Jungov Wotan

Bogovi ne umiru. Zaboravljeni su, zakopani ispod naslaga navika i povijesti, ali opstaju u tišini. Povlače se u sjenu i čekaju.

Carl Jung je to razumio bolje od većine. Godine 1936., dok je svijet stajao na rubu drugog građanskog rata unutar Zapada, napisao je jedan od najopasnijih eseja dvadesetog stoljeća: “Wotan”. Nije to bila isprika hitlerizma, niti osuda. Bilo je nešto rjeđe. Psihološka dijagnoza mitskog opsjednuća. Ono što je zahvatilo Njemačku nakon Velikog rata, ono što je podiglo poražene i ponižene ljude u stanje ritualnog ludila nisu bile samo ekonomske poteškoće. Niti je to bila strategija, propaganda ili politička briljantnost. Bilo je to nešto starije. Nešto zakopano. Povratak boga.

Za suvremene uši jezik je čudan. Uče nas da je povijest linearna. Da su bogovi metafore. Taj mit je fikcija. Da je religija mišljenje, a da je psihologija znanost. Jung je sve to odbacio. Vjerovao je da ljudska duša nije moderna. Ispod racionalne površine svijesti kriju se stariji slojevi, prapovijesni, pradjedovi, indoeuropski. Ovi slojevi nisu vestigialni. Aktivni su. Kolektivno nesvjesno nije muzej. To je bojno polje.

Jung je te duboke psihičke sile nazvao arhetipovima: naslijeđeni oblici percepcije i ponašanja koji ne proizlaze iz iskustva, već iz nasljeđa. To nisu sjećanja, nego su to obrasci. Ne ideje, nego žive energije. Oni strukturiraju način na koji čovjek vidi svijet, način na koji sanja, način na koji stvara i način na koji uništava. Pojavljuju se u mitovima, ritualu, viziji i u ludilu. Među narodima sjevera, posebice germanskog svijeta, postoji jedna osoba koja je vladala olujom: Wotan.

"Wotan je nemirni lutalica", napisao je Jung, "koji stvara nemir i raspiruje svađu." On nije apstrakcija. On je sila. U mitu, on nosi mnoge maske: boga rata, mudrosti, magije, bijesa i žrtve. On je jednooki lutalica koji daje svoje oko za znanje, bog koji se objesi na stablo svijeta kako bi se dočepao runa sudbine. On je gospodar divljeg lova, čuvar mrtvih ratnika, mađioničar bojnog bijesa. U rimskim izvještajima, to je Merkur ogrnut ratnim bojama. U kršćansko doba postao je demon. Ali, zapravo, nikada nije otišao.

Wotan nije umro. Bio je potisnut. Izbačen od strane kršćanstva, saniran od strane prosvjetiteljstva, sveden na bajku od strane modernih povjesničara. Ali, represija ne uklanja. Ona zakopava. I ono što je zakopano se vraća, ne oslabljeno, nego pojačano. Kao što je Jung upozorio: "potisnuti psihički sadržaji... poprimaju karakter progona." Što su dublje uskraćeni, to se nasilnije ponovno afirmiraju. Ovo nije bila metafora. Bila je to arhetipska činjenica.

Doba napretka obećavalo je slobodu. Ali, da bi to dobilo, žrtvovano je nešto drevno. Cijena moderne udobnosti bilo je sjećanje na sveto. Crkva je preobratila Sjever, ali ga nikada nije u potpunosti ukrotila. Prosvjetiteljstvo je svijet lišilo smisla, ali ga nije zamijenilo. Duša, neusidrena, ne lebdi. Tone. Duboko ispod površine moderne njemačke psihe je Wotan kipući čekao. Kružno sjećanje.

Kada se vratio, nije to bilo kroz poeziju ili molitvu. Bilo je to kroz posjedovanje. Jungovim riječima, bog je “zgrabio čovjeka”, a preko njega i naciju. Probio se kroz rovove Prvog svjetskog rata, gdje su vojnici sastavljali runske stihove, sanjali hrastove lugove i provodili krvave rituale. Šunjao se kroz ekonomsku pustoš Weimarske Njemačke. A kada je došlo pravo vrijeme, ponovno je poprimio oblik. Ne kao mit, već kao pokret.

Ono što je Jung vidio u usponu nacionalsocijalizma nije bio politički, već vjerski događaj. Ponovno buđenje. Ne razuma, nego mita. Njemački narod nije bio uvjeren. Bili su opsjednuti. Ne po ideologiji, nego po arhetipu. Boga kojeg su zaboravili, ali mu nikada nisu pobjegli. Wotan se vratio, ne kao sjećanje, već kao sudbina.

Mnogi na Zapadu su možda zaboravili svoje bogove, ali bogovi nisu zaboravili njih.

Da bismo razumjeli što se dogodilo u Njemačkoj, Jung nam govori da ne započinjemo s politikom, niti s ekonomijom, niti sa ideologijom. Moramo početi tamo gdje počinju svi istinski preokreti: iznutra. Ispod svijesti leži struktura starija od jezika, dublja od povijesti. Ne oblikuje se odgojem, niti okolinom. Nije to osobno. To je kolektivno. To je psihičko nasljeđe naroda, slojevito nastalo kroz generacije, poput naslaga u kamenu. To je ono što je Jung nazvao kolektivno nesvjesno.

Kolektivno nesvjesno ne govori rečenicama. Govori u oblicima. Ti oblici, koje je Jung nazvao arhetipovima, nisu stvoreni kulturom. Oni su ti koji stvaraju kulturu. Ponavljaju se kroz vrijeme i mjesto, jer nastaju iz samog ljudskog organizma. Heroj. Majka. Varalica. Kralj. Sjena. To nisu ideje. To su obrasci: biološki, simbolički, duhovni, koji se pojavljuju gdje god čovjek pokušava sebi dati značenje.

Ali, kada se ignoriraju, arhetipovi ne nestaju. Iskrive se. Uskraćeno im je mjesto u svjesnom životu, te oni traže izraz u snovima, u prisilama, u erupcijama. Kod pojedinaca se manifestiraju poput neuroza, opsjednutosti, sloma. U narodima postaju nešto drugo.

Jung je vjerovao da je potiskivanje opasna iluzija. Civilizacija to zahtijeva. Kršćanstvo je to zahtijevalo. Prosvjetiteljstvo je to zahtijevalo. Ali, duša se pokorava starijim zakonima. Potiskivati ​​ne znači uništavati, već odgađati. Energije starih bogova nisu se raspršile. Bile su potisnute unutra, u sjenu. A ono što leži u sjeni, nepriznato, neintegrirano, ne miruje - nego čeka.

Wotan nikada nije istjeran iz germanske duše. Bio je izdubljen. Sublimirano. Pretvoren iz prisutnosti u pritisak. Crkva je njegove obrede zamijenila sakramentima; prosvjetiteljstvo je njegove simbole zamijenilo apstrakcijama; no, niti jedno nije dospjelo do korijena. Bog vjetra i rata ne može se poništiti. Može ga se samo sjetiti, ili zanijekati. A ono što je uskraćeno - dobiva moć u tišini.

U jungovskoj psihologiji, sjena nije demonska. Ona je nešto odbačeno. To je sve što ego odbija prepoznati. Bijes. Želja. Htjenje.  Snaga. Okrutnost. Vitalnost. To je mračno ogledalo, koje otkriva ono što čovjek ne može podnijeti i priznati da živi u njemu. Što se dulje potiskuje, to više počinje oblikovati djelovanje odozdo. Onda, kada sjena obuzme ne samo čovjeka, nego i narod, ona više ne šapće. Ona huči i buči.

Do početka dvadesetog stoljeća Nijemci su izgradili tehnološku civilizaciju zapanjujuće preciznosti. Ipak, nešto bitno je bilo odsječeno. Njihovi korijeni više nisu počivali u mitu, već u sustavima. U zakonima i teorijama. Njihov je identitet postao proceduralan, racionalan, odvojen. Ali, ispod površine ostalo je staro psihičko nasljeđe. Kršćanski sloj to nije mogao izbrisati. Stoljeće napretka nije ga moglo otopiti. Wotan nije bio poništen - bio je samo pomaknut.

Rezultat nije bilo ludilo. Bilo je to sjećanje. Pamćenje starije od knjiga, starije od doktrine. Sjećanje oblikovano u šumi i požaru, u seobi i ratu, u žrtvi i viziji. Gnjev Teutonika kojega se nekoć bojao Tacit nije nigdje nestao. Spavao je. A kada se moderni svijet pokazao nesposobnim zadržati ono što je zakopano, oblik se vratio. Ne u stihovima. Nego u nasilju.

Jung to nije vidio kao političku devijaciju, već kao psihičku neizbježnost. Bogovi, jednom potisnuti, vraćaju se u iskrivljenom obliku. Ne kao pjesme, nego kao vojske. Ne kao vrline, nego kao osvetoljubivost. Wotan nije ustao kao vođa. Ustao je, jer je bio odbijen.

Ovo je korijen Jungovog upozorenja. Ono što pojedinac potiskuje, ponovno susreće u krizi. Ono što civilizacija potiskuje, susreće opet u katastrofi. Bogovi predaka ne nestaju kada nestanu rituali. Oni opstaju ispod površine zakona, doktrine, napretka. Kada strukture iznad njih oslabe, oni se uzdižu prema gore. Ne vraćaju se kao metafore, već kao sudbina. Ne kao simboli, nego kao oluje.

Svijet se još uvijek bori objasniti same sebe. Povjesničari pišu knjige, ekonomisti crtaju grafikone inflacije, moralisti plaču ili osuđuju. Ali, nitko od njih nije odmah shvatio ono što je Jung vidio: Hitler nije bio autorom pokreta. On je bio njegova posuda.

Jung ga je nazvao medijem, čovjekom koji je zarobljen, ali ne i zarobljenik. Ergriffen je opsjednut, rekao je. Ne metaforički, nego u punom psihološkom i mitološkom smislu. Čovjek ispražnjen od sebe, ispunjen silom koja nije bila njegova. Hitler nije izmislio oluju. Oluja ga je jahala. Dao je oblik nečemu starijem od sebe, nečemu što nije govorilo razumu, nego predačkoj nesvijesti naroda, koji je izgubio svoje središte i čeznuo je, a da toga nije znao, za povratkom svoga boga.

Masovni pokreti ne počinju argumentima. Počinju s glađu. Čežnja za smislom, pripadanjem, za transcendencijom. Kada se stari oblici sruše: crkva, obitelj, kruna, onda ih nešto mora zamijeniti. U Njemačkoj nije razum ispunio ovu prazninu. Bio je to mit.

Hitler nije napisao taj mit. On je postao njegovim oblikom. Nije zapovijedao Wotanu. Bio je ganut njime. Wotan redivivus, Jung je to nazvao: Bog se vratio. Ne kroz ritual ili sveto pismo, već kroz čovjeka, čiji glas kao da je odjekivao od starije krvi.

Ono što je prostrujalo Njemačkom nije bio puki nacionalizam. Bio je to Ergriffenheit, stanje napadaja. Cijeli su se gradovi okupili u bakljadi, zastave su se vijorile poput ratnih barjaka, glasovi podignuti unisono - ne za politiku, već za zajedništvo. Nisu kalkulirali. Posvećivali su. Pokret je imao strukturu religije, ali nije imao nikakvu suzdržanost. Nije nudio nikakvo spasenje, samo pokornost višoj volji. Tu volju nije izmislio Hitler. Već je bilo prisutno tamo, u tlu, pričama i tišini. Uvijek u tišini. 

Wotan, bog bijesa i oluje, se vratio. I ljudi su se, poput drveća u oluji, saginjali pred njegovim vjetrom.

Ovo se, upozorio je Jung, ne smije pogrešno shvatiti. Objašnjavati Treći Reich kao grešku, političku nesreću, znači biti slijep za njegovo pravo podrijetlo. Nije to bio otklon od modernog. Bilo je to zrcalo koje se držalo prema modernizmu. Ono što je naraslo u Njemačkoj nije bila samo ideologija. Bio je to arhetip. Ne propaganda. Posjedovanje. Ne ludilo - nego mit, oživljen i neprepoznat.

Slika Hitlera kao opsjednutog čovjeka ponavlja se u pričama onih koji su ga izbliza vidjeli. Ernst Hanfstaengl, rani pouzdanik, napisao je kako su mu se oči mijenjale tijekom govora, postajući "staklene, fiksirane", kao da "netko drugi govori kroz njega". Albert Speer opisao je kako se osjećao "pometen" nečim neljudskim u njegovoj prisutnosti. Čak je i Churchill, koji nije bio mistik, jednom rekao da je Hitler imao “šarm zla”.

U Jungovom tumačenju Hitler nije aberacija, nego je bio medij. On je kanal za boga koji je bio prognan, ali ne i egzorciziran. Arhetip je trebao oblik. Pronašao je jedan.

Ovdje leži užas i uvid. Volimo se zamišljati kao razumna bića kojima vlada zakon i koje štite institucije. Ali, ispod površine, stariji zakoni još uvijek vrijede. Stariji bogovi još uvijek se umiješaju. Kada se pojavi čovjek poput Hitlera, kada posuda ostane otvorena, ulazi arhetip. I preko njega, ono zahtijeva naciju.

Ovo nije isprika. To je upozorenje. Jer, ako je Wotan mogao ustati jednom, može ustati ponovno. I ne samo u Njemačkoj.

Njegov povratak nije bio iznenadan. Bio je pripremljen u tišini.

Nije se srušio samo politički poredak. Bila je to brana duše koja se urušila. Ono što je izašlo bio je mit - koji je postao tijelo. Wotan nevezan, bez lanaca. Bog koji jaše na oluji, koji sada predvodi Divlji lov kroz doba strojeva, oklopljen i naelektriziran. Ono što se nekoć kretalo u magli i šumi, sada je marširalo kroz gradove u ritmu i čeliku.

Stoljećima je bio tjeran na marginu. Sveden na narodnu pjesmu i noćnu moru. Nagledan u magli, zapamćen šapatom. Ali, znakovi su ostali. Jung je taj opstanak vidio u Wandervogelskoj mladosti, koja je bježala iz gradova zbog šuma i vatre, u obredima krvi i tla, u ekstatičnoj čežnji njemačke poezije. Wotan je izdržao. Ne kao doktrina, već kao obrazac. Ne u crkvama, nego u snovima. Kada je potop došao, nije došao izvana. Uzdiglo se iznutra. 

Arhetip je iskočio prema gore. Kroz rovove koje je isklesao Prvi svjetski rat. Kroz razbijenu valutu i kabaree Weimara. Kroz uniforme i simbole koji su govorili o nečem davnom i neizgovorenom. Onda kada je pronašao posudu, poprimio je i oblik. Ne kao stih. Nego kao nasilje. Kao vizija. Kao osveta.

Ali, Wotanov povratak nije prošao bez odgovora. Ako se jedan bog probudio, onda se probudio i drugi. Protusila nije bila germanska, nego semitska. Jahve, jednom zastrt kršćanskim milosrđem, odbacio je svoju masku. Vratio se u bijesu. Ne krotki pastir iz Propovijedi, nego uništitelj naroda. Vatra je pala s neba. Gradovi su ostali pepelom. Obred oluje dočekao je nebeski oganj.

Ovo nije bio rat između ideologija. Bio je to sraz božanskih arhetipova. Wotan i Jahve. Oluja i zakon. Bjesnilo i osuda. Jedan je ljude pozivao na krv, žrtvu, preobrazbu. Drugi je zahtijevao pokornost i brisanje. Jung je to predvidio. Napisao je kako je strašno pasti u ruke živoga boga. Jahve je zaratio s Filistejcima, Amorejcima i Edomcima. Sada su Nijemci, opsjednuti svojim drevnim bogom oluje, susreli drevnog boga vatre i saveza. Rezultat je bilo uništenje.

Saveznici su svoju stvar smatrali moralnom. Ali, ispod transparenata i govora micalo se nešto dublje. Ovo nije bio samo trijumf liberalne demokracije. Bio je to trijumf suparničkog boga. Onoga koji ne trpi druge. Onoga čija je zapovijed isključiva: Nemoj imati drugih bogova osim mene. 1945. ih više nije bilo.

Njemačka, u ovom mitskom čitanju, postaje, ne samo zlikovac, već i posuda. Ne samo agresor, nego bojno polje. Opsjednuti su bili kažnjavani, a ne iscjeljivani. Integracija nije bila dopuštena. Nema obračuna sa sjenom. Samo poraz, denacifikacija, brisanje.

Pa ipak, ono što je uslijedilo nije bio mir. Uslijedila je tišina. Arhetip nije uništen. Bio je samo dublje zakopan. Otjeran natrag u sjenu, okovan krivnjom, zabranjen je, čak i ime. Divlji lov se razbježao, ali vjetar nije prestao. Bog ludila nije umro. Samo se vratio u šumu.

Moglo je biti drugačije. To je bila Jungova nada i njegovo upozorenje. Erupcija Wotana nije morala završiti propašću. U psihološkom smislu, bio je to trenutak mogućnosti. Prilika za individuaciju, stvaranje svjesnog sebe, kroz integraciju nesvjesnih sila. Njemačka je stajala na rubu takve transformacije. Ali, vratila se natrag. 

Prizvati boga nije dovoljno. Njime se mora gospodariti. Čovjek mora imenovati silu, suočiti se s njom bez iluzija, i vezati je za oblik. Njemački vjernički pokret je to pokušao. Na svoj vlastiti razlomljeni način je potražio novu religioznost, ogoljenu od stranih doktrina i ukorijenjenu u duši predaka naroda. Njegovi su vođe govorili o Blut und Boden, svetom srodstvu i zavičajnom mitu. Okrenuli su se Eddi, obredima solsticija, simbolima ranijeg poretka. Jung je ovdje vidio obećanje. Vjerovao je kako Wotana ne treba skrivati ​​iza obojenog stakla, niti zaogrnuti posuđenom metafizikom iz Indije ili Perzije. Treba ga izravno imenovati. Integrirati boga nije značilo pomiješati ga sa drugima. Bilo je to susresti ga na razini mita i uzdići ga na svjetlo.

Ali, pokret nije uspio. Nedostajalo mu je koherentnosti i snage da se suprotstavi plimnoj privlačnosti političkog poretka. Umjesto integracije nudilo je sintezu. Pokušalo je Wotana uokviriti u terminima Krista, Krišne ili kozmičke harmonije. Jung je vjerovao kako je to greška. Bog oluje se ne može omekšati moralom, niti estetizirati u misticizam. On nije metafora. On je prisutnost. Ekstatična, opasna, neophodna. Sila smrti i vizije, sloma i transformacije.

Bez integracije, posjedovanje postaje ludilo. Ono što je mogao biti trenutak buđenja je postalo marš prema katastrofi. Njemačka se nije uzdigla preko Wotana. Utopila se u njemu.

A pobjednici, u svom trijumfu, nisu ponudili put ozdravljenja. Nije bilo obračuna sa sjenom, nije bilo imenovanja te sile koja se uzdigla. Bog nije ispitan. Bio je prognan. Simboli su uklonjeni iz javnog života, jezik je postao tabu, sjećanje je zakopano ispod pokrivača krivnje i zakona. Šutnja je nametnuta tamo gdje je trebao biti nametnut govor. Sram je zamijenio sjećanje. Arhetip je ostao, ali sada je bio okovan u nesvjesnom, uskraćeno mu je čak i ime.

Nije to bilo pomirenje. Bila je to represija. A represija nikada nema zadnju riječ. 

Zapad nije ništa naučio od Njemačke. Nije se naučio suočiti sa svojim zakopanim silama. Samo smo naučili brže zaboraviti. Ali,  arhetipovi traju. Oni ne nestaju, niti se otapaju vremenom. Ne klanjaju se napretku. Wotan nije jedini. Drugi se bogovi miješaju ispod uglačane površine modernog života. Svaki sa svojim ritmom, svojom potražnjom, svojim oblikom povratka.