Iranski Simorgh

Simbol Simorgha stoji među najtrajnijim i najzagonetnijim slikama koje su sačuvane u mitološkom pamćenju iranske civilizacije. Ono što se na prvi pogled čini kao fantastično stvorenje iz epske poezije, nakon detaljnijeg ispitivanja otkriva simboličku lozu koja se proteže do najdubljih slojeva indoiranske kozmologije. Ispod srednjovjekovnih književnih elaboracija Ferdowsija i Attara leži arhaični lik avestanskog mərəγō saēnōa, Ptice Saene, čija je mitska funkcija neodvojiva od strukture samog iranskog kozmosa. Smještena na Drvetu svih sjemenki, usred kozmičkog mora, ova iskonska ptica posreduje između neba, zemlje, i životvornih voda koje održavaju svijet, sudjelujući u održavanju ashe, kozmičkog poretka koji je uspostavio Ahura Mazda. U ovom najranijem sloju, Simorgh nije samo mitska životinja, već simbol generativne inteligencije koja održava život, distribuira iscjeliteljsku moć i čuva ravnotežu stvaranja.

Kako se iranska civilizacija razvijala, značenje ovog simbola prolazilo je kroz uzastopne transformacije, čuvajući pritom temeljnu metafizičku jezgru. U sasanidskoj ikonografiji, Simorgh se pojavio kao Sēnmurw, carski amblem povezan sa prosperitetom, zaštitom i kraljevskim bogatstvom. Unutar epskog svijeta Ferdowsijevog 'Shāhnāmeha', ptica preuzima intimniju i inicijacijsku ulogu: postaje čuvarica herojske loze Zala i Rostama, prenoseći iskonsko znanje koje je prethodilo institucijama kraljevstva i svećeništva. Odgojen u gnijezdu Simorgha, na planini Alborz, Zal postaje nositelj arhaične gnoze koja povezuje iranskog junaka sa skrivenom inteligencijom same prirode. Kroz epsku naraciju, Simorgh čuva sjećanje na stariji, šamanskiji sloj, iranske duhovnosti gdje junak djeluje kao posrednik između ljudskog svijeta i kozmičkog poretka.

Simbol doživljava svoju najradikalniju filozofsku metamorfozu u mističnoj poeziji Farida ud-Din Attara. U "Sjednici ptica" (Manṭiq al-Ṭayr), Simorgh prestaje biti samo mitsko stvorenje, ili epski čuvar, i umjesto toga postaje središnja šifra metafizičke drame,  koja se tiče same prirode svijesti. Poznato otkriće kako Simorgh nije ništa drugo nego kolektivno jedinstvo 30 ptica, koje stižu na njegov dvor, pretvara drevnu iransku pticu kozmičkog reda u duboku alegoriju emergentne samoostvarenosti. Ono što je započelo kao kozmološki posrednik između neba i zemlje postaje, u Attarovim rukama, simbol višeg jedinstva, koje nastaje kada se fragmentirani identiteti preobraze u kolektivno buđenje.

Simbol Simorgha predstavlja kontinuiranu nit, koja se proteže kroz cijelu povijest iranske misli, razvija se od kozmološke inteligencije u Avestu, do inicijativnog čuvara herojske mudrosti u Shahnāmehu, i konačno do metafizičkog principa emergentnog jedinstva u Attarovoj mističnoj filozofiji. Ono što se pojavljuje u ovim tradicijama je razvoj jedne simbolične ideje: intuicije da je sam kozmos oživljen inteligencijom koja posreduje između mnoštva i jednog, između prirode i svijesti, između sudbine pojedinca i poretka cjeline. Gledano u tom svjetlu, Simorgh je daleko više samo od relikvije perzijskog folklora. To je jedan od središnjih arhetipskih simbola iranske civilizacije - živa slika skrivenog poretka koji povezuje kozmičke, herojske i mistične dimenzije iranske mašte.

Predlažem da zastava obnovljenog Irana prikazuje Simorgha sa duginim perjem. Umjesto ideoloških obilježja, koje je nametnula Islamska Republika, zastava bi trebala nositi Simorgha, kao najstariji i najdublji simbol iz iranske mašte. Ova iskonska ptica, čije podrijetlo leži u avestanskoj viziji kozmičkog poretka, i čije je sjećanje sačuvao Firdowsi u epskoj lozi Zala i Rostama, ponovno bi povezala iransku državu sa najdubljim slojevima vlastite civilizacije. Leteći u središtu nebesko plavog polja, plave boje koja također sugerira donošenje kozmičkih voda povezanih sa njom, Simorgh bi označavao obnovu civilizacijskog kontinuiteta, koji seže kroz Šahnāmeh do zoroastrijskih i mitraističkih korijena iranskog svijeta.

Ipak, Simorgh se ne smije pojaviti samo kao relikt antike. Njegovo perje treba biti prikazano u bojama duge, kao slika koja obuhvaća dublji sklad i koji povezuje mnoge etničke i kulturne skupine iranske civilizacije. Baš kao što je Attarova vizija Simorgha otkrila jedinstvo koje proizlazi iz okupljanja mnogih ptica, dugin Simorgh bi simbolizirao živo jedinstvo Perzijanaca, Kurda, Azera, Lora, Baludža, Gilaka, Mazandaranaca, i mnogih drugih zajednica, čija je povijest utkana u tkivo iranske nacije. Duga evocira poetsku invokaciju Khodaye rangin kaman koja se pojavila tijekom ustanka 'Žena, život, sloboda'. Intuicija kako  ispod prividnih podjela jezika i regije postoji dublji luk zajedničke sudbine. U središtu nebeskoplavog polja, koje simbolizira neograničene mogućnosti i otvoreni horizont, duga Simorgh bi tako utjelovila najdrevnije sjećanje i nadu u budućnost Irana - nacije čija snaga leži u harmoniji raznolikosti, poput mnogih boja koje su okupljene u blistavom letu uzdizanja.

Avestansko i pahlavijsko podrijetlo simbola Simorgha

Kako bi razumijeli izvorno značenje simbola Simorgha, moramo se odmaknuti od poetskih elaboracija srednjovjekovne perzijske književnosti, pa se vratiti najranijim dostupnim slojevima iranske religijske misli, gdje se lik pojavljuje u "Avesti", kao "mərəγō saēnō", "ptica Saēna". Filološki: riječ saēna srodna je sanskrtskoj riječi śyena, koja se u indoiranskoj tradiciji odnosi na moćnu grabljivicu, obično orao ili sokol. Jezično se, dakle, otkriva da Simorgh nije nastao kao fantastično stvorenje, već sakralizirana ptica grabljivica, koja pripada vrlo arhaičnom sloju indoiranske kozmologije. Tradicionalno se shvaćala kao ženski rod.

U avestanskim tekstovima, ptica Saēna je povezana sa nekoliko (međusobno povezanih) područja: cirkulacijom života kroz vegetaciju, distribuciju iscjeliteljske moći i kozmičko održavanje reda. Najznačajnija referenca nalazi se u Yaštu 12.17, gdje se kaže da ptica obitava na Drvetu svih sjemenki (vispō-bish, u kasnijoj pahlavijskoj interpretaciji). Drvo stoji usred kozmičkog mora, Vourukaša. Ovo drvo u sebi sadrži sjeme svih biljaka. Kada velika ptica sleti na grane, ili se sa njih uzdigne, sjeme se raspršuje u vode, te ga odakle vjetrovi i kiše raznose da bi nahranilo zemlju. Kasniji zoroastrijski kozmološki tekstovi, poput Bundahišna i Mēnōg ī Xrada, detaljno razrađuju ovu mitološku sliku: ptica Sēnmurw gnijezdi se na vrhu kozmičkog stabla; kada maše krilima, onda se sjeme svih ljekovitih i hranjivih biljaka otrese i rasprši po svijetu. Zvijezda Tištar (Sirius), povezana sa kišom i oplođujućim vodama, pomaže u distribuciji ovog sjemena, po cijelom zemaljskom carstvu.

(Napomena: u tekstovima se zaista nalazi slovo "š")

Ovaj mit smješta Simorgha na sjecište nekoliko temeljnih principa iranske kozmologije. Prvo: ptica sudjeluje u održavanju ashe, kozmičkog reda ili istine, koja strukturira svemir prema volji Ahura Mazde. Redovito širenje sjemena, kišom i vjetrom, osigurava kontinuitet života unutar stvorenog svijeta. Drugo: ptica je usko povezana sa liječenjem i medicinom. Budući Drvo svih sjemenki sadrži podrijetlo svih biljaka, uključujući i one koje se koriste u lijekovima, Simorgh zapravo postaje čuvarem medicinskog znanja. Treće: ptica stoji u posredničkom položaju između neba, kozmičkih voda i plodne zemlje. Njen položaj na vrhu svjetskog stabla označava je kao biće koje se slobodno kreće između različitih razina kozmosa.

Druga dimenzija simbola postaje vidljiva kada se ispita Simorghova veza sa xᵛarnom, blistavom slavom ili božanskom srećom, koja legitimira kraljevstvo u iranskoj političkoj teologiji. Iako su avestanski izvori fragmentirani, kasnija tumačenja ukazuju na to da se ptica Saēna povezivala sa prosperitetom, moći i davanjem božanske naklonosti. Prema iranskom mišljenju: posjedovanje xᵛarnah označava zakonitog vladara i osigurava procvat zemlje. Budući Simorgh upravlja distribucijom životvornog sjemena i plodnošću vegetacije, on postaje prirodno povezan sa prosperitetom koji prati legitimnu vladavinu.

Do sasanidskog razdoblja je ova kozmološka ptica prošla kroz izvanrednu ikonografsku transformaciju. U sasanidskoj umjetnosti se ovo stvorenje pojavljuje kao Sēnmurw, kompozitno biće, koje kombinira obilježja ptice, psa i pauna. Često ima pseću glavu, krila, bogato ukrašen rep. Ovaj hibridni oblik pojavljuje se na tekstilu, metalnim radovima i arhitektonskim ukrasima, i povezano sa kraljevskim ili aristokratskim kontekstom. Postojanost simbola, u sasanidskoj carskoj simbolici, sugerira kako je postao simbol zaštite, obilja i kraljevske sreće. Unatoč vizualnoj metamorfozi stvorenja, temeljna simbolika ostala je dosljedna prema starijem kozmološkom značenju: Senmurw je predstavljao zaštitnku silu, povezanu sa plodnošću, prosperitetom i kozmičkim redom.

Simorgh u Ferdowsijevoj "Shâhnâmeh" (Šahname)

Simorgh koji se pojavljuje u 'Šahnamehu', Abu al-Kasima Firdowsija, nije samo mitsko stvorenje smješteno na rubu iranske epske mašte. To je preživjeli fragment daleko starije kozmologije, ostatak arhaičnog iranskog svjetonazora, gdje granica između ljudskog, prirodnog i božanskog još nije bila očvrsnula u krute metafizičke pregrade kasnije teologije. U rukama Firdowsija, Simorgh postaje čuvarom loze; one koja unutar epskog sjećanja Irana čuva neku vrstu iskonske mudrosti i prethodi povijesnim kraljevstvima i dinastijama koje Šahnameh kroničari. Ta loza je kuća Zala i Rostama.

Simorgh ulazi u epsku naraciju kroz izvanredno rođenje Zala, albino sina ratnika Sama. Budući se dijete rađa sa kosom bijelom poput snijega, Sam tumači predznak kao znak demonske pokvarenosti, te ostavlja dojenče na planini Alborz. Tamo, na vrhu kozmičke planine, koja je već imala sveto značenje u iranskom mitu, Simorgh otkriva dijete i odgaja ga u svom gnijezdu; time postaje magična majka Zala. Ova epizoda nije samo sentimentalna priča o čudesnom posvojenju. Kodira inicijacijski obrazac, koji je prepoznatljiv u mnogim arhaičnim tradicijama: junaka kojega obično društvo odbacuje, njeguje stvorenje ili sila koja pripada iskonskoj divljini.

U iranskoj mitskoj geografiji, planina Alborz nije samo fizička lokacija, već je simbolično axis mundi; mjesto gdje se sijeku nebo i zemlja. Činjenica što Zala tamo odgaja Simorgh sugerira kako on prolazi oblik inicijacije koji je izvan granica ljudske civilizacije. Ne obrazuju ga kraljevi ili svećenici, nego biće koje pripada dubokom mitološkom sloju iranske svijesti. Simorgh tako funkcionira kao prijenosnik oblika znanja koje je starije od kraljevskih dvorova ili hramova povijesnog Irana. Ono što Zal prima u gnijezdu Simorgha nije ništa manje od nasljeđa magične tradicije.

Kada se Zal konačno vrati u ljudski svijet, sa sobom prenosi znak te inicijacije, pero Simorgha. Ovo pero nije samo talisman. To je kanal između svjetova. Kada god ga Zal spali, Simorgh se pojavljuje i prenosi znanje koje nijedan ljudski iscjelitelj ili mudrac ne bi mogao pružiti. Simorgh je taj koji Zala upućuje u kirurški postupak, i time omogućuje njegovoj supruzi Rudabeh da preživi rođenje sina Rostama. Operacija opisana u epu, tj. ono što moderni čitatelji često nazivaju prvim književnim opisom carskog reza, razotkriva Simorgha kao majstora medicinskog znanja. Dakle, ptica nije samo mitsko biće, nego je nositelj znanstvene ili magične tehnologije, koja je izvan uobičajenih mogućnosti ljudske kulture. To se povezuje sa iranskom ogromnom snagom u znanosti, općenito; posebno u medicinskoj znanosti u razdoblju od 900. do 1100. godine.

Ovaj motiv se ponavlja kroz cijeli ep. Kada god se Zalova loza suoči sa krizom, koja nadilazi granice ljudske vještine, Simorgh intervenira. Tijekom Rostamovih bitaka sa monstruoznim protivnicima, ptica pruža savjet koji mu omogućuje prevladati sile,  koje se inače čine nepobjedivima. Simorgh tako djeluje kao čuvarska inteligencija i bdije nad određenom krvnom lozom. Kuća Zal označena je kao obitelj koja posjeduje pristup dimenziji znanja koja je bila nedostupna običnim smrtnicima.

Dublji značaj ovog odnosa postaje očit kada razmotrimo ulogu Rostama u epskoj naraciji. Rostam nije samo prvak Irana, u političkom smislu. On predstavlja vrstu herojske svijesti koja djelomično stoji izvan struktura kraljevske vlasti. Dok kraljevi iz  Šahnāmeha često podlegnu aroganciji, zabludi ili tiraniji - Rostam ostaje figura sirove, elementarne moći, ukorijenjene u arhaičnom sloju iranskog mita. Njegov autoritet ne proizlazi iz prijestolja, već iz iskonskih sila samog iranskog krajolika.

Simorgh je izvor tog autoriteta. Uzdižući Zala i vodeći Rostama, ptica uspostavlja lozu koja je usklađena sa dubljim kozmičkim poretkom i leži u osnovi iranske civilizacije. Ovaj red odgovara zoroastrijskom konceptu ashe: istine ili harmonije utkane u strukturu stvarnosti. Simorgh utjelovljuje ovu harmoniju kao živu inteligenciju i izravno sudjeluje u odvijanju drame. 

U tom smislu, odnos između Simorgha i obitelji Zal može se shvatiti kao očuvanje arhaične iranske magične tradicije, koja je mitraistička ili čak proto-mitraistička. Prije kodifikacije zoroastrijske teologije i birokratskog aparata carstva, iranska religija je bila daleko više šamanskog karaktera. Vjerovalo se da figure koje su živjele na marginama društva (vidioci, lutalice i inicijati)  komuniciraju sa skrivenim moćima prirode. Simorgh predstavlja jednu od tih moći. Odgoj Zala u njegovom gnijezdu sugerira kako ovaj postaje svojevrsni posrednik između ljudskog i kozmičkog carstva.

Pero koje Zal nosi sa sobom je simbol ove posredničke uloge. Omogućuje mu prizvati Simorgha, ali ga također označava kao nekoga tko pripada dvama svijetovima odjednom. On je iranski princ i dijete iskonske divljine. Ovaj dvostruki identitet se poslije prenosi na Rostama, koji nasljeđuje ne samo Zalovu herojsku snagu, već i suptilno vodstvo Simorghove mudrosti.

Moglo bi se reći da Simorgh predstavlja sjećanje na izgubljenu iransku gnozu, ugrađeno u epsku tradiciju. Ferdowsi, koji je pisao u islamskom razdoblju, u svojoj pjesmi čuva fragmente mitološkog svjetonazora, koji se proteže do Aveste i dalje. Simorgh je ostatak tog svjetonazora kao biće koje premošćuje jaz između mita i metafizike, između prirode i inteligencije.

Ako pažljivo pogledamo simboličku strukturu epa, Simorgh stoji na sjecištu nekoliko dimenzija iranske misli. On je istovremeno stvorenje planina i manifestacija kozmičkog reda. Djeluje kao iscjelitelj, prorok i čuvar. Najvažnije je što je inicijator herojske loze, koja prenosi oblik znanja previše opasan ili previše svet da bi se povjerio običnim institucijama moći.

Kroz likove Zala i Rostama, ovo znanje se utjelovljuje u povijesti Irana. Junaci koji brane iranski svijet od kaosa i invazije nisu samo ratnici. Oni su žive posude drevnog saveza između čovječanstva i skrivene inteligencije kozmosa.

Simorgh stoga predstavlja više od mitološke zanimljivosti unutar Šahnāmeha. To je simbol iskonskog saveza između iranskog junaka i dubljih sila svemira. Uzdižući Zala i vodeći Rostama, ptica osigurava da loza najvećih iranskih prvaka ostane povezana sa ovim kozmičkim izvorom mudrosti. Ona je nevidljivi zaštitnik magične tradicije koja teče poput skrivene struje ispod epske povijesti iranskog svijeta.

Očuvanjem ovog simbola unutar Šahnāmeha, Ferdowsi osigurava da sjećanje na tradiciju preživi i dugo nakon što carstva i dinastije povijesnog Irana postanu prah. Simorgh ostaje vrh iranske mašte, podsjetnik kako iza vidljivog svijeta kraljeva i bitaka postoji i dublji red. Red koji je dostupan samo onima koji su, poput Zala i Rostama, bili dotaknuti krilima iskonske ptice.

Attarova mistična sufijska adaptacija Simorgha

Simorgh iz Farid ud-Din Attarove "Konferencije ptica" (Manṭiq al-Ṭayr) nije samo mitska ptica, na granama iranske legende. To je aksijalni simbol oko kojeg se odvija cijela metafizička drama. Attarova pjesma, napisana u 12. stoljeću, navodno je sufijska alegorija o putovanju duše prema Bogu. Pa ipak, ispod mističnih pobožnosti koje su kasniji tumači naglašavali, leži nešto drevnije i izrazitije iransko - vizionarska reaktivacija iskonskog simbola Simorgha, kozmičke ptice, koja je već proganjala mitsku maštu Aveste i epski svijet Firdowsijevog Shahnameha. U Attarovim rukama, ova ptica postaje šifra za metafizičko otkrivenje o prirodi individualnosti, suverenosti, i strukturi same stvarnosti.

Konferencija ptica započinje parlamentom ptica, od kojih svaka predstavlja vrstu ljudske svijesti. Okupljaju se u potrazi za vladarom koji ih može ujediniti. Pupavac (Attarov odabrani glasnik mudrosti) izjavljuje da je njihov pravi vladar Simorgh. Ptice stoga moraju poduzeti opasno putovanje kroz sedam dolina da bi stigle do prebivališta ovog skrivenog vladara. Ono što se nakon toga odvija nije samo moralna basna o ustrajnosti ili vjeri. Cijela pripovijest postavlja filozofski eksperiment koji se tiče transformacije subjektivnosti. Svaka dolina uklanja jedan sloj iluzije: povezanost, znanje kao puko konceptualno posjedovanje, sam identitet. Ptice ne putuju samo kroz prostor; one prolaze kroz progresivno uništavanje struktura, koje ih definiraju kao zasebna bića.

Ovdje susrećemo radikalnu briljantnost Attarove simbolike. Simorgh nije izravno prikazan u većem dijelom pjesme. Ovo je  odsutno središte, gravitacijska točka oko koje se vrti cijeli narativ. Ptice projiciraju svoje nade, strahove i fantazije na ovog nevidljivog vladara. Neki ga zamišljaju kao tiranina koji će im suditi; drugi zamišljaju transcendentno božanstvo izvan sveg mogućeg shvaćanja. Dakle, Simorgh funkcionira kao ogledalo psiholoških i metafizičkih očekivanja, koja tragatelji donose sa sobom. Ono što oni istinski traže, iako to još ne shvaćaju, jest temelj njihovog vlastitog bića.

Kada preživjele ptice konačno stignu do dvora Simorgha, nakon napornog prolaska kroz sedam dolina, otkrivenje koje ih dočekuje je jedna od najelegantnijih metafizičkih gesti u svjetskoj književnosti. Samo trideset ptica stiže na kraj putovanja. Kada ugledaju Simorgha, otkrivaju da samo ime, "si morgh" (na perzijskom) znači upravo "trideset ptica". Kralj kojeg su tražili nije nitko drugi nego njihova vlastita kolektivna stvarnost. Božanski vladar otkriva se kao novonastalo jedinstvo samih tragatelja.

Ovaj se trenutak često tumači, u čisto mističnim terminima, kao izjava sufijske doktrine jedinstva, ali njegovo filozofsko značenje daleko je bogatije. Attar artikulira koncepciju stvarnosti gdje transcendentno nije vanjski entitet, već koherencija višeg reda, koja proizlazi iz transformacije i integracije individualne svijesti. Simorgh nije jednostavno i samo Bog. To je pojavni oblik probuđenog bića, koji se pojavljuje kada se fragmentirani identiteti preobraze u više jedinstvo.

Iranska mitološka pozadina Simorgha dodatno produbljuje ovu simboliku. Kao što smo vidjeli, u 'Šahnameu', Simorgh je stvorenje neizmjerne mudrosti, prebiva na planini Alborz, i intervenira u ključnim trenucima epske povijesti Irana. Uzdiže albino junaka Zala i kasnije pomaže Rostamu svojim proročanskim znanjem. Ptica tako funkcionira kao čuvar civilizacije, posrednik između ljudskog svijeta i kozmičkog poretka. Attar pretvara ovu mitsku figuru u metafizički princip: Simorgh postaje simbol skrivenog suvereniteta koji leži u osnovi mnoštva bića.

U tom smislu, Simorgh također utjelovljuje izrazito iransku koncepciju kraljevstva. Ptice započinju svoje putovanje u potrazi za šahom, kraljem, koji može unijeti red u njihovu kaotičnu skupštinu. Međutim, ono što otkrivaju jest da se pravi suverenitet ne nameće odozgo. On proizlazi iz samotransformacije same zajednice. Simorgh je monarh u nastajanju, pojavljuje se kada ptice prevladaju svoje sitne tjeskobe i shvate svoje dublje jedinstvo. Attarova alegorija tako odražava drevnu iransku intuiciju, prem kojoj legitimni suverenitet nije samo politički autoritet, već manifestacija kozmičkog reda (ashe) unutar ljudskog svijeta.

Struktura sedam dolina dodatno pojačava filozofsku arhitekturu. Svaka dolina odgovara demontaži iluzija, koje održavaju običan identitet. U Dolini potrage, tragalac napušta samozadovoljstvo. U Dolini ljubavi, racionalni proračun se urušava pod intenzitetom želje za apsolutnim. U Dolini znanja, intelekt otkriva granice vlastitih kategorija. Dok ptice stignu do Doline jedinstva i Doline zbunjenosti, razlika između subjekta i objekta počinje se rastvarati. Ono što na kraju preostaje jest svijest lišena svojih uobičajenih granica, sposobna prepoznati sebe u ogledalu Simorgha.

Attarovo remek-djelo uprizoruje duboku meditaciju o odnosu individualnosti i totaliteta. Ptice se ne gube u Simorghu, u smislu uništenja u praznini. Umjesto toga, one otkrivaju da je njihova individualnost oduvijek bila fragment veće stvarnosti, koja može postati vidljiva tek kada se fragmenti dovedu u međusobni odnos. Simorgh je, stoga, i odredište putovanja i latentna istina koja je bila prisutna od početka.

Gledano iz ove perspektive: pjesma anticipira filozofske ideje, koje neće biti artikulirane u sustavnom obliku, sve do slijedećeg stoljeća. Simorgh funkcionira kao ono što bi Hegel nazvao Apsolutnim Duhom: spoznaja kako je krajnja stvarnost svijesti samoprepoznavanje cjeline kroz njene dijelove. Pa ipak, Attar izražava taj uvid, ne kroz apstraktnu dijalektiku, nego kroz slike mita i hodočašća. Putovanje ptica dramatizira trud kroz koju svijest dolazi do prepoznavanja vlastitog temelja.

Istovremeno, Simorgh ostaje poetski simbol. Nije samo filozofski koncept prerušen u pticu. Zadržava numinozni oreol mitskog stvorenja, koje lebdi iznad iranskog krajolika. Simorgh istovremeno pripada područjima epa, misticizma i metafizike. Upravo ta polivalentnost omogućuje Attaru sažeti cijelu kozmologiju u sliku jednog jedinog stvorenja.

U konačnici, Simorgh predstavlja otkrivenje kako se najviši suverenitet ne nalazi izvan tragatelja. Božanski monarh, kojega ptice progone preko pustinja i planina, viši je oblik njihovog vlastitog kolektivnog bića. Otkrivajući to, nadilaze iluziju da sveto leži negdje iza horizonta svijeta. Sveto je pojavno jedinstvo same probuđene svijesti.

Attarova pjesma stoga stoji kao jedna od najdubljih simboličkih artikulacija iranske metafizičke mašte. Simorgh nije samo ptica, niti je samo metafora za Boga. To je slika istine koja leži u srži ljudskog stanja: krajnja stvarnost koju tražimo je implicitno prisutna u nama, čeka mukotrpno putovanje transformacije, nakon kojeg se konačno može razotkriti.

Zaključak: Prijedlog za novu zastavu

Postavljanje Simorgha u središte iranske zastave ispreplelo bi nekoliko slojeva civilizacijskog pamćenja. Sama ptica se proteže do najstarijih zoroastrijskih i mitraističkih slojeva iranske duhovnosti, gdje posreduje između neba, vode i zemlje. Festival Tirgan, gdje Iranci vežu dugine trake oko zapešća i mole se Siriusu za kišu - evocira nebesku moć Tira, koja oslobađa kozmičke vode, i  kroz koje se život širi zemljom. Duga, rangin kaman, pojavljuje se kao svjetleći most između tih sila, simbol sklada koji proizlazi iz mnoštva. U tom svjetlu, poetska fraza "Khodaye rangin kaman", ili "bog duge", ima izrazito iranski odjek. Evocira univerzalnu sliku jedinstva u raznolikosti, kao i drevnu kozmologiju, gdje kiše Tira raznose sjeme, koje je Simorgh rasipao po živom svijetu. Duga je trenutak kada ti procesi postaju vidljivi ljudskim očima: luk boja, koji otkriva skriveni sklad iza prirodnog poretka.

Pod takvom zastavom, Simorgh ne bi predstavljao samo mitsko biće iz epske poezije. Evocirao bi cijelu kozmološku viziju koja je nekoć animirala iransku civilizaciju: osjećaj da život procvjeta kada različiti elementi dođu u ravnotežu. Baš kao što duga okuplja mnoge boje u jedan luk svjetlosti, tako iranska nacija okuplja mnoge ljude u zajedničku civilizacijsku sudbinu. Perzijanci, Kurdi, Azeri, Tati i Talyshi, Lori, Baludži, Gilaki, Mazandarani, Turkomani, Arapi i drugi, nisu samo fragmenti slomljene cjeline koja ide prema uništenju; oni su mnoge boje jednog spektra, koje se uzdižu da bi prkosile gravitaciji.

Simorgh koji se uzdiže bi stoga izrazio istinu koja je već kodirana u najdubljim slojevima iranskog mita. Sjeme života, koje je rasula kozmička ptica se prenosi preko zemlje kišama Tira, te iz tog sjedinjenja nastaje cvjetajuća raznolikost svijeta. Nacija koja pamti ovu simboliku bi shvatila kako njena snaga leži upravo u skladu njenih razlika. Pod krilima Simorgha, kao i ispod blistavog luka duge, Iran bi mogao ponovno otkriti drevni savez između jedinstva kozmosa i raznolikosti života. Ono što je oduvijek definiralo njegovu civilizaciju i moglo se nastaviti širiti; ne samo u otvoreni zemaljski horizont, već možda i u kozmički.