može dopustiti. Njegov magični sustav ovisi o ovladavanju silama, ne o njihovom oslobađanju. Lilith stoga mora ostati noćni rizik, a ne legitimna metafizička os. Neutralizirajući je, Lévi neutralizira najsubverzivniju dimenziju Bafometa.
Isto vrijedi i za Lévijev tretman Azazela i zabranjenog znanja. Lévi priznaje opasnost od inverzije, rizik od ludila, posljedice profanacije, ali uvijek unutar moraliziranog okvira prem kojemu je mađioničarev zadatak zapovijedati, a ne buniti se. Azazel Twyman ne opominje; on je anđeo prometejskog razotkrivanja, prenosilac umjetnosti i tehnika koje ruše granicu između ljudskog i božanskog. Templari se nisu neodgovorno bavili opasnim znanjem. Svrstavali su se uz znanje i protiv monopola Crkve na istinu. Lévi pretvara ovo usklađivanje u tehnički problem discipline, čime se uklanjaju političke i metafizičke implikacije.
Najodlučnije, Lévi uklanja Kibelu. Njegov Bafomet je androgin, ali nije ekstatičan. Pomiruje suprotnosti, bez rastvaranja identiteta. Twyman pokazuje da je Bafometova struja bila neodvojiva od simbolike Kibele i Atisa; obreda poniženja, simbolične smrti i uništenja ega, koji su izravno napadali patrijarhalni subjekt. Lévi to ne može uključiti bez potkopavanja cijelog svog sustava, jer on pretpostavlja stabilnu i suverenu volju, koja je sposobna usmjeravati sile kroz simbolički zakon. Kibela ne uči suverenitetu; ona uči dezintegraciji, kao preduvjetu za transformaciju. Lévijev Bafomet pokazuje prema ponoru, ali ga zatim pažljivo zaobilazi.
Ono što Lévi u konačnici postiže jest buržoazifikacija hereze. On spašava Bafometa od Crkve, time što ga čini sigurnim za filozofsko promišljanje i magijsku pedagogiju. Čuva sliku šoka, dok amputira revolucionarni sadržaj. Twyman i njeno proučavanje Bafometa je neodvojiv od progona, tajnosti i egzistencijalnog rizika; dok je Lévijev kompatibilan sa objavljivanjem, sistematizacijom i moralnim uvjeravanjem. Zato je Lévi mogao postati temelj modernog okultizma, ali bez izazivanja one vrste uništavajuće reakcije koja je dočekala Templare. Preveo je odmetničku metafiziku u respektabilnu ezoteričnu znanost.
Lévijev projekt je stoga dvosjekli mač. Sa jedne strane, održava na životu simboličku arhivu, koju je Crkva pokušala izbrisati. Sa druge strane, reprogramira tu istu arhivu kako bi poslužila metafizici ravnoteže, reda i pomirenja, i koja, u konačnici, staje na stranu obuzdavanja, a ne raskida. Djelo Twyman otkriva stvari sa kojima se Lévi nije mogao ili nije htio suočiti: Bafomet nije bio simbol koji čeka da bude ispravno protumačen, nego je bio linija rasjeda u zapadnoj civilizaciji; točka u kojoj su poslušnost, spasenje i teologija žrtve izričito odbačeni u korist znanja, autonomije i transformacije, ali bez svećeničkog dopuštenja.
BY: Jason Jordani; 24.
Add comment
Comments