Tekst onoga koji je zabranjen

https://www.amazon.com/dp/B0CQR71WN3

"Dok se Amerika raspada..." zaranja duboko u labirint korupcije i legalizirane krađe, razotkrivajući kako državno odobrena propaganda prikriva i podržava sustavni kriminal, istovremeno otkrivajući potiskivanje neslaganja i eroziju (čak i ubijanje) Prvog amandmana.

AUTOR knjige i teksta koji donosim u nastavku zove se TRYGVE E. WIGHDAL. Objavljuje na substacku - većinom pod paywallom (onda znate što to znači), jer mu i substack skida posjetitelje i upozorava na "neprimjereni sadržaj" (onda zacrne uvod). Ja sam nabasala na njega lutajući uokolo - jako me u zadnje vrijeme zanimaju tekstovi koji govore o "cancel culture", posebno o vrlo čitanim autorima, koji valjda nisu dovoljno inkluzivni i koje nazivaju raznim imenima (npr. rasist) i čije knjige i radovi postaju neprihvatljivi za izdavače. Dakle, nema više dobrih pisaca. Sve su više i više izopćeni i zabranjeni. Zato ovaj tekst danas ovdje - kao upozorenje, ali i podsjećanje na okrutnu stvarnost u kojoj živimo. Također, iz internetskih arhiva, ali još i više sa portala se uklanjaju tekstovi i znanstveni radovi koji ne slijede agendu 2030. Znanje je OUT, debilana je IN. Uživajte u tekstu. Pozdrav.

https://trygvewighdal.substack.com/

STRAH i UGRIZI Woke Amerike

Novogovor pustoši Amerikom, ne samo da zanemaruje stvarnost, već svodi diskurs na pandemonij ideološkog brbljanja, lišenog samoprijezira. Ovo je ljubavno pismo palom jeziku.

Sljedeći esej - i njegova jedinstveno oblikovana proza - nadahnut je divnom dušom, pluviofilskom sestrom tajanstvene nepoznate osobe i njezinim mužem matematičarem, i kao takav, usuđujem se reći, zaslužuje oprost.

Propovijed na gori predstavlja promjenu perspektive, preokret sudbine i transcendentnu epifaniju. Smrdljivci i zli bezobraznici posjeduju svijet, ali hoće li krotki biti uistinu blagoslovljeni, i naslijediti ga?

 - Ne ako raskošne riječi s maslacem uvenu i umru na TikTokovim prozirnim oltarima umiljatih mliječnih sapuna, koji štuju slabost i žrtvu vide kao jedini način pravednog, revolucionarnog života;

 - Ne kad bi se značenje riječi prestalo odvažno uzdizati i završilo utopljeno u besmislenom ideološkom Bedlamu;

 - Ne ako otpustimo otvore i dopustimo šmrkavim malim potomcima izmišljenih probuđenih obitelji, koji su i sami bez rase, da brbljaju o biološkim roditeljima 1 i 2 koji će vladati svijetom;

 - Ne ako nastavimo dopuštati — čitaj: glasovanje — sibaritskim, gmazovskim ljigavcima na pozicijama moći s kojih bi nastavili klati jezik i daleke zemlje podjednako;

 - Ne ako dopustimo da današnja poplava nepovezane nepovezanosti ne dovede do ničega osim mentalne bolesti i potpunog društvenog kolapsa sličnog sranju u vagonu njujorške podzemne željeznice.

Inače, možemo žalosno – sa sramom koji bi nas nadživio – navući crnu traku oko ruke i žaliti nad svijetom koji smo pustili da bude uništen dopuštajući da se značenje svede na PR slastice najodvratnijeg smeća koje se može zamisliti, na zalogaje gnojne balege i mrvice duševnog gnoja.

Zato te molim, prati me, čitatelju, saslušaj me, čuj istinu. Smiješite li se u nevjerici, umorni i cinični? Ali, tko god ti je rekao da na svijetu ne postoji istina, trostruki je prokleti lažac koji zaslužuje biti javno rastavljen, njegovi podmukli ostaci spaljeni u pepeo, njegovi napušteni ostaci odneseni na ušće rijeke Yangtze u Istočnom kineskom moru i raspršeni u moru. Zbog sigurnosnih mjera treba isušiti moćnu rijeku i u njeno korito posijati sjeme zaborava, namijenjeno onima koji su izgubili vjeru i razum za život. Ali ti, moj voljeni čitatelju, pronaći ćeš to na tim istinitim stranicama - istinu(e) o svijetu u kojem živiš.

   Niz Woke Zečju rupu

Sada, ako "vidite nešto, recite nešto," i otrčite u svoj određeni kut na propisanih pet minuta mržnje prema... ispunite praznine... i nastavite vrištati iz sveg glasa kako "crni životi su važni" i kako "ako nisi s nama, protiv nas si." Skočite na svog visokog konja i mahnite prstom govoreći kako planirate hrabro "rastaviti kulturu nadmoći bijele rase u učionicama matematike, vidljivim toksičnim karakteristikama kulture nadmoći bijele rase, stvaranjem Kulturno održivog matematičkog prostora i etnomatematike" i reći svijetu, jednako glasno i koliko god odvratno možete, kako "muškarci mogu imati menstruaciju", kako četverogodišnjaci “mogu” “odabrati” svoj spol i recite nam kako “krvareće osobe” nisu samo žene, nego su i žene... Isuse, ne mogu nastaviti s nabrajanjem ovih pakleno okrutnih neologizama koji su zakrčili pustu američku močvaru i preplavili naše živote groznim blatom koje truje naš kolektivni um. Kvragu s njima.

Otrovna predodžba da su, da parafraziramo blogera Riverboata iz Hustona, neuki fanatici dugine kose i zglobova, koji mašu prstima, iznenada obdareni sokratovskom mudrošću i trebamo se pokloniti pred njihovim grotesknim gretaškim brbljanjem, dok vrište na svoje učitelje - Srednjoškolski kreteni sa štipanjem, pokazivanjem donjeg rublja i bljeskanjem prstima na predahu od pljačke WalMarta zaslužuju poštovanje zbog svog statusa siromašnih, potlačenih žrtava takve reklamiraju administratori i drugi koji bi trebali znati bolje.

Ta ideologija je potpuno suluda. Njihova ideološka droga je otrovna poput fentanila.

   REVOLUCIJA

Ja bih osobno više volio vile i giljotinu za kabalu na vlasti [još više za njihove cikaste ulizivačke lizaljke], ili besmrtnim riječima pjesnika koji je proveo 12 godina u komunističkom zatvoru - metak, puška, zid, i čelo — ali ovo je više zamišljen, metafizički esej, nego poticanje na nasilje u svijetu u kojem svaki hobbledehoy mumpsimus može "promijeniti" svoj spol po želji i grditi nas — vrišteći "nasilje" ili čak "genocid" u naša lica — ako se ne povinujemo njihovim besmislenim dnevnim promjenama zamjenica, kako se to ne bi smatralo "zločinom" u mentalnom panoptikumu budnosti.

Pa da vidimo što su oni pametniji od mene imali za reći, nažalost, u samom vrtlogu močvare bez kraja, koja potiče predugo hodanje na prstima oko psihopatskih ludaka.

“Bez globalne revolucije u sferi ljudske svijesti ništa se neće promijeniti nabolje u sferi našeg ljudskog bića i katastrofe prema kojoj ovaj svijet ide – bilo da je riječ o ekološkoj, socijalnoj, demografskoj ili općem slomu civilizacija — bit će neizbježna.”

(Václav Havel, češki predsjednik - obraćajući se na zajedničkoj sjednici Kongresa SAD-a u Washingtonu, D.C. 21. veljače 1990.)

Podnaslov ovog eseja je "Novogovor pustoši Amerikom, ne samo zanemarujući stvarnost, već svodeći diskurs na dekadentni pandemonij samoprijezirajućeg ideološkog brbljanja lišenog značenja"—ali ne moramo ići tako daleko kao što je Havel sugerirao i buniti se iz sfera ljudske svijesti.

Umjesto toga, možemo jednostavno gledati oko sebe kao ljudska bića i družiti se s našim suputnicima, ne oslanjajući se na jebene Google ili Apple karte koje vas prate i, još gore, izoliraju vas od istinskih ljudskih osmijeha i interakcija. Možemo pitati drugu osobu za upute i prihvatiti priliku da uđemo u knjižnicu, jedno od mnogih čuda ljudskog dostojanstva i domišljatosti koja se nalaze diljem svijeta.

Pogledajte samo te veličanstvene primjere našeg zajedničkog nasljeđa.

Strahovská Knihovna, Prague, Czech Republic

The Library of Trinity College Dublin, Ireland

Što se mene tiče, s nepunih 46 godina sam preko noći postao beskućnik. I tako, u mom prvom koraku prema veličanstvenom uskrsnuću, koje će na kraju dovesti do još jednog veličanstvenog neuspjeha, ušao sam u zgradu Stephena A. Schwarzmana, povijesnu znamenitost New Yorka smještenu na uglu Pete avenije i 42. ulice—poznatiju kao njujorška javna knjižnica. Tamo sam šutke sjedio u strahu.

Unutar tih knjiga nalazi se ne samo ogromno znanje o čovječanstvu, već i srž svakog udaha genija, svakog gutljaja apsinta koji su popili ludi pjesnici, svake suze prolivene ožalošćene majke, svakog odvažnog otkrića srednjovjekovnih alkemičara, svakog angažiranog diskursa drevnih filozofa, svaka strastvena revolucionarna dijatriba, svaka srednjovjekovna zaštita nadriliječnika od vještica i svaka od onih grandioznih životnih opera, također poznatih kao Rat i mir, Avanture Huckleberry Finna, Zločin i kazna, i mnoge druge. Uzeo sam biografiju Alberta Einsteina u ruke i gotovo zaplakao - taj čovjek predstavlja isto čovječanstvo kojeg sam i ja dio, a onda sam pročitao hipotezu o svemiru jednog elektrona Richarda Feynmana, koji je postulirao kako u svemiru postoji samo jedan elektron, koji se širi kroz prostor i vrijeme na takav način da se pojavljuju na više mjesta istovremeno, i nasmijao se. Ludi geniji stvorili su nas i naš svijet. Krišom sam pogledavao oko sebe dok sam milovao stranice Majstora i Margarite, jer nisam želio ispasti lud i da me odvedu, dok sam se osjećao silno ljut usred te veličine.

Kako se tada jadno osjećala moja novopronađena bijeda, te kako mi se danas čini krajnje smiješnom ta Woke ideologija, koja nam svima želi nametnuti bijedu.

The New York Public Library

Taj dan nije bio prvi put da mi je raskošna knjižničarka po imenu Caitlin Brennan (ona stalno sanja o jednookom švaleru koji se bori protiv sabljozubih tigrova, ali ovo je još jedna priča najbolje opisana u romanu Lorenza Bladuzzija: Desiderio Robotica) predala u ruke stari alkemijski rukopis. Ovaj put bio je to Amfiteatar vječne mudrosti Heinricha Khunratha, a knjiga, koja datira iz 1595. godine poslije Krista, natjerala me da zaplačem od čiste radosti, jer nisam bio obična propalica nego sam, kao čovjek, pripadao očaravajućem svijet čuda.

Ono što je preostalo je dugotrajna samoća, ali u njoj i tračak nade.

Robert Pirosh bio je američki filmski i televizijski scenarist i redatelj, najpoznatiji po svom pismu direktorima Hollywooda. U ovom epistolarnom remek-djelu pisao je na način koji se čita kao poezija. Dakle, uzeo sam slobodu da ga ovdje reproduciram u punom sjaju, kao što bi se radilo s pjesmom:

Volim riječi.
Volim izrazite masne riječi, kao što su iscjedak, zamućenost, ljepljiv, žaban.
Volim svečane, uglate, škripave riječi, kao što su stritlaced, cantankerous, peunious, valudictory. Volim lažne, crno-bijele riječi, kao što su pogrebnik, likvidirati, tonzorski, demi-monde.
Volim uglađene riječi na "V", kao što su Svengali, vitak, bravura, polet.
Volim hrskave, lomljive, pucketave riječi, kao što su krhotina, hvatanje, guranje, kora.
Volim mrzovoljne, mrgodne, namrgođene riječi, kao što su šunjati se, žarko se žariti, šugati, mrštiti se.
Sviđaju mi se nebesa, milostivi, riječi kao što su tricksy, tucker, genteel, horrid.
Volim elegantne, cvjetne riječi, kao što su estivate, peregrinate, elysium, halcyon.
Volim crvljive, migoljave, brašnjave riječi, kao što su puzati, brbljati, cviliti, kapati.
Volim riječi koje se smješkaju, smijući se, kao što su puzanje, grgljanje, mjehurić i podrigivanje.

Razmislite o tome na trenutak dok ste žustro koračali u susret voljenoj osobi, dok je vaše srce divlje tuklo, a vi ste ih požudno i s ljubavlju ljubili. Sve te riječi prožete značenjem, impregnirane bolom ili ljubavlju - sve živi u našim knjižnicama, na našim jezicima, u veličanstvenoj povijesti naše čudne vrste koja zlobno vrijeđa stranca na internetu, ali nesebično trči u gorući pakao kako bi spasila psića.

Ali ne samo tamo, sve te riječi, sve te rečenice, sve te knjige - sve što je ikada napisano ili rečeno - veličanstveni su, raskošni dijelovi našeg zajedničkog naslijeđa, čak i naše kolektivne nesvijesti.

Pogledajte radost koju ova djeca osjećaju gledajući Biblioburro, knjižnicu magaraca, koju je sagradio Luis Soriano, učitelj u gradiću La Gloria u Kolumbiji. Knjige se ne moraju staviti u korice i sigurno čuvati u veličanstvenom, zastrašujućem okruženju veličanstvenih knjižnica; dolaze u svim oblicima i formama.

Glorioso, espléndido Biblioburro.

Bio to magarac iz knjižnice u Kolumbiji ili deva iz knjižnice u Keniji, oni svima, posvuda, donose riječi ljepote i ljubavi u obliku tog čarobnog predmeta, knjige.