Apolonove strijele kuge i Crno sunce

U protekloj godini, četvero ljudi koje osobno poznajem oboljelo je od tumora na mozgu. Sasvim nedavno, prije otprilike dva tjedna, moja je baka – koja je još uvijek relativno mlada – oboljela od iznimno rijetkog oblika raka mozga koji se pojavio iznenada. Dok ovdje sjedim i tipkam, tik do mene nalazi se muškarac srednjih godina kojeg sam tek upoznao i upravo uživa u doručku nakon što se oporavio od operacije raka mozga. Po mom mišljenju, to je puno sinkroniciteta koji su se pojavili odjednom.

Nisam liječnik, no posjedujem onu ​​vrstu prirodne znatiželje koja me potiče da se često pitam "Zašto?" i "Kako?", što me – barem po mom mišljenju – čini intelektualno iskrenijim od većine liječnika. Proučavajući medicinsku literaturu, nisam naišao na zadovoljavajuće medicinsko objašnjenje o tome što uzrokuje rak mozga... ili bilo koji rak, kad smo već kod toga. Srećom, mnogo vremena posvećujem proučavanju poganskih mitova, pa vam mogu ponuditi vlastitu rekonstrukciju drevne mudrosti o toj temi, koja može poslužiti kao privremeno objašnjenje.

Dakle, razlog zbog kojeg rak nazivamo "rakom" (eng. "cancer") leži u poveznici koju su pogani uspostavili između te bolesti i horoskopskog znaka Raka. Postoje i druga objašnjenja: stanice raka nalikuju rakovim nogama (???), ili da je rak uporan poput raka (životinje) i teško ga se riješiti jednom kad se "zakači". Smatram da prvo objašnjenje ima najviše smisla.

Valja uzeti u obzir da znak Raka pada u razdoblje kada je Sunce najviše i najsnažnije na sjevernoj polutki. Štoviše, vjeruje se da rak (životinja) zapravo pridržava Sunce. Ta je simbolička poveznica bolje očuvana u egipatskoj astrološkoj školi, gdje skarabej – koji pridržava Sunce – zauzima mjesto znaka Raka.

No, zasad ostavimo Egipat po strani i vratimo se onome čime se primarno bavim – staroj Grčkoj i "Ilijadi".

O Apolonu Razaratelju

Naravno, smatram prilično jasnim da je Apolon izvorno bio mezopotamski bog bolesti po imenu Nergal, koji je u Grčkoj – putem međukulturnog širenja – postao poznat kao Apolon.

Već sam govorio o očitim problemima povezanim sa ikonografijom boga Apolona.

Npr. luk je obično lunarni simbol, baš kao i srebrne strijele, kao i jelenji rogovi koje povezujemo sa Apolonom. Najveći je problem to što je Apolon u "Ilijadi" sasvim jasno božanstvo kuge i pošalje bolest na Ahileja i njegove Mirmidonce, u sklopu osobne osvete protiv njih. Možda je upravo Apolon na kraju i presudio Ahileju, no to zapravo ne znamo sa sigurnošću.

Ono što znamo jest da su tijekom cijele "Ilijade" vodili sukob, koji se do kraja priče morao nekako razriješiti.

Završetak "Ilijade" nedostaje. Izvorni tekst završava Hektorovim pogrebom, a verzija priče koju danas poznajemo predstavlja rekonstrukciju utemeljenu na komentarima i kasnijim inačicama priče. Da, verzija priče prema kojoj je Ahilej bio neranjiv jer je bio uronjen u rijeku Stiks držanjem za petu, predstavlja kasniju interpolaciju, tj. interpretaciju ili preinaku izvornog mita.

Najpoznatija scena sa Ahilejem – ona u kojoj ga Paris, dok juriša na Troju, pogađa u petu otrovnom strijelom, koju je pomogao usmjeriti Apolon – ne pojavljuje se u sačuvanim dijelovima "Ilijade", već je naknadno rekonstruirana.

NAPOMENA: sa lijeve strane nalazi se htonijska Atena ovijena zmijama.

Verzija sa petom je kasnija predaju, čak i unutar standardne kronologije. Štoviše, još je i kasnija ako "Ilijadu" smatramo drevnom i hiperborejskom pričom – kakvom je Platon i opisuje – u koju su se upleli prvo kult olimpskih bogova, a potom i platoničari. No, prisjetimo se onoga o čemu smo ranije raspravljali: o Ahilejevoj opremi koju je iskovao Hefest. Da je Ahilej doista bio neranjiv zahvaljujući uranjanju u rijeku Stiks, zašto bi mu onda bila potrebna Hefestova oprema?

…želim samo reći da ovdje postoje nedosljednosti.

Jedino što znamo jest da Ahilej na kraju umire, vjerojatno zbog Apolonovih spletki. Još jedan zanimljiv dokaz o pravom Apolonovom identitetu dolazi iz "Knjige Otkrivenja", gdje se također spominje, doduše pod semitskim oblikom imena, Abadon. Ondje se ponovno pojavljuje kao božanstvo pošasti visokog ranga u Šeolu.

Dakle, očito postoji jasna poveznica božanstva poznatog kao Apolon sa otrovom, smrću iz daljine, suncem (kasnije) i bolešću.

Ipak, još jedan sinkronicitet, prije nego dublje zaronimo u naše istraživanje.

Nedavno sam vidio neopagansku frakciju koja podržava NATO gdje na Twitteru ponovno promiče "Apolonizam". Oni svoju novu religiju posvećenu Apolonu vide kao platoničku "plemenitu laž", ali onu koja je proširila europske vrijednosti individualizma, materijalizma i moralnog univerzalizma, čineći tako svijet boljim mjestom. U biti, njihov Apolon predstavlja anglo-globalizam. Riječ je o svojevrsnoj poboljšanoj verziji prilično grube maskote "Ujaka Sama", uz dodatak Nietzschea, da bi sve to dobilo tanku filozofsku glazuru. Svi njezini zagovornici silno mrze Rusiju, i u svojim opisima profila ističu zastave EU ili Ukrajine.

Nemojte nikome reći, ali ovaj nedavni pokušaj da se Apolon putem internetskih memova pretvori u moderni božanski simbol nove religije budućnosti zapravo je nešto što se već nekoliko puta dogodilo u antičkom svijetu. Umjetno stvorene, sinkretičke i sinarhičke religije stalno niču kao dio političkih makinacija lukavih svećeničkih elita. Kult Serapisa, po mom mišljenju, dobar je primjer potpuno umjetne nove religije, koju su osmislili filozofi aleksandrijskih intelektualnih krugova. Čak je i pretvaranje Apolona u boga sunca (koji je potom počeo predstavljati klasičnu Grčku Platona i njegove filozofske klike) bilo prvotni pokušaj osmišljavanja i nametanja umjetne religije ljudima putem makinacija lukavih filozofa.

Čovjek se mora zapitati postoji li možda zlokobnija i skrivena namjera iza nastojanja da se ljude uvjeri u štovanje starijeg i zlokobnijeg božanstva pod krinkom boga svjetlosti i razuma.

Ključna je razlika u tome što stari filozofi gotovo sigurno nisu bili ateisti kakvima ih danas prikazujemo.

Da. Zasigurno jesu prezirali stare htoničke narodne običaje, no i sami su bili ono što bi danas nazvali "okultistima". Stoga njihovi pokušaji da dokrajče stari panteon Titana – što možda najbolje ilustrira zamjena Helija, izvornog grčkog boga Sunca, Apolonom, sumerskim božanstvom kuge – poprimaju mnogo zlokobniji karakter, kada se sagledaju u tom mračnom svjetlu. Ostavljam po strani taj opširan uvod i želim se usredotočiti na glavnu temu današnje objave: zlokobni aspekt Sunca.

Oko boga Ra i crni plamenovi kuge

Prije nego što dublje zaronimo u naše priče, važno je razumjeti koncept ezoterijske fraktalnosti ili načelo "kako gore, tako dolje" (i obrnuto). Ostalo vjerojatno već znate; nedavno sam čuo šalu da prosječna osoba zna više o drevnom Egiptu nego o vlastitom gradskom vijeću! Budući je tomu tako, ovaj dio za vas neće biti ništa novo.

Dakle, najpoznatiji je primjer vjerovanje kako rijeka Nil odražava Mliječni put. To da piramide u Gizi predstavljaju Orionov pojas vjerojatno je najpoznatija astroteološka zanimljivost današnjice.

Ako želimo ići još dublje, smatra se da rijeka Nil također odražava ljudsku kralježnicu, pri čemu 33 kralješka (koji vode prema lubanji na vrhu) odgovaraju strateški smještenim hramovima duž rijeke. Čak su i nazivi koje i danas koristimo za dijelove tijela povezani sa zodijakom i religijom. U lubanji imamo hram, tu su solarni pleksus, taban (na engleskom naziva "sole", što zvuči isto kao "soul" – duša) i mnoge druge veze, pod uvjetom da poznajemo stare grčke nazive za dijelove tijela i njihova značenja.

Barem tako tvrde astroteolozi: https://www.princeton.edu/~his291/Zodiac_Dude.html

Ovo spominjem samo kako bih ponovno istaknuo i ilustrirao koncept fraktalnosti. Prema poganskom poimanju svijeta: najveća nebeska tijela mogu se odražavati – na mikrorazini – čak i u ljudskom tijelu. Stoga ne čudi što se Ra, iako predstavlja Sunce na nebu, fraktalno očituje i u ljudskom tijelu, osobito u desnom oku muškarca. Tu je, dakako, i lijevo oko – prebivalište Mjeseca – poznato kao Horusovo oko.

Naravno, čak i ovdje, stvari postaju složene. Horus je ujedno i bog neba; stoga, tehnički gledano, nije bog mjeseca i trebao bi imati dva oka. Mitovi nisu preživjeli naknadne preinake i teološke prijepore, čak niti u Egiptu. Štoviše, Horus se sukobljava sa Setom i pritom ostaje bez oka, koje potom postaje simbolom mjeseca... Ali, postoji i zasebno mjesečevo božanstvo, Khonsu...  kome je zapravo u prošlosti pripadalo lijevo oko? Je li Horus složena, sastavljena figura? Gotovo zasigurno. Naposljetku, Horus je jednako tako titula, koliko i bog iz priča. Svi su se faraoni nazivali "Horusom", što im je osiguravalo božansko pravo na prijestolje, odnosno legitimitet.

Moderni okultisti, poput Crowleyja i njegovih sljedbenika (telmita), ponudili su okultno tumačenje Horusa, čime su zapravo otkrili njegovu skrivenu, htonsku pozadinu. Horus je trebao utjeloviti osvetoljubivi duh svojevrsnog anti-Ozirisa ili antikrista, koji bi se uskoro pojavio i uveo brutalnije, ratničko doba, lišeno licemjerne sentimentalnosti. Ta verzija Horusa živi i u modernoj pop-kulturi kroz lik Horusa Lupercala iz serijala "Warhammer 40K", koji je snažno nadahnut okultnim preporodom.

Zapadnim ljubiteljima anime je ovaj drevni poganski koncept zasigurno također poznat.

U crtanim filmovima, koji su bili toliko popularni među mladima moje generacije, jedan od glavnih likova (mislim da se zvao "Power Ranger") u svojim očima nosi dva šintoistička božanstva. U desnom oku nalazi se bog sunca Amaterasu, čija moć omogućuje da na neprijatelje ispaljuje plamen, poput bacača plamena. U lijevom oku "Power Ranger" nosi boga mjeseca Tsukuyomija, čija moć omogućuje stvaranje iluzija kojima zbunjuje neprijatelje.

Prikazan: "Power Ranger" – jedan od onih prokletih "Pokemona" ili kako li se već zovu ta kineska čudovišta – koji koristi moć Amaterasu.

Koncept vatre i sunca koji su sadržani u našim očima i iz njih zrače se, također može pronaći u sačuvanim fragmentima Empedokla, oca zapadnog okultizma.

Uz Raovo desno oko ponovno imamo izravnu vezu između Sunca i vatre... te, iz nekog razloga, i bolesti.

Općenito, volim koristiti drevne priče za svoja osobna istraživanja i eseje u kojima zatim dijelim svoje putovanje i spoznaje sa svojim pratiteljima. Nastojim izbjegavati kasnije okultne pokrete i njihov rad, jer smatram da su "okaljani" platoničkim političkim agendama, judeokršćanskim utjecajem i kreativnim reinterpretacijama drevnih mitova. Ipak, to nije strogo pravilo kojega se uvijek držim; smatram i da su svjetovi srednjovjekovnih i renesansnih okultista kronološki udaljeni tek nekoliko stoljeća od poganskog svijeta. Upravo zato postoji znatno preklapanje između srednjovjekovnog i renesansnog okultizma, i poganstva. O tome ću detaljnije govoriti kada budem raspravljao o srednjovjekovnim kultovima boga Vulkana. Dovoljno je reći da su zapisi iz poganskog svijeta ponekad previše oskudni, pa moram nekada posegnuti za okultizmom da bi nadoknadio nedostatke u konceptualnom razumijevanju.

To nas dovodi do relevantnih i suvremenih tumačenja koncepta "kužnog sunca", koja su danas u upotrebi.

Sunce neonacističkog pokreta

Uzmimo za primjer simbol Crnog sunca, toliko popularan među neonacistima iz bojne Azov koji se bore za vrijednosti EU,  demokratska prava i protiv fašističke multipolarne mongolske horde. Siguran sam da ste ga vidjeli i pitali se o čemu je riječ. 

Kad bolje razmislim, u životu sam poznavao desetak ljudi koji su na tijelu imali upravo tu tetovažu. Većina njih nije podržavala Azov (iako neki jesu), ali NITKO od njih nije razumio značenje, niti se uopće potrudio istražiti. Jednostavno je tetovaža djelovala odvažno, "cool" i subverzivno, zbog čega su je i dali istetovirati. Nerijetko sam počinio društveni gaf, kada bih upitao ljubitelja tetovaža što one znače. Obično se uvrede na takvo pitanje i nikada ne treba potezati temu tetovaža pred onima koji ih imaju; ili će sami o tome progovoriti ili će šutjeti, vjerojatno iz srama.

Kasnije sam otkrio da u zapadnoj alkemijskoj tradiciji postoji koncept Crnog Sunca, odnosno "Sol Niger" ili "Sunca sa riječju na N", kako ga ja volim nazivati, jer sam odgojen tako da ne koristim uvredljivu terminologiju.

"Crno sunce" (ili "Sunce sa rječju na N") su popularizirali nacionalsocijalisti – ili preciznije: zloglasni SS – u dvorcu koji im je služio kao sjedište. Ondje je, prema Himmlerovoj naredbi i iz nekog razloga, na podu bio prikazan simbol "Sol Niger" u modernoj interpretaciji: 

Veliki dio vizualnih obilježja NSDAP-a je, iz nekog razloga, bio nadahnut afričkim motivima.

Naime, čak su i poznate smeđe košulje preuzete iz skladišta odbačenih viškova opreme, namijenjene raspuštenom Afričkom korpusu. A tu je i "N-word sun"? Zanimljivo.

Kako bilo, u starijim okultnim tradicijama veza između sunca i bolesti održava se kroz koncept "Sol Niger" (Crno sunce). Simbol označava truljenje, proces u kojem nešto bolesno ili istrunulo poprima crnu boju – poput npr. uda zahvaćenog gangrenom.  Proces u kojem bolest i raspadanje uništavaju nešto živo također se naziva crnjenjem, tj. "nigredo".

Obično je Sol Niger znak uništenja, i ono briše nešto staro da bi ustupilo mjesto nečemu novom. Staro izgara kako bi na njegovo mjesto mogao stupiti novi, alkemijski preobraženi čovjek. Pretpostavljam, ako predvodite kult smrti ili ste njegovim dijelo, onda je sasvim logično osjećati privlačnost prema takvoj destruktivnoj simbolici, čak i ako svjesno ne razumijete njeno značenje. Ovakvi prizori djeluju na našu podsvijest, a oni među nama najslabije volje i najskloniji ponašanju krda često podliježu tim utjecajima i privlače ih mračne, autodestruktivne slike.

Stoga, prema mom shvaćanju, Apolon jest Crno Sunce što jest truljenje, i Crno Sunce je simbol Apolona.

Utjelovljuje koncept crnjenja i povezuje se sa Suncem, odnosno sa Sol Niger iz zapadnjačke alkemije. Štoviše, Crno Sunce predstavlja kariku koja nedostaje u razumijevanju poganskog shvaćanja bolesti i to vam ovdje želim ukratko i sažeto objasniti. Naime, prije teorije o klicama, ljudi su vjerovali da bolesti uzrokuju otrovne pare, kao i da te pare (mijazma) nastaju procesom truljenja. No, možda će još jedna priča najbolje dočarati taj koncept.

Faetonova smrt i mijazma bolesti

Čuli ste za Helija, zar ne?

Helije je izvorni bog Sunca koji svakoga dana prolazi nebom i upravlja sunčevim kočijama. Nazivam ga "bogom", ali zapravo je bio Titan, sve dok njega i njegovu ulogu nije preuzeo Apolon, kroz spletke zloglasnog olimpijskog kulta, koji je zavladao u razdoblju što ga danas nazivamo "klasičnom Grčkom".

Helije je imao sina sa smrtnicom, koja se obično naziva Klimena.

Drugi su ismijavali tog dječaka, Faetonta, sumnjajući da je uistinu sin Sunca. Kako bi dokazao svoje božansko podrijetlo, zaputio se na istok do Helijeve palače. Otac, presretan zbog susreta sa sinom, zakleo se rijekom Stiks da će mu ispuniti svaku želju.

Faetont je, naravno, zatražio da na jedan dan upravlja sunčevim kočijama, kako bi dokazao svoje solarno podrijetlo. U zoru se Faetont popeo na kočije i ubrzo izgubio nadzor nad njima. Konji su se divlje otimali. Kada bi se kočije previše uzdigle, zemlja bi se ohladila, a kada bi se previše spustile, šume bi planule. Prema nekim inačicama priče: Libija je nekoć bila bujan raj koji se pretvorio u pustinju upravo zbog ove neobuzdane i nekontrolirane vožnje nebom. Tada na scenu stupa Zeus i munjom obara Faetonta sa neba.

Tu je i uloga Hidre u mitu, povezano sa rijekom Eridan i riječnom zmijom koja u njoj obitava, a koja prihvaća tijelo Faetona dok ono, još uvijek tinjajući, pada.

Sve to iznimno podsjeća na priču o tome kako je Zeus izbacio Hefesta s neba. Hefest pada u rijeku ili more, a pad mu ublažava Tetida, morska zmija i Ahilejeva majka, i koja ga skriva u podvodnoj špilji od gnjeva olimpijskih bogova. Dok se skriva, Hefest se posvećuje ciljevima Tetide i Ahileja, te uz pomoć Atene nastoji osujetiti spletke Apolona i Zeusa. Ipak, nije jasno kakvu ulogu u odnosu na Faetona ima ta riječna zmija, odnosno Hidra, budući priča nije sačuvana u pisanom obliku, već samo kroz prikrivena astrološka tumačenja.

Štoviše, postoji mnogo inačica tog mita, koje mijenjaju njegovo značenje i važnost. Jedna verzija, koju bilježi Higin, navodi da je Faetonova nepromišljena vožnja pružila Zeusu prijeko potreban izgovor da božanskim potopom uništi ljude koje je stvorio Prometej. Evo dviju verzija mita prema Higinu:

"Faeton, sin Sola i Klimene, potajno se popeo na očeva kola i odvezao previsoko iznad Zemlje; od straha je pao u rijeku Eridan. Kada ga je Jupiter pogodio munjom, sve je počelo gorjeti. Kako bi imao razlog za uništenje cijelog smrtnog roda, Jupiter se pretvarao da želi ugasiti požar; pustio je rijeke da se izliju posvuda i cijeli je ljudski rod stradao, osim Deukaliona i Pire. No, Faetonove su sestre, jer su upregnule konje bez očeva dopuštenja, pretvorene u topole." 

Druga inačica govori o moći "pocrnjivanja" koju posjeduje Faetont, te o tome kako on kvari krv određenih ljudskih rasa, stvarajući tako suvremene Indijce, koji su u biti poput bijelaca što su iznenada "pocrnjeli" – kako izvana, tako i iznutra.

"Faeton – sin Klimena (koji je bio sin Sola) i nimfe Merope (za koju znamo da je bila Oceanida) – nakon što mu je otac otkrio da mu je djed Sol, zlouporabio je kočiju koju je zatražio. Naime, dok se vozio preblizu Zemlji, sve je izgorjelo u vatri koja se približila, a on je, pogođen munjom, pao u rijeku Pad. Tu rijeku Grci nazivaju Eridan; Ferekid joj je prvi nadjenuo to ime.

Indijci su pocrnjeli, jer im je krv poprimila tamnu boju uslijed vrućine koja se približila. I Faetontove su se sestre, tugujući za bratom, pretvorile u topole. Njihove su se suze, kako pripovijeda Heziod, skrutile u jantar; [unatoč toj preobrazbi] nazivaju ih Helijadama [Helijevim kćerima]. To su redom: Meropa, Helija, Egle, Lampetija, Feba, Eterija i Dioksipe. Štoviše, Kikno, kralj Ligurije i Faetontov rođak, pretvorio se u labuda dok je tugovao za svojim rođakom; i ta ptica, kada umire, pjeva tužnu pjesmu."

Ovo je još jedan spomen moći "pocrnjivanja", koje imaju Sunce i Faeton.

"U opsežnijoj verziji, onoj Publija Ovidija Nasona – ili jednostavno Ovidija, rimskog pjesnika koji je prikupio stare grčke mitove i objedinio ih u djelu "Metamorfoze" – nailazimo na sljedeći detalj:

Kažu da je tada tamnoputi Mavar počeo
mijenjati boju i crniti na suncu.
Tada je Libija, ostavši bez ikakve vlage,
postala pusta i jalova pješčana pustopoljina."

Čini se kao da mračna moć Sunca koje ne funkcionira pravilno, ili je izbačeno iz ravnoteže, dovodi do "negrofikacije" ljudi izloženih njegovu utjecaju. Stoga ne čudi što je Jesse Jackson proslavljen kao ponovni dolazak Apolona tijekom ceremonija u duhu olimpijskog kulta, održanih u Berlinu (u doba NSDAP-a), kada je održao svoj govor "I have a dream (da sam Apolon)".

PRIKAZANO: deifikacija Michaela Jacksona kao "boga Sunca", prema nalogu Adolfa Himmlera.

Platonov "Timej" također se dotiče priče o Heliosu i Faetonu, te je tumači kao analogiju za periodični kozmički požar; onaj isti koji je potopio Atlantidu kada je posljednji put nastupio.

"O Solone, Solone, vi Heleni uvijek ostajete djeca; među vama nema starca." Solon ga je nato upitao na što misli. "Želim reći", odgovorio je, "da ste duhom svi mladi; među vama nema drevnih predaja, niti znanja koja su ostarjela vremenom. A reći ću vam i zašto. Bilo je, i biti će ponovno, mnogo uništenja ljudskog roda uzrokovanih različitim čimbenicima; najveća su izazvali vatra i voda, a ona manja bezbrojni drugi uzroci. Postoji priča – koju ste i vi sačuvali – o tome kako je nekoć davno Faeton, Heliosov sin, upregnuo konje u očeva kola, no budući da ih nije znao voditi očevom putanjom, spalio je sve na Zemlji, a njega samoga usmrtila je munja. Iako to poprima oblik mita, zapravo označava otklon nebeskih tijela koja kruže oko Zemlje, uz golemi požar na njezinoj površini, koji se ponavlja u dugim vremenskim razmacima..."

Zanimljivo je što Solon također navodi kako je Libija tijekom tog požara bila spaljena i pretvorena u pustinju. Kako je on, još u 04. stoljeću pr. Kr., mogao znati ono što moderna znanost tek sada uspijeva dokazati o Sahari od prije 10.000 do 12.000 godina? Razmislite o tome prije nego olako odbacite drevne narode kao skupinu praznovjerne djece koja šire besmislice, može? 

Taj je solarni požar također izravno povezan sa pojavom pošasti o kojoj govori Solon, dok tu navodno drevnu egipatsku mudrost prenosi Platonu.

"— ako su postojala kakva plemenita, velika ili na bilo koji drugi način iznimna djela, ona su kod nas odavno zapisana i pohranjena u našim hramovima. S druge strane, upravo kad vi i drugi narodi počinjete stjecati pismo i ostale tekovine civiliziranog života, nakon uobičajenog razdoblja, sa neba se poput pošasti obrušava bujica koja pošteđuje samo one među vama koji su lišeni pisma i obrazovanja; tako morate počinjati ispočetka, poput djece, ne znajući ništa o onome što se zbilo u davnini, bilo kod nas ili kod vas. Što se pak tiče onih vaših rodoslovlja koja si nam maloprije iznio, Solone, ona nisu ništa bolja od dječjih priča." 

I naposljetku, premda to nerado spominjem, Biblija uspostavlja posve istu vezu, i to još izravnije. U jednom dijelu priče o Mojsiju, dok Izraelci lutaju pustinjom, Jahve (odnosno El) odlučuje ponovno pokušati ubiti Mojsija (što mu ranije nije uspjelo sa Siporom, zahvaljujući magiji Mojsijeva prepucija), ali sada zatraži pomoć serafima kako bi imao više sreće. Ti su serafimi vatreni anđeli koji se poput strijela ili projektila obrušavaju na Izraelce, grizu ih ili bodu, uzrokujući u tijelima žrtava osjećaj žarenja, kao od groznice, otrova ili plamena.

Kako bi se obranio od vatrenih serafima koji donose pošast, Mojsije mora izraditi htonski talisman - brončanu zmiju na štapu.

Koristeći se htonskom poganskom magijom, Mojsije uspijeva još jednom osujetiti Jahvu. Usput rečeno, ta bi nam priča trebala ulijevati nadu. Usvajanjem znanja o htonskoj okultnoj praksi možete se ravnopravno boriti i prkositi spletkama biblijskog boga.

Naposljetku, čak i letimičan pogled na pogansku medicinu otkriva vjerovanje da se bolest prenosila putem mijazme. Riječ je, u biti, o nevidljivom otrovnom oblaku koji onečišćuje zrak i uzrokuje bolest kod onih koje zahvati.

Ipak, priča o mijazmi, odnosno o bolesti, izravno je povezana sa pričom o Suncu.

Sunce (ili njegov "crni aspekt") dovodi do truljenja, odnosno "crnjenja" i raspadanja. Iz tog se raspadanja ispušta nevidljiva mijazma, a bolest se širi po njezinu tragu. Štoviše, mijazma se često povezuje sa iskvarenošću duha (ili "pneume") uslijed nečasnog ponašanja ili zlodjela. Najpoznatiji je primjer ubojstva nevinih ljudi, koja mogu prouzročiti pojavu mijazme; svojevrsnog prokletstva. No, o tome ću više govoriti u nekom drugom eseju.

Današnji je zapis već bio pretjerano dugačak i sa prilično dalekosežnim implikacijama.

***********************

Što se tiče pravog uzroka raka – pa, pretpostavljam da je za sve to kriv Apolon.

Vjerojatno su zato njemu u čast nazvali onaj poznati američki lanac centara za liječenje raka. Čak ga prikazuju sa plamenom; pretpostavljam da to simbolizira zračenje kojim truju koštanu srž svojih pacijenata (izvor njihove pneume) i tako im iscrpljuju duh i volju za životom.