Bože, Bože, zašto si me ostavio?

Veliki petak je dan kada se kršćani sjećaju smrti Isusa, izvorno Ješue, kojeg su Grci kasnije nazvali Krist u pokušaju prevođenja hebrejske riječi Mesija (što znači "pomazanik"). Možda je sada vrijeme razmišljanja o misteriju koji je u srži ove drevne religije.

Ješua umire sam, gol, smrću koju su Rimljani određivali za najgore zločince i robove.

Postoji nekoliko različitih izvještaja o njegovim posljednjim trenucima. Prema Evanđelju po Mateju, njegove posljednje riječi bile su: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (u izvorniku: "Eli, Eli, lama sabaktani?").

U svojim posljednjim trenucima Isus proglašava sebe napuštenim. To je izvanredna izjava koja bi trebala natjerati čovjeka da se zamisli, bez obzira jeste li vjernik ili ne. Riječi ukazuju na dubok osjećaj napuštenosti i besmisla, čak i izdaje. Ako vjerujete u Isusovo božanstvo, Bog sumnja u Božju prisutnost. Oštra kontradikcija ne podliježe lako analizi ili egzegezi. Ako ne vjerujete, to može biti priznanje da je Isus sebe vidio kao odvojenog od Boga.

Stoljećima su teolozi pokušavali objasniti ovu uznemirujuću izjavu u svojim učenjima i propovijedima. Stoga, jedno objašnjenje kaže da je Isus molio Psalam 22 koji počinje istim tim riječima, ali kasnije nastavlja potvrđivati ​​Božju prisutnost. Filolozi vrlo dobro znaju da su Evanđelja puna aluzija na djela Starog zavjeta. Ali, reći da je Isus samo recitirao psalam poput mantre u svojim posljednjim trenucima znači lišiti ove riječi njihove moći i značaja.

Ovo neće ići.

G. K. Chesterton, u svom djelu "Ortodoksija" (1909.), pokušao je dati provokativan odgovor gdje je Isusa nazvao "na trenutak ateistom":

"Ali, u sjajnoj priči o Mukama postoji jasna emocionalna sugestija da je autor svih stvari (na neki nezamisliv način) prošao, ne samo kroz agoniju, već i kroz sumnju. Piše: "Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga." Ne. Ali, Gospodin, Bog tvoj, može iskušavati samoga sebe; i čini se kao da se to dogodilo u Getsemaniju. U vrtu je Sotona iskušavao čovjeka; a u vrtu je Bog iskušavao Boga. Na neki nadljudski način prošao je kroz naš ljudski užas pesimizma. Kada se svijet zatresao i sunce je izbrisano sa neba, to nije bilo na raspeću, već na kriku s križa: kriku koji je priznao da je Bog napušten od Boga. A sada neka revolucionari odaberu vjerovanje od svih vjerovanja i boga od svih bogova svijeta, pažljivo vagajući sve bogove neizbježnog ponavljanja i nepromjenjive moći. Neće pronaći drugog boga koji se i sam pobunio. Ne (stvar postaje preteška za ljudski govor), nego neka sami ateisti odaberu boga. Naći će samo jedno božanstvo koje je ikada izreklo njihovu izolaciju; samo jednu religiju u kojoj se Bog na trenutak činio ateistom."

No, Chestertonova izjava je problematična iz nekoliko razloga. Prvo, ateisti se ne obraćaju Bogu kako bi rekli da su napušteni.  Razgovor sa božanstvom podrazumijeva postojanje, što ateisti u potpunosti poriču. Drugo, Isus nije jedino božanstvo koje sumnja u svoju božanstvenost. Npr. i Dioniz sumnja u svoju božanstvenost i postoji nekoliko mitova kroz koje on shvaća svoj pravi identitet. Treće, njegov poziv "revolucionarima" neka odaberu boga je politička izjava koja nema veze sa tekstom i kontekstom Evanđelja: to je prije reakcija na komunističke revolucije koje su se događale za Chestertonovog života.

Međutim, Chesterton odlično identificira jednu ključnu temu u središtu rečenice: izolaciju i sumnju. Isus izražava svoju potpunu izolaciju i napuštanje kao ljudsko biće. Kako bi postao potpuno čovjek, Isus se morao odreći svog božanskog podrijetla. Postao je u svim aspektima sličan ljudima, uključujući sumnju i usamljenost. Samo je tako Bog mogao istinski spasiti čovječanstvo, potpuno se uroniti u ljudsko utjelovljenje, uključujući i potpunu pustoš pojedinca. Prema autoru Poslanice Hebrejima (4,15):

"Jer nemamo velikoga svećenika koji bi mogao suosjećati sa našim slabostima, nego onoga koji je u svemu iskušan kao i mi, ali nije sagriješio."

Umjesto odbacivanja Isusove posljednje riječi kao jednokratnog incidenta u kojem je na trenutak dotaknuo dno, možda ih treba shvatiti kao izjavu o biti njegovih učenja, onu koja je u izravnoj suprotnosti sa doktrinama crkava . Pravo kršćanstvo ne predstavlja jednostavan način slijeđenja pravila i dogmi, kako bi se došlo do Raja. Umjesto toga, put križa vodi kroz patnju, sumnju i neizvjesnost, do mjesta gdje vas Bog susreće u vašem najmračnijem času.

Mnogi sveci i mistici prepoznali su ovaj fascinantan aspekt vjere.

U svojoj prekrasnoj poeziji, sveti Ivan od Križa ovo naziva "tamnom noći duše". Osobni spisi Majke Tereze, koji su objavljeni nakon njene smrti, svjedoče o sumnji i tami koju je osjećala veći dio svog života. Ispovijeda uznemirujući osjećaj nedostatka Božje prisutnosti, unatoč svim svojim dobrim djelima.

Možda najbolji citat o tome pojavljuje se u nedavnom filmu, "Konklave" (2024.). U propovijedi, održanoj nakon Papine smrti, kardinal Lawrence, kojega je majstorski glumio Ralph Fiennes, kaže:

"Kada bi postojala samo sigurnost, a ne sumnja, ne bi bilo misterija, a time niti potrebe za vjerom."

Sigurnost i dogma su neprijatelji vjere. Božansko je misterij izvan ljudskog razumijevanja. Prava vjera sastoji se u traženju i postavljanju pitanja, u otvorenosti Isusovog zagrljaja na križu, a ne u zatvorenom svijetu evanđeoske doktrine ili apsurdnih dogmi, poput one o "nepogrešivosti".

To vodi do druge verzije Isusovih posljednjih riječi: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine." Isus prihvaća i oprašta svima. Njegovo spasenje nema nikakvih uvjeta i obaveza, osim prihvaćanja križa.

Misterij križa nije događaj iz prošlosti. Sin Čovječji je uvijek razapet, ne u crkvama nego od crkava, u svakoj osobi koja pati od razaranja i pustošenja rata (u Iranu, Libanonu, Ukrajini, Kongu, Palestini, Izraelu, Jemenu, Sudanu, itd.), ili na bilo koji drugi način; u svakom srcu rastrganom izdajom i mržnjom; u svakoj osobi shrvanoj nepravednim sustavom ugnjetavanja; u svakom djetetu koje nema nikoga tko bi se o njemu brinuo; u svakoj osobi koju je odbacila njihova obitelj, zajednica i crkva; u svakome od nas progonjenom zbog onoga što jesmo, samo zato što smo vjerni svom biću.

Popularni filozof Slavoj Žižek tvrdi kako je kršćanstvo jedina religija koja ima ateistički trenutak objave. Isusovu smrt i poklič "Eli, Eli lama sabachtani?", on vidi kao oblik oslobođenja od tlačiteljske prisutnosti Boga i kao krajnju misteriju izvan ljudskog shvaćanja. Žižek provokativno tvrdi da je kršćanstvo jedina istinski ateistička religija, upravo zato što internalizira Božju smrt. Dok većina religija zadržava transcendentno božanstvo, kršćanstvo se usuđuje proglasiti da Bog postaje čovjekom i umire, ostavljajući nas da preuzmemo odgovornost za svijet.

Žižek iznosi provokativnu tezu sa kojom bi se malo tko složio, ali postavlja dobra pitanja o značenju smrti na križu. Što je točno bit kršćanskog spasenja? Od koga Ješua spašava čovječanstvo? Bezbrojne knjige su napisane o tome i ne pretvaram se niti na trenutak kako imam rješenja. Ali, u kontekstu antičkog svijeta, mislim da postoji posebno značenje raspeća koje sjaji kroz priču iz Evanđelja, gdje kažu da je tama obavijala sve od podneva tog dana. Prema Evanđelju po Mateju:

"Kada Isus ponovno povika jakim glasom, ispusti duh. U taj čas hramska se zavjesa razdera nadvoje, od vrha do dna. Zemlja se zatrese i stijene se raspucaju. Grobovi se otvoriše i uskrsnuše tijela mnogih svetaca koji su usnuli."

Ovi nadnaravni događaji nisu samo narativna dekoracija, već ukazuju na to da je Isusova smrt do srži potresla cijelo stvaranje.  Probijanje hramskog vela nije samo prekid sa hramskim judaizmom, kako su mnogi kršćanski autori pogrešno tvrdili (postoji dugogodišnja antisemitska tradicija kod 'crkvenih otaca'). To je znak da je Bog završio sa institucijama, svećenicima i dogmom.  Židovski svećenici su tvrdili da Bog prebiva u najdubljem svetištu hrama i da samo oni imaju pristup tom prostoru, i samo u posebnim prilikama (slične tvrdnje o 'kontroli' svetog se javljaju u većini drugih drevnih religija).

Probijanje zavjese je jasan znak da Bogu više ne treba posredovanje. On je ovdje sa svima nama i u svima nama. Kako Isus kaže u drugoj prilici: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima". To je također izraženo riječima latinske himne: "Ubi caritas est vera, ibi Deus est" ("Gdje je istinska ljubav, ondje je Bog").

Ljubav bez uvjeta ili kontrole, ljubav bez osuđivanja i odbacivanja. 

Čista ljubav je bit Boga. Ništa više, ništa manje.

Stoga je istinsko kršćanstvo potpuna suprotnost dogmama i doktrinama glavnih crkava.

Isusova smrt je put kroz napuštenost i traumu. To je misterij u kojem on dijeli naše tijelo i našu krv kako bismo postali dio božanstva u božanskoj Ljubavi. "Svakom čovjeku njegov mali križ", rekao je Samuel Beckett. Bog je Ljubav u patnji svakog ljudskog tijela i duše koja čeka milost uskrsnuća. 

Ovo upotpunjuje priču, jer integrira smrt kao dio puta, a ne kao kraj.

Sretan Uskrs.