Gnoza i hrvatska donkihoterija

Radikalni libertinizam

Drugi pravac je radikalni libertinizam, kojeg su zastupali karpokratijanci, phibioniti, i neke skupine valentinijanaca. Libertinizam se sastojao u neograničenoj slobodi svih seksualnih aktivnosti. Govorili su da duhu treba dati što je njegovo, a tijelu što je njegovo. Duh je dragulj koji je pao u prljavštinu, ili kako oni kažu "u govno", ali dragulj "u govnu" ostaje dragulj, te je svejedno što tijelo radi. Po principu "svaka žena je svačija žena" oni su, kako piše crkveni otac Klemens Aleksandrijski (2. st.), u svome dijelu "Tepisi" ("Stromateis"), pri svojim skupovima prakticirali ono što se danas naziva grupni seks.

Epiphanius, biskup iz Salamisa (4. st.) je opširno pisao o tome (Panarion XXV 2, 1 – XXVI 13, 7): neke su grupe čak i kultno konzumirale spermije i krv, a osim toga prakticirale i pobačaje. Međutim, to mu nitko nije vjerovao. Ali, kada su otkriveni originalni gnostički spisi "Pistis Sophia" i "2. knjiga Jeu", iz 3. i 4. stoljeća, u kojima oni najoštrije osuđuju i proklinju te radnje takvih gnostičara, onda je biskup Epiphanius dobio na značenju. Isto tako neoplatonski filozof, Plotin, odbacivao je općenito gnostičke teorije i oštro kritizirao njihov nemoral. Ipak se mora reći da je ovaj drugi pravac bio u apsolutnoj manjini.

U svakom slučaju se može reći da su ta oba pravca imala za cilj poništiti prirodne i kozmičke zakone, i na taj način uspostaviti principe i red samoovlašćenog subjekta. Zato ih je Hans Jonas nazvao anti-kozmičarima. Kada se danas navodi New Age i postmoderna, onda se mora reći da su to samo eufemizmi za starog neprijatelja judeokršćanstva.

Već smo vidjeli da gnostičari ne samo propovijedaju i opjevavaju propast stvarnog svijeta, nego i teže uništenju svake materije, vidljive i nevidljive. Zato njih Michael Pauen naziva ditirambičarima propasti, u svom istoimenom djelu ("Dythyrambiker des Untergangs").Odnos prema materiji najbolje se vidi u odnosu na uskrsnuće Kristovo, u kojeg su vjerovali i kršćanski gnostičari.

Uskrsnuće Kristovo je čvorište i razdjelnica svih religija i kultura, kako onda, tako i danas. Zato ćemo ovu temu malo više rasvijetliti. Gnostičari su bili prvi koji su zastupali dvije naravi Isusa Krista. Jedna je božanska, a druga ljudska. Time su prisilili i Crkvu na dalekosežnija razmišljanja, pa je nakon dugog trvarenja, nesuglasica, i pod pritiskom samoga cara u Kalcedonu 451. godine, proglašena dogma, da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovijek u dvije naravi, koje su neodijeljene i nepomiješane.

Ali, gnostička nauka o dvije naravi kod Otkupitelja ima različita lica i naličja. U poznatoj "Raspravi o uskrsnuću" (NHC I,4), tzv. "Poslanici Rheginusu", ne pravi se neka velika razlika između te dvije naravi, što začuđuje. Tamo stoji: "Kako je Gospodin rabio stvari, kada je bio još u "mesu" (sc. materijalnom tijelu op.m.) i kada se je objavio kao Sin Božji? On je hodao po ovom mjestu, u kojem i ti stanuješ. On je govorio protiv prirodnih zakona. On ih je označavao kao smrt. Ali, moj Rheginuse, Sin Božji je bio i čovječji sin. On je uključio u sebe obe (naravi), pošto je on posjedovao kako Božansku tako i ljudsku narav, kako bi sa jedne strane pobijedio smrt, pošto je bio Sin Božji, i kako bi sa druge strane kao ljudski sin ponovno uspostavio pleromu (puninu svjetla op.m.)...."

Pravi problem se sastoji u tome što su gnostičari razlikovali tri razine: pneuma, soma i sarks. Pneuma je božanski duh nebeskog Otkupitelja. Soma je "živo tijelo", "živi Otkupitelj"; ujedno je i tijelo sa svim mentalnim svojstvima. Sarks je materijalno tijelo, materijalna ljuska, ili kako oni kažu "meso" (sarks znači meso). To je Sarkikon. U njemačkom se soma prevodi sa "Leib"; sarks (materijalno tijelo) sa "Körper", a u hrvatskom se oba ta pojma prevode sa "tijelo" i to malo zbunjuje.

Tri interpretacije

Tako iz gnostičke perspektive, postoje 3 mogućnosti interpretiranja i razumijevanja Kristove muke:

1. varijanta: Patilo je samo materijalno tijelo, materijalna ljuska, "meso" (sarks), tj.Sarkikon.

2. varijanta: Na prvi pogled patio je Otkupitelj, ali u bitnosti on uopće ne može patiti.

3. varijanta: Otkupitelj je samo prividno patio. On je samo prividno, a ne stvarno umro na križu. Netko drugi je na njegovom mjestu visio i patio.

Pogledajmo malo kako izgledaju te interpretacije.

Prva varijanta: U Petrovoj apokalipsi (NHC VII,3; 2/3 stoljeće) objavljuje se Isus u hramu, te podučava Petra da je samo njegovo materijalno tijelo, Sarkikon, bilo podloženo patnji. Petar treba shvatiti da se je pneumatski Isus, koji je pravi Otkupitelj, još prije razapinjanja odijelio od svoga materijalnog tijela, Sarkikona. U svojoj zaslijepljenosti njegovi mučitelji nisu vidjeli, da su oni pribili jednog čovijeka na križ, koji pripada njihovoj vlastitoj materijalnoj ("mesnoj") sferi. Time oni nisu pogodili reprezentanta svijetla, nego su tako sami sebe osudili.

"...Otkupitelj reče meni: Onaj kojega ti vidiš da stoji pokraj križa i da se smije, to je "živi" (soma) Isus. A onaj kojega su pribili na križ, to je njegovo materijalno tijelo, Sarkikon..." Dalje mu Isus objašnjava da Crkva propovijeda samo "ime jednog mrtvaca". Na vrhuncu vizije,  ugleda Petar nebeskog Spasitelja, "...tada vidjeh da nešto dolazi k nama, što je sličilo materijalnom tijelu (Sarkikon), i onome koji je stajao pokraj križa, te se smijao (soma, "živo" tijelo, Leib op.m.) – i to oboje uvijeno u Svetom Duhu i to je pravi Otkupitelj, koji o sebi reče: ja sam duh, koji je ispunjen obasjavajućim svijetlom, i kojega se može samo zamijetiti po duhu..." 

Druga varijanta: Ona polazi također od dvije razine. Isus je doduše patio, ali nebeski Otkupitelj ne može patiti. U spisu Zostrianus ( NHC VIII,1) stoji: "...bijaše onaj koji je patio, iako on ne može patiti..." U "Jakovljevoj apokalipsi" ( NHC V,3) piše: "...ta patnja je nametnuta jednom tipu arhonta, i tako mu i treba, da na taj način biva uništen...." Taj tip arhonta je Sarkikon (materijalno tijelo, materijalna ljuska). A pravo nebesko Isusovo biće ne može patiti. Mnogi ostali spisi imaju isti sadržaj.

Treća varijanta: U njoj se tvrdi da je netko drugi namjesto Isusa visio na križu. U spisu "Drugi Logos velikoga Setha" (NHC VII,2),  napada se najprije Crkva, koja naučava uskrsnuće "jednog mrtvaca", pa onda dolazi vlastita interpretacija: Otkupitelj je pri silasku iz nebeskih visina u regiju Jaldabaotha i ostalih arhonata stalno morao mijenjati svoj oblik da ga ne bi uhvatili i tako osujetili plan otkupljenja. Napokon je ušao u tijelo (soma i sarks, oboje) čovijeka Isusa, kojega je prije razapinjanja napustio.

Tu Isus priča: "...Stupio sam u jednu tjelesnu kuću i izbacio onoga, koji je prije u njoj bio. Arhonti su se strašno uznemirili kada su vidjeli to "meso". Ja sam onaj, koji je bio u tom tijelu, ja nisam sličio onome, koji je prije bio u njemu, jer onaj je bio kozmički čovijek. A ja dolazim iz regije, koja je iznad regije arhonata..." Nadalje stoji u tekstu: "...Bio sam u ždralama lavova, ali ja se arhontima nisam prepustio. Ja nisam podvrgnut patnji, moja patnja je bila samo njihova predođba...Oni su razapeli svoga čovjeka na križ... Njihov otac je pio žuč i ocat, ja nisam bio bičevan, to je bio netko drugi, koji je na svojim ramenima nosio križ, naime Šimun Cirenac... Ja sam se u visinama zabavljao njihovom zaslijepljenošću i smijao se njhovoj nerazumnosti...". Sličnu ideju, da je Šimun Cirenac visio na križu, a Isus pokraj njega stajao i svemu se smijao, zastupali su Sartoril i Basilides (2.st.). Za ovog poslijednjeg je Hegel rekao kako nema nijedne njegove izreke, koju on nije ugradio u svoj sustav.

Interesantno je što se u islamskoj tradiciji, od at-Tabarija (umro 929.god.), i u raznim varijantama, zastupa teorija da je netko drugi namjesto Isusa visio na križu. Oni se pozivaju na Kuran, Sura 4, 157(156), gdje stoji: "Jer su oni (Židovi) rekli, mi smo ubili mesiju Isu, sina Mirjaminog, poslanika Alahovog. Ali, oni ga nisu ubili i nisu ga pribili na križ, nego on se njima činio sličnim.. I oni koji su u nesuglasju o njemu, sumnjaju u njega. Oni ništa ne znaju o njemu, nego slijede samo svojim naslućivanjima. I oni ga sa sigurnošću nisu ubili". Ali, u islamu postoji i jedna druga mistična, ili pneumatična interpretacija ove sure, naime da Isusov Duh odnosno Božja Riječ ne mogu biti ubijeni od čovjekove ruke. Sličnu interpretaciju smo već vidjeli u gore spomenutoj "Petrovoj apokalipsi".

Navodim još jedan gnostički spis o ovoj temi, koji je zbog svoje dijalektike imao veliku recepciju u intelektualnim krugovima. To su "Ivanovi apokrifi" iz 2. stoljeća. U vrijeme Kristovog razapinjanja Ivan se uputi na Maslinsku goru, te tamo padne u gorki plač i jecanje, "Gospodine što to s tobom rade?" Ali, za vrijeme mučenja ukaže mu se nebeski Otkupitelj, te mu objasni da njega za ljude "dolje" u Jeruzalemu pribijaju na križ, ali prava i odlučujuća istina događa se "gore". 

Ivan pogleda gore i vidje "svijetleći križ" i "samog Gospodina na križu", koji mu reče: "Ovaj svijetleći križ ću ja uskoro poradi vas nazivati Logos, zatim Razum, Isus, zatim Krist, Vrata, Put, Sjeme, Uskrsnuće, Sin , Otac, Život , Istina, Vjera, Milost...to nije drveni križ, koji vidiš dolje. I ja nisam onaj, koji visi na tom drvenom križu." To znači da događaj na Golgothi za onoga koji posjeduje gnozu nema nikakovog značenja, pa je prema tome i zemaljski Isus nebitan.

Iz toga nastaje jedna dijalektika patnje, te Isus dalje kaže: "Ništa od toga, što ljudi o meni kažu, ja nisam propatio....Ti čuješ da sam ja patio, a ja ipak nisam patio, ti isto čuješ, da ja nisam patio, ali ja sam ipak patio....ukratko, sve što kažu o meni, ja to nisam imao, ali ono što o meni ne kažu, to sam ja propatio...". Onda Isus daje konačnu interpretaciju svega: " Spoznaj mene kao izvor Logosa, probadanje Logosa, krv Logosa, rane Logosa, razapinjanje Logosa, smrt Logosa... Kao prvo spoznaj Logosa, onda ćeš spoznati Gospodina, a na trećem mjestu čovijeka i sve ono što je on propatio." 

Na kraju teksta stoji da se događaj na Kalvariji treba promatrati samo " simbolično", te da na koncu konca samo mi ljudi na zemlji patimo. Slična interpretacija je izražena i u Poslanici Petra Filipu (NHC VIII,2).

Dakle iz svih gnostičkih tekstova jasno proizlazi jedna misaona figura: Otkupitelj ne može imati ništa zajedničkog sa materijom, jer je nju stvorio taj zao bog-stvoritelj u kojega vjeruju Židovi i kršćani. Dijametralno suprotno tome, kršćanstvo naučava da je Isus uskrsnuo i sa svojim materijalnim tijelom (sarks, "meso"). Time materija i duh imaju istu transcendentnu vrijednost, jer to je sve stvorio iz ljubavi i po slobodnoj volji dobri judeokršćanski Bog.

Budhizam

Potrebno je povući još jednu demarkacionu liniju. Budhizam je isto gnostička religija. Za njega su ovaj vidljivi svijet i priroda jedan veliki promašaj. Ali, budhizam ne rabi toliko predikate "dobro" i "zlo", te smatra da se sve datosti i prirodne zakonitosti moraju poštivati, dok se prema prirodi, tom velikom promašaju, treba imati samilosti, samilosti prije svega prema svim živim bićima. Suprotno tome, vidjeli smo, europska gnoza želi uništiti materiju. To se naglašava u svim njihovim evanđeljima. Uništenje je jedan dugi proces.

Trebalo je pronaći puteve i metode da čovjekov duh podjarmi prirodu, time postepeno uništava i materiju. Počelo se sa alkemijom, koja je kasnije prerasla u prirodno-znanstvena istraživanja. Da ne bi bilo nesporazuma, ne radi se ovdje o prirodno-znanstvenim istraživanjima, ili da bi se njihovim otkrićima ljudima omogućio humaniji život. To je normalna i poželjna stvar.

Ovdje se radi upravo, u većini slučajeva, o podsvijesnoj težnji za uništenjem vidljive prirode. Poznati francuski gnostičar i okultist, Papus (Gerard Analect Vincent Encausse 1865-1916), bio je gorljivi zagovornik prirodnih znanosti. Upravo iz tih razloga, što je i sam naglašavao: mi otkrivamo prirodne zakone kako bi prirodu pobijedili njezinim vlastitim oružjem. Samo time je moguća pobjeda duha, čovjekovog duha, razumije se. Današnji gnostičari-prirodoznanstvenici i filozofi to otvoreno propovijedaju, te tako u tome smislu i zagovaraju genmanipulaciju, kloniranje, čipiranje, itd.

Poznato je također da su mnogi prirodnoznanstvenici kroz povijest bili članovi kojekakvih gnostičko-okultističkih udruženja. Kada se Crkvi prebacuje da je kočila znanstveni napredak, onda se mora znati i ova pozadina. Kao što smo već rekli, Crkva naučava transcendentnu jednakovrijednost duha i materije. Materija i priroda su Božja stvorenja, koji su predodređeni za otkupljenje, a ne za uništenje.

Mi već desetljećima govorimo o ekološkoj katastrofi, o uništenje prirodnih resursi, a isto tako i o kozmičkim katastrofama kao npr. ozonske rupe, promijena klime, itd. Na sve to se daje samo jedan odgovor: za to je kriv kapitalizam. Nakon toga znaš isto toliko kao i prije. Tko ne poznaje europsku gnozu, ne može naći na to nijedan odgovor.

Kada je Crkva dobila političku pobjedu, počela je progoniti gnostičare i zabranjivati njihova djela. Svijetovne vlasti su to rado prihvatile, jer gnostičke zajednice nisu htjele plaćati poreze. Ali, ti progoni su imali suprotni učinak. Gnoza je snagom svog jezičnog izražaja i osebujnom maštom prodrla u sve slojeve društvenih djelatnosti: narodni jezik, pjesništvo, literaturu, muziku, filozofiju, teologiju, i u politiku. Ali, postoji još jedan razlog njihovog uspjeha.

Gnostičari su, u velikoj većini, živjeli strogo asketski. Askeza je način života da se sa strašću duha savladavaju i pobjeđuju strasti tijela. Međutim psihologija iskustva nas podučava da pritom dolazi i do jednog neočekivanog učinka. U asketima se izrodi libido dominandi, volja i nagon za vladanjem nad drugim. To fascinira dobar dio ljudi, te se oni svjesno, a i nesvjesno, podvrgavaju asketima, bez obzira na njihovu pozadinu.

18. stoljeće i masoni

Preskačem srednji vijek, o čemu ću pisati neki drugi put, te ulazim u 18. stoljeće. Na početku toga stoljeća organizirala se jedna zajednica, nasljednica starih naassenaca, gnostičkog pravca, koji je štovao zmiju (naass = zmija), jer je ona, po njima, u raju zemaljskom donijela ljudima gnozu, spoznaju. Nazivali su se Iluminati, tj. "prosvjetljeni", slobodni zidari ili masoni. Već sam u ovom tekstu objasnio što znači slobodni zidar, te ako je netko od njih prije gradio neke hramove i katedrale, to je sporedna stvar. Ime im ne potječe od toga.

Ti masoni su prezentirali svoje simbole kroz arhitekturu i gradnju vrtova. Imali su i izričito anti-katolički karakter. Crkva ih je u više navrata osudila, ali nažalost nije u cijelosti prepoznala svog starog neprijatelja u jednom novom ruhu. Tako se je dogodilo da ljudi ni dan danas ne mogu taj pokret staviti u jedan kontinuirani kontekst. Polazeći od toga da se raj nalazi u ljudskoj glavi,  kako to već stoji u Attisovoj pjesmi, izrodili su iz sebe racionalizam i prosvjetiteljstvo.

Što su racionalizam i prosvjetiteljstvo, to nam najbolje kaže njihov najglavniji eksponent – Immanuel Kant. U "Kritici zdravog uma", u predgovorom prvom izdanju, godine 1781, nakon što je svoju filozofiju okarakterizirao kao kopernikanski obrat, on kaže: "...zato treba u filozofiji poći od toga, da mi u stvarima a priori nešto spoznajemo, što mi u te stvari sami postavimo. Iz toga slijedi, da se naši pojmovi više ne orijentiraju prema predmetima, nego obratno, predmeti se moraju orijentirati prema našim pojmovima."

On kaže da je naš "razum zakonitost prirode , tj. bez razuma ne bi bilo ni prirode". Kant je sam, na jednom drugom mjestu, dao za to jednu lijepu usporedbu: ljudski razum je učitelj, a priroda učenik. Učitelj prijetećim prstom kaže učeniku, koja pravila i zakonitosti on mora naučiti. Ovdje je kratko, jasno i filozofski izrečena bit racionalizma i prosvjetiteljstva. To je ujedno i kvintesencija gnoze, bez obzira na to koliko u njoj bilo pravaca i kako se oni međusobno razlikuju. Autonomni ljudski subjekt stoji iznad prirode. Svi oni koji prave razliku između gnoze i gnosticizma prave razliku samo u riječima, ali duh je isti.

Poganska gnoza

Osjećam se dužnim spomenuti još jedan gnostički pokret, koji je imao katastrofalne političke posljedice. Ovdje se radi o poganskoj gnozi krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Svi su se oni deklarirali kao gnostičari: Rudolf von Sebottendorf, Dietrich Eckart, Guido von List, Otto Rahn, Albert Schuler, Adolf Lanz, i mnogi drugi su bili vizionari i duhovni učitelji Adolfa Hitlera. Lanz se, poslije Drugog svjetskog rata, hvalio time da je on bio glavni poducent ideja za Hitlera. Osnivač je ariozofije, u kojoj tvrdi gnjusne stvari, kako su "izabranici" arijevci, a ostale rase su nastale miješanjem otpalih arijevaca i životinja.

On je u mladim godinama, kratko vrijeme, bio čak i katolički svećenik. Papusov učenik, Alfred Schuler, koji je sebe nazvao "ultimus paganorum", predvodio je početkom 20. stoljeća jednu skupinu pjesnika, koji su se zvali Kozmičari iz Schwabinga (četvrt grada Münchena). Među njima su bili Ludwig Klages, Karl Wolfskehl, Albert Verwey i drugi, a tu su bili i Stefan George i njegov krug. To je bilo pjesništvo u službi magije, okultizma, antisemitizma i protukršćanstva. Max Scheler je za njih rekao da su oni tipična "gnostička sekta", na što su oni i bili ponosni.

Mnogi od njih prakticirali su, ne samo homoseksualni život, nego su se i zalagali za ozakonjenje takovog načina života. Novija istraživanja, uključujući u to i jedan sudski proces, ukazuju na to da mladi Hitler nije samo bio Schulerov učenik, nego i njegov homoseksualni partner. Alfredu Schuleru su na njegova predavanja u Schwabing hodočastili većina njemačkih intelektualaca, isto tako i poznati pjesnici: Rainer Maria Rilke, Georg Trakl, Walter Benjamin, itd. Kada se analiziraju Schulerova mistagogška predavanja, u kojima se oživotvarivala pogansko-gnostička mitologija, može se sa pravom reći da on spada u red najmračnijih pojava u cijeloj njemačkoj duhovnoj povijesti. Umro je 1923. godine.

Filozof Ludwig Klages (glavno djelo: "Der Geist als Widersacher der Seele"), iz toga kruga, zastupao je i poslije Drugog svjetskog rata radikalni rasizam i antisemitizam. On je tvrdio da svaki čovjek, čiji su roditelji iz različitih rasa, mora nužno postati zločinac. Zato nikada nije bio pozvan na odgovornost. Naprotiv, neki Zeleni ga smatraju svojim, jer se on zauzimao za jednu ekološku politiku, a opet neki konzervativni krugovi ga svojataju za sebe, jer je pisao protiv Darwina ("priroda ne želi borbu za opstanak,  nego ona želi održanje života"). Eto to je tako u Europi. Ludwig Klages je umro 1956. godine. 

O komunizmu, kao gnostičko-političkoj religiji, ću uskoro pisati u jednom drugom članku.

U to vrijeme, dakle krajem 19. i početkom 20. stoljeća, gnoza je izbila na površinu i na drugim mjestima. To su bili npr. teozofija i antropozofija. Nadalje, poznati protestanski teolog, Adolf von Harnack, piše jednu opsežnu knjigu o Marcionu, jednom od najpoznatijih gnostičkih heretičara iz 2. stoljeća. C.G. Jung se deklarira kao pripadnik gnoze, i priznaje da svoju teoriju arhetipova crpi iz mnogobrojnih gnostičkih mitologija.

Pisci kao Marcel Prust, James Joyce, Robert Musil, Hermann Hesse, Thomas Mann, Franz Kafka, ne mogu se zamisliti bez gnoze. Ali, to ne znači da su oni bili antisemitski i protukatolički nastrojeni. Sa druge strane simptomatično je također, da su oni filozofi, koji su duboko srasli sa gnozom, kao Schopenhauer, Fichte, već spomenuti Klages, Heidegger i neki drugi, bili izraziti antisemiti. Odgovor na Jonasovu tvrdnju, da je naime u Europi gnoza odnijela povijesnu pobjedu a ne kršćanstvo, prepuštam čitateljima. Sa svoje strane mogu samo reći: tko ne poznaje gnozu, taj ne poznaje duh Europe.

Na hrvatskim portalima se može vidjeti golema poplava članaka o masonima i svim zlima njihovim. Poruke jednog utjecajnog portala mogle bi se svesti na jednu rečenicu: "Ljudi moji ne bojte se Rusa, ali masoni vrebaju iza svakog busa." Onda se u masone strpa sve i svašta i sama činjenica da su izvorne masonske organizacije prošle mnoge preobrazbe se nigdje ne spomene. 

Hrvatska

Postoji isto jedna skupina novinara i intelektualaca, koji rabe tipični gnostički obrazac, a imaju jako veliku recepciju i drže svoja predavanja na raznim mjestima, čak i u sjemeništima. Kao što je kod gnostičara zao židovski bog Jaldabaoth stvorio ovaj svijet i održava sve zlo u njemu - tako je kod ovih tu funkciju preuzelo neko "Veliko oko", judeomasoni. Oni stvaraju, organiziraju i koordiniraju sve zlo na toliko deterministički način da iz toga nema izlaza.

Neki otvoreno odvraćaju ljude od toga da izlaze na izbore, te ljudi onda kažu: protiv toga zla se ne može ništa, političari su lopovi, Josipović i Kolinda su masoni, svejedno koga biraš, mani se svega. Premda čovjek prosječne inteligencije može odmah vidjeti da Josipović provodi politiku regije jugoslavenskih "arhonata" i balkanskih vucibatina, a Kolinda Grabar-Kitarović je uvijek zastupala i branila hrvatska stajališta, i ako ona spada u provjereni politički kadar u zapadnoj politici, to bolje za nas.

Onda je jasna stvar koga se treba birati. Neki od tih spomenutih intelektualaca tješe Hrvate, bacajući im prašinu u oči rečenicom da su Hrvati izabrani narod, pa će tako sve krenuti nabolje, jer Bog stoji uz svoj izabrani narod. Čekam samo da napišu da su Hrvati "sinovi svjetla, koje je poljubilo nebo". Praznina tih izreka pokazuje se isto i u stvarnosti. Takvi ljudi, i njihovi istomišljenici u zapadnim subkulturama, su desetljećima galamili da su Papa Ivan XXIII., a isto taka Ivan Pavao II., masoni. A sada su oni proglašeni svetima. Znači, mi imamo danas dva sveca masona.

Postavlja se pitanje: odakle u našem narodu tako velika sklonost da se sve gleda pesimistički i sektaški. Vjerojatno je to utjecaj bogumilstva, koje je u južnoj Europi stoljećima oblikovalo mentalitet tih ljudi. Bogumilstvo je nastalo u Prvom bugarskom carstvu, kao protesni pokret protiv tadašnje oligarhije. Teološki gledajući, bogumili odbacuju križ i zastupaju kristološki doketizam, tj. Isusova smrt na križu je bila samo prividni događaj.

Ukoliko tu postoje neke povezanosti sa Islamom, koji negira razapinjanje Mesije Isa (Isusa), kako smo to vidjeli u suri 4, 157 (156), teško je reći. Bogumili odbacuju i Stari Zavjet, jer u njemu je riječ o zlom židovskom bogu, koji je stvorio ovaj zao svijet. Oni njega nazivaju Satanael, Sotona. Od četiri evanđelja, oni prihvaćaju samo Ivanovo, jer se: 1. u njemu nalaze mnoge rečenice koje se može čisto gnostički interpretirati; 2. tamo je i izvještaj o jednom događaju kada Isus predbacuje židovima da je njihov otac Sotona. Potpuno izvučeno iz konteksta, ali oni iz toga grade svoju teologiju.

Prema svemu tome, bogumili su bili tipični gnostičari: Imali su potpuno anti-kozmički stav, nisu prihvaćali nijednu vlast i nijedan zakon, odbijali su sve sakramente jer oni sadržavaju u sebi zlu materiju, živjeli su asketsko-ezoterički, i prije svega pneumatsko-eksklusivno. Te teologije kod Hrvata nema i nije je bilo, ali taj pesimistički stav, taj stav, nema veze, sve je tako i tako zlo, te Sotona, vrag ima svagdje svoje prste i pobjeđuje, taj je ostao kod mnogih ljudi.

I kod priprostog svijeta, gotovo u svakoj rečenici, je đavao glavni subjekt radnje. Slično je bilo i kod kathara, koju su živjeli u južnoj Francuskoj i u okolici Mainza, tako da je i Toma Akvinski u ono doba morao naglasiti, da svaki zlo ne dolazi od vraga. Mislim da je taj bogumilsko-destruktivistički stav u hrvatskoj povijesti dovodio često do katastrofalnih posjedica. O tome se nikada ne raspravlja, nego se samo paušalno tvrdi, kako kod nas nije bilo bogumilstva. Možda je to nominalno i točno, ali stvarnost nam očituje upravo taj bogumilsko-pesimistički mentalitet.

Hrvati kao mali narod si ne mogu dozvoliti napraviti još jednu veliku pogrešku. Inače im se može dogoditi ono što je Odysseus, kako piše Homer, nakon vlastitih krivih odluka, doživio: sjedio je na jednom otoku plačući i jadikujući, okrećući lice od Kalypse i njezinih zavodljivih riječi, slomljen od čežnje za "vlastitim gradom". I kada Hrvati počnu odmicati lica od svojih bogumila, to će za hrvatsku državu biti prekasno. A hrvatski bogumili će dalje tupiti neku novu gnostičku priču o nekom drugom zlu.

Napisao: dr. Anto Križić

Objavio: Portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća, 19. prosinca 2014. godine

https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/18213-a-krizic-gnoza-i-hrvatska-donkihoterija.html