Taylor Swift ne postoji

Možda ste nedavno čuli kako je Kraljevina Saudijska Arabija — preko SoftBank Kabushiki Gaisha, preko svoje podružnice u potpunom vlasništvu Gannett, koja posjeduje USA Today, zajedno s tužnom malom skupinom propalih sindiciranih lokalnih novina — zaposlila prva na svijetu reportera s punim radnimvremenom koji će pisati samo o Taylor Swift. Njegovo ime je Bryan i duboko me sve to uzrujalo. Ne zato što mislim da Taylor Swift nije vrijedna pisanja. Taylor Swift je, po svakom razumnom mjerilu, najpoznatija osoba na svijetu. Stvarni čelnici stvarnih zemalja mole je neka posjeti njihove zemlje koje umiru, priredi predstavu, natjera njihove jadne ljude neka potroše nešto od preostalog svog bijednog novca, možda i gurne cijelo gospodarstvo samo nekoliko bodova iz recesije. Kada izbije rat u Aziji, obje strane odmah pokušavaju tvrditi kako se bore na strani Taylor Swift. Ona je veća od Elvisa, veća od Beatlesa, veća od Boga. Iscurila je, kao čista slatka americana, u svaku tihu pukotinu globalne kulture. Ona pruža teksturu svakodnevnog života trinaestogodišnjim indonežanskim djevojčicama s hidžabom i oštrim očima koje stružu. Postoje dijelovi pobunjeničkog buša u središnjoj Africi, gdje djeca rukama čupaju po utrobi zemlje pod prijetnjom oružjem, gdje  središnja vlada nema nikakvu moć - ali, Taylor Swift ima. Po Kini, jedina zapadnjačka glazba koju ste igdje čuli pripadala je Taylor Swift. Ona nije usamljeno ljudsko biće; ona je Coca-Cola. Ona je iz temelja promijenila unutarnje funkcioniranje diskografske industrije, prodaju ulaznica za koncerte, intelektualno vlasništvo - zašto ne? Recimo i teoriju glazbe. Izumila je ton. Izumila je smolu. Čini se kako je Taylor Swift predodređeno da je naši slinavi potomci koji jedu blato pamte kao neku vrstu kulturnog heroja, mitskog izvora svega što im je ostavljeno u nasljeđe. Prva je bila ona koja je trzala po žicama i proizvodila ugodne zvukove. Ona koja je naučila čovjeka presti konac i označavati sate sunca. Ona koja je rasula zvijezde po nebu. Ona je velika stvar.

Ali, ljuti me Bryan iz dva razloga. Prvi razlog jest taj što je ovaj Bryan ponosni i otvoreni obožavatelj Taylor Swift. Što je opasno! Pitanje koje je samo po sebi očito ogromno jest  - tko je Taylor Swift i što ona to radi - ovo se nikako ne smije, ni u kojem slučaju, prepustiti obožavatelju.

Razmislite o ovome: na svijetu postoji prilično velika subkultura krajnje bijednih usamljenih mladića kojima nedostaje bilo kakav seks ili društvo. Neki od njih nikada nisu držali nekoga za ruku. Nikada nikoga nisu zagrlili. Nikada dotaknuti. Tako nekoliko njih - ne mnogo, ali događa se - uzimaju oružje i pucaju nasumice u gomile ljudi. Htjeli bi osjetiti osjećaj glupog životinjskog zadovoljstva koji imate kada drugo toplo i živo ljudsko biće dotakne vašu kožu, ali nemaju toga u životu, pa ubijaju. Ovo čak ima nekakvog nakaradnog smisla. Ono što nema smisla jest činjenica da se ti ljudi, u velikoj većini, uopće ne trude upoznati druge ljude. Kažu kako žele ljubav i dodir, dovoljno jako da se o tome prepucavaju online - ali, ne i dovoljno jako da to stvarno pokušaju. Ovdje ulazimo na puno čudniji teritorij. Nešto nije u redu, ali što? Ima li smisla razmišljati o društvenim problemima, gledajući na ljude koji ne dobivaju ono što žele. To jest najmanji motor, koji je pokretao cijelu ljudsku povijest, od osvita poljoprivrede do prekjučer: neravnomjerna raspodjela viška. Ali, sada smo se probili iz povijesti u nešto drugo, a prava priroda našeg problema jest nešto mnogo skliskije: ne potiskivanje želje, već njezin nestanak. Teško je pobjeći od zaključka kako ti dečki (nekada i ne samo dečki)  zapravo uopće ne žele seks; ono što oni žele to i dobivaju - to je zadovoljstvo biti povrijeđenima. Ne samo nepoželjan, nego totalno nepoželjan: ekraniziran, živi od Twittera i pornografije, poput neke morske spužve se hrani planktonom simulirane društvenosti koja sniježi odozgo. Njihova ubilačka agonija jest ono čime su, potajno, savršeno zadovoljni. Onda kada ubijaju, onda je to stoga jer im je lakše i ugodnije nego zuriti u tu ogromnu smirenu odsutnost želje koja buja tamo gdje živi subjekt treba biti.

U svakom slučaju, čini mi se vrlo očitim dkako se nešto slično događa s obožavateljima Taylor Swift: kako su one, u neku ruku, ženske osobe; i njihova manična ljubav prema ovoj ženi i opsjednutost njome, također prikazuje jednako intenzivan nedostatak želje. Taylor Swift samo je ime koje je nadjeveno određenoj praznini u svijetu. Razmislite ponovo: ovo je žena čije najpoznatije pjesme govore o prekidima i bivšim dečkima. Značajan dio vijesti o Taylor Swift su zapravo samo vijesti o tome s kim trenutno izlazi: nogometaš s oštećenim mozgom, kokodakavi gospodar ruba, svi oni glumci sa svojim udarnim facama. Ali, nadam se kako  ne vjerujete - da ne budemo previše grubi ovdje - ne vjerujete valjda da ona zapravo ševi te muškarce, zar ne? Naravno da ne. Imaju oni zajedničke fotografije; i to je to. Život koji vidite na tim snimkama nije njen stvarni život. Osjećaji koje čujete kako priča o njima, nisu njeni stvarni osjećaji. Nije sigurno kako ona zapravo posjeduje niti jedno, niti drugo. U budućnosti, svi će izlaziti s Taylor Swift na petnaest minuta. Kada nazovu vaš broj, otići ćete zajedno na obrok, a ona će sve vrijeme biti savršeno pristojna, ne ledena, čak ni distancirana - no, ipak ćete znati, na onoj instinktivnoj razini - znati ćete kako je ovo stvorenje krajnje aseksualno,  sintetski proizvod izrađen u sterilnoj okolini. Onda ćete otići svatko svojim putem, a ona će napisati pjesmu o vama, i milijarde psihotičnih tinejdžera će vas mrziti do kraja života.

To je ono što razlikuje Taylor Swift od svih drugih pop zvijezda, bijelih djevojaka iz njezine kohorte, Katy Perry i Miley Cyrus, koje su joj bile ravnopravne prije desetak godina i koje su, tko zna, možda još uvijek negdje žive: za razliku od njih, ona se nikada nije seksualizirala. Ostale su vrlo poslušno činili sve kako bi postale poželjnije, pretpostavljajući kako je ta želja neograničen resurs: nije. Primijetili ste kako su obožavatelji Taylor Swift jedinstveno nesposobni objasniti što im se to zapravo sviđa kod nje. Samo blebeću kako, eto, sama piše svoje tekstove, sve je kod nje tako osobno i povezano, kako je ona toliko svoja. Ali, stijene koje se tiho okreću po svemiru su također samo svoje.

Ove su godine novinske kuće počele izvještavati kako su ljudi, koji su otišli uživo pogledati turneju zvanu Eras Taylor Swift, izlazili sa koncerta s čudnom, lokalnom amnezijom: nakon koncerta bi odjednom shvatili kako se ne mogu sjetiti ničega konkretnog, ne mogu se sjetiti što se tamo događalo. Vrlo jezivo, zar ne? BBC je izvukao nekog psihologa neka izobjašmkava kako je ova amnezija uzrokovana prevelikim podražajem, u prekratkom vremenu da bi ga mozak pravilno preradio u sjećanje. To je, naravno, očigledna pop-psihološka glupost osobe koja nema pojma kako mozak zapravo funkcionira. Ne! Oni se ne sjećaju niti jednog konkretnog događaja s koncerta, jer zapravo nije niti bilo posebnih događaja. Samo vibrirajuća ploča bogatog tamnog ničega.

Mislim kako ti inceli nikada neće niti moći adekvatno opisati svoje stanje, jer je njihovo stanje paravan, koji prikriva ono što je kod njih stvarno na kocki. Slično tome, mislim kako se niti jedan Swiftie, nikada ne može nadati kako će adekvatno razumjeti svog idola. Taylor Swift je bezoblična kriza sadašnjosti i praznina nad kojom se sve vrti. Ali, sve što možemo učiniti jest razgovarati o njenoj glazbi, dečkima, kostimima, njenoj kosi: o stvarima koje jednostavno ne postoje, u bilo kojem smislenom smislu.

Drugi razlog zbog kojeg sam jako uzrujan zbog ovog lika Bryana je taj što, unatoč onome što svi stalno govore, on zapravo nije prvi svjetski novinar Taylor Swift s punim radnim vremenom. Prvi svjetski novinar za Taylor Swift, s punim radnim vremenom bio sam, kako to već biva, ja.

Radio sam taj posao nešto manje od četiri mjeseca, od listopada 2014. do kasnog siječnja 2015. godine. Što nije, priznajem, baš predugo, ali je ipak dulje nego što je Bryan bio na poslu. Radio sam za tiskani časopis, Kerfuffle, kojega se neki od vas možda sjećaju, makar samo po vrlo visokoprofilnom zatvaranju. Za one koji ne znaju, Kerfuffle je bio posljednja, prava Gen-X hipster zakrpa u Londonu, tiskana svaka dva tjedna, iz vlažnog studija ispod željezničkog luka, na celofanskom papiru, općenito vrlo loše  taktilne kvalitete. Tipični časopis Kerfuffle bi se praktično raspao u rukama dok bi bio gotov s čitanjem, što me je posebno iritiralo,  jer su urednici odlučili moju kolumnu uvijek postaviti na posljednju stranicu. Pod urednicima, uglavnom tu mislim na Johna McCarana, kojega vjerojatno poznajete iz drugih razloga, ali kojega se ja uglavnom sjećam kao golemog čovjeka, s nevjerojatnom navadom za kokainom, čija masivna okrugla ramena jedva staju postrance u željeznički luk. Njegov glavni posao, makar što se tiče mog pisanja, bio je uzeti bilo koji materijal koji sam arhivirao o supermarketima,reality TV-u, bilo čemu drugome - i proći kroz njega redak po redak, sustavno brišući svaku referencu na Theodora Adorna. Prestani biti tako jebeno pametan, govorio mi je. Ali, ja jesam pametan, rekao sam, ne mogu si nikako pomoći. Johnu se svidjelo moje pisanje, nakon što bi izbrisao svu pamet; no,  činilo se kako me apsolutno prezire. Možda mi je zato ponudio taj posao. Kerfuffle je, pojmovno, bio glazbena publikacija, ali jedan od njegovih trikova bio je taj da John nikada ne bi dodijelio napisati recenziju nikome kome se doista sviđa određena vrsta glazbe. Trbušasti stari rockeri bi dobili album A$AP Rocky. Diplomirani humanisti sa zelenom kosom i jakim osjećajem za pravdu, bili bi  poslani na intervju s neonacističkim black metal bendovima. U to sam vrijeme slušao dosta ranih Swansa, Einstürzende Neubauten, takve slične glazbe za nesretne ljude. Sjećam se kako sam u to vrijeme slušao komentar na YouTubeu, pod Silovanje ropkinje, u kojem je komentator rekao kako je nedavno pronašao potrebnu pomoć i promijenio svoj život, te je sada zaključio da se neka glazba zapravo ne može slušati. Ako je itko zaista uživao u ovoj potresnoj ispovijedi, to je trebao biti poziv na buđenje: nešto je gadno pošlo po zlu u našim životima....Dobio sam Taylor Swift.

Gledajte: imao sam dvadeset četiri godine i John mi je ponudio mjesečnu naknadu (koja je bila osrednja), ali je predstavljala više nego što sam ikada zaradio od svog pisanja, sveukupno do tog trenutka. Sve što sam trebao učiniti jest bilo otići na hrpu koncerata Taylor Swift; možda je pratiti okolo, pomalo razgovarati s nekim od njezinih obožavatelja, i napisati osvrt o svemu tome. Upravo je izdala album koji je odredio karijeru. Naziv albuma je bio 1989, bilo je dosta toga o Taylor Swift za izvjestiti (1989. godina je godina njenog rođenja; Taylor Swift i ja smo otprilike istih godina, pa sam pretpostavio kako postoje razni načini na koje se može imati dvadeset četiri godine). Dakle, četiri mjeseca radio sam upravo to. Onda sam se u siječnju vratio u London, kako bi proveo slijedeća četiri mjeseca drhteći u krevetu, ispijajući jeftini viski iz boce, ne odgovarajući na zabrinute poruke koje sam stalno dobivao od svojih prijatelja. Do ljeta 2015. godine sam se dovoljno oporavio da se ponovno pridružim svijetu. Prestao sam pisati za Kerfuffle, što je zapravo bilo isto jako dobro. Nikada poslije nisam razmišljao o svom iskustvu, sve dok Saudijska Arabija nije imenovala svog reportera za Taylor Swift; odjednom sam se sjetio kako sam radio isti posao, sjetio sam se bježanja i letenja po kući u stanju psihotične bijesnosti, ali se mogu sjetiti apsolutno ničega iz ona četiri mjeseca kada sam pratio njen život. 

O svemu tome sam, naravno, pisao. Ali, teško je doći do prošlih brojeva Kerfufflea; nekoliko je izdanja preživjelo, čak i sa svojim krajnje lošim papirom; ali, od Johnova uhićenja, suđenja i kasnijeg samoubojstva (dok je čekao presudu); ostalo je jako malo ljudi koji su ga bili spremni kupovati. Otprilike u isto vrijeme, trajno sam izbrisao našu cijelu korespondenciju e-poštom, što je bilo krajnje glupo od mene, ali nadam se i razumljivo s obzirom na okolnosti. Pokušao sam stupiti u kontakt s prodavaonicama ploča, kolekcionarima starinskih časopisa, bilo kim drugim koji bi mogli imati nekoliko starih izdanja - no, čini se kako baš ništa, od listopada 2014. do siječnja 2015. godine, nije ostalo u opticaju. U nekim sam trenucima počeo razmišljati o tome kako, možda moj pravi slom nije bio 2015. godine, nego se događa upravo sada. Jesam li samog sebe uvjerio u to kako sam proveo ta četiri mjeseca na njenom tragu? Da li je sve to bila nekakva moja morbidna fantazija? Jesam li uvučen u nekakvu čudnu bolest, koja nosi naziv Taylor Swift, baš kao i svi njeni vrišteći obožavatelji?

Nisam to izmislio. To nije bila fantazija. Moje kolumne u časopisu možda su zauvijek nestale, ali još uvijek imam svoje bilješke.

Iritantno je sve to, jer nemam puno tragova koji bi me upućivali na to kamo sam išao, ili što sam radio tijekom ta četiri propuštena mjeseca mog života (iz svojih bankovnih podataka sam saznao kako sam podizao novac s bankomata u New Yorku, Nashvilleu i—iako nisam siguran zašto—okrugu Daviess u Missouriju). Nalazim samo niz sve grozničavijih črčkarija na temu Taylor Swift, poput ovoga o pupku. Istina je: sve do početka 2015. godine, Taylor Swift se trudila da je nikad ne fotografiraju, dok nema na sebi nešto nešto što joj pokriva pupak. Citat ovdje je autentičan, a analiza koju dajem je, mislim, dio razumnijeg materijala, u ovoj konkretnoj bilježnici. Spekulacije koje slijede znatno su su luđe:

Opet, Taylor Swift jest zaista zaštitila autorskim pravima mnoge stihove sa albuma 1989.; uključujući fraze poput "this sick beat" i "nice to meet you". Također je istina kako je ljudski jezik - općenito govorim o gotovo cijelom desetljeću otkako sam našvrljao ove retke - gotovo postao medijem za izražavanje o Taylor Swift. Ovdje sam se zaista počeo brinuti. Očito mi nije bilo dobro kada sam ovo pisao, ali sam bio u pravu; u ludilu sam naletio na (ili prorekao) nešto poput istine. Međutim, frustrirajuće je zato što mi je ovo  jedan od posljednjih materijala koji predstavlja nešto poput uvjerljivih misli, ili tumačenja. Ono što slijedi u mojoj bilježnici su stranice za stranicama komentiranih stihova Taylor Swift, prošaranih citatima iz drugih izvora - Biblije, Zohara, grimoara, goeteovih traktata - i, sve više i više, ružnog paranoičnog brbljanja:

Posljednji je unos izuzetno uznemirujući. Također, bilješka je tek od sredine prosinca, što znači kako postoji još šest tjedana mog života koji su mi potpuno neobjašnjivi, kojih se ne mogu sjetiti, gdje sam lutao okolo s tim stvarima koje su mi zujale u glavi, ili (s obzirom na opći trend) nečim mnogo gorim. Dvoumio sam se, želim li ovo javno pokazati ili ne, ali mislim kako je vrlo značajno.

Na posljednjoj stranici mog dnevnika o Taylor Swift, vratio sam se na neke od mojih ranijih tema:

Pokazao sam napisani hebrejski tekst nekolicini ljudi, koji jezik poznaju bolje od mene, i svi su mi rekli kako je to besmislena mješavina slova. Ali nije, osim posljednjeg retka - alef, tet, chet, tet - koji je gematrija za: 1, 9, 8 i 9. Ostatak gornjeg teksta zapravo uopće nije hebrejski: on je aramejski. Uspio sam pronaći njegovo porijeklo. To je iz zdjele za bajanje, apotropejskog amuleta popularnog među babilonskim Židovima, koji datira od oko četvrtog do šestog stoljeća. Te bi zdjele bile ispisane čarolijama protiv magijskih uljeza i obično bi se zakopavale u temelje kuće. Evo zdjele o kojoj je riječ:

Evo relevantnog prijevoda:

U ime slova unutar slova i pisma unutar pisma i imena unutar imena i praznine unutar objavljenoga, kojim su nebo i zemlja podjarmljeni, i kojim su planine iščupane iz korijena, i kojim su visine otopljene, a kojim demoni i čarolije prolaze iz svijeta. Stoga sam uzašao protiv tebe s visine da uklonim i odagnam sve demone i kuge i rose i sotone i sve zle zbrkane snove.

Ono što slijedeće pišem je potpuno spekulativno. Ali, mislim, mislim kako znam čega sam se ovdje toliko bojao - gdje je pupak Taylor Swift? Što znači pupak? Pa, kao što sam predložio u svojim bilješkama, pupak znači odvojenost od amnionskog jedinstva bića; označava točku na kojoj smo otrgnuti od apeirona, u naše ograničeno, zemaljsko ja. Ne pokazujući pupak, Taylor Swift se identificirala s beskonačnim. Ali, naš pupak nas također označava kao stvoreno biće; ono nas ubacuje u veliki lanac reproduktivnog postojanja. Taylor Swift je od toga bježala: pozicionirala se kao nešto nestvoreno i vječno.

Sve dok, odjednom, više to nije bila.

Taylor Swift je 23. siječnja 2015. godine, na Instagramu, objavila fotografiju sebe i sestara Haim na palubi broda na Havajima, sve u su bikinijima. Jedna od njih nosila je bikini visokog struka koji joj je prekrivao pupak, no ta osoba nije bila Taylor Swift. Pupak joj je bio otvoren. Dva dana kasnije, probudio sam se kada je moj zrakoplov sletio na Heathrow, ponovno u istom onom mnemičkom toku, u kojem i danas živim. Kada sam vidio njin pupak, izvukao sam se iz psihoze kroz koju sam prolazio. Jasno je kako je ova poremećena teorija, koju sam njegovao svih tih mjeseci, bila gadno pogrešna.

Ali, opet, što ako nije bilo pogrešno?

Prema službenoj priči, do fotografije u bikiniju je došlo, jer su Taylor Swift i sestre Haim već bile snimljene s drugog broda, te su odlučile objaviti svoju fotografiju, kako uljez ne bi dobio previše novaca ako pokuša prodati svoju. Ovo je moguće. To je također, obzirom kako znamo koliko je života Taylor Swift zapravo potpuna izmišljotina i privid, moglo biti vrlo uvjerljivo sranje. Možda je Taylor Swift namjerno debitirala s pupkom. Možda je razlog zašto do toga dana nije pokazala pupak, upravo taj što ga nije imala.

https://people.com/style/this-is-why-taylor-swift-shared-her-first-bikini-and-belly-button-photo-on-instagram

U tradiciji, postoje dvije osobe za koje znamo kako nisu imale pupak. Kao što Thomas Browne primjećuje u svojoj Pseudodoxia Epidemica: "Pupak je dio, ne prethodnik, već naknadni ostatak nakon naraštaja, rođenja ili poroda, ne može se dobro zamisliti pri stvaranju ili izvanrednoj formaciji Adama, koji je odmah proizašao iz Božjeg umijeća ; niti ono od Eve, koja nije bila svečano rođena, već iznenada uokvirena, i nepravilno proizašla iz Adama". Ali, zapravo, postoji čudna razlika u biblijskom izvještaju o njihovom stvaranju. U Postanku 1, čitamo: "I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, i neka vladaju nad ribama morskim i nad pticama nebeskim i nad životinjama i nad svom zemljom, i nad svim gmizavcima što gmižu po zemlji. I stvori Bog čovjeka na svoju sliku; na sliku Božju stvori ga; muško i žensko stvorio ih je". Vrlo dobro. Ali, zatim u Postanku 2:4, stvaranje se ponovo događa - osim što ovaj put Bog prvo stvara čovjeka, zatim biljke, pa životinje, a tek onda konačno stvara ženu: "I Gospodin Bog pusti dubok san neka padne na čovjeka, i on zaspa, i uze mu jednu stranu, i zatvori meso ponovo na njegovom mjestu. I Gospodin Bog je bok, koji je uzeo od čovjeka ugradio u ženu, i doveo ju je do čovjeka". 

Dakle, što dobivamo? Otprilike 250 godina, dosadni akademski konsenzus jest bio kako je Biblija koju imamo, sastavljena od raznih fragmentarnih izvora, koji su ponekad međusobno proturječni. Možemo reći kako su Postanak 1 i 2 imali različite autore, jer Bogu daju različita imena (Elohim ili Jahve, prevedeno u Starom zavjetu kao Bog, ili Gospodin Bog).  Ali, mnogo je zanimljivije kada ljudi stvarno pokušavaju to učiniti smislenim. Postoji jedno tumačenje, koje se u Talmudu pripisuje rabinu Yirmeya ben Elazaru - koje smatra kako je čovjek iz Postanka 1 bio neka vrsta primordijalnog hermafrodita, muškarac i žena spojeni otraga. Zatim, kao što se govori u Postanku 2, Bog je to stvorenje prepolovio, tako da su njegova dva lica mogla vidjeti jedno drugo. Ali, rabin Yehuda bar Rabbi nudi još jedan prikaz: Bog je zapravo stvorio dvije različite žene. Kada Adam vidi Evu u Postanku 2:23, on kaže: "Ovo je od vremena kost od mojih kostiju i meso od mog mesa". Što čini se implicira kako je postojalo prethodno vrijeme. Prvi put, kaže rabin Yehuda, Adam nije spavao dok se stvarao njegov pratilac: "Vidio ju je punu utrobe i krvi", i nije htio imati ništa s njom. Ta prva družica, puna krvi, visceralna - zvala se Lilith.

Postoje i druge verzije priče. U jednoj, Adam ne odbacuje prvu ženu čim je stvorena, ali kada je pokuša pojebati, ona odbija leći ispod njega, jer ih je Bog stvorio jednakima. Neko vrijeme se svađaju, a onda Lilith bježi iz raja, kako bi rađala demone. Ona i njezino potomstvo još uvijek vrebaju svijetom, hvataju ljude, kradu im sjeme noću, proklinju njihovu djecu. Aramejska zdjela za bajanje iznad je čarolija protiv Lilith. Ona se pojavljuje točno jednom u stvarnoj Bibliji, kada Izaija obećava presudu Edomu. Kao što kaže kralj James: "Vranac i gorka bukva će ga posjedovati; također će sova i gavran stanovati u njemu: i on će na njega razapeti uže smutnje i kamenje praznine... Satir će vikati svom drugu; i sova kreštava će ondje počivati".  Ali, hebrejski tekst ne govori ništa ni o kakvim sovama; riječ koju koristi jest Lilith. Noćno čudovište, noćna vještica, stvorenje od krvi i utrobe, koje vrišti kada bi trebalo spavati. Ona nije baš uvijek zla, ali kao što noviji tumač ističe: "Lilith, i sva bića slična Lilith pripadaju svijetu od prije pada, što znači kako se ljudski zakoni ne primjenjuju na njih, nisu vezani po ljudskim pravilima ili ljudskim propisima, nemaju ljudske savjesti ni ljudskog srca, nikada ne liju ljudske suze. Za Lilith ne postoji takva stvar kao što je grijeh. Njihov svijet je drugačiji. Ljudskim očima može izgledati čudno, kao da je iscrtano vrlo tankom linijom, budući kako je sve što ono sadrži svjetlije i lakše". To ne znači kako je bezopasna. U srednjovjekovnim kršćanskim prikazima, zmija koja iskušava Evu u vrtu često je prikazana kao žena, a ponekad i s nekim vrlo nereptilskim grudima. Lilith, prva vražica, došla se osvetiti onoj koja ju je zamijenila.

Vrijedno je spomenuti kako je Taylor Swift dugo povezana sa zmijama.

https://www.billboard.com/music/pop/taylor-swift-the-snake-history-kim-kanye-instagram-7934297/

Iskonska bivša djevojka, bivša djevojka koja je siktala čarolije zemlje, u samom praskozorju postanka. Duh koji odbija jednostavno leći ispod čovjeka, koji ide od kuće do kuće trujući novorođenčad, uništavajući plodove želje. Veliki demon ravnodušnosti. Čudovište za koje se - možemo to otvoreno reći - ponekad može pričiniti kako ima pravo na svojoj strani. Ona bez pupka. Nije nikada rođena; ona nije pala; ona nikada niti ne umire. Probodena kroz srce, ali nikada ubijena. Kao i svaki drugi ostatak te  kreacije, ona se u našoj stvarnosti pojavljuje u obliku zastrašujuće praznine. Ovo je, makar mislim, ono što sam otkrio kao prvi svjetski novinar zadužen za Taylor Swift, s punim radnim vremenom.

Ne kažem kako je išta od ovoga istina. Mislim kako je Taylor Swift najvjerojatnije obična žena, stara samo trideset i tri godine, a ne pet tisuća sedamsto osamdeset četiri, koja je uvijek imala pupak kao i svi drugi. Žena, čiji je privatni život, vjerojatno, kao i kod mnogih drugih, pomalo otužan. Ali, očito sam ona četiri mjeseca vjerovao u nešto sasvim drugo. Tada mi je to apsolutno, izgleda,  imalo smisla. Imalo je dovoljno smisla da me izludi.

BY: Sam Kriss; 28.11.2024.

DA. Nešto jest vrlo čudno sa tim pjesmama Taylor Swift....mislim, nije kako sam fan ili nešto slično, no neprekidno slušam radio i onda oni jako forsiraju tu Taylor Swift. Ono što sam ja osobno primjetila, kod nje posebno jest kako - evo i danas kada prevodim ovaj tekst - se ne mogu sjetiti niti jedne riječi pjesme, niti o čemu ona pjeva, melodije nikako; jednostavno kada sam se natjerala nešto prepjevati od Taylor Swift - jednostavno ne ide, blokada, ili baš praznina (kako to autor naziva). To nikako nije slučaj sa ostalim pjesma i hitovima po radiju, neke vrlo rado pjevam i sjetim se bez problema. Može biti kako sam si nešto umislila, može biti čista bezvezarija. Evo vam dolje tri pjesme, pa probajte, ukoliko imate volje poslušati, pa pokušati prepjevati. Pozdrav.