Titthakara

Slika gore: Kao što je primijetio (nitko drugi do) John Keel: Ray Palmer iz časopisa Amazing Stories je izumio leteće tanjure. Vimane, leteća kola vedskog panteona, dobro dokumentirana diljem doline Inda prije tisuća godina, izgledale bi više ovako.

Slika dolje: Ove betonske prstenove izgradili su Nijemci tijekom Drugog svjetskog rata na obali Barentsovog mora. Sovjetska vojska im je desetljećima nakon rata ograničila pristup...

Napomena: Ovaj tekst je stavljen u podskupinu Glazba, zbog toga što se serijal tekstova nastavlja u "čudna" područja, te poslije dotiče i serije i filmove. Sve redom ovdje napisano možete proučiti nadalje sami. Jedan od autora ove serije tekstova mi je napisao: "Znaš, ja jesam rođen sa tamom u sebi. Mislim da se rijetki rađaju bez tame u sebi. Veliki dio života sam pokušavao potisnuti tu tamu u sebi, bilo načinom života kojim sam naštetio samo sebi i meni najdražima, kao i raznim supstancama. Kad sam konačno pogledao u taj ponor tame u sebi, shvatio sam da ga mogu iskoristiti protiv tame koja je u drugima. Danas usmjeravam svoju tamu protiv nasilnika i onih koji napadaju slabije od sebe..." 

Dakle, nekako u dubini znam da je u pravu. Usmjerio je svoju tamu i u pisanje ove serije tekstova. Ovdje se vraćamo ezoteriji, i razotkrivanju puno toga što se može činiti "čudnim". Zato je prije ove serije tekstova objavljeno nekoliko tekstova o tome što je zapravo ta ezotrija, magija i veliko iskrivljenje. Dotaknuti ćemo se ovdje i jedne gotovo zaboravljene serije, "The Twin Peaks". Nekako imam osjećaj da će ovi tekstovi pomoći u shvaćanju toga što se trenutno događa, događaja koji se namješaju. 

Zato, zaplovimo preko sedam mora....

Pišući o urednom povlačenju SS-ovaca iz 20. stoljeća i njihovom dugo očekivanom protunapadu u 21. stoljeću, Miguel Serrano je rekao: "Odlazak mora biti kakav je oduvijek bio: u Vatrenom disku, u Vatrenim kočijama, kao Henok, kao Melkisedek, kao Rama. Povratak će biti Kalkijev, na bijelom konju po imenu Vimana…"

https://oregoncoug.files.wordpress.com/2014/06/adolf-hitler-the-ultimate-avatar-part-two.pdf

Među posjetiteljima Antarktika bio je i američki državni tajnik, John Kerry, tijekom vrhunca američkih predsjedničkih izbora. Ruski pravoslavni patrijarh Moskve, Kiril III., također je bio posjetitelj Antarktike, 2017. godine. Kada se Kiril III. vratio, upozorio je Putina i ostatak svijeta da se bliži Apokalipsa. Među ostalim značajnim osobama, svjetskih elita koje su nedavno posjetile Antarktik, kako bi tamo nahranili pingvine, bili su britanski princ Harry i španjolski kralj Juan Carlos.

Tu je i priča (prizvuka priča H. P. Lovecrafta) o Buzzu Aldrinu. "Mjesečev astronaut" iz misije Apollo 11, još jedan ljubitelj pingvina, navodno je tvitao: "Svi smo u opasnosti! To je samo zlo!" Aldrin je potom evakuiran sa Antarktika i stavljen u karantenu.

Američka ekspedicija na Antarktik, 1947. godine, kodnog naziva Operacija Visoki skok (Highjump) priča upornu priču o odbijenoj vojnoj akciji protiv nacističkog uporišta pod ledom. Čudno, vođa ekspedicije, admiral Richard Byrd, rekao je za El Mercurio (što su čileanske novine koje su kasnije sponzorirale i Serranov posjet Antarktiku) neka se pripremaju braniti svijet od "neprijateljskih lovaca koji mogu letjeti, od pola do pola, ogromnom brzinom..."

Godine 1950., u poslijeratnom Beču, u samom srcu hladnog rata, SS časnik imena Wilhelm Landig, i skupina pisaca među kojima su bili Erich Halik, Rudolf J. Mund i Lambert Binder (kojeg Mund naziva vodećim stručnjakom za ezoteriju), započeli su širiti priče o tajnim njemačkim instalacijama, ispod polarnih ledenih kapa. Tamo, usavršavajući svoju već superiorniju tehnologiju, Nijemci se čvrsto drže svojih planova za pokretanje invazije koja bi vratila svijetu tradicionalizam, koji su zagovarali Julius Evola i Herman Wirth. Središnje mjesto u tim planovima zauzima raskrižje na Arktiku koje nazivaju - Plavi otok.

Slijedi ulomak iz Binderove knjige "Čovjek i sudbina", iz 1951. godine. Citirano poglavlje nosi naslov "Bratstvo Polaraca", te se referira na raniji članak objavljen u "Novozelandskom novogodišnjem časopisu za 1951. godinu": 

"Kanadski zrakoplovci su, tijekom patrolnih letova na Arktiku, uočili tajanstveni otok okružen visokim ledenim brijegovima, koji su navodno prekriveni gustim plavim eterom, neprozirnim i nepropustnim za radarske zrake. Jedan od zrakoplovaca, međutim, jednom je priznao kao da "prepoznaje smjelu i neobičnu arhitekturu, samostane koji su visjeli na ledenim poljima poput orlovskih streha, i grad u ravnici koji je svjetlucao zlatom." (Tko se ne sjeti takozvane zlatno-bakrene rude otoka Atlantide?) - Čudni otok u visokom Arktiku kanadski zrakoplovci od tada nazivaju "Plavi otok"..."

Godine 1962., plodni i utjecajni američki pisac, a neki kažu i vizionar, Philip K. Dick pisao je o alternativnoj stvarnosti, gdje svijetom vladaju nacistička Njemačka i carski Japan, a koji su pobijedili savezničke sile u Drugom svjetskom ratu. "Čovjek u visokom dvorcu" osvojio je nagradu Hugo za najbolji roman, 1963. godine. Počevši od 2015. godine, knjiga je adaptirana kao višesezonska TV serija, i uključuje svu uobičajenu propagandu Carstva. Kao glavne antagoniste prikazuje kronično žustre Nijemce i njihove urođeno zlobne azijske prijatelje, koji se sada međusobno natječu u makijavelističkim shemama zato da bi  zauzeli tržište i osvojili globalnu dominaciju.

Suprotno Dickovoj propagandi potaknutoj metamfetaminom, Amerika nikada nije bila bastion slobode, kako to lakovjernoj školskoj djeci nameću njihovi temeljito indoktrinirani "učitelji", a njihovim roditeljima još amoralniji filmovi koji ne mare za podupiranje certificiranih narkomana, poput Rusha Limbaugha ili Dicka, te ih predstavljaju kao novinare ili vizionare. Naprotiv, Amerika je oduvijek bila brutalna korporativna oligarhija, a njezin praotac i uzor Engleska; tu su stvari još puno gore...

Sljedeći ulomak preuzet je iz romana "Martin Eden" (1909.), autora Jacka Londona, globalno priznatog kao možda najvećeg  američkog pisca. Kroz cijelo 20. stoljeće, London je bio obavezna literatura za školsku djecu u socijalističkim zemljama. Zbog njegove socijalističke politike, djeca u Carstvu se potiču samo na čitanje "Zova divljine", apolitične avanturističke priče. No, London je napisao mnogo knjiga, a samo je u Sovjetskom Savezu prodano desetak milijuna. "Martin Eden" je jedna od njegovih najboljih knjiga. Ovaj ulomak je otprilike najtočnija procjena Amerike na prijelazu u 20. stoljeće: 

"Trinaest kolonija odbacilo je svoje vladare i formiralo takozvanu Republiku. Robovi su bili svoji gospodari. Više nije bilo gospodara mača. Ali, nije se moglo bez nekakvih gospodara, pa se pojavila nova skupina gospodara - ne veliki, snažni, plemeniti ljudi, već lukavi i pronicljivi trgovci i lihvari. I ponovno su vas porobili - ali ne otvoreno, kao što bi pravi, plemeniti ljudi učinili, i  težinom vlastite desnice, već potajno, lukavim spletkama, laskanjem, nagovaranjem i lažima. Kupili su vaše robovske suce, razvratili su vaša robovska zakonodavna tijela i prisilili su vaše robovske dječake i djevojčice na gore užase od ropstva, kao  robovske imovine. Dva milijuna vaše djece danas se muči u ovoj trgovačkoj oligarhiji Sjedinjenih Država. Deset milijuna vas robova nema pravilno sklonište, niti je pravilno hranjeno." 

Ubrzo nakon što je objavljena ova knjiga, Amerika će postati punopravni partner u Carstvu, putem Zakona o Federalnim rezervama, krajem 1913. godine. Nakon toga, stvari će se samo pogoršati. Zakon o selektivnoj službi iz 1917. godine, ovlastio je Ameriku da najsposobnije od siromašnih izvuče iz njihovih domova, i ostavlja u blatnjavim rovovima preko oceana u Europi,  kako bi ih Nijemci (koji brane svoje domove) bajunetirali i strijeljali.

Do kraja 1941. godine, "paukove spletke" dosegle su vrhunac. Franklin Delano Roosevelt postavio je kao mamac dobar dio svoje dobrovoljačke mornarice na Havajskim otocima. Sačinjavala su je djeca koja su pokušavala pobjeći od Velike depresije, bez nosača zrakoplova, koji bi mu bili potrebni. Godinama je nemilosrdno provocirao Japance, gušeći im dotok nafte i postavljajući ultimatume. Jako je dobro znao da oni dolaze. Zato je poslao svoje nosače zrakoplova, jedini dio flote koji nije bio zastario, na more. Iskoristio je japanski napad na Pearl Harbor zato da ispunio svoju obvezu prema Carstvu i ubijao Nijemce.

Ovaj put, najsposobnija američka rulja će biti izbačena na obalu Zapadne Europe, poput ubojitog plimnog vala. Preživjeli iz "najveće generacije", kao i njihove idiotske obitelji (mnoge od njih njemačkog podrijetla), do tog su momenta bili previše neupućeni i samopravedni i uopće nisu postavljali pitanja, čak niti onda kada je navodno uništena američka flota uništila japansku flotu kod Midwaya, šest kratkih mjeseci nakon Pearl Harbora.

Nijedan Amerikanac se nikada nije potrudio zapitati zašto se bore protiv Njemačke u Njemačkoj i u ime Engleske, koja nikada nije bila stvarno napadnuta, nakon Pearl Harbora. Niti Talijani, koji su ubijali vlastite bake i djedove, pustošili zemlju u kojoj su mnogi od njih rođeni, nisu se pitali čak niti Irci, koji su manje od stotinu godina ranije bili meta engleskih genocidnih zakona o žitu i protjerani iz Irske na američke obale namjerno nametnutom glađu koja je ubila svakog trećeg Irca.

Nije prošlo ni pet godina nakon završetka krvoprolića Drugog svjetskog rata, već su sinovi i mlađa braća te takozvane najveće generacije bili ponovno izvučeni iz svojih domova i prebačeni preko još većeg oceana, ovaj put na neplodni i vjetroviti poluotok u Aziji, kako bi nastavili započeti pokolj. Nitko još uvijek nije postavljao pitanja. Ali, desetljeće i pol kasnije, kada je poprište ubojstava preseljeno u džungle Vijetnama, cijela je generacija počela postavljati pitanja. Amerika se više nikada neće izvući  odvlačenjem siromašnih iz njihovih domova kako bi ubijali i bili ubijeni tisućama kilometara daleko, prema nalogu lijenih bogataša. Amerika sada za to zapošljava dobro plaćenu plaćeničku vojsku.

U samo 20 godina od navodnog završetka Drugog svjetskog rata, nešto se očito promijenilo u Americi, i robovi više nisu bili poslušni gusarskim ambicijama svojih gospodara. Mnogi od njih su čak počeli sumnjati u istinitost riječi koje stoje iza plastičnog Isusa nalijepljenog za nadzornu ploču njihovih sjajnih novih automobila, te odobrava okrutno i besmisleno postojanje u bogoslužjima. Neki Amerikanci su čak počeli propitivati ​​besmisleno pljačkanje svog okoliša, ali i sustavno istrebljenje njegovih autohtonih stanovnika. Billy Jack postao je jednako ikoničan u pop kulturi, kao što bismo se usudili reći; Mickey Mouse. Na užas svojih "ulizica" od gospodara, mladi Amerikanci više nisu voljeli Ikea, i nisu više bili toliko ponosni na sve strašne stvari koje su učinili i koje se očekivalo da učine u ime svog stranog židovskog boga.

Pomahnitali akoliti i ulizice tog drskog židovskog boga, "boga" koji preuzima zasluge za utapanje cijelog svijeta, samo zato što mu se to nije svidjelo, krive Tavistock Institut za ljudske odnose za usađivanje ljudske etike njihovom potomstvu. Možda sa pravom, ali prije nego što je postojao Rock and Roll, prije nego što je postojao "Buntovnik bez razloga" ili "Džungla sa crne ploče", prije nego što je postojao Antikrist koji je proganjao propovijedi pijanih propovjednika - postojao je Otto Rahn i presuda donesena u djelu "Luciferov sud"...

U prozi Otta Rahna gotovo se mogu čuti stihovi toliko raznolikih ikoničnih američkih bardova, poput Boba Dylana, Jima Morrisona i Billyja Joela. Parafrazirajući Dietricha Eckarta, mentora Adolfa Hitlera, koji je rekao "Hitler će plesati, ali ja sam taj koji je odredio melodiju"; Amerika pleše, ali Otto Rahn je taj koji je odredio melodiju. Kao što je rekao Christian Bernadac, istraživački novinar, čiji je otac bio vodič za Rahnova podzemna istraživanja Sabarthesa ispod Montsegura; Rahnova uloga u stvaranju "simbolizma SS-a i više rase" oduvijek je bila "tajna, ne samo misterij. Bila je to prava tajna i ako bi netko u to vrijeme odao takve tajne, mogao je biti ubijen." 

"Njemačka obavještajna agencija Abwehr imala je mnogo tajni, a Nijemci su učinkoviti. Nijemci su oduvijek bili učinkoviti..." 

Osim Jahača valova, Vremenskih strojeva i Drugih svjetova, možda je najveća tajna koju su Nijemci čuvali bila tko su zapravo bili SS-ovci, i da, tko oni još uvijek jesu. U knjizi, "Adolf Hitler, Ultimativni avatar", Miguel Serrano piše: "Iznad najviših poznatih vođa, iznad samog Himmlera, postojali su drugi nepoznati vodiči koji nisu nosili uniforme, koji se nikada nisu dopuštali vidjeti i koji se nisu pojavljivali u javnosti sa svojim imenima. Ne u službenim ceremonijama Crnog reda. Bili su iznad svih ostalih i sudjelovali su samo u najtajnijim ceremonijama koje su se održavale u podzemnom trezoru i oko Okruglog stola, gdje su se pojavljivali, ogrnuti, bez pokazivanja lica. Čak ih ni Himmler nije poznavao." 

Serrano objašnjava: "Tajni direktori SS-a bili su nepoznati uniformiranim domaćinima, održavajući kontakt samo vidljivom dojavom, često i anonimnom, tako da ostaje sumnjati bi li ih i sam Himmler otkrio, slijedeći naredbe koje su mu najčešće dolazile od Führera, ili nekog drugog nepoznatog autoriteta. Baš kao što se već vidjelo sa Templarima, ti Nepoznati direktori nisu bili zarobljeni i nisu umrli u ratu. Nestali su na misteriozan način i nitko ne zna tko su bili, niti kamo su otišli." 

Serrano svojim čitateljima govori da ti tajni redatelji telepatski prenose svoje želje, što Davidu Lynchu daje prostora da se izvuče iz odgovornosti za Twin Peaks. On doista voli meditirati. Tko zna što mu je palo na pamet. Ništa od toga ne objašnjava zašto je sigurnost bila toliko stroga oko scenarija za Twin Peaks 2017. godine. Madeline Zima, koja je bila na premijeri, rekla da je "bilo kao da sam agent CIA-e". Twin Peaks iz 2017. godine poznat je i kao 'Povratak', nije slučajno što je Otto Rahn završne odlomke u svom "Luciferovom dvoru" naslovio isto - 'Povratak'.

U samoći svoje sobe, dok vani bjesni oluja, Otto Rahn razmišlja:

"Moje oči promatraju dvije hrpe stranica Dnevnika, one sa desne i one sa lijeve strane. Dvije hrpe su jednake. Stranice sa lijeve strane su iskorištene. One su dale sadržaj ove knjige. Spremiti ću ih, ali ću ih s vremena na vrijeme ponovno pročitati: sadrže bilješke koje sam uzeo samo za sebe i koje ne smijem zaboraviti. Rano sutra skinuti ću ovaj kamen koji sam donio sa pustinjskog Islanda i osloboditi ću stranice sa moje desne strane. I održati ću govor prvom listu, zatim ostalima, jednom po jednom. To je nova knjiga, koju želim započeti: Dnevnik nastavka moje potrage, koji će se nastaviti nakon prvog djela. Prvu stranicu napisao sam nasuprot islandskog Sjevernog rta, na Arktičkom polarnom krugu; ostale, većim dijelom, u srcu Europe: u mojoj njemačkoj domovini. Ali, neke su u međuvremenu napisane u sektoru dva vulkana: Vezuva i Etne, koji su oba bila poznata kao Mount Bel, tijekom srednjeg vijeka. Uz stranice svog Dnevnika sa moje lijeve strane, spremiti ću i kamen koji mi služi kao uteg za papir. Donio sam ga, davno, iz ruševina pirenejske heretičke tvrđave Montsegur, Gralskog dvorca. Tada će lijeva trećina mog stola biti prazna, spremna za novu hrpu. Drugi kamen čuvati će redoslijed stranica, koje će zauzeti ovaj novi slobodni prostor: blok jantara, zlatnožute boje." 

Rahn spominje ovo "kamenje" samo u posljednjim rečenicama posljednjeg poglavlja knjige, naslovljenog 'Reykholt', prema  njegovom baznom logoru; malom islandskom selu u kojem je i Snorri Sturluson stavio Eddu na papir, početkom 13. stoljeća. "Prije povratka u Reykholt, sakupljam kamenje. Staviti ću ga sa ulomkom friza hrama u Delfima, i s drugim kamenjem koje sam skupio u ruševinama Montsegura." 

Nitko, bilo tko je imao ikakve veze sa činjenicama o tome što se skrivalo ispod ruševina Montsegura, nije vjerovao da je 'Gral' -  pehar. Postoje samo dva prava autoriteta za katarizam. Jedan je bio Rene Nelli, Serranov stručnjak; drugi je Antonin Gadal, njegov prethodnik i mentor, stručnjak Otta Rahna.

Christian Bernadac kaže: "Za Gadala je Gral bio kamen koji je pao sa mjeseca, sa neba. Stari su ga nazivali Lapis Excoris, što je, u biti, bila vrsta meteorita, a ovo područje Ariergea vrlo je bogato meteoritima. Postoji nešto prilično izvanredno u vezi sa ovim meteoritima, jer se sastoje od oblika hematita, lapis extraordinaire, minerala iz svemira, koji je izuzetno čisto željezo, čistoće do 99,99%. To je apsolutno čisti mineral koji ne hrđa. Vrlo je gladak, vrlo lijep, i sigurno je od prapovijesti da ovo kamenje, palo sa  neba, posjeduje istinski misteriozno svojstvo, te ako uzmete dva ovakva kamena i protrljate jedan kamen o drugi, sa njih padaju kapljice krvi. Zašto ovo kamenje plače krv? Jednostavno zato što je napravljeno od željeznog oksida, a kada dodate tekućinu željeznom oksidu, koji je crven, možete vjerovati da je to Kristova krv." 

Kustos muzeja, Christian Koenig, tvrdi da je izložio izdubljeni stalagmit u kojem je Gral bio skriven, "u Gadalovoj sobi muzeja Tarascon". O Gralu kaže da je to "vrlo gusti kamen sa magnetskim svojstvima. Gadal ga je opisao kao predmet kulta, pa je čak i govorio o Sangraalu, krvi Kristovoj. Zanimljivo je da, ako bolje pogledamo, vidimo da je u rukopisu Wolframa von Eschenbacha, koji je bio trubadur, Gral bio kamen i kaže se da će onaj tko vidi taj kamen imati vječni život i biti izliječen. U njegovom tekstu ima mnogo zanimljivih stvari, poput toga da je Gadal ovaj Gral nazvao Pirenejskim gralom."

U korespondenciji vođenoj u to vrijeme, Otto Rahn je napisao: "Gadal mi je dao ključ. Pronašao sam ono što je čovječanstvo izgubilo sedam stoljeća..." 

Kroz cijeli roman "Luciferov dvor", čitatelju se govori da Gral nikada nije bio čaša, već se u nju pretvorio tek prisvajanjem od strane kršćanstva. Po vlastitom podrijetlu, i koje seže u prošlost prije katara - Gral je kamen. Rahn citira groficu Pujol-Murat, moćnu članicu skupine Polaires, utjecajne i tajanstvene međunarodne skupine, koja je zajedno sa Antoninom Gadalom bila Rahnova zaštitna maska, ​​dok je on nekažnjeno djelovao u ime SS, unutar južne granice Francuske, početkom 1930-ih. 

"Pripadam lozi velike Esclarmonde. Ponosan sam na to. Često je vidim u obliku duha, na platformi Montsegurove tamnice, kako čita u zvijezdama. Heretici su voljeli zvijezde; vjerovali su da se mogu približiti božanskom stanju, nakon smrti, postupnim kruženjem od zvijezde do zvijezde. Ujutro bi se molili okrenuti prema izlazećem suncu; navečer, u stanju potpunog poštovanja, gledali bi kako nestaje. Noću bi okretali pogled prema srebrnom mjesecu, ili prema sjeveru, jer je za njih sjever bio svet, dok se jug, nasuprot tome, smatrao Sotoninom rezidencijom. Sotona nije Lucifer. Jer, Lucifer znači 'Nositelj svjetlosti'! Katari su ga prepoznavali i pod drugim imenom: Lucibel. Nije bio Vrag! Židovi i papisti željeli su ga omalovažiti, i na taj način su ljude zbunili. Što se tiče Grala, on mora biti, kako mnogi vjeruju, kamen koji je pao sa Luciferove krune. Zato ga je Crkva morala promijeniti, da pokrste ovaj luciferski simbol. Montsegurov pog bila je planina Grala, čija je Esclarmonde bila gospodarica. Nakon njene smrti, nakon uništenja Montsegura i istrebljenja katara, Gral i njegov dvorac bili su napušteni. Crkva, savršeno svjesna da je Albigenski križarski rat prije svega vodio rat Križa protiv Grala, nije propustila nijednu priliku prisvojiti ovaj novi nekršćanski vjerski simbol za sebe, i iskoristi ga do mile volje. Ali, to nije bilo dovoljno kako bi objasnili da je Gral kalež koji je Isus podijelio sa svojim učenicima na Posljednjoj večeri, i u kojem je njegova krv sakupljena na Golgoti. Ne, crkva je također morala uvjeriti ljude da je benediktinski samostan Montserrat, u južnim Pirinejima, hram Grala. Nakon što su katari - koje inkvizitori često nazivaju "luciferijancima" - sačuvali luciferski kamen Grala u sjevernim Pirinejima, sada su katolički redovnici tvrdili da ga drže na jugu  istih planina, iako su ga do tada pretvorili u relikviju koju je Isus, pobjednik Kneza tame, dao svojim vjernicima." 

U svojim završnim odlomcima, Rahn ne piše o pisanju knjiga, već o pisanju alternativnih stvarnosti. On je jedan od tajnih direktora SS, možda moćniji čak i od samog Hitlera. Kada kaže kako je "napisao prvu stranicu nasuprot islandskog Sjevernog rta, na Arktičkom polarnom krugu", time potvrđuje da je ekspedicija na Island, 1936. godine, ekspedicija koja je oduvijek bila obavijena velom misterije - pronašla interdimenzionalna vrata koja su tražili.

Serrano se referira na Rahnov proboj, kada se pita u knjizi "Adolf Hitler; Ultimativni Avatar": "Jesu li njemačke podmornice, oko Sjevernog pola ili Grenlanda Johna Deeja, pronašle točnu točku u kojoj je, kao kroz crni lijevak, njihov brod prošao, ulazeći kako bi se spojio sa Drugim polom, izlazeći na tu rajsku zemlju i more koji, nakon što su nekada bili ovdje, više ne postoje?" 

Rahn je Gral posjedovao najvjerojatnije od kraja 1931. godine, jer je naglo, "po drugi put napustio Švicarsku, i uputio se u južne francuske Pirineje, nakon što je neko vrijeme boravio u Parizu, Provansi, Švicarskoj, španjolskoj Kataloniji i Italiji." Tijekom svojih istraživanja, Rahna je pratio njegov vjerni vozač, Karl Wolff. Wolff, koji je u Prvom svjetskom ratu osvojio Željezni križ (sa samo 18 godina), kasnije će postati general Karl Wolff, vrhovni zapovjednik svih SS snaga u Italiji, ili jednostavno: Wolffie za Himmlera.

Prije pojave SS, kao jedne od najmoćnijih organizacija na svijetu, Wolffie je bio vlasnik-operater reklamne tvrtke Karl Wolff - von Rombold. Javni je zapis da je Wolff "1931. godine dugo izostajao sa svoje svakodnevne i praktične izvršne uloge, što je pogoršalo financijsku situaciju njegove tvrtke." 

U "Luciferovom dvoru", Rahn svojim čitateljima govori kako je, tijekom tog razdoblja, svoja istraživanja usredotočio na područje Ornolac-Ussat-les-Bainsa, "među brojnim špiljama Sabarthesa". Spominje dvije koje su posebno privukle njegovu "pažnju: špilju Lombrives i onu Fontaneta, poznatu i kao Fount Santo - sveti izvor..." 

Rahn, koji je bio ozloglašeni beskućnik, poznat po tome što je uvijek bio bez novca i oslanjao se na svoje veze plave krvi u Francuskoj kako bi platio za život, iznenada, u svibnju 1932. godine, zakupljuje u "trogodišnji najam Hotel-Restauranta des Marronniers u Ussat-les-Bainsu. Među gostima koje je navodno pozvao bile su Josephine Baker i Marlene Dietrich..." 

Prema predanju iz "Projekta Montauk", Nijemci navodno stvaraju jaz između Vremena i Prostora, 1931. godine. Od tada postoje dvije Njemačke. Jedna je sretno mjesto kojim vlada Njemačka i koja je dobila Rat, pobjedila svojom superiornom tehnologijom. Druga je ova nekontrolirana hrpa gnoja, koju neumoljivo proždire vlastita tehnologija, u kojoj se sada nalazimo...

Sljedećih nekoliko odlomaka je anonimno napisao, 1999. godine, u nizu komunikacija, netko tko se nazvao 'ProfessorPhate' i tvrdio je kako  može putovati između oba svijeta. JJ Hurtak i njegovi "Ključevi Enoha" iz Total Healtha su to shvatili vrlo ozbiljno, pretpostavljam i sam Preston Nichols. Do tada sam prekinuo odnos sa svima njima, osim sa majkom koje se nisam mogao riješiti, jer sam imao skrbništvo nad njene dvije unuke.

"I premda tehnokrati vjeruju da je budućnost Njemačke u nastavku monopola na istraživanje svemira i kolonizaciju, najnovija generacija okultnih ideologa na rubu je uspješnog promicanja obnove rata, kako bi stekli svetu arijevsku domovinu Srednje Azije..." 

"Polaires su vjerovali da je Pog Montségura posebno važan, jer je Pirinejska planina djelovala kao vrsta "relejne planine" za poruke koje su trebale biti prenesene Majstora Agarte u njihovom himalajskom uporištu." 

"Prema austrijskom inženjeru, Lambertu Binderu, Polaires je bio okultni red sa sjedištem u Francuskoj, koji je prije Drugog svjetskog rata imao 63 člana, sa 9 najboljih članova na čelu, i kvalificiranih članova, martinista, kabalista, gnostika, itd."

U srži sustava vjerovanja Polaires bio je povratak izgubljene arijske domovine na Arktiku, kraljevstva Polarne zvijezde, čija su se tri učitelja preselila u Tibet, i bila u kontaktu s njima, radeći na povratku Arijaca u ono što su Nijemci različito nazivali Agartha, Shambhala, Hiperboreja i Thule. Slavni francuski autori Maurice Magre, bliski Rahnov prijatelj, i René Guenon, koji je duboko utjecao na Juliusa Evolu, bili su obojica članovi Polairesa, iako se Guenon razočarao. Za SS u Vichyju, "Polaires je predstavljao 'germansko-okcitanski sinkretizam..." 

Članovi ekspedicije sa domaćinima u Gangtoku, Sikkim

Od svibnja 1938. do kolovoza 1939. godine, i predvođeni poznatim njemačkim zoologom i SS časnikom, Ernstom Schäferom, Nijemci su pretraživali Tibet. Prema članku objavljenom u 'Der Neue Tag', od 21. srpnja 1939. godine: "Uspjeli su dobiti Kangschur, opsežno, 108-tomansko sveto pismo Tibetanaca, za čije je prevoženje bilo potrebno devet životinjskih tereta." Poput Die Glocke, Jantarne sobe i samog Adolfa Hitlera, Kangschur više nikada nije viđen nakon rata, barem ne na ovoj vremenskoj crti...

Jedini izvještaj o tome što su Nijemci učinili na Islandu (1936.) dolazi od samog Otta Rahna na kraju Luciferovog dvora u Reykholtu, uz poglavlja koja su mu prethodila. Čak i tamo, Rahn piše eufemizmima i metaforama. Na početku Reykholta, Rahn priča priču: 

"Postoji indijska riječ, Titthakara, koja je izvorno značila 'pronalazač gaza'; označavala je osobu koja je pronašla prolaz tamo gdje su drugi uzalud tražili način da prijeđu na drugu stranu. Na neki način, takav Titthakara pokazao nam je gaz, za prijelaz sa jedne strane rijeke na drugu. Evo što to znači: znao je kako voditi preko guste tame koja se proteže pred ljudima i odvaja ih od onoga što mogu znati tek nakon smrti..."

"Sunce vani je sada probilo oblake rastjerujući oluju (Rahn kriptično piše dalje). Sa pčelinjim medom, naši su preci pravili hidromel, da piju Minne. Minne je sjećanje; a sjećanje je raj iz kojega se nikada ne može protjerati. Poganski Nijemci vjerovali su da su pčele preživjele Zlatnog doba, Raja. Na usne novorođenčeta mazali bi sveti med, koji su pčele izvukle iz cvjetova jabuka, ruža i tratinčica. Zbog toga Islanđani tratinčice nazivaju "Baldrovim očima".

Iznad svih cvjetova i biljaka, pčele vole jedno drvo: jasen. Ponekad se roje na njemu u stotinama, čak i tisućama, hraneći se slatkim sokom jasena. — Edda ima rosu s kozmičkog jasena Yggdrasilla, Drveta Svijeta i Života, koja pada u "mednim žljebovima", kako bi se pčele mogle hraniti iz njega. Kozmički pepeo je Mliječni put na noćnom nebu. Anglosaksonci su ga nazivali Arijskim putem. U Švedskoj se zvao Erikov put. Erik je drugo ime dano Vragu."