Zašto su korporacije odustale od profita u ime propagande?

Filmska apokalipsa je konačno stigla, a samoproglašeni ljubitelji filma na Youtubeu ostaju češkati glave, zbunjeni propašću filmske industrije. Okupljaju se oko digitalne logorske vatre, izmjenjujući polupečene teorije i jednostavne ekonomske floskule, očajnički želeći objasniti posljednje neuspjehe na blagajnama.

Dok preturaju po svom mentalnom Rolodexu isprika, neizbježno se slijevaju na pandemiju COVID-19, tvrdeći kako je ona na neki način uvjetovala publiku neka preferira udobnost streaming usluga. Oni također žale zbog frustrirajućeg iskustva odlaska u kazalište, navodeći bezobzirne brbljavce koji se usuđuju poremetiti njihovo kinematografsko sanjarenje.

No, naravno, to su samo simptomi daleko podmuklije bolesti.

Pravi slon u sobi, onaj kojem se ne usuđuju izgovoriti ime, jest kulturni rat.

Gotovo kao da su namjerno nesvjesni činjenice kako su filmsku industriju preuzeli ideolozi, koji prodaju otrovnu marku politike identiteta, ispuštajući bezdušne i planski vođene gluposti koje vrijeđaju inteligenciju publike diljem svijeta.

Ideja kako su nedavni veliki proračunski neuspjesi, na neki način bili žrtva okolnosti, a ne proračunatih pokušaja neka se javnosti (koja nikada ništa ne sumnja) nametne podjela, rasistički narativ, nije ništa drugo nego je smiješno. Činjenica kako ne mogu vidjeti šumu od drveća, kako su više zabrinuti za očuvanje vlastitog wokiranog svijeta - nego za suočavanje sa slonom u sobi - osuđujuća je optužba za njihove kritičke sposobnosti.

Namjerno ignoriranje stvarnosti ovih filmskih kritičara, podsjeća nas kako je kulturni rat također stvarnost, koju mnogi očajnički žele ignorirati. Odbacujući realnost kako ljudi načelno bojkotiraju Hollywood, oni zapravo guraju glavu u pijesak, pretvarajući se kako se seizmičke promjene u kulturnom krajoliku ne događaju. To je zapanjujući prikaz kognitivne disonance, odbijanje neka se priznaju vrlo stvarni i namjerni pokušaji preoblikovanja kulturnog narativa.

Pa ipak, ova nesvjesnost nije svojstvena samo filmskim kritičarima. Postoje bezbrojni pojedinci, koji odlučuju ostati blaženo nesvjesni kulturnog rata, odlučujući se umjesto toga za udoban i apolitičan život. Sebe vide postavljene negdje iznad borbe, superiorni su u odnosu na one koji se usude uključiti u neuredan, kompliciran svijet politike, i društvenih pitanja. Ali, ovo nije ništa više od mehanizma za suočavanje, načina kako bi izbjeglo suočavanje s neugodnom istinom da se naša civilizacija doista raspada po šavovima.

Kulturni rat nije neka rubna pojava, ili sporedna stvar, bačena pored glavnog događaja. To je glavni događaj. To je namjeran, sustavan pokušaj da se demontira sama struktura društva, da se tradicionalne vrijednosti i norme zamijene radikalnim i  ideološki vođenim programom. Svi će, bez obzira na politička opredjeljenja ili razinu angažmana u samoj industriji, biti pogođeni posljedicama ovog rata.

Kaos koji se odvija nije slučajan - to je pažljivo orkestrirana kampanja za preoblikovanje kulturnog krajolika, prema zamišljenoj slici radikalne “ljevice”. Ignorirati ovu stvarnost znači ignorirati nadolazeću katastrofu, mjesečariti prema budućnosti, koja je namjerno smišljena tako da bude neprijateljska prema tradicionalnim vrijednostima i slobodama.

Svijet filma, koji se često odbacuje kao trivijalan, zapravo je fascinantna studija slučaja kulturnog sukoba. To je prozor u ideološke temelje našeg društva, odraz vrijednosti i narativa, koji oblikuju našu kolektivnu svijest. Štoviše, to je izuzetno moćno oruđe za propagandu establišmenta, sredstvo za širenje pažljivo osmišljenih poruka zarobljenoj publici.

Katastrofalni neuspjeh Disneyjevih pokušaja da unese kult wokizma u franšizu Ratova zvijezda je najbolji primjer ovog fenomena. Acolyte je smiješna katastrofa, zbrka moralno nejasnih, lezbijskih vještica u svemiru, koju je publika osudila svugdje.

Zaista nemam problema s lezbijskim glavnim likovima samima po sebi, ali problem nastaje kada je jedina svrha uključivanja takvog lika ugađanje određenom dijelu publike, postupanje po planu. Ovaj plan je poslužio za stvaranje toksičnog okruženja u kojem se lezbijke sve više ustručavaju spomenuti kako ih muškarci ne zanimaju. Konstantno bombardiranje prisilnog predstavljanja i signaliziranja vrline je dovelo do stvaranja društva  koje postaje sve više ljutito i neprijateljski raspoloženo. 

Umjesto da priznaju vlastiti kreativni bankrot, Disney i mediji brzo prebacuju krivnju na same potrošače. Nije stvar u tome da je proizvod loš, vidite - radi se o tome da vi, publika, imate neku manu zbog koje to ne želite gledati. Vi ste oštećeni, ne mi. 

Ovo je klasična propagandistička igra: kada poruka ne uspije pobuditi traženi interes, okrivite glasnika. Kada proizvod ne postigne zamišljeni rezultat, okrivite potrošača kako nije dovoljno prosvijetljen da cijeni taj proizvod. To je zadivljujući prikaz elitističke snishodljivosti i pokroviteljskog stava, koji pretpostavlja kako je publika previše glupa i kako ne zna što je dobro.

Breking News! Ukoliko ljudi ne žele gledati vaše rasističke gluposti, prožete DEI-jem, to nije zato što su fanatici ili filistri; to je zato što je vaš proizvod najobičnije smeće! Ali, naravno, to je istina koju Disney i mediji očajnički žele izbjeći, jer bi to od njih zahtijevalo neka se suoče s ogromnim neuspjehom vlastite ideološke agende.

Komunističko brisanje potrošačkog izbora fenomen je koji se odvijao pred našim očima, dok su velike korporacije krenule u nemilosrdni križarski rat - kako bi zapadnom svijetu nametnule krajnje ljevičarski ekstremizam.

Proteklih nekoliko godina vidjeli smo plimni val woke rata, a tvrtke poput Bud Lighta žrtvovale su svoju bazu kupaca zbog  ideološke čistoće. Sama smjelost ideje  ove korporativne pobune jest zapanjujuća, jer nam nastoje nametnuti ono što trebamo misliti, u što trebamo vjerovati, kao i diktatom odrediti ono što moramo cijeniti. 

Godišnji spektakli “Mjeseca ponosa” primjeri su toga. To nije masovni pokret, već pažljivo orkestrirana kampanja međunarodnih korporacija i neprofitnih organizacija, kako bi nametnuli svoju ideologiju masama. LGBT zajednica, nakon što je već osigurala jednaka prava prema zakonu, sada se iskorištava kao trojanski konj za promicanje radikalne agende koja ima za cilj razgraditi tradicionalne vrijednosti i norme.

Ova agenda tradiciju nastoji zamijeniti trans ideologijom, ukorijenjenom u pseudoznanosti, koja je postala mjesto okupljanja pojedinaca koji žele pobjeći od stvarnosti svog osobnog promašenog postojanja. Proliferacija ove ideologije dovela je do stvaranja unosne industrije, u kojoj pojedinci mogu akumulirati dugove studentskih zajmova, u potrazi za diplomom koja im omogućuje smišljanje nekakvih razlika između 700 nepostojećih spolova.

Ovo je mučan primjer kako je nekoć legitiman pokret, koji je već bio prihvaćen od dijela društva, preotela rubna ideologija koja daje prednost uživaocima izopačenosti, kao i pružanju utočišta bolesnim pojedincima, kaljajući ugled svih ostalih.

Isto se može reći i za inicijative DEI ideje (Raznolikost, pravičnost i uključivost), koje nisu ništa više od korporativnog pokušaja ubacivanja woke ideologije u svaki aspekt naših života. Ove inicijative se ne odnose na promicanje istinske raznolikosti, ili inkluzivnosti, već na stvaranje kulture ideološkog konformizma, gdje se neslaganje ne tolerira i sloboda govora ograničava.

Najpodmukliji aspekt ove korporativne pobune jest način na koji nastoji oblikovati i nametnuti moral javnosti. Tvrtke se sada postavljaju kao arbitri naših društvenih normi, govoreći nam što je prihvatljivo, a što nije. Oni stvaraju kulturu moralnih ucjena, gdje su oni koji se odbijaju prilagoditi njihovoj ideologiji osramoćeni, izopćeni i kažnjeni. Ovo nije slobodno tržište na djelu; ovo je korporativni totalitarizam, gdje su interesi nekolicine nametnuti većini.

Pitanje jest: tko je tim korporacijama dao pravo neka nam diktiraju nove vrijednosti i moral? Tko ih je postavio za čuvare naših društvenih normi? Odgovor je, naravno, nitko. Oni su jednostavno preuzeli tu ulogu, koristeći svoje ogromne resurse i utjecaj kako bi nametnuli svoju ideologiju cijelom svijetu. Vrijeme je da se suprotstavimo ovoj korporativnoj torturi, te da povratimo svoje pravo na mišljenje, vjerovanje, poštovanje onoga što mi sami odaberemo. 

Korporativna oligarhija doista je prošla kroz duboku transformaciju, onu koja je okrenula naopako tradicionalni odnos između ponude i potražnje. Prošla su vremena kada su tvrtke udovoljavale potrebama i željama svojih kupaca, nastojeći stvoriti proizvode koji će ih oduševiti i zadovoljiti. Danas su korporacije usvojile patronizirajući i autoritarni pristup, tretirajući potrošače kao službenike kojima se mora govoriti što trebaju misliti, osjećati, vjerovati. 

Ovo je manifestacija socijalističkog konstrukta koji je u pozadini korporativnog svijeta. Ne zadovoljavajući se više jednostavnom manipulacijom potrošača putem pametnog marketinga, korporacije sada nastoje nametnuti svoje ideloške vrijednosti, svoju politiku i svoj identitet. Kupac više nije kralj; korporacija je vrhovni arbitar koji odlučuje što je prihvatljivo, a što nije.

Posljedice ove promjene su očigledne. Kada se potrošači usude suprotstaviti probuđenoj ideologiji, ili porukama DEI-a, koje korporacije toliko vole, nailaze na opaku reakciju. Tvrtka, potpomognuta i poticana od strane medija i establišmenta, oslobađa bujicu zlostavljanja i jezivosti, etiketirajući klijente koji se ne slažu sa njihovim proizvodom - kao rasiste, fanatike, ženomrzce,  fašiste. Poruka je jasna: prilagodite se našoj ideologiji, ili vas izbacimo u pustinju.

Onda kada se dogodi neizbježno, te proizvodi korporacije ne naiđu na nikakav odjek kod potrošača, koga oni onda okrive? Ne,  nikako sebe, naravno. Oni tada okrive “zagonetne rasiste” koji su se usudili oduprijeti njihovoj ideološkoj agendi. Ovo je klasičan slučaj psihološke manipulacije, gdje se vlastiti neuspjesi korporacije pripisuju potrošačima koje pokušavaju kontrolirati.

Ironija jest u tome što korporacije još uvijek pokušavaju prodati mit kako su oni zagovornici kapitalizma slobodnog tržišta, dok u stvarnosti nisu ništa više od instrumenta društvene kontrole. Oni su avangarda novog oblika totalitarizma, onog koji nastoji regulirati svaki aspekt naših života, od onoga što mislimo do onoga što kupujemo. A ako se ne pridržavamo njihovih nametnutih pravila, onda ćemo biti kažnjeni, izopćeni i demonizirani.

Pravi razlog zašto su korporacije odlučile napustiti svoju tradicionalnu potragu za profitom i zadovoljstvom kupaca jest pitanje  koje zbunjuje mnoge promatrače. Istina jest kako se te tvrtke mogu samouništavati, ali postoje i alternativne teorije koje sugeriraju zlokobniju i promišljeniju strategiju u igri.

Teorija 1 kaže kako je ESG (Environmental, Social, and Governance) okvir (koji je u početku bio pohvaljen kao alat za promicanje održivih i odgovornih poslovnih praksi) možda beta test za sveobuhvatniji i prisilniji sustav. Što ako je krajnji cilj stvaranje sustava, u komunističkom stilu, u kojem vlade i središnje banke postaju jedini i primarni izvor financiranja za tvrtke, koje su manje ili više usklađene s ESG-om? U ovom scenariju, korporacije koje se pridržavaju progresivne politike bile bi nagrađene trajnim spašavanjem, dok bi onima koje to ne čine bila sudbina propasti.

Teorija 2 sugerira kako su čelnici kompanija možda obaviješteni kako je financijski sustav na rubu kolapsa, i onda profit više nije važan. Ako gospodarstvo doista ide prema destabilizaciji, nalik na Veliku depresiju, onda je moguće kako su izvršni direktori napustili svoju tradicionalnu jurnjavu za profitom, te su umjesto toga postali trgovci propagandom. To bi objasnilo zašto se čini kako su više usredotočeni na promicanje woke ideologije, nego na stvaranje proizvoda kojeg potrošači zapravo žele.

Teorija 3 predlaže kako je koncept kupca, kao službenika korporacije, odskočna daska prema Orwellovskoj budućnosti. Ideja "Ekonomije dijeljenja" koju promiče Svjetski ekonomski forum - gdje vlade osiguravaju sve i pojedinci ne posjeduju ništa - može biti krajnji cilj. U ovom scenariju, javnost bi bila prisiljena zadovoljiti se onim proizvodima i uslugama koje im se daju, bez ikakve mogućnosti izbora ili autonomije. Trenutačni trend posramljivanja potrošača neka prihvate one proizvode koji im se daju, može biti način privikavanja stanovništva na ovu vrstu kulture.

Sve tri teorije sugeriraju kako trenutno ponašanje korporacija nije samo rezultat nekakve nesposobnosti ili kratkovidnosti, već namjerna strategija za stvaranje nove vrste ekonomskog i društvenog poretka. Poretka kojeg karakterizira nedostatak izbora, nedostatak autonomije i potpuna ovisnost o državi.

Kraj igre je sumoran, jer granice između korporativne i vladine moći ostaju zamagljene, a pojedinac je sveden na običnog kmeta, prisiljenog prihvatiti što god mu se da bez pitanja ili prigovora. Ekonomija dijeljenja, sa svojim obećanjem pogodnosti i učinkovitosti, zapravo je trojanski konj za sustav kontrole i ugnjetavanja.

Kulturni rat nije samo sukob oko apstraktnih ideja ili ideologija; radi se o samom tkivu društva. Radi se o tome želimo li živjeti u svijetu u kojem su pojedinci slobodni donositi vlastite odluke, ili u svijetu u kojem država i korporacije diktiraju svaki aspekt naših života. Woke kult, s naglaskom na grupnom načinu razmišljanja i konformizmu, ključna je komponenta ovog distopijskog sustava. To je način uvjetovanja ljudi neka prihvate neprihvatljivo, neka predaju svoju individualnost i autonomiju kolektivu. Dok oni koji se opiru, koji se odbijaju prilagoditi tome se etiketiraju kao državni neprijatelji.

Ali, još uvijek postoje oni koji proziru ovu prevaru, postoje oni koji prepoznaju zlo koje se čini u ime napretka i socijalne pravde. Oni su ti koji uzvraćaju udarac, koji bojkotiraju wokerski kult i odbijaju sudjelovati u ekonomiji dijeljenja. Oni su ti koji drže do svoje slobode, svoje individualnosti i svoje ljudskosti.

Skeptici, kao i oni koji ostaju po strani u ovom ratu, mogu misliti kako ih se on ne dotiče, kako su oni iznad borbe. Ali, nisu u pravu. Ovaj rat se tiče same budućnosti našeg društva i svi će biti pogođeni njegovim krajnim ishodom. 

Hvala na čitanju.