Problem je Talmud, a ne Tora. Izazov Laurentu Guyenotu

Napomena - ja, kao prevoditelj: Najveće mi je zadovoljstvo u današnje vrijeme, na ovakvom osakaćenom internetu, naići na rasprave ovog tipa. Kada razgovaraju tekstovima i to objavljuju. Znalci su, i jedan i drugi, i treći, koji se ovdje spominju. Danas objavljujem ovaj tekst, ali vjerujem kako odgovor Laurenta nećemo dugo čekati. U svakom slučaju, Laurent je objavio isto vrlo interesantan tekst, pa ako i ne bude odgovora - prenijeti ću njegov najnoviji tekst. Tako da svakako možete sami odlučiti tko je u pravu, ili nije. Meni, iskreno, bitna je općenito tema koje su se dohvatili. Iako, razgovor na kraju teksta podosta pokazuje stanje današnjih znalaca. Uživajte. 

Tekst napisao: Jonas E. Alexis; VT Senior Editor; 09.04.2025. 

Napomena urednika: Prvi put objavljeno 31. ožujka 2025. godine. Na kraju ovog dugog članka, ponovno sam uključio interakciju koju sam imao s Kevinom Barrettom. Ovo mi je bilo prilično otkrivajuće i neću ovdje puno komentirati. Potičem čitatelje da vrlo pažljivo pregledaju tu interakciju. Trenutno je u tijeku promišljanje cijele interakcije.

Talmud je masivno djelo koje navodno objašnjava, ne samo pisanu Toru, već i gotovo svaki aspekt života židovskog naroda. Služi kao opsežna zbirka komentara, tumačenja i objašnjenja, često dovodeći u pitanje ključne aspekte Starog zavjeta, a kako bi se uskladili s autoritativnim tumačenjima rabina. Iako je Tora napisana stoljećima prije Talmuda, za rabinski judaizam - koji, kao što ćemo ovdje vidjeti, temeljno definira židovski život - Tora ne može postojati bez Talmuda, budući da upravo kroz Talmud rabinski judaizam izvrće, potkopava ili izvrće Toru.

Ovu točku često zanemaruju oni koji tvrde da pokrivaju ove teme. Što je još važnije, ne treba biti kršćanin da bi se ispitalo ovo ključno pitanje u njegovom povijesnom kontekstu. Međutim, ako pisci poput Laurenta Guyenota žele razumjeti ovu temu i izbjeći krivo predstavljanje konteksta u kojem se pojavila, moraju biti oprezni u svojim tvrdnjama i oslanjati se na ozbiljne izvore koji točno prezentiraju problem. Ovdje se pokušavam obratiti i Laurentu Guyenotu i svom cijenjenom kolegi Kevinu Barrettu.

Ako želimo voditi ozbiljan dijalog o ovom pitanju, moramo ga obraditi povijesno, teološki i kontekstualno. Ovo je jednostavan zahtjev za koji se nadam kako ga i Guyenot i Barrett mogu razmotriti. Bio sam donekle razočaran Barrettom, tijekom njegovog nedavnog intervjua s E. Michaelom Jonesom, gdje je ponovio mnoga od istih pitanja, koja sam prethodno pokrenuo u dijalogu s njim. U toj sam raspravi pružio brojne znanstvene studije, koje su priče iz Starog zavjeta smjestile u njihov povijesni kontekst. Čini se da Barrett nije bio voljan surađivati ​​s tim izvorima, ali je nastavio iznositi iste argumente, koji su se iznosili desetljećima. Ako želimo biti ozbiljni u našoj metodologiji, moramo biti iskreni kada nam se prezentira znanstveni materijal, te na njega odgovoriti pažljivo i promišljeno. Ovo je jedan od razloga zašto više volim znanstveni diskurs u odnosu na talk show.

Kažem ovo s potpunom iskrenošću, znam da je Barrett musliman i zasigurno znam kako on ne bi želio da bilo koji zapadni pisac krivo predstavlja, krivo navodi ili citira Kuran. Ne moram biti muslimanom kako bi shvatio da pisci, poput Roberta Spencera, nisu ozbiljni kada iznose tvrdnje poput ideje da Muhamed vjerojatno nije postojao. S ovakvim pojedincima sigurno se ne bi niti želio upuštati u dijalog, jer imam dovoljno drugih stvari kojima se bavim. Postoji tendencija, među židovskim i poganskim neokonzervativcima, potpuno pogrešnog predstavljanja Bliskog istoka i islama, sve zato da bi ovjekovječili izraelski narativ. Npr. uzaludno je, za bilo kojeg ozbiljnog pisca, oslanjati se na rad pojedinaca poput: Douglasa Murraya, Daniela Pipesa, Billa Kristola itd., koji izdaleka sugeriraju kako su Izraelci u pravu.

U istom kontekstu, zamolio bih i Guyenota i Barretta neka se pozabave argumentima iznesenim ovdje, ali i u ranijem radu. Izričito sam odvojio vrijeme kako bi napisao ovaj članak, jer je prigovor iznesen u prethodnoj kritici Guyenotova rada bio u tome kako sam se bavio samo manjim točkama, a nisam se bavio njegovim glavnim argumentom. Budući da Guyenot vjeruje kako je Tora stvarni problem, a čini se da se Barrett slaže s njim, činilo mi se da je potrebno ponovno razmotriti i pozabaviti se ovim pitanjima, unutar njihovog povijesnog konteksta. U našem dijalogu Barrett je izjavio: 

"Srž Laurentovog argumenta vrti se oko toga jesu li kršćani uvjerljivo opovrgli židovsko tumačenje Tore. On kaže ne, nisu. Objektivan, nepristran čitatelj, pročitati će Toru kao plemensku mitologiju, a ne kao uvod u Isusa (osim u onoj mjeri u kojoj je Isusova uloga uništiti ili barem radikalno revidirati plemensku mitologiju). Dakle, dobro opovrgavanje trebalo bi se usredotočiti na Laurentovu kritiku prikaza Jahvea u Tori, kao antropomorfnog psihopatskog plemenskog patrijarha, i njegove etičke poruke kao radikalno različite od poruka Isusa i Muhameda. Drugim riječima, odaberite dijelove koje Laurent smatra nepoželjnima i uvjerljivo objasnite zašto nisu nepoželjni."

Kao što sam pokušao objasniti Barrettu, uzeti odlomak iz Tore i izvući opsežne zaključke bez razmatranja društveno-povijesnog i religijskog konteksta previše je jednostavno. Da li bi Barrett primijenio istu metodologiju na Kuran, navodeći rasprave u Kuranu o napetostima s nevjernicima, ili o braku s maloljetnicima u islamu? U stvari, Muhammed je oženio svoju treću potvrđenu ženu, Aishu bint Ebi Bakr, jednu od njegovih jedanaest potvrđenih žena, kada je imao pedeset četiri godine, dok je Aisha imala samo šest. On je konzumirao brak kada je ona imala devet godina, u Medini, 622. godine. Veliki dio Zapada smatrao bi to problematičnim. Islam se morao uhvatiti ukoštac s brojnim povijesnim problemima, uključujući i one povezane sa sotonskim stihovima.

(Napomena: na kraju teksta će biti izlistane sve reference i tekstovi na koje se odnose tvrdnje u ovom članku. Bilo bi previše prekidanja teksta, kada bi ovdje bila ubačena redom svaka referenca. Hvala na razumijevanju.)

Ne bi li ozbiljan učenjak trebao prvo saslušati muslimansku perspektivu o ovim pitanjima, prije nego što da opsežne izjave o islamu i Muhamedu? Ne bi li se trebao potruditi potražiti one koji su se pozabavili tim pitanjima, prije nego što da emocionalno reakcionarne izjave? Ne bi li također trebao pažljivo ispitati izvore? Još jednom, pozivam Barretta neka se pošteno pozabavi znanstvenim materijalima, i neka sasluša drugu stranu prije nego što donese sud. Iskreno, ne vjerujem da je Guyenot pošteno postupao sa svojim izvorima. Prethodno sam istaknuo neke probleme s njegovim izvorima, a sada ćemo izravno osporiti njegovu glavnu tezu u "Od Jahve do Siona".

Argument koji ću ovdje iznijeti jest da je Talmud, a ne Tora, pravi problem. To je u suprotnosti s onim što su izrekli i Laurent i Barrett. Kasnije ćemo ispitati središnju ulogu, upravo zato što Krist izjavljuje kako bi Židovi prihvatili Toru ozbiljno, prigrlilti Ga kao Mesiju. Drugim riječima, odbacili bi buntovničku, ili u biti sotonističku aktivnost, koja se počela javljati već u prvom stoljeću.

Od samog početka moramo priznati kako je Talmud izuzetno opasan, upravo zato što su njegove temeljne tvrdnje u sukobu sa  moralnim i političkim poretkom, kao i sa bilo kojom kulturom koja se pridržava moralnog poretka. Zapravo, povijesno je stajao nasuprot uljuđenim društvima.

Nema sumnje da Talmud predstavlja kategorički napad na Krista. Talmudska teologija čvrsto stoji u svom potpunom i kategoričkom odbacivanju Isusa Krista kao Mesije – odbacivanju koje je i metafizičko i doslovno. Ovo odbijanje ostaje problematično u većem dijelu Zapada, posebice u svojim političkim implikacijama. Talmud aktivno ponižava i bogohuli Krista, nazivajući ga sinom kurve, optužujući ga za prakticiranje crne magije i tvrdi kako će provesti vječnost u paklu: "sjedeći zauvijek u ključalom izmetu." 

Peter Schafer s Princetona kaže kako je Talmud "inverzija i polemika protiv novozavjetne priče o Isusovom rođenju." Schafer dodaje da Talmud osporava "temelje kršćanske poruke. To nije samo zlonamjerno iskrivljavanje priče o rođenju; radije, on pretpostavlja kako je cijela ideja Isusova Davidova podrijetla, njegova tvrdnja da je Mesija, i na kraju njegova tvrdnja kako jest sin Božji, temelje se na prijevari." Schafer kontekstualno ispituje slične odlomke u svojoj studiji "Isus u Talmudu", izjavljujući: "Ove babilonske priče o Isusu i njegovoj obitelji su namjerne i visoko sofisticirane protupriče pričama o Isusovom životu i smrti u Evanđeljima - pripovijestima koje pretpostavljaju detaljno poznavanje Novog zavjeta, posebno Evanđelja po Ivanu."

Suprotno uvriježenom mišljenju, rabinski judaizam ne podržava Toru kao svoj primarni teološki autoritet. Da prihvaća, Židovi bi priznali Isusa Krista kao Mesiju, jer je sam Isus izjavio kako je i Mojsije svjedočio o Njemu: "Jer da ste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni, jer on je pisao o meni" (Ivan 5:46). Sveti Petar je kasnije govorio o sličnoj temi: "Jer Mojsije je uistinu rekao ocima: Proroka će vam Gospodin, Bog vaš, podignuti od vaše braće, kao što sam ja; njega slušajte u svemu što vam rekne. I dogoditi će se da će svaka duša, koja ne posluša toga proroka, biti istrijebljena iz naroda" (Dj 3,22-23).

Kada su se novozavjetni farizeji hvalili Isusu svojim besprijekornom lozama, koje sežu sve do Abrahama, Isus je odgovorio: "Da ste Abrahamova djeca, činili biste djela Abrahamova" (Ivan 8:33, 39). Isus je ovdje implicirao da farizeji ne pokazujući Abrahamovu vjeru, te nisu mogli biti Abrahamovo duhovno sjeme, iako su bili Židovi. Farizeji su to kasnije dokazali ekskomunicirajući svakoga tko je vjerovao u Isusa i progoneći tobožnje kršćane nakon Kristove smrti.

Pokojni akademik, Israel Shahak, s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, potvrđuje ono što je Peter Schafer artikulirao u svojoj knjizi "Židovska povijest, židovska religija: Težina tri tisuće godina". On navodi kako Talmud sadrži "vrlo uvredljive izjave i zapovijedi usmjerene posebno protiv kršćanstva." Jedan od razloga zašto su najuvredljiviji odlomci izbačeni iz modernih prijevoda Talmuda jest zato što su "morali otići ili biti izmijenjeni - pritisak je bio prejak. To je ono što je učinjeno: nekoliko najuvredljivijih odlomaka je tjelesno uklonjeno iz svih izdanja tiskanih u Europi nakon sredinom 16. stoljeća. U svim ostalim odlomcima, izrazi 'pogan', 'nežidov', 'stranac' - koji se pojavljuju u svim ranim rukopisima i tiskovinama, kao i u svim izdanjima objavljenim u islamskim zemljama - zamijenjeni su izrazima kao što su 'idolator', 'poganin', ili čak 'kanaanac' ili 'samaritanac', izrazima koji bi se mogli objasniti i pomoću kojih bi židovski čitatelj mogao prepoznati eufemizme za stare izraze.”

Povijest pokazuje da, kada god se učenja Talmuda dosljedno prakticiraju, posljedice bi se pokazale štetnim za židovski narod, ali i za poganske narode, u zemljama u kojima oni žive. U trinaestom stoljeću, kada su Židovi bili jako uključeni u učenja Kabale, Talmud je dopunjen drugim židovskim tekstom, Zoharom, koji je također dovodio u pitanje ključne aspekte Starog zavjeta. Iako Heinrich Graetz naziva Zohar "lažljivom knjigom" i "knjigom laži", zbog njegovih štetnih implikacija, ali i zato što su mnogi Židovi slijepo slijedili njena učenja - ovu knjigu su "Židovi držali kao nebesko otkrivenje" i smatrali su je "Biblijom kabalista." 

Kako bi ispravno doveo u pitanje Toru, Zohar je, po definiciji, morao potvrditi kako je superiorniji od Mojsijeve knjige; pa čak i od samog Mojsija. "Zohar tjera Simona bar Yochaija [njegovog autora] da uzvikne 'sada vidim ono što nijedan drugi smrtnik otkako se Mojsije po drugi put popeo na Sinaj nije vidio, da, čak i više od njega. Mojsije nije znao da njegovo lice blista; ja, međutim, znam da moje lice blista.'" Zapravo, Simon bar Yochai je "gotovo deificiran u Zoharu."

Heinrich Graetz dalje piše: "Temeljno načelo Zohara jest u tome da se povijesne priče i vjerski statuti Biblije nikada nisu namjeravali razumjeti u jasnom, jednostavnom smislu, već da sadrže nešto više, tajanstveno, nadnaravno. 'Je li zamislivo,' Zohar navodi jednog iz kruga Simona bar Yochaija neka uzvikne, 'da Bog nije imao svetije stvari za priopćiti od ovih uobičajenih stvari o Ezavu i Hagari, Laban i Jakovu, Balakovoj ljubomori prema Izraelu i Zimrijevoj razvratnosti? Služi li zbirka takvih priča, uzeta u njihovom uobičajenom smislu, imenu Tore? I može li se za takvo otkrivenje reći da iznosi čistu istinu?'”

Temeljeći svoju ideju na premisi kako Bog nije mislio ono što je rekao - autor Zohara zatim izriče ovo prokletstvo prema svojim pretpostavljenim neprijateljima: "Zohar poistovjećuje sve bogohulnike i zle ljude sa zlim načelom 'školjaka' (Kelifoth) - prva zmija, Kain, Ezav, faraon i Ezavovo carstvo, Rim, te civilna i duhovna moć Kršćanstvo u srednjem vijeku - koje je počivalo na nasilju i nepravdi.”

Središnja teza koju ću razviti jest kako se Tora ne može okriviti za sudjelovanje Židova u subverzivnim pokretima kroz povijest, niti za genocid kojem trenutno svjedočimo na Bliskom istoku, posebno u Gazi. Rabinski judaizam, koji je teološki ukorijenjen u Talmudu, bitno se razlikuje od Starog zavjeta. Kršćanstvo smatra i Stari i Novi zavjet kanonima, ali to ni na koji način ne treba poistovjetiti s Talmudom.

Ova razlika jest razlogom zašto čak i 'The New Jewish Encyclopedia' navodi: "Judaizam i kršćanstvo se razlikuju."

Talmud: temelj židovskog života

Židovski učenjak, Jacob Neusner, piše kako je Talmud "oblikovao konačnu izjavu judaizma, od vremena njegovog zatvaranja do danas". U drugoj knjizi, on govori još jasnije: "Judaizam jest rabinski judaizam, a Talmud Babilonije jest autoritativna izjava Tore koju judaizam utjelovljuje", dodajući kako je to "jasno iz i talmudskih i kršćanskih izvora, s kojima su se židovstvo i kršćanstvo susreli, u gorkom sukobu.”

U nastojanju da ispravi stvar, Neusner je napisao svoje temeljno djelo "Židovi i kršćani: Mit o zajedničkoj tradiciji", u kojemu bez pardona izjavljuje kako "ako je jedan u pravu, drugi mora biti u krivu. Danas judaistički teolozi, rabini i znanstvenici, izdaju razne izjave kako bi zamaglili temeljne razlike između judaizma i kršćanstva... judaizam i kršćanstvo nikada se nigdje ne susreću."  Budući da Talmud stoji u suprotnosti s kršćanstvom, koje podržava Toru kao kanonsku, koje je onda podrijetlo Babilonskog Talmuda, ali i Jeruzalemskog Talmuda?

Talmud ima dugu i kompliciranu povijest, no za naše potrebe ovdje će biti će dovoljan sažetak iz ptičje perspektive. Kada su Židovi otišli u ropstvo u Babilon pod Nabukodonozorom, mnogi židovski pismoznanci bili su suočeni s izazovom tumačenja Mojsijevih zakona za vlastite potrebe. Židovski povjesničar, Solomon Grayzel, izjavljuje kako su pismoznanci "oblikovali sudbinu Židova". Nakon povratka Židova iz Babilona, ​​i nakon smrti velikih i malih proroka, "cijela preobrazba u životu Židova, od ovog vremena nadalje, bila je rezultat učenja i tumačenja... [pisari] su stvorili književnost; oni su formulirali zakone. Oni su te ideje izveli iz svetih knjiga, kojima su trebali voditi svoj narod i, s vremenom, nadahnuti druge.” Ovi pisari su “dali novo značenje suboti,” i poput kasnijih rabina “njihova rasprava postala je utjelovljena u tradicionalnim tumačenjima Biblije, koja je, pod imenom Usmenog zakona, vodila Židove kasnijih doba.”

Nekoliko generacija nakon što je Aleksandar osvojio Malu Aziju, te nakon helenizacije pokorenih naroda, pisari su se podijelili na dvije strane: farizeje i saduceje. Od početka su obje stranke bile uključene u političke prevrate i često se nisu slagale jedna s drugom. Grayzel nam govori kako, i ukoliko, su farizeji “mogli naći malo potpore za svoje predložene zakone u Pisanoj Tori, oni su potvrdili da postoji i Usmena Tora, ili učenje, sekta, tradicija koje su im predali književnici prijašnjih dana, koji su je zauzvrat morali primiti predajom od svojih prethodnika, sve do Mojsija.”

Nakon uništenja Hrama, 70. godine, saduceji su potpuno nestali i farizeji su na sebe preuzeli regulaciju svega što je židovsko. Tijekom završne faze uništenja Hrama 70. godine, usmena bi tradicija bila izgubljena da nije bilo Jochanana ben Zakkaija, koji je pobjegao iz Jeruzalema tijekom njegovih posljednjih sati, u lijesu, tako što su njegovi učenici poslije govorili kako je "njihov učitelj umro i zatražili dopuštenje da prenesu njegovo tijelo radi pokopa izvan Jeruzalema". (Neki su tvrdili kako se on pretvarao da je mrtav i zato "da ga Zeloti ne bi ubili.”)

Kakva god bila njegova motivacija, ben Zakkai je živ izveden iz ratne zone. Kada se prašina slegla, zatražio je dopuštenje od Vespazijana da otvori školu. Vespazijan je pristao, nikada ne znajući da će škola ben Zakkaija, "spasiti židovski narod, održati ga na životu stotinama godina i dokazati, više nego bilo koji drugi pojedinačni događaj u povijesti, da je Duh moćniji od mača."

Ben Zakkai okupio je oko sebe brojne pojedince koji su bili željni podići rabinski judaizam na novu visinu. Njegova škola, gdje se poučavalo prvenstveno stvari temeljene na usmenoj tradiciji, naposljetku je proizvela niz rabina, koji su vremenom sabrali i kodificirali usmenu tradiciju u tekst — Talmud — koji je "postao zakon i religija cijele izraelske rase." Ova posebna knjiga, "bila je za Židove ono što je rimski zakon bio za pravnike, kanone koncila, dekrete papa, cijelu autoriziranu teologiju Crkvu, svećenstvu kršćanstva.” Učenja iz Talmuda su bila su nepoznata kršćanima u to vrijeme, pa su stoga čak i gnostičke sekte tretirale rabinski judaizam i kršćanstvo kao da su kompatibilni.

Stoga, od svog početka, judaizam nije bio utemeljen na riječima pisane Tore, već na tumačenjima farizeja, koja su vremenom kulminirala u Talmudu. Do vremena Novog zavjeta, farizeji i saduceji su postali pravni autoriteti za tumačenje Starog zavjeta,  prema svojim vlastitim tradicijama i hermeneutici. Kako Graetz kaže: 

"Kao tumači zakona, farizeji su formirali učeno tijelo nacije. Njihova su mišljenja bila oblikovana, njihovi postupci vođeni jednim glavnim načelom - nužnošću prema služenju židovstvu. Pojedincem i državom morali su podjednako vladati zakoni i običaji njihovih očeva. Svako odstupanje od ovog načela izgledalo je farizejima kao izdaja svega što je bilo najdragocjenije i najsvetije... Farizeji su svoj utjecaj uglavnom zahvaljivali poznavanju Zakona i primjeni u svakodnevnom životu, a jedino su oni bili nazivani tumačima i učiteljima Zakona.”

Nakon pobune Bar Kochbe, 135. godine (posljednja židovska pobuna protiv Rima), rabin Akiba ben Joseph, koji je pomogao rasplamsati vatru revolucije, napisao je da “kao što riba ne može živjeti izvan vode, tako ni židovski narod ne može živjeti izvan Tore”, misleći time na usmenu tradiciju.

Rabinski judaizam - izrastao iz korijena farizejskih učenja - oblikovao je put židovskog naroda kroz povijest. Univerzalna židovska enciklopedija primjećuje: "Židovska religija, kakva je danas, bilježi svoje porijeklo, bez prekida, kroz sva stoljeća, od farizeja. Njihove vodeće ideje i metode našle su izraz u literaturi ogromnog opsega, od koje veliki dio još uvijek postoji. Talmud je najveći i najvažniji pojedinačni član te literature, a oko njega su okupljeni brojni midraši, djelomično pravni (Halahic) i dijelom poučna djela (Hagadic). Kroz sve to provlače se smjernice koje su prvi zacrtali farizeji, a njihovo proučavanje je bitno za svako pravo razumijevanje farizejstva.”

Razumijevanje ovih tekstova je od vitalne važnosti za razumijevanje židovskih ideologija, nešto što niti jedan ozbiljan židovski učenjak ne bi zanijekao. Louis Finkelstein (jedan od najpredanijih talmudskih učenjaka i stručnjak za židovski zakon) je izjavio: "Farizejstvo je postalo talmudizam, talmudizam je postao srednjovjekovni rabinizam, a srednjovjekovni rabinizam je postao  moderni rabinizam. Ali, kroz te promjene imena, neizbježnu prilagodbu običaja i prilagodbu Zakona, duh drevnog farizeja preživljava nepromijenjen. Kada Židov čita njegov molitve, on recitira formule koje su pripremili predmakabejski učenjaci.”

Ovu središnju točku naglašava rabin Adin Steinsaltz, dobitnik najvećeg izraelskog civilnog odlikovanja, Izraelske nagrade. Steinsaltz je u svojoj knjizi "The Essential Talmud" napisao: "Na mnogo načina Talmud je najvažnija knjiga u židovskoj kulturi, okosnica kreativnosti i nacionalnog života. Nijedno drugo djelo nije imalo usporediv utjecaj na teoriju i praksu židovskog života, oblikujući duhovni sadržaj i služeći kao vodič za ponašanje."

Krajem 2010. godine je završeno novo izdanje Talmuda. Židovske zajednice, u okrugima Palm Beach i Broward na Floridi,  proslavile su ovo kao monumentalni događaj. Tog je dana rabin Michael Stern izjavio: "Talmud je životna krv ljudi. Većina judaizma, koji se danas prakticira, nije Pet Mojsijevih knjiga. Naći ćete ga u Talmudu." Rabin Alan Sherman je dodao: "Nisu samo rabini ti koji proučavaju Talmud; svi Židovi to rade, na ovaj ili onaj način."

Moses Hess, prijatelj i suradnik i Karla Marxa i Friedricha Engelsa (koji je zapravo preobratio Engelsa na komunizam), izjavio je: "Židov pripada svojoj rasi, a time i judaizmu, unatoč činjenici da su on ili njegovi preci postali otpadnici". Hessov djed, poput djeda Karla Marxa, bio je rabin. On ne samo da je tvrdio - poput Talmudista - da je usmena tradicija mnogo pouzdanija i sofisticiranija od pisane Tore, već i da "ovom usmenom razvoju zakona židovstvo duguje svoje postojanje tijekom dvije tisuće godina progonstva; i njemu će židovski narod također zahvaliti svoju buduću nacionalnu obnovu."

Ken Koltun-Fromm, autor knjige "Moses Hess and Modern Jewish Identity", piše da je za Hessa "židovski identitet ukorijenjen u složenoj mreži nacionalnih i vjerskih opredjeljenja." Hess je vjerovao da je ovo vjersko opredjeljenje utemeljeno u judaizmu.

Lloyd P. Gartner, sa Sveučilišta u Tel Avivu, slaže se u "Povijesti Židova u modernim vremenima": “Gotovo svi Židovi živjeli su unutar bogatog, ali ograničenog svijeta judaizma... Poput islama i kršćanstva, židovstvo tvrdi da je istina... Životni put za Židove bio je izložen u svetim spisima i sažet od strane rabinskih mudraca u zakonskim kodeksima, čiji je glavni izvor Talmud i njegovi  tumači.”

Jacob Neusner odgovara na pitanje još jednostavnije, izjavljujući da je "Talmud prizma, koja prima, lomi svu svjetlost." Neusner kaže kako središnje mjesto Talmuda u židovskoj misli i kulturi ne prestaje ovdje, jer je: 

"formirao početnu točku i krajnju točku, alfu i omegu istine; opravdajte pozivanjem na Talmud, ispravno pročitan, uvjerljivo protumačen, i vi iznosite svoju točku; opovrgnite prijedlog pozivanjem na izjavu Talmuda i rušite kontrapunkt. U čitanju same pisane Tore, egzegeza Talmuda uživa prednost... U svim pravnim odlukama, koje izražavaju teologiju u svakodnevnom djelovanju, Talmud tvori konačnu izjavu Tore, posredujući između pravila iz Svetog pisma, bilo koje vrste, bilo u karakteru duhovnog života ili u prakticiranju vjere u skladu s njezinim normama, moraju pronaći opravdanje u Talmudu.”

Graetz kaže kako je "duhovni život Židova, u konačnici, vezan uz Talmud." Tijekom trinaestog stoljeća, kada je Papa zaplijenio i spalio tisuće kopija Talmuda, Židovi su shvatili da ne mogu "postojati bez Talmuda kao bez svoje duše," i zatražili su od Pape Inocenta IV. dopuštenje "da zadrže svoje spise Talmuda.”

Neusner i Graetz nisu jedini koji prepoznaju središnju ulogu Talmuda u svijesti rabinskog judaizma i židovskog života. Robert Goldenberg, profesor židovskih studija na Državnom sveučilištu u New Yorku, kaže nam: 

"Talmud je pružio sredstva za određivanje kako Bog želi da svi Židovi žive, na svim mjestima, u svim vremenima. Čak i ako su pojedinosti zakona morale biti izmijenjene, kako bi odgovarale novonastalim uvjetima, pravilan način da se izvrši takva prilagodba se mogao naučiti iz Talmuda i njegovih komentara... Talmud je otkrio Boga kako govori Izraelu, i tako je Talmud postao Izraelov put do Boga."

Isaac Disraeli, čiji je sin Benjamin Disraeli postao britanski premijer, izjavio je: "Talmud... tvori potpuni sustav učenja, ceremonija, građanskog i kanonskog prava Židova; tretirajući doista sve teme." Zatim dolazi rabin Yehiel ben Joseph, koji nam kaže da "bez Talmuda ne bismo mogli razumjeti odlomke u Bibliji... Bog je ovu ovlast predao, mudraci i tradicija su nužnost, kao i Sveto pismo... Svatko tko ne proučava Talmud ne može razumjeti Sveto pismo.”

Stoga, kada Židovi govore o Tori, češće misle na Talmud, a ne na Stari zavjet. Jacob Neusner piše: "Tora je predstavljena izrekama koje se ne nalaze u Svetom pismu, a koje su iznijeli mudraci, kojima se ne pripisuje autorstvo biblijskih knjiga. Ono što je implicitno, dakle, jest da usmena komponenta Uputa sa Sinaja, uz pisani dio, čini medij Božjeg otkrivenja izraelskoj zajednici."

Kao što smo već vidjeli, kada je Isus došao na zemlju da ispuni sva mesijanska proročanstva, koja su bila zapisana u Starom zavjetu, farizeji i saduceji bili su Njegovi najveći protivnici. Optužili su Isusa i njegove učenike da su prekršili "tradiciju starijih", a Isus je zauzvrat optužio njih da su prekršili "zapovijed Božju po vašoj predaji" (Matej 15,2-3). Isus je rekao farizejima da su "poništili riječ Božju svojom predajom koju ste prenijeli" (Marko 7:13) i izjavio: "Dobro, vi odbacujete Božju zapovijed, da biste mogli zadržati svoju tradiciju" (Marko 7:9). Isus je čak upozorio svoje učenike da “paze i čuvaju se kvasca farizejskog i saducejskog” (Matej 16:6, 12).

Pojednostavljeno rečeno: držeći se "tradicije starijih", ili takozvane usmene Tore, farizeji su odbacili Božje zapovijedi, i time su i,  logično, spriječeni kako bi slijedili pisanu Toru - pet Mojsijevih knjiga. Isus je upozorio farizeje da kada formuliraju, pročiste i  promiču vlastite tradicije - odbacuju sve što je Mojsije učio. "Jer da ste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni, jer je on pisao o meni. Ali, ako ne vjerujete njegovim spisima, kako ćete vjerovati mojim riječima?" (Ivan 5,4).

Stvorivši vlastitu teologiju i odbivši vjerovati kako je Isus Mesija, farizeji su okrenuli leđa Bogu i umjesto toga odlučili stati na stranu đavla. Isus je otvoreno rekao: "Vaš je otac đavao i želje oca svoga hoćete činiti. On bijaše ubojica od početka i ne stajaše u istini, jer u njemu nema istine. Kada govori laž, svoje govori; jer je lažac i otac laži" (Ivan 8:44).

Tijekom svoje službe, Isus je razotkrio farizeje kao najopasnije vođe koje su Židovi ikada imali, jer su njihove tradicije i teološka tumačenja imala mnogo prokletije implikacije, nego što se ikada mogli i zamisliti. Kao što kaže Židovska enciklopedija:  "farizejstvo je oblikovalo karakter judaizma i život i misao Židova za svu budućnost." Današnji Židovi duguju svoje nacionalno nasljeđe teologiji istih onih farizeja koji su odbacili Isusa kao Mesiju.

Angažman Guyenota (i Barretta)

Kratka povijest, koju smo ovdje opisali, ključna je za razumijevanje onoga što je E. Michael Jones prikladno nazvao "židovski revolucionarni duh". Ovaj revolucionarni duh nije ukorijenjen u Tori, već u Talmudu. Talmud promiče metafizički rasističku i antihumanu ideologiju. To je razlog zašto Pavao izjavljuje kako su Židovi "ubili Gospodina Isusa i svoje proroke, a nas progonili; i ne ugađaju Bogu i protive se svim ljudima" (1. Solunjanima 2,15). Ako ne prepoznajete da je Talmud ključ za razumijevanje suštinski sotonističke prirode mnogo toga što vidimo u političkoj klimi danas, pa čak i u povijesti, onda vas je vlak povijesti prošao. Dakle, možda ću se ovdje žestoko složiti s Guyenotom, jer on izričito kaže u svojoj knjizi:

"Bilo da je židovstvo definirano kao vjersko ili etničko, njegovi su korijeni u Bibliji. Stoga tu treba tražiti njegovu bit. Bez obzira je li je čitao ili ne, smatra li je povijesnom ili mitskom, svaki Židov svoje židovstvo u konačnici temelji na Bibliji - ili bilo čemu što zna o Bibliji. Ovaj časni korpus—koji uključuje pet 'Mojsijevih knjiga' (Petoknjižje ili Tora), Povijesne knjige i Proroke—čini nepokolebljiv temelj i židovske religije i židovskog identiteta. (Talmud je samo komentar na Bibliju i ne mijenja temeljno njezinu temeljnu ideologiju)." 

U predgovoru "Od Jahve do Siona", Kevin Barrett retorički tvrdi kako je Jahve, ime Božje u Starom zavjetu, “utjelovljenje i reprezentacija židovske plemenske moći općenito, a posebno židovske elite.”

Pozabavimo se našim prijateljem na trenutak. Kuran kaže kako je Isus Krist bio veliki prorok. Ako je Jahve u Starom zavjetu bio psihopatski Bog, kao što tvrdi Laurent i čini se kako se i Barrett slaže sa ovom tvrdnjom, onda bi to samog Isusa učinilo lažnim prorokom. Uostalom, kako je veliki prorok mogao opetovano citirati i odobravati Boga Starog zavjeta, ako je taj Bog doista bio psihopat? Štoviše, kako je Isus mogao, u više navrata, preuzeti na sebe samo ime koje se pripisuje Jahvi? I zašto bi tako veliki prorok, poput Isusa, propustio upozoriti ikoga na tog takozvanog psihopatskog Boga?

Teološki i intelektualno, ovo predstavlja ozbiljan problem - problem koji u konačnici uzrokuje kolapsom markionističke pozicije.

Ako Laurent inzistira na tome da moderni Židovi svoje nadahnuće crpe iz Starog zavjeta, onda ro mora biti u suprotnosti i sa samim Kristom, koji je, kao što smo već vidjeli, odbacio upravo tu tvrdnju. Talmudski rabini opetovano su tvrdili kako su oni izabrani zbog svoje posebne DNK. To je ista tvrdnja koju su farizeji pokušali nametnuti Kristu, a on ju je žestoko zanijekao. Lako se može opovrgnuti ova ideja ispitivanjem teških posljedica opisanih u Starom zavjetu, posebice onoga što se dogodilo Hebrejima, kada nisu poslušali Boga. Npr. prema Brojevima 25, njih dvadeset i tri tisuće je stradalo u jednom danu zbog njihove pobune. Zapravo, samo mali broj njih je na kraju stigao do Obećane zemlje, iz istog razloga. Da su posjedovali neku vrstu posebne DNK, kako su to tvrdili farizeji, a kasnije i rabini, ništa od ovoga se ne bi dogodilo.

Guyenot izjavljuje: “S etničke točke gledišta, Biblija je temeljna, kolektivna memorija židovskog naroda, i obrazac po kojemu Židovi tumače cijelu svoju kasniju povijest (raspršenje, holokaust, ponovno rođenje Izraela, i tako dalje).”

Guyenot ne navodi nikakve znanstvene izvore koji bi poduprli ovu interpretaciju, što njegovu tvrdnju čini teškom za procjenu iz povijesne perspektive. Kao što smo već vidjeli od brojnih židovskih učenjaka, ova tvrdnja je netočna. Talmud je uvijek služio kao prizma kroz koju Židovi tumače povijest. Talmud izričito naučava rasnu superiornost, i fundamentalno je nespojiv s moralnim i političkim poretkom. Doista, političke figure, poput Benjamina Netanyahua, moraju kod lakovjernih cionističkih kršćana ostaviti dojam kao da Izraelci slijede Stari zavjet. Međutim, kada je bio pritisnut tim pitanjem, sam Netanyahu je priznao da se izraelski zakon, zapravo, temelji na Talmudu.

Da je Guyenotova izjava istinita, onda bi Židovi do danas podržali moralni zakon. Štoviše, da je ozbiljno proučavao Novi zavjet, shvatio bi kako Novi zavjet uklanja sve takozvane židovske zakone i običaje, koji su prevladavali u Starom zavjetu. Kroz crkvenu povijest, kršćani su nastojali sudjelovati u dijalogu sa Židovima, upravo po ovom pitanju. Primjerice, "Dijalog Justina Mučenika s Trifonom", napisan kao razgovor sa židovskim sugovornikom i bio je namijenjen upravo tome.

Slom marcionističke pozicije

Guyenotova marcionistička pozicija je neodrživa iz brojnih razloga. Marcion je i sam bio zagovornikom pavlovskog kršćanstva, ali je bio itekako svjestan toga da je Pavao Krista često nazivao Jahvom. Kako bi razriješio ovu dilemu, Marcion je tvrdio da su se u  Pavlove spise petljali židovci, odnosno "Isusovi židovski sljedbenici, uključujući apostole." Posljedično, on se potrudio sastaviti 'Apostolikon', svoju uređenu verziju Pavlovih poslanica.

Do 144. godine je Marcion počeo privlačiti pozornost promicanjem svojih spisa. Međutim, diskvalificirao se kao egzegeta, kada je zamolio crkvene starješine neka pročitaju Luku 5:36-39, gdje je Krist predstavio parabolu o starom vinu i novom vinu. Marcion je tvrdio kako staro vino predstavlja Stari zavjet ili hebrejsku Bibliju, a novo vino Novi zavjet. Prema Marcionu: u suštini postoje dva Boga: dobronamjerni, koji je prikazan u Novom zavjetu, te drugi, osvetoljubivi u Starom zavjetu, koji zahtijeva "oko za oko". Stoga mora postojati potpuna odvojenost između Boga Starog zavjeta i kršćanskog Boga. Prema Epifaniju, crkvene su starješine odbacile Marcionovo tumačenje, što ga je frustriralo.

Osjećajući se otuđenim, Marcion je objavio svoju namjeru da osnuje novu crkvu, te je do 150. godine to je i učinio. Njegova nova crkva očito je privukla mnoge sljedbenike, a rani crkveni pisci, poput Justina Mučenika, Tertulijana, Klementa Aleksandrijskog, Bardesana u Armeniji, Origena, Euzebija iz Cezareje i Efrema u Siriji, svi su pisali o problemu s njegovim tumačenjem. Kao što kaže Kevin Kaatz: "Gotovo svaki važan pisac iz drugog i trećeg stoljeća raspravlja o problemima koje je Marcion donio crkvi, a njihova pobijanja pokazuju popularnost Marcionovih ideja."

Marcionova metoda ispitivanja Starog i Novog zavjeta je jednostavna. Tvrdio je kako oboje nose dvije proturječne poruke, a kako bi to pokazao, stavio bi stih iz Starog zavjeta pored stiha iz Novog zavjeta, tvrdeći kako ta dva imaju suprotna značenja. Ako su imali suprotna značenja, onda su Stari i Novi zavjet morali biti nadahnuti od dva različita Boga koji se, očito, nisu mogli složiti.

Marcion je također razvio vlastitu egzegetsku hermeneutiku. Ono što se tradicionalno smatralo alegorijskim je tumačio doslovno, dok je ono što je bilo doslovno vidio kao alegorijsko ili rezultat židovskog utjecaja u tekstu. Npr. kada Bog pita: "Gdje si?" (Postanak 3:9), Marcion je tumačio kako je Bog zbunjen, jer ovo pitanje treba shvatiti doslovno. Drugim riječima: Bog nije mogao otkriti gdje je Adam i morao je to pitati. Prema Marcionu, to također sugerira kako Bog nije znao sve i da je morao učiti kroz proces.

Marcion je zatim postavio Postanak 3:9 u svjetlu Luke 9:47, gdje stoji kako je Isus mogao čitati unutarnje misli svojih učenika. Ovo je, vjerovao je Marcion, predstavljalo oštar kontrast: Krist je mogao čitati unutarnje misli svojih učenika, ali Bog Starog zavjeta nije znao čak ni gdje je Adam!

Marcion je učinio nešto slično s odlomcima, poput Levitskog zakonika 15:19, koji zabranjuje muškarcima da dodiruju ženu koja ima menstruaciju. Usporedio je to s Lukom 8:43, gdje je žena s menstrualnim problemom ozdravila jednostavnim dodirom Isusa. Za Marciona je to jasno istaknulo sukob vizije Starog i Novog zavjeta, budući da je Isus prekršio starozavjetni zakon. Zapravo, prema načelima Starog zavjeta, Isusa je trebalo smatrati nečistim. Tertulijan je odgovorio na Marcionov izazov tvrdeći:  budući da je žena prepoznala Isusa kao Boga (ili Jahvu), on nije mogao biti kontaminiran niti na koji način, u bilo kom obliku. 

Možda se Marcionov najznačajniji primjer očite kontradikcije nalazi u Izlasku 21:23-25 ​​i Mateju 5:38-45. Odlomak Starog zavjeta podržava načelo "oko za oko", dok Novi zavjet zagovara potpuno drugačiji pristup. Marcion primjenjuje ove principe u cijeloj svojoj analizi. On nastavlja svoj argument s drugim primjerom, uspoređujući Luku 16:18-31 i Ponovljeni zakon 24:1 - prvi zabranjuje razvod, dok ga drugi dopušta. Tertulijan odgovara tvrdnjom kako Marcion, bilo namjerno ili iz neznanja, izostavlja ključni element u svojoj analizi: paralelne odlomke, poput Mateja 5:32, koji pružaju bitan kontekst. Ovaj stih kaže: “A ja vam kažem da svaki koji otpusti svoju ženu, osim zbog nečednosti, navodi je na preljub; i tko god se oženi otpuštenicom, čini preljub” (Matej 5:32). Za Marciona, Krist je potvrdio njegov argument kada je objavio da su Zakon i Proroci ostali na snazi ​​sve do Ivana Krstitelja.[

Za razliku od Laurenta Guyenota, Marcion nije gledao na Boga iz Starog zavjeta kao na psihopata ili narcisa. Ali, postoji zajednička točka između Guyenotova stava i onoga što je Marcion stvarno artikulirao. Prema Harryju Y. Gambleu, Marcion je na Boga Starog zavjeta gledao kao na "neznalicu, slabog, ratobornog, hirovitog, sitnog i okrutnog, potpuno nepodobnog da bude Bog Isusa Krista i nedostojnog kršćanskog štovanja." Marcion je otišao još dalje, postulirajući kako razlike između Starog i Novog zavjeta ukazuju na oštru suprotnost između bogova svakoga od njih.

Prema Marcionu, Bog Starog zavjeta bio je previše osvetoljubiv da bi bio vrijedan štovanja i stoga je bio inferioran, dok je Bog iz  Pavlovih spisa bio dobar. Budući da je Bog Starog zavjeta bio problematičan, On nije mogao biti Bog Otac. Marcion je zaključio:  ukoliko je Krist bio u pravu kada je rekao da loše stablo ne može dati dobar plod, niti dobro stablo može dati loš plod, kako je onda Krist – Bog pun ljubavi – mogao doći od Boga Starog zavjeta, koji je bio osvetoljubiv, iako strogo pravedan? Za Marciona, jednadžba nije bila uravnotežena. Iz tog je načela proizlazilo kako prije Kristova dolaska nitko nije istinski poznavao dobrog i pravog Boga.

Još jednom, Marcion je selektivno tumačio Pavlove spise. Kada je Pavao usporedio Mojsijev zakon sa Zakonom milosti, Marcion je to vidio kao apsolutnu podjelu. Drugim riječima, Bog Starog zavjeta morao je biti odbačen, zajedno s Mojsijevim zakonom. Kršćanska zajednica brzo je ekskomunicirala Marciona, 144. godine, i vratila novac mu koji je darovao crkvi.

Kako bi njegov sustav funkcionirao, Marcion je morao stvoriti vlastiti mali kanon svetih spisa, koji je uključivao: Evanđelje po Luki (budući je Luka bio Pavlov suputnik) i Pavlova pisma. "Čak je i tada Marcion iz Lukinog evanđelja uklonio mnoge povoljne reference na židovske spise, kao što je židovsko rodoslovlje Isusa i priče o Isusu iz djetinjstva, koje su naglašavale njegovu, kao i privrženost njegovih roditelja Mojsijevom zakonu. Također je uredio deset Pavlovih pisama, kako bi uklonio ili ispravio povoljne reference na židovske spise i njihovog Pravednog Boga."

Prema Tertulijanu: Marcion je iz Evanđelja po Luki uklonio Kristovo krštenje, kušnju i svako spominjanje Betlehema i Nazareta, očito zato što se lako moglo dokazati kako su ti događaji bili prorečeni u Starom zavjetu. Npr. Mihej 5:2 kaže: “Ali ti, Betleheme Efrato, premda si malen među tisućama Judinim, ipak će iz tebe izaći k meni Onaj koji će biti Vladar u Izraelu, čiji su izlasci prorečeni od davnina, oduvijek.” Budući da je Marcion nastojao potpuno odvojiti Krista od Boga Staroga zavjeta, izjavio je kako Krista nije rodila žena. Zapravo, Krist nije doista bio osoba od krvi i mesa - On uopće nije rođen. Umjesto toga, samo se činilo kako je čovjek, dok je u stvarnosti bio nešto sasvim drugo.

Markionitska crkva je postojala do sedmog stoljeća i njezinim je članovima bilo zabranjeno ženiti se. Krštenje je bilo rezervirano za nekolicinu odabranih: djevice, udovice i eunuhe. Možda je najčudniji aspekt Marcionove ideologije bilo upravo to njegovo uvjerenje kako Krista nije rodila žena i da nije imao pravo tijelo. Uz ovu doktrinu, on je također propitivao ljudskost i stvarnost Isusove smrti. Marcionova seksualna apstinencija je bila povezana s njegovim uvjerenjem kako rađanje samo unapređuje ciljeve i svrhe Boga Starog zavjeta, a on je "gajio duboku odbojnost prema biološkim procesima i smetnjama prirodnog svijeta". 

Znanstvenici prepoznaju kako postoje "praznine i nedosljednosti" u Marcionovom pristupu.

Marcion je priznao činjenicu da je Stari zavjet obećao Mesiju Židovima, ali je inzistirao na tome da to sigurno nije bio Isus. Marcion je, kako se poslije pokazalo, u tom pogledu imao mnogo više zajedničkog s rabinskim judaizmom. Mora se naglasiti da su Marcionove nedosljednosti opsežne i prebrojne, da bi se ovdje išlo u detalje. Npr. izazvao je kršćane da Stari zavjet shvate doslovno, iako neki odlomci očito ne zahtijevaju doslovno tumačenje. Kroz ranu crkvu, i u skladu s velikim dijelom antike, alegorije su imale glavnu ulogu u odlomcima i tekstovima koji prenose vrijedne lekcije s dubokom mudrošću, i bile bi sposobne utjecati na ondašnji ljudsku dušu i duh. Međutim, neke od tih tekstova nikada nije trebalo shvatiti doslovno.

Marcion je prezirao načelo kada kršćani pristupaju određenim odlomcima u Starom zavjetu figurativno, alegorijski, čak i  tipografski. Međutim, kada je Pavao, koji je jedini apostol koji je (prema Marcionu) sačuvao srce kršćanske poruke, izjavio da je Krist rođen od žene - Marcion je napustio svoj doslovni pristup i pribjegao je alegorizaciji! Za Marciona: “samo je Pavao znao istinu,” a budući da je apelirao na selektivne Pavlove odlomke kako bi izgradio slučaj, Marcion je vjerovao da je jedina osoba koja je podučavala prava učenja kršćanstva on sam. Kaatz je izjavio kako Marcion "nije slijepo prihvatio Pavlova pisma koja je uključio. On ih je uređivao, često izrezujući ono što je smatrao 'judaizirajućim', čak dodajući svoje vlastite riječi u tekst. Za Marciona je uređivanje bilo ispravak i povratak na izvorne ideje, budući da su po njegovom mišljenju tekstovi bili tako očito preinačeni. Marcion je čvrsto vjerovao da je zavjera za promjenu Kristove poruke nastala ubrzo nakon njegovog razapinjanje, te da je njegova dužnost ispraviti te pogreške.”

Ovdje vidimo kako je svaki tekst, koji nije bio u skladu s Marcionovim unaprijed stvorenim predodžbama, Marcion proizvoljno izmijenio. Npr. 1. Korinćanima 3:17, kaže: “Ako tko razori Božji hram, Bog će uništiti tu osobu.” Marcion nije mogao prihvatiti ideju da bi viši Bog, tj. Bog Novog zavjeta, mogao uništiti bilo koga. Zapravo, ako bi se Krista moglo zamisliti kao uništavatelja ljudi, Marcion bi to prepoznao kao nepravedno prema "nižem" Bogu Starog zavjeta. Kako bi to riješio, izmijenio je stih, stvarajući vlastitu verziju: "Tko razori Božji hram, biti će uništen."

Ako je Marcion bio selektivan čak i s Pavlovim poslanicama, jasno je kako je imao jake razloge izbjegavati druga Evanđelja;  posebno Matejevo, gdje Isus kaže: "Ne mislite da sam došao uništiti Zakon i Proroke; nisam došao uništiti, nego ispuniti" (Matej 5:17). Ako je Krist došao ispuniti, a ne uništiti, onda slijedi da su određeni aspekti Zakona bili privremeni, a ne univerzalni. Drugim riječima: načela, kao što su "oko za oko" i razvod u Starom zavjetu, bila su privremena, a ne univerzalna. Sami farizeji postavili su Isusu pitanje, koje bi i Marcion vjerojatno postavio da je živio u Isusovo vrijeme: zašto je onda Bog dopustio, ili čak zapovjedio, takve stvari? Isus je odgovorio: “Mojsije vam je zbog tvrdoće srca vašeg dopustio da se razvedete od svojih žena, ali od početka nije bilo tako.” (Matej 19:8).

Dakle, dok je Marcion Krista lišio njegove starozavjetne loze, on je i dalje nastojao zadržati kršćanski identitet. Čak su i skeptični znanstvenici, poput Barta Ehrmana, ovo smatrali čudnim. Ehrman navodi: "Iz povijesne perspektive, intrigantno je da bi bilo koja takva religija mogla zahtijevati izravan povijesni kontinuitet s Isusom." Ehrman je izjavio da Marcion zapravo  vjerovao da su autori Novog zavjeta, koji su citirali Stari zavjet, bili prevareni, misleći kako je Stari zavjet pripremio pozornicu za Kristov dolazak. Umjesto toga, Marcion je vjerovao da su novozavjetni odlomci, koji povezuju Kristovu lozu sa Starim zavjetom, kasnije umetnuti od strane pisara, koji su pogrešno razumjeli Kristovu pravu poruku. Iako Marcion nije pružio nikakve dokaze za ovo gledište, on ga je doveo do logičnog zaključka, tako što je preuzeo na sebe ispravljanje pogrešaka tih pisara. Kao što Ehrman kaže: "Na način koji podsjeća na kasniju Jeffersonovu Bibliju, Marcion je uklonio sve odlomke koji su bili uvredljivi za njegova gledišta. Prema riječima svog proto-ortodoksnog protivnika, Tertulijana, Marcion je tumačio svoj spis 's perorezom'." Anglikanski povjesničar,  Henry Chadwick, tvrdio je kako je Marcion sudjelovao u "napadu" na tekstove Svetoga pisma.

Drugim riječima: Marcionova ideologija postala je ultimativnim standardom po kojem su se procjenjivali svetopisamski tekstovi, pri čemu odlučujući faktor nije bila istina, niti potraga za onim što se uistinu dogodilo i što je rečeno, čak niti nastojanje da se shvati zašto su određene stvari napisane, već sve što je u skladu s Marcionovim zaključcima. Martin Luther kasnije će učiniti istu stvar u šesnaestom stoljeću, uklanjajući brojne knjige iz kanona, uglavnom zato što nisu bile u skladu s njegovim motom, 'sola fide'. Poznato je da je Jakovljevu knjigu odbacio kao "slamu, koja nije vrijedna da se spali u mojoj peći kao đubre". To je isti onaj Luther, koji je ranije u svom životu rekao da se "ne smije unositi mišljenje u Sveto pismo i prisiljavati Sveto pismo da ga slijedi."

Prva Ivanova poslanica nije bila čak niti dijelom Lutherova kanona, jer ju je on smatrao krivotvorinom. Ponovno je uvedena u luteranski kanon tek nakon njegove smrti. Poslanica Hebrejima, Jakovljeva, Judina, pa čak i Knjiga Otkrivenja, namjerno su isključeni s Lutherova popisa knjiga, jer ih je smatrao nenadahnutima. Poput Marciona, koji se trudio pomiriti Stari i Novi zavjet, Luther je očito zaključio kako se određene knjige ili pisci, poput Jakova i Pavla, ne mogu uskladiti. Protestantski crkveni povjesničar, Roland H. Bainton, navodi: "Jednom je Luther primijetio da bi dao svoju liječničku beretku svakome tko bi mogao pomiriti Jakova i Pavla." Drugim riječima: Luther je na kraju posvađao Pavla s Jakovom, tvrdeći kako nikakvo usklađivanje tu nije moguće. Ako je jedan bio u pravu, onda je drugi morao biti u krivu. Naravno, Luther je stao na Pavlovu stranu, jer je vjerovao da Pavle podržava samo njegovu doktrinu vjere. Stoga je tvrdio kako Jakovljeva poslanica ne bi trebala biti dijelom kanona. Što se tiče Jude i Jakova, ovdje je Luther bio prilično otvoren, a njegove riječi vrijedi citirati u cijelosti:

"Kao prvo, ona [Jakovljeva knjiga] se izravno protivi svetom Pavlu i cijelom ostatku Svetog pisma, u pripisivanju opravdanja djelima. Kaže kako je Abraham bio opravdan u svojim djelima, kada je ponudio svog sina Izaka; iako u Rimljanima 4, sveti Pavao uči suprotno tome da je Abraham bio opravdan neovisno o djelima, samo svojom vjerom, prije nego što je žrtvovao svog sina, i to dokazuje Mojsije u Postanku 15.. . . .

Kao drugo, svrha mu je poučavati kršćane, ali u cijelom tom dugom učenju niti jednom ne spominje muku, uskrsnuće ili Kristov Duh. Nekoliko puta imenuje Krista; međutim on ne uči ništa o njemu, već samo govori o općoj vjeri u Boga. Sada je služba pravog apostola da propovijeda muku i uskrsnuće i Kristovu službu, i da položi temelj vjeri u njega, kao što sam Krist kaže u Ivanu 15, "Ti ćeš mi svjedočiti."

U tome se slažu sve prave svete knjige, da sve propovijedaju i usađuju [treiben] Krista. I to je pravi test kojim možemo suditi sve knjige, kada vidimo usađuju li Krista ili ne. Jer sve nam Sveto pismo pokazuje Krista, Rimljanima 3; i sveti Pavao neće znati ništa osim Krista, 1. Korinćanima 2. Sve što ne uči Krista nije apostolsko, čak iako sveti Petar ili sveti Pavao uče. Opet, sve što propovijeda Krista bilo bi apostolsko, čak i da su to činili Juda, Ana, Pilat i Herod.

Ali, ovaj Jakov ne čini ništa više od pokretanja zakona i njegovih djela. Osim toga, on tako kaotično nabacuje stvari da mi se čini da je to bio neki dobar, pobožan čovjek, koji je uzeo nekoliko izreka od učenika apostola i tako ih bacio na papir. Ili ju je možda netko napisao na temelju svojih propovijedi. On naziva zakon "zakonom slobode", iako ga Pavao naziva zakonom ropstva, gnjeva, smrti i grijeha. Ova greška, dakle, dokazuje da ova poslanica nije djelo nijednog apostola. . . . Ali, ovaj Jakov ne čini ništa više od pokretanja zakona i njegovih djela. . . .

Jednom riječju, želio se zaštititi od onih koji se oslanjaju na vjeru bez djela, ali nije bio dorastao zadatku u duhu, mislima i riječima. On kvari Sveto pismo i time se protivi Pavlu i cijelom Svetom pismu. . . . Stoga ga neću imati u svojoj Bibliji da bude uvršten među prave glavne knjige, iako time ne bih nikoga spriječio da ga uključi ili veliča kako hoće, jer inače u njemu ima mnogo dobrih izreka. Što se tiče Judine poslanice, nitko ne može zanijekati da je ona izvadak ili kopija druge Petrove poslanice, tako da su sve riječi vrlo slične. On također govori o apostolima poput učenika, koji dolazi dugo nakon njih i navodi izreke i zgode kojih nema nigdje drugdje u Svetom pismu."

Obzirom na knjigu Otkrivenja, Luther je rekao: "Ostavljam svakome slobodu da ima vlastito mišljenje. Ne želim nikoga vezati za svoje mišljenje i prosudbu. Kažem ono što osjećam. Nedostaje mi više od jedne stvari u ovoj knjizi i to me tjera da smatram da nije ni apostolska ni proročka." Dodao je: "Ni na koji način ne mogu otkriti da ju je stvorio Duh Sveti." Luther je zaključio da kršćani ne trebaju nužno sačuvati knjigu Otkrivenja, navodeći da "postoji mnogo mnogo boljih knjiga koje su nam dostupne za čuvanje." "Otkrivenje", izjavio je Luther, "trebalo bi otkrivati." Budući da se Knjiga Otkrivenja nije slagala s njegovim subjektivnim mišljenjem, on ju je odbacio.

Ovo je od samog početka bilo posmrtno zvono protestantskog pokreta, jer se ne može odbaciti knjige Svetog pisma, dok se istovremeno promiče 'sola scriptura'; jasna logička zabluda s potencijalom za stvaranje anarhije. I donio je anarhiju, čak i uoči reformacije, tijekom njemačkog seljačkog ustanka i anabaptističke pobune 1520-ih i 1530-ih godina. Sam Luther je bio prisiljen zauzeti oštar stav u svom traktatu "Protiv ubojitih, lopovskih hordi seljaka", upućujući prinčeve neka doslovno unište upravo one seljake koji su slijedili njegovo načelo 'sola scriptura'.

Marcion je prethodio Martinu Lutheru u ispitivanju kanonstva knjiga poput Otkrivenja i mijenjanju svetih tekstova na temelju vlastitih preferencija. Luther je, kao što smo već vidjeli, na kraju učinio gotovo istu stvar. Sam Bainton piše:

"Postoji poznati primjer gdje je Luther "opravdanje vjerom" preveo kao "opravdanje samo vjerom". Kada su ga osudili zbog te slobode, odgovorio je da ne prevodi riječi nego ideje, te da je dodatna riječ potrebna na njemačkom, kako bi se istaknula snaga izvornika... bilo je mjesta gdje su Lutherovi osebujni pogledi, bez ikakvih netočnosti, davali nijansu prijevodu. U blagoslovu: “Mir Božji, koji nadilazi svaki razum,” Luther je preveo: “Mir koji nadilazi svaki razum.” S tim se baš ne može posvađati. Možda je bolje rekao, "što nadilazi svaki razum", ali je bio toliko uvjeren u nedostatnost ljudskog razuma da se popne na nebeske visine, te nije mogao a da ovdje ne vidi potvrdu svoje najveće odbojnosti."

Luther je, možda nenamjerno, postavio pozornicu za njemačku višu kritiku u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Ironično, Luther je osudio Marciona, jer je učinio isto ono što je i sam činio - dovodio u pitanje knjige biblijskog kanona - iako je svakoga prepustio vlastitom mišljenju. Nazvao je Marciona "zlim anđelom" koji je veličao svoju "vlastitu duhovnost iznad svih Pisama...".

Još jednom, ako je Luther u pravu kada tvrdi da svi kršćani imaju "moć razlučivanja i prosuđivanja što je ispravno ili pogrešno u stvarima vjere," zašto ne bi onda to radio i Marcion, koji se također pozivao na selektivne tekstove da podupre svoje stajalište, baš kao što je Luther to činio?

Luther je bio potpuno nedosljedan i ta nedosljednost nije bila ograničena na njegov stav o Marcionovim pogledima. Npr. napisao je slijedeće o Knjizi Otkrivenja: "Neka je svatko tumači kako ga vlastiti duh vodi. Moj se duh ne može prilagoditi ovoj knjizi." Pa, Marcionov duh ga je naveo odbaci Evanđelja, kako gd je onda Luther mogao, čiste savjesti, osuditi? Koji su kriteriji? Ponovno 'Sola scriptura'? Kako funkcionira sola scriptura kada je Luther bez oklijevanja izjavio da je Jakovljeva knjiga "stvarno slamnata poslanica" u usporedbi s Poslanicama Rimljanima, Galaćanima i Efežanima? Kako se sola scriptura zadržala kod Luthera tijekom njegove dugotrajne rasprave sa Zwinglijem o euharistiji?

Očito su se poslanice, poput Jakovljeve, kako kaže Robert Herndon Fife: "izravno sudarale s [Lutherovim] idejama o snazi ​​vjere i djelima za postizanje spasenja." Oxfordski anglikanski crkveni povjesničar, Diarmaid MacCulloch, izražava slično stajalište, navodeći kako Poslanica Hebrejima, npr. "govori o vjeri u terminima koji nisu odgovarati njemu [Lutheru].” Luther, kaže MacCulloch, “nije imao skrupula oko rangiranja različitih dijelova Biblije, kao više ili manje vrijednih, ovisno o tome objavljuju li poruku koju je on otkrio.”

Ukratko, sola scriptura tada nije funkcionirala i nema logičnog načina zašto bi ozbiljna osoba poduprla ovu doktrinu, a da ostane dosljedna ili vjerna samoj tradiciji, koja je sastavila kanon Svetog pisma. Iako se eminentni filozofi, poput Williama Lanea Craiga, još uvijek pridržavaju modela sola scriptura, ovo se ne može održati, niti povijesno, niti intelektualno. 2017. godine je pokojni povjesničar i sociolog Rodney Stark, primijetio kako su se "'Protestanti' rascijepili u otprilike 33 000 neovisnih denominacija diljem svijeta," pri čemu ih samo Velika Britanija ima više od 500. "Od ogromne Crkve Engleske do malih evanđeoskih skupina. A u Sjedinjenim Državama postoji više od tisuću neovisnih protestantskih denominacija, od kojih 23 imaju više od milijun članova svaki.”

Očito, sola scriptura nije donijela jedinstvo; vremenom je postalo model za razjedinjenost u cijelom kršćanskom svijetu. Zapravo, Luther je živio dovoljno dugo kako bi vidio ovu razjedinjenost. Do 1522. godine, kada su proroci iz Zwickaua, na njegovom teritoriju u Wittenbergu, koristili iste odlomke iz Pisma da dokažu suprotnu točku koju je Luther pokušavao iznijeti, on je to proglasio "najgorim zamislivim raskolom." Sekte koje su proizašle iz Lutherove reformacije bile su toliko raznolike, razjedinjene i neorganizirane, te su Luther, njegov štićenik i njegovi ideološki potomci morali pribjeći nasilnim sredstvima kako bi ih potisnuli. Iako su, kako kaže Will Durant, upravo te sekte "nikle iz sjemena [Lutherove ideje] privatne prosudbe." Zapravo, Durant nam govori: kada je Luther stekao veću moć i njegova je dogma postala izvjesna u njegovu umu, njegova tolerancija prema vlastitoj iznesenoj ideji - kako je svaki kršćanin vlastiti svećenik, s pravo na tumačenje Biblije prema vlastitoj osobnoj prosudbi i osobnom svjetlu, te kako je izraženo u traktatima, poput "Otvorenog pisma kršćanskom plemstvu" (1520.) - nestala kroz prozor. Čovjek koji je jednom izjavio: "Heretike trebamo pobijediti knjigama, a ne spaljivanjem", na kraju je potaknuo prinčeve neka likvidiraju upravo one seljake koji su preuzeli njegovu premisu 'sola scriptura' i primijenili je na svoje živote.

Ono što se dogodilo jest da je Luther, poput Židova koji su preuzeli američku vanjsku politiku u dvadesetom stoljeću, propovijedao slobode kada nije imao moć. Ali, kada je jednom stekao gotovo potpunu kontrolu, svatko tko se nije slagao s njegovim reformacijskim učenjima ili je njegovu premisu 'sola scriptura' dovodio do logičnog završetka, postao mu je prijetnja i stoga je bio označen za eliminaciju. Godine 1522., Luther je artikulirao: "Ne priznajem da o mojoj doktrini može suditi bilo tko, čak niti anđeli. Onaj tko ne primi moju doktrinu ne može biti spašen."

Što se dogodilo sa sola scriptura? Što se dogodilo s individualnom privatnom prosudbom? Sve je to bilo puko kićenje, jer je Luther nastavio iskorijenjivati ​​"'pogubne doktrine' anabaptista i zwinglijanaca", sve do 1525. godine. Drugi reformatori, poput Bucera i Melanchthona, ponekad su bili i gori od svojih učitelja u progonu hereze. Melanchthon je osobito vjerovao da su svi anabaptisti osuđeni na pakao, pa im je u određenom smislu pokušavao i pomoći neka tamo odu, zatvarajući ih ili pogubljujući. Melanchthon je učinio slijedeće najbolje stvari: "Tražio je od države neka prisili sve ljude da redovito posjećuju protestantske vjerske službe. Zahtijevao je ukidanje svih knjiga koje su se protivile ili ometale luteransko učenje." To je uključivalo ukidanje svih spisa Zwinglija, švicarskog reformatora, koji se sukobio s Lutherom oko euharistije.

Calvin, u Ženevi, nije bio ništa bolji. Promatrao je kako je Lutherov koncept osobnog suda pojedinca završio stvaranjem nekontroliranih i neposlušnih frakcija i sekti, te je odlučio ne ponoviti taj neuspjeli eksperiment. Svatko, tko je čak osporio Calvinov autoritet, bio je osuđen na zatvor ili smrt. Između 1524. i 1564. godine: "pedeset i osam osoba je osuđeno na smrt, a sedamdeset i šest je protjerano, zbog kršenja novog zakonika."

Vratiti ću se ovoj temi u nadolazećem rukopisu, ali za sada je dovoljno reći da je reformacija, čak i prema znanstvenicima koji joj simpatiziraju - stvorila široko rasprostranjene intelektualne, društvene, političke i vjerske probleme diljem Zapada. Diarmaid MacCulloch iz Oxforda čak je tvrdio kako je sama reformacija podijelila Europu. Bila je to kuća podijeljena od samog početka, čak i među svojim najvećim svjetionicima, između Luthera, Zwinglija i Calvina. Kao što je lutherov učenjak i protestantski biograf, Heiko Oberman, priznao u "Luther: Čovjek između Boga i đavola":

"Za nas u dvadesetom stoljeću njegov odgovor [sola scriptura] ne može biti uvjerljiv, jer primjena reformacijskog načela sola scriptura, samo Svetog pisma, nije donijela sigurnost koju je očekivao. Ono je zapravo odgovorno za mnoštvo objašnjenja i tumačenja koja, čini se, čine apsurdnom svaku ovisnost o jasnoći Svetoga pisma. U osamnaestom i devetnaestom stoljeću postreformacijski protestantizam isprobao je mnoge varijante "fundamentalizma" kako bi se suprotstavio trendu, često proglašavajući slovo Svetoga pisma svetim. Ali, čak niti očajničke misije spašavanja ne mogu udahnuti novi život motu, koji je nekoć bio tako uvjerljiv: kao što se Bog doista utjelovio u Isusu, tako je i Njegov duh postao nepogrešiva ​​istina u Svetom pismu."

Neki su znanstvenici čak tvrdili kako je reformacija dovela do intelektualnog pada modernih biblijskih studija. Kao što je istaknuti učenjak, Michael C. Legaspi, rekao u svojoj oxfordskoj monografiji "Smrt Svetog pisma i uspon biblijskih studija": 

"Sveto pismo je umrlo tihom smrću u zapadnom kršćanskom svijetu negdje u šesnaestom stoljeću. Smrt svetog pisma pratile su dvije ironije. Prvo, oni koji su Bibliju doveli do smrti, ubrajali su se među njezine branitelje. Drugo, moć da se oživi umiruća biblijska baština nije proizašla iz crkava nego iz države. Prvi razvoj bila je reformacija, a drugi je bio uspon, dvjesto godina kasnije, moderne biblijske znanosti... razvoj biblijskih studija kao akademske discipline u Njemačkoj, više od dvjesto godina nakon reformacije, rezultiralo je onim što bi se moglo nazvati "smrt Pisma": Djela Spinoze, Hobbesa, Simona, Peyrerea i drugih, svjedoče o činjenici da su vrste filoloških, kritičkih, kao i povijesne analize Biblije povezane s modernim biblijskim studijama, bile su već dobro potvrđene u drugom dijelu sedamnaestog stoljeća." 

Ukratko: usprkos modernim popularizatorima, poput Erica Metaxasa, koji pokušavaju predstaviti senzacionaliziranu pripovijest u knjigama kao što je "Martin Luther: Čovjek koji je ponovno otkrio Boga i promijenio svijet", reformacija je dovela do intelektualne krize diljem Europe i većeg dijela Zapada. Ta perspektiva je vrlo dobro prepoznata među znanstvenicima reformacije i akademicima različitih profila. Npr. Richard Popkin tvrdi u "Povijesti skepticizma" da je intelektualna kriza u velikom dijelu zapadnog svijeta "djelomično bila reakcija na sukob vjerskih pozicija tijekom reformacije i protureformacije."

Čak je i oksfordski anglikanski učenjak, Alister McGrath, tvrdio kako je Lutherovo razumijevanje opravdanja, bilo prisutno ioš i prije njega. McGrath to naziva "pravim teološkim novumom." U tom smislu, sviđalo se to njemu ili ne, Luther je imao mnogo toga zajedničkog s Marcionom; unatoč njegovom preziru prema Marcionovu pristupu. Sam MacCulloch izjavljuje: “Postoje neobične sličnosti u Marcionovoj misli s duhovnim napretkom Martina Luthera: gađenje prema ideji Boga suda, suprotnost između Zakona i Evanđelja, fascinacija Pavlom i jednoumna potraga za središnjom porukom unutar baštine svetih spisa.”

Crkva je brzo prepoznala Marcionov pristup, kao problematičan i nekoherentan, što je dovelo do njegove ekskomunikacije. Crkva mu je čak vratila novac i poslala ga na put. Ipak, vrlo je zanimljivo kako Guyenot u cijeloj svojoj knjizi nikada ne daje kontekst ili ideološki okvir u kojem je Marcion radio, unatoč tome što je u istu knjizu uključio kratku raspravu o Marcionu. Iznosi brojne tvrdnje na koje je posebno teško odgovoriti, jer se čini da radi točno ono što je Marcion učinio s biblijskim tekstom: bira izvore ignorirajući golemu znanstvenu zajednicu, koja je već ispitala ta pitanja na mnogo objektivniji način. Spomenuti ću samo posljednji primjer.

Na stranici 112, istoj stranici koja govori o Marcionu, Guyenot tvrdi: "Usvojivši i posvetivši Stari zavjet, Crkva je morala zabraniti ljudima da ga čitaju, kako se ne bi posramili Boga, kojega su morali štovati. Slobodan pristup Bibliji na narodnim jezicima u petnaestom stoljeću označio je početak dekristijanizacije." Izvor tvrdnje ovog sveobuhvatnog čišćenja? Guyenot ne daje ništa.

Ali stvarno? Može li se bilo koji ozbiljan povjesničar uopće pozabaviti onim što je Guyenot upravo ustvrdio ovdje? Još jednom, o ovim se pitanjima u znanstvenoj literaturi raspravlja desetljećima, i zaista je šokantno vidjeti da je Guyenot još jednom odlučio ignorirati ovaj opus rada, te umjesto toga ovjekovječiti vlastitu verziju događaja onako kako bi želio da su se dogodili. Budući da Guyenot ne pruža nikakve dokaze za ovo radikalno mišljenje - zajedno s mnogim drugim u njegovoj knjizi - ne mogu ih sve pobiti u jednom odgovoru. Međutim, predstaviti ću neke znanstvene studije, koje istraživači zapravo mogu istražiti: David C. Lindberg, "Počeci zapadne znanosti: Europska znanstvena tradicija u filozofskom, religijskom i institucionalnom kontekstu, pretpovijest do 1450. godine" (Chicago: University of Chicago Press, 1991.); Rodney Stark: "For the Glory of God: How Monotheism Led to Reformations, Science, Witch-Hunts, and the End of Slavery" (Princeton: Princeton University Press, 2003.); Rodney Stark: "Bearing False Witness: Debunking Centuries of Anti-Catholic History" (West Conshohocken, PA: Templeton Press, 2017.); Henry Kamen:  "Španjolska inkvizicija: povijesna revizija" (New Haven: Yale University Press, 2014.); Jeffrey Burton Russell: "Inventing the Flat Earth: Columbus and Modern Historians" (Westport: Praeger, 1991).

Najočiglednije licemjerje u svemu ovome jest u tome što se Guyenot ironično žali da je Crkva nekako zabranila ljudima čitanje Starog zavjeta, a ipak on sam održava ideje Marciona - upravo one osobe koja je morala izrezati čak i dijelove Pavlovih poslanica kako bi ih prilagodila njegovim vlastitim pogledima. Drugim riječima, nije želio da njegovi sljedbenici sami čitaju Pavlova pisma i Evanđelja. Nadalje, Guyenot, u svojoj knjizi, nije ni izdaleka spomenuo kako je Marcion uređivao dijelove Evanđelja i Pavlovih pisama s kojima se on osobno nije slagao! Guyenot je izrekao kako je Marcion bio "kršćanin stoičke kulture, koji je sastavio prvi kršćanski kanon (ograničen na kratku verziju Lukinog evanđelja bez Rođenja i deset Pavlovih poslanica)." Bi li itko od čitatelja stekao dojam da je Marcion uklanjao dijelove koji mu se nisu sviđali? Je li Guyenot ovdje uistinu uključen u ozbiljan intelektualni i povijesni pothvat?

Štoviše, vrlo je zanimljivo primjetiti kako je Guyenot zagovarao neka njegovi slušatelji postanu markionisti. Dakle, trebamo li slijediti Marcionove korake, izrezivanjem odlomaka iz Pisma koji nam se ne sviđaju? Zamislite da netko učini isto s Kur'anom. Kevin Barrett bi gotovo sigurno tvrdio kako se takva osoba ne može shvatiti ozbiljno.

PostScriptum

Moram ponoviti svoju zahvalnost za dijalog, u koji smo se Kevin Barrett i ja mogli uključiti, u vezi s nekim od pitanja koja sam pokrenuo u svom kritičkom osvrtu na djelo "Od Jahve do Siona", Laurenta Guyenota. Barrett me izazivao neka se usredotočim na ključne argumente koje Guyenot iznosi u svojoj knjizi, a ja sam upravo to nastojao učiniti u ovom drugom dijelu recenzije.

Kao što sam naveo u prethodnom članku, moj interes leži u pisanoj, znanstvenoj razmjeni gdje se ozbiljni dokazi i logični argumenti pomno važu. Takav će pristup izdržati test vremena, a možda će ga potomci suditi na temelju toga.

U početku sam radio na drugom projektu, onda kada sam prvi put počeo primjećivati ​​Guyenotovo krivo predstavljanje i krivo karakteriziranje cijele problematike. Njegovi spisi nalikuju obrascima, koje sam vidio kod pojedinaca koji razumiju židovsko pitanje, ali često idu putem koji potpuno potkopava njihov projekt. Dok sam čitao neke od njegovih članaka u The Unz Review, počeo sam prepoznavati potrebu za ozbiljnim znanstvenim odgovorom: onim koji bi se također bavio njegovom knjigom. Štoviše, moje zanimanje za ovo je djelomično nastalo, jer sam primijetio sličan obrazac u projektu na kojem sam već radio.

Trenutno radim na projektu koji će pokazati kako su pojedinci, poput Davida Dukea, potpuno nedosljedni u svom pristupu. Primjerice, tijekom debate s Alexom Jonesom, Duke se više puta žalio kako se bjelačka populacija u Sjedinjenim Državama smanjuje i da se nešto mora učiniti. Međutim, u svojoj knjizi "My Awakening", Duke hvali Margaret Sanger, upravo onu ženu koja je (od 1920-ih do svoje smrti) promicala abortus, kontrolu rađanja i eugeniku diljem Sjedinjenih Država i dijelova Europe. Sanger je također bila ključna figura feminističkog pokreta, istog pokreta koji je Duke kritizirao u svojoj knjizi. Ne treba biti genij da bi se shvatilo da su pobačaj, eugenika i kontrola rađanja - politike koje promovira obitelj Rockefeller - bile, i još uvijek jesu, štetne za  bijelu populaciju za koju Duke tvrdi da je zabrinut. Ne zaboravimo da Duke također zagovara oblik eugenike u svojoj knjizi.

Ono što je posebno upečatljivo u ovoj kontradikciji jest kako je Duke osudio židovsku revolucionarku Emmu Goldman, kao feminističku ideologinju, koja je nastojala potkopati veliki dio Zapada. Zanimljivo je kako je jedna od najcjenjenijih obožavatelja Sanger i intelektualnih mentora bio nitko drugi do Goldman. Dakle, prema Dukeovoj logici, Sanger je bila u pravu, ali Goldman nije bila u pravu. Jednostavno nema načina da ljudi poput Dukea pomire ovu svoju intelektualnu nedosljednost.

Budući da ljudi poput Dukea slijede ideologiju, svaki dokaz koji je u suprotnosti s onim što oni promiču, odbacuje se kao pogrešan. Nažalost, primjećujem isti obrazac u slučaju Guyenota. Vjerujem da sam mu pružio dovoljno argumenata s kojima se mogao angažirati i veselim se interakciji s njim, ukoliko odluči odgovoriti. Međutim, ne bih se iznenadio da odluči ne odgovoriti, kao što sam primijetio kod drugih ljudi, poput Kevina MacDonalda.

Bez obzira na to hoće li Guyenot odgovoriti ili ne, zahvalan sam na istraživanju koje sam uspio provesti, kako bi preispitao mnoge njegove tvrdnje. On me svakako potaknuo da uronim dublje u povijest i preispitam neka od dubokih filozofskih i ideoloških pitanja koja podupiru naš svijet. Mnogi znanstvenici i kritičari sada izražavaju zahvalnost za "Zabludu o Bogu", Richarda Dawkinsa, budući da knjiga razotkriva koliko je Dawkins bio izvan svoje intelektualne dubine, onda kada je pokušavao razumjeti samu ideju koju je htio kritizirati. Zapravo, mnogi su znanstvenici postali kršćanski teisti nakon što su pročitali Dawkinsovu knjigu i kritički procijenili tvrdnje koje je iznio. Biolog PZ Myers, sa Sveučilišta u Minnesoti, koji je i dalje bombastični antiteist, napisao je članak 2019. godine,  pod naslovom "Olupina vlaka koja je bila novi ateizam", gdje je izjavio: 

"Da, bio sam Novi ateist (opet prošlo vrijeme). Promovirao sam ga, rado sam nosio etiketu, u početku sam bio optimističan da ćemo promijeniti kulturu, bio sam naivan i glup... Što god novi ateizam bio, bio je bez strukture, tako da je par ranih popularizatora lako ispunilo vakuum... Ja sam još uvijek snažan ateist, i biti ću na samrtnoj postelji, i ne žalim što sam promovirao bezboštvo i život utemeljen na razumu, ali imao sam nesreću biti dio tog putujućeg sranja, prije nego što sam shvatio da je njegovo odredište tamo gdje je sada." 

Slično tome, zahvalan sam Laurentu Guyenotu što me potaknuo da se bavim njegovim radom na isti kritički način. Vjerujem da njegov pristup židovskom pitanju neće izdržati test vremena, jer nije niti metafizički niti povijesno istinit, iako bi usput mogao privući nekoliko sljedbenika.