Zašto Crkva bosanska nije bila Bogomilska?

Rad na jednostavan i pregledan način kritički razmatra u nauci odbačeno uvjerenje da su Crkva bosanska i njeni sljedbenici doktrinalno i organizacijski pripadali dualističkoj sekti bogomilstva. Istraživanje je vršeno uporednom analizom osnovnih dualističkih postulata gnosticizma, manihejstva i bogumilstva sa jedne strane i dostupnih domaćih izvora Crkve bosanske sa druge. Važnost rada se ogleda u konciznoj i detaljnoj naučnoj argumentaciji koja ide u prilog razbijanja mita o “bogumilskoj Crkvi bosanskoj”, istovremeno nudeći jednu novu naučnu tezu o vjersko-doktrinološkoj pripadnosti bosanske vjere i bosanskih kr’stjana. U prvom djelu, rad se bavi problematikom oštrog i umjerenog dualizma, sa posebnim osvrtom na neognostičke, neomanihejske i bogomilske zajednice na Balkanu. U drugom dijelu daju se osnovne premise kršćanskog misticizma, te se nastoji ukazati na njegovu filozofsko-teološku kompatibilnost sa učenjima Crkve bosanske, gdje se po prvi put objašnjava fenomen imena “kr’stjani” analizom istog u odnosu na mističnu uniju (“unio mystica”).

Šta je to dualizam?

Još u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku nastao je značajan broj vjerskih grupa koje su nastojale odgovoriti na za njih iznimno važna pitanja poput: “Zašto Bog stvara?”; “Zašto je ovaj stvoreni svijet nesavršen i nepravedan?; “Zašto zlo postoji?”; “Zašto savršeni Bog stvara nesavršeni svijet”?; “Da li i zašto dobri Bog stvara zlo?”; “Zašto Bog dopušta patnju?; “Zašto mi nekad radimo dobre svari, a nekad zle?” Na sva ova pitanja pobornici filozofije dualizma su imali vrlo jasan odgovor koji je glasio: “Dobri Bog je savršen i on ne stvara zlo, već zlo i nesavršenstvo nastaju zbog drugog vrhovnog principa ili Zlog Boga, te su ova dva vrhovna principa u neprekidnoj dramatičnoj borbi za prevlast.” Za dualiste, posljedice ove borbe između Dobra i Zla su vidljive svakodnevno u svakom pojedincu, ali također i oko nas u prirodi i kosmosu. Dualistička vjera je davala naizgled vrlo logične i lako objašnjive dokaze svoje vjere u svakodnevnim pojavama, poput smjene dana i noći, gdje prema njima jutro predstavlja “punjenje” svjetla do podneva gdje je isto na svom vrhuncu, nakon čega dolazi do postepenog “pražnjenja” svjetla koje s pojavom noći u potpunosti odlazi u kosmos, pa su tako faze mjeseca za dualiste ništa drugo do različiti stepeni “svjetlosti” koje mjesec prima u određenom trenutku. Prema dualistima Bog i Sotona (Svjetlo i Mrak; Dobro i Zlo) su međusobno suprostavljeni, te svi događaji su predstavljeni kao posljedica te dramatične borbe u kojoj važnu ulogu imaju svi ljudi, koji svojim zalaganjem također mogu doprinijeti pobjedi Dobra nad Zlom. Stoga, dualistički pogled na svijet podrazumijeva podjelu na božanski svijet “Svjetla” i svijet “Mraka”, koji se odnosi na materiju i tjelesnost, što istovjetno podrazumijeva ignorantnost i zaboravnost. Na osnovu ovakvog viđenja materijalnog svijeta, kosmos je posmatran kao zlo mjesto kojim upravlja “zli stvoritelj” sa svojim pomoćnicima “vladarima”, koji su zapravo personifikacija planeta u kosmosu.

Dualističke sekte i njihove vjerske zajednice se mogu podjeliti u dvije grupe: umjereni i oštri dualisti. Razlika između njih je prilično očigledna i u najvećoj mjeri se odnosi na važno pitanje: Kada je Zlo, kao drugi vrhovni princip, nastalo? Za umjerene dualiste, Zlo je nastalo naknadno, jer je u početku bio samo jedan vrhovni princip Dobro ili Bog, međutim uslijed određenih grešaka Bogu podređenih bića nastaje Zlo koje stvara zli materijalni svijet uspijevajući da zatoči fragmente dobra (duše) u materijalna tijela. Stoga, prema ovoj grupi dualista, Zlo nije postojalo od samog početka već naknadno, što je ujedno i glavna karakteristika tzv. umjerenih dualista, koje nazivamo općim imenom “gnostici”. Umjereni dualisti ili “gnostici” su nastali još u kasnoj antici, mada će imati svojevrsnu renesansu tokom čitavog srednjega vijeka pojavom tzv. “neognosticizma”, gdje ćemo umati čitavu plejadu različitih vjerskih sekti, od kojih su zasigurno najpoznatiji “mesalijanci” (u prijevodu sa sirijskog jezika “oni koji se mole”, a njihovo grčko ime bilo je “euhiti”, sa istim značenjem). Mesalijanci su se u potpunosti predavali molitvi, odbijali su raditi i živjeli su od prosjačenja. Njihovu zajednicu činili su muškarci i žene, a zabilježeno je da su u toplim ljetnjim mjesecima isti spavali na ulicama oskudno odjeveni kao izraz njihovog gnostičkog prezira prema svijetu, ne želeći imati posjede, niti stalno mjesto za život. O njihovoj doktrini možemo saznati više na osnovu knjige koju su upotrebljavali, a koja se zvala “Asceticus”, koja je vjerovatno nastala na osnovu heterodoksnih gnostičkih legendi.

Vjerovali su da svaki čovjek i žena imaju teret Adamovog grijeha u sebi, koga su nazivali demonom i koji je ujedinjen sa dušom. Prema njima: jedini “lijek” protiv same srži zla u čovjeku jest intenzivna molitva, koja se treba kontinuirano nastavljati sve dok ne nestane sva povezanost i simpatija prema materijalnom svijetu oko nas. Vjerovali su da će poslije izvjesnog vremena provedenog u molitvi, demon izaći iz osobe putem sline iz nosa ili će nestati poput dima, što je prema njima siguran znak ulaska Svetog Duha u osobu. Važno je istaći i mesalijansku doktrinu prema kojoj je Sotona prije Pada bio Božiji najstariji sin. Iz ovog proizilazi i evidentna ostavština gnosticizma prema kojoj zlo ne postoji od prvobitnih vremena kao zaseban princip, već do njegovog postojanja dolazi naknadno usljed “pada” ili “greške”, što mesalijanstvo ubraja u red umjerenih dualista neognostičke provinijencije. Drugi val širenja mesalijanstva desio se u 10 stoljeću. Tada su zabilježene mesalijanske zajednice u Trakiji, odakle su najvjerovatnije iste snažno djelovale na bogomile u Bugarskoj, gdje imamo jasno preklapanje i mješavinu neognostičkih i neomanihejskih učenja, tj. umjerenog i oštrog dualizma.

Ecclesia Bulgariae ili Bugarska crkva se smatrala neognostičkim centrom, ili žarištem umjerenog dualizma, na Balkanu. Ova crkva se spominje po prvi put u noticiji heretičkog sabora, 1167. godine. Anonim iz Lombardije također navodi ordo Bulgarorum ili ordo Bulgarie, odnosno red bugarski. Pod Bugarskom crkvom ili redom bugarskim, mnogi historičari potvrđuju kako se tu radi o tipičnoj bugarskoj herezi, odnosno o hereticima iz Bugarske, koji su bili sljedbenici umjerene dualističke orijentacije (Pejo Ćošković: Crkva bosanska u XV st, Sarajevo : Institut za istoriju, 2005, 38.). 

Sjedište ove crkve nije u potpunosti jasno, obzirom na to da je neki istraživači smještaju u sjevernu Bugarsku, a neki u Makedoniju. Prema Račkom je centar bugarske hereze bio u Trnovu, i o ovoj crkvi imamo podatke i iz 13 st., kada se spominju njene starješine i učitelji (Franjo Rački: Bogomili i patareni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2003, 29.).

Za oštre dualiste, Zlo je tu od samog početka i dva vrhovna principa postoje ravnopravno, još od početka vremena. Na ovaj način oštri dualisti daju jednostavan odgovor na pitanja zašto bi Bog stvorio bilo šta nesavršeno ili zlo, jednostavno tvrdeći kako je za to odgovoran drugi vrhovni princip, koji je tu oduvijek. U ovu grupu oštrih dualista ubrajamo sektu poznatiju pod imenom “maniheji”, koja se pripisuje osnivaču religije, Maniju (216-274). Prema manihejskog tradiciji: dvanaest godina nakon prve “objave”, koju je dobio od anđela al-Tawm, Mani je primio i drugu, gdje Bog objavljuje da je on Njegov apostol i prorok, te da je njegova misija da otkrije božansku istinu svim ljudima, tj. da im pokaže kako su sve religije prije vodile ka manihejstvu, koji je kulminacija svih religija (David Brakke: Gnosticism: From Nag Hammadi to the Gospel of Judas, The Great Courses, 2015. DVD).

Mani je vjerovao da je Paraklit, koga je Isus obećao poslati svojim sljedbenicima, da je on posljednji prorok i da će zatvoriti krug poslanstva. Manihejski mit je izrazito složen i kompleksan, te je njegova centralna tema borba između Dobra i Zla, ili Svjetla i Tame, koja traje do današnjeg dana. Prema Maniju: zlo je stvarno, jer je postojalo od samih početaka postojanja svijeta. Upravo ovo uvjerenje čini manihejski dualizam oštrim, jer prema manihejstvu istinski Bog nije stvorio zlo, jer je zlo ili tama tu oduvijek i postoji kao drugi vrhovni princip. Maniheji su vjerovali kako bol i patnja ustvari nastaju kao posljedica “zatočenja” svjetla u rejonu Tame, a to je materijalni svijet u kome mi živimo. Mani navodi kako u svima nama postoji rat između Dobra i Zla ili Svjetla i Tame, gdje svjetlo naše duše vodi borbu sa mrakom naših tijela. Upravo u skladu sa ovom glavnom temom manihejstva, stvorena je manihejska crkva koja je nastala kao mjesto gdje Svjetlo pobjeđuje Mrak, odnosno gdje se Svjetlo “spašava” od Mraka.  Maniheji su se organizirali u pet redova koje su bile podjeljene u dvije grupe: Electi (Savršeni) i Slušaoci. Odnos između ove dvije grupe predstavljao je srž manihejskog djelovanja kroz kasnu antiku i srednji vijek. Čitava misija manihejske crkve odnosila se na kontinuitet oslobađanja Svjetla, te su maniheji zapravo bili uvjereni kako oni čak mogu vidjeti svakodnevno ovaj  proces odvajanja Mraka i Svjetla.

Govoreći o neomanihejstvu srednjega vijeka, prvenstveno trebamo spomenuti dualističku sektu “pavlikijanstva” koja je nastala od manihejstva, a čije ime vodi porijeklo od “sljedbenika sv.Pavla”. Njihovo veličanje i poštivanje apostola je bilo izraženo do te mjere da su mijenjali imena svojim vođama, kako bi isti nosili ona imena koja su imali apostolski učenici. Ključna doktrina pavlikijanstva odnosila se na oštru suprotnost između Dobrog i Zlog Boga , te upravo na osnovu ovoga, pavlikijanstvo ubrajamo u red neomanihejskih sekti oštre dualističke provinijencije, uprkos određenim neslaganjima u vezi ovoga kod modernih istraživača. Isti nisu poštivali križ i bili su ikonoklasti, odbijajući upotrebu slika u vjerskom ceremonijalu. Njihova crkvena organizacija temeljila se na djelovanju tzv. proroka i apostola. Pod njihovom jurisdikcijom su se nalazili tzv.”suradnici” (synechdemoi), koji su činili svojevrsno religijsko vijeće; i “bilježnici” (notarioi), koji su se brinuli za vjerske knjige i uvodili red nad okupljanima. Interesantno je da su pavlikijani držali sasvim normalnim i zakonitim da prikriju svoj vjerski identitet zbog straha od progona, stoga su mnogi od njih izvana živjeli poput katolika. Mnogi moderni istraživači su pavlikijanstvo doživljavali kao opstanak kršćanstva u svom prvobitnom i čistom obliku, a pavlikijane kao bogobojazan narod koji je poštovao evanđelje i apostole, odbijajući sve nepravilnosti i devijacije koje su vidjeli kod svojih ideoloških protivnika. Prva pavlikijanska zajednica formirana je u Kibossi u Armeniji, u 7 stoljeću. Ovaj heretički pokret počeo se širiti na Balkan u dva navrata, 754. i 757. godine,  kada je bizantski imperator Konstantin Kopronim naselio Trakiju pavlikijanima. Dvjesto godina kasnije je bizantski car Jovan Cimiskije preselio pavlikijane iz Armenije u Trakiju, kako bi branili sjeverne granice balkanskog dijela imperije. (Dragoljub Dragojlović: Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji. Bogomilski rodonačelnici, Beograd 1974, 55.). Prema nekim istraživačima, ovi preseljeni pavlikijani su uz mesalijane, postali glavni posrednici srednjeazijskih “heretičkih” ideja na Balkan, te su imali presudan utjecaj na pojavu i razvoj ranog bogomilstva (Ivo Pilar: Bogomilstvo kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politički problem, Zagreb 1927, 29.). 

Pod red ekstremnih ili oštrih dualista neomanihejske orijentacije na Balkanu podrazumijevamo tzv. Ecclesia Drogometiae ili Dragovićku crkvu. Ona se u izvorima spominje pod različitim imenima (D(r)ugonthiae, Drugouthiae, Dugunthiae, Dugmuthiae, Drugutia, Dugoutia, Drogometiae, Dorgovetis, Dorgovethi itd.), ali se danas u historiografiji upotrebljavaju najčešće dva naziva za ovu crkvu. Prvi naziv je ecclesia Drogometiae koga pronalazimo u noticiji heretičkog sabora održanog 1167. godine, u dvorcu Saint Felix de Karaman, dok je drugi naziv za ovu crkvu dao Rajnerije Sakoni i to u obliku ecclesia Dugunthiae. Mnogi izvori pod ovom crkvom ne podrazumijevaju neki poseban oblik crkvene organizacije, nego specifično učenje koje se odnosi na nju, pa tako izvorna građa na latinskom jeziku ubraja "heretike iz Drugonthiae, Drogometiae ili Drogovethie“ među ekstremne dualiste (Dragojlović: Bogomilstvo na pravoslavnom Istoku, 37.). 

Tko su bili Bogomili?

Bogomilstvo se pojavilo u Bugarskoj i Makedoniji u okviru jednog šireg vjersko-socijalnog i dualistički orijentisanog pokreta koji se manifestirao u više struja i u mnogobrojnim izdancima. Potrebno je naglasiti kako bogomilski pokret ne treba gledati kao neku usamljenu ili autohtonu pojavu na Balkanu, već kao jednu sinkretističku tvorevinu u koju su ukršteni razni dijelovi starijeg dualističkog nasljeđa, prvenstveno gnostičkog mesalijanstva i manihejskog pavlikijanstva. Može se reći da je bogomilstvo u svojoj početnoj fazi bilo bliže pavlikijanima, jer su u njemu preovladavali elementi pavlikijanske ideološke i vjerske prakse bliske oštrom neomanihejskom dualizmu. Ipak, od svih heretičkih pokreta, bogomilstvo se najčešće identificiralo sa neognostičkim mesalijanstvom, pa tako Skilica Kedrin spominje, 1060. godine, da je u Trakiji bilo mnogo mesalijana koji se zovu i bogomili. Zanimljiv je i traktat Dimitrija Kizička "Protiv masalijana ili bogomili“, kao i “Poslanica” Evtimija iz Periblepta koji izričito govori o „mnogoimenoj jeresi masalijanskoj ili bogomilskoj“. Možemo reći da je, kao ishod miješanja pavlikijanstva i mesalijanstva, te njihov karakterističan slavenizirani oblik - sama suština bogomilskog pokreta. Ova teza o dvojnoj pavlikijansko-mesalijanskoj determinaciji bogomilstva je danas opće prihvaćena u historijskoj nauci.

Bogomilstvo je također prihvatilo i gnostičku satirologiju i eshatologiju, a nema sumnje ni da je bogomilski mit o stvaranju Adama svjetlosnom varnicom preuzet, direktno ili indirektno, od gnostika (Dimitri Obolensky: The Bogomils: A Study in Balkan Neo-Manichaeism, 2004, 66.). Na primjeru bogomilske kosmologije jasno se može vidjeti kako su pripadnici ove sekte bili podjeljeni na one bogomile koji su propagirali umjereno kosmološko dualističko učenje, i one druge koji su propagirali ekstremni ili oštri dualizam. Što se tiče ekstremne dualističke orijentacije, bogomilska kosmologija se sa jedne strane temeljila na učenju da oduvijek postoje dva Boga i dva stvorena svijeta, dok se sa druge strane postavljalo umjereno dualističko uvjerenje kod bogomila da je oduvijek postojalo samo jedno božanstvo, koje je od sebe stvorilo Krista i Satanaela, Dobro i Zlo. Satanel je po njihovom mišljenu stvorio sav vidljivi svijet i prvog čovjeka, dok je Krist otkrio čovjeku put spasenja (Vasil Zlatarski: Istoriя na bъlgarskata dъržava prez Srednite vekove, 1972, 49.). Iz ovog dalje slijedi bogomilska eshatologija, koja se temelji na učenju o potrebi oslobođenja od vlasti đavola, koji je kao tvorac i oličenje zla, apsolutni neprijatelj i tuđi element u ljudskom biću, koga u oslobođenoj ljudskoj duši zamjenjuje Sveti Duh. Osim kosmologije i eshatologije, okosnicu učenja bogomila čine još: teologija i hristologija. Što se tiče bogomilske teologije, učenje se temelji na vjerovanju o jednom iskonskom božanstvu, "dobrom“ ili "nebeskom Ocu“ koji je savršen; dok se bogomilska hristologija odnosi na učenje o Isusu kao Božjem Sinu, koji je ustvari "emanacija“ Oca. Bogomili su također osporavali bogomaterstvo Djevici Mariji, smatrajući kako Isus nije mogao imati materijalno tijelo, nego je Bog ispustio riječ "logos“ koja se spustila na svijet i ušla Djevici Mariji na uho, a ona je kasnije pronašla Isusa u pećini. U skladu sa svojim osnovnim učenjem, bogomili su odbacivali sve kršćanske simbole, obrede i tajne, priznavali su samo Novi Zavjet, a od molitve samo "Oče naš“. Naročito su bogomili odbacivali ikone, kipove i sjaj u crkvama, a poznatu Aja Sofiju su smatrali hramom Sotone. Mrzili su i križ, nazivajući ga objektom sramote, koji je za njih bio simbol Kristove patnje: "U vezi križa našeg Gospoda…oni kažu, kako možemo klečati pod tim, kada su na njemu jevreji raspeli sina božijeg? Križ je neprijatelj Boga…Ako neko ubije kraljevog sina sa komadom drveta, da li je moguće da bi taj komad drveta bio drag kralju?“

Više podataka o bogomilskoj herezi nalazi se u traktatu prezbitera Kozme, odnosno u poznatoj “Besedi”, koja je nastala u drugoj polovini X stoljeća. “Beseda” je napisana u polemičkom i često oštrom tonu, a njegov opis bogomilstva veoma je konkretan i opsežan, te je kao takav od velikog značaja za izučavanje bogomilske hereze. Nakon kratkog uvoda o starijim herezama, Kozma navodi da se: "U godinama pravovjernog cara Petra pojavio pop Bogomil, a uistinu Bogu ne mil, koji je prvi počeo da propovjeda jeres u zemlji bugarskoj.“ Kozma navedenog bugarskog sveštenika, popa Bogomila, spominje samo na početku “Besede”, te na osnovu navedenog citata, osim toga da je živio u vrijeme bugarskog cara Petra ne znamo ništa više. “Sinodik cara Borila” također govori o popu Bogomilu koji je propovjedao "manihejsku jeres“ za vrijeme cara Petra, a na drugom mjestu proklinje se Bogomil zajedno sa njegovim učenikom Mihailom. Tek mnogo kasnije, jedan ruski dokument iz 16 st., govori o popu Bogomilu kao autoru heretičkih knjiga u Bugarskoj. Ipak i ove nadasve oskudne vijesti bile su dovoljne velikom broju istraživača da popa Bogomila proglase idejnim tvorcem i začetnikom bogomilske hereze u Bugarskoj, te da je samo njegovo ime nastalo od složenica slovenskih riječi "bog“ i "mio“. Navodno je kasnije, od ovih složenica nastalih od imena popa Bogomila, došlo do nastanka iskrivljenog oblika “bogumili”, kao odrednica za sljedbenike ove hereze. Ipak, vrlo je vjerovatno kako ime bogomilske hereze nije nastalo od popa Bogomila, već da je sam pop nazvan po herezi koja je postajala prije njega, a koja je dobila ime prema složenicama slavenskih riječi "bog“ i "pomiluj“. U prilog tome ide i to što Kozma nigdje ne spominje bogomile kao sljedbenike popa Bogomila, kao niti patrijarh Teofilakt u svojoj “Poslanici” kada govori o novoj herezi nigdje ne spominje popa Bogomila, što dokazuje kako isti nije bio idejni tvorac hereze, već samo jedan od poznatijih učitelja iz posljednjih godina Petrove vladavine. Samo ime bogomilske hereze postalo je šire poznato zahvaljujući Eutimiju Zigabenu i njegovom djelu “Panoplia dogmatiki”, kao i zahvaljujući “Aleksijadi” Ane Komnen. Stoga, treba naglasiti kako se odrednica bogomil/bogumil, baš kao i manihej, koristila u srednjem vijeku više kao odrednica za heretika općenito, tj. za sve one koji su bili drugačiji u očima suvremenika, iako mnogi koji su koristili ove pojmove i zapisivali, poznavali su karakter tih zajednica vrlo površno, učinivši određenu štetu kasnijim historiografima koji i danas imaju veliki problem sa "heretičkom terminologijom“ tog vremena, koja nije utemeljena na stvarnoj situaciji na terenu, već na proizvoljnim zaključcima ljudi koji nisu znali ili nisu htjeli znati više o ovim zajednicama, koje su onda jednostavno sveukupno nazivali “hereticima”.

Šta je to misticizam?

Misticizam možemo definirati kao osebujan i poseban pogled na vjeru (kršćanstvo, islam, judaizam), te kao neku vrstu reakcije na jednu rigidnost eksternog formalnog prakticiranja religije (Anthony J. Steinbock: Phenomenology and Mysticism: The Verticality of Religious Experience, Indiana Series in the Philosophy of Religion, 2007; Bernard McGinn: The Foundations of Mysticism: Origins to the Fifth Century (The Presence of God), 2004). 

Misticizam predstavlja težnju vjernika za nečim većim od eksternog odnosa prema religiji i Bogu; te isti nije protiv formalnih obreda, već naprotiv istima daje puniji smisao. Tako je zabilježeno kako su mnoge zajednice misticizma, uključujući i Crkvu bosansku, poštivale sve “vanjske” obrede i ceremonijale, ali na jedan svoj “unutarnji” način (vjera bosanska). Radi se o unutarnjoj,  ili “pravoj” verziji vjere, te zajednice misticizma smatraju sebe boljim od vanjskih “institucionalnih” vjerskih zajednica. Tu imamo jedan direktni ili “pravi” odnos prema vjeri i Bogu, pa tako nije niti čudno da u izvorima Crkve bosanske, kr’stjani svoju vjeru nazivaju pravom vjerom, a sebe nazivaju pravim vjernicima. Misticizam jest pokušaj da se izrazi “prava” svjesnost Božjeg prisustva,  oslobođena svake vrste posrednika, ostvarujući jednost ili mističnu uniju sa Bogom (“unio mystica”, u kršćanskom i jevrejskom misticizmu; “tawhid” u islamskom misticizmu). Iskustvo nepodjeljenog jedinstva, te istinska ili direktna svjesnost, oslobođena svog posredovanja jest međukulturalna esencija misticizma. Glavni cilj mistika je ostvarivanje bliskosti sa Bogom, ostvareno kroz mistično iskustvo jednosti, imitacije, konjukcije, imerzije ili unije (u Crkvi bosanskoj, mistična formula syn Christo/kr’stjani: u Kristu; strojnici: oni koji su ustrojeni/ujedinjeni/spojeni u Kristu). Interesantno je da su simboli u misticizmu univerzalni, te motivi “spirale”, “sfere”, ”spajanja”, “stapanja”, “ustrojavanja”, “kola”, “braka”, “vertikalne linije” i “Drveta Života” možemo pronaći kako u kršćanskom, tako i u islamskom i jevrejskom misticizmu. Ovo su također sve dominantni simboli na stećcima, koji se šablonski kontinuirano ponavljaju, odražavajući jedinstven filozofsko-teološki obrazac misticizma. Mistici su u najvećem broju slučajeva živjeli zajedno u okviru svojevrsnih monaških zajednica, među širom vjerskom grupom, imajući na istu veliki vjerski, ali i politički utjecaj. Drugim riječima, srednjovjekovni misticizam nije bio striktno individualni fenomen, već se isti odnosio najviše na život unutar monaške zajednice, pa je tako na osnovu izvora dokazano kako je Crkva bosanska bila jedna izrazito monaška crkva, te da je imala veliku društvenu i političku ulogu u zemlji. Mistici često imaju više sličnosti i podudarnosti među sobom,  iako dolaze iz raznih vjerskih tradicija, nego što imaju sa “običnim vjernicima” unutar iste konfesije. To je naročito došlo do izražaja u srednjem vijeku između jevrejskih, kršćanskih i islamskih mistika. Stoga, postoje ozbiljne indicije da je do takve simbiotičke veze došlo i u Bosni u 16 stoljeću, između sufi islama i bosanskog kršćanstva (Crkva bosanska), utemeljeno na  zajedničkom nasljeđu misticizma i “unutrašnjeg” pogleda na vjeru, što opet objašnjava zašto (uprkos višestoljetnom snažnom odupiranju da se prihvati katoličanstvo i pravoslavlje u Bosni), od 16 st. dolazi do postepenog, ali masovnog dobrovoljnog prihvatanja islama, koji je u zemlju upravo došao u obliku islamskog misticizma (sufizma). U misticizmu posebna se pažnja posvećivala detaljnom proučavanju autoritativnih vjerskih tekstova, kao i samog obreda, i njihovom alegorijskom simboličkom značenju, što je uvjetovalo da mnogi mistici budu proglašeni hereticima, te budu podvrgnuti organima inkvizicije. Tako, recimo za kršćanske mistike, mnogi biblijski tekstovi imaju dublje filozofsko značenje, što je u velikoj mjeri oduzimalo primat na “vjersku istinu” koja je imala tadašnja Katolička crkva, pa su mnoge zajednice misticizma postale realna prijetnja zvaničnoj crkvi,  zbog njihovog upornog insistiranja da je njihova vjera “prava vjera” i da su oni “pravi vjernici”. Ovdje imamo šizmu između dogmatiziranih kršćana, utemeljenih u bukvalnom čitanju Biblije, i kršćanskih mistika, utemeljenim u alegorijskom iščitavanju svetog teksta - tako za kršćanskog mistika: Biblija nije samo tekst koji govori o Bogu, već sam Bog koji govori, odnosno nije samo tekst koji govori o svijetu, već inspirirani tekst jest stvoreni svijet, jer sadrži nešto od Boga u svakoj riječi i svakom slovu. (Luke Timothy Johnson: Mystical Tradition: Judaism, Christianity, and Islam, The Great Courses, 2013. DVD).  

Stoga, mistici se od samog početka bave svetim tekstom Biblije koja je od najvećeg značaja i ključ za razumijevanje Boga i stvorenog svijeta, jer svaka riječ ima alegorijsko dublje značenje koje prepoznaje samo onaj koji je dio mistične zajednice, i zato je svaki član posebno poštovan. Bog se otkriva kroz sveti tekst, koji je ujedno i mjesto susreta Boga i čovjeka. U ovome se možda krije i ključ razumjevanja upornih osuda Katoličke crkve - usmjerenih prema Crkvi bosanskoj, u odnosu na njihovo navodno “odbacivanje” Novog Zavjeta - iako domaći izvori nastali unutar Crkve bosanske jasno ukazuju kako su ga bosanski kr’stjani intenzivno koristili. Oni su Novi Zavjet iščitavali i objašnjavali na jedan drugačiji način (u kontekstu njihove bosanske vjere), koji se temeljio na alegorijskom simboličkom iščitavanju svetog teksta, gdje npr. “uskrsnuće tijela” nakon smrti koje pronalazimo u Bibliji, za mistike se ne odnosi bukvalno na uskrsnuće materijalnog tijela, kao što su vjerovali srednjovjekovni katolici i pravoslavci, već duhovnog tijela (duše). Tako među rukopisima koji pripadaju Crkvi bosanskoj iznimno su zanimljiva dva vrlo oštećena pergamentna fragmenta iz Monteprandona u Italiji. Sante Graciotti je uspio pročitati određene segmente unutar rukopisa koji se odnose na odbranu vjere “kr’stjana”, gdje se upravo od strane “kr’stjana” govori, potencira i brani vjera u uskrsnuće duše, a ne materijalnog tijela, kao što doslovno piše u Novom Zavjetu (S. Graciotti: I frammenti bosniaci di Monteprandone edizione e interpretazione. Roma : Ricerche slavistiche, 1995. Vol. 42).

U prilog alegorijskog ili simboličkog viđenja Biblijskog teksta od strane bosanskih kr’stjana, ide i postojanje bosanske apokaliptičke literature, koja se najviše čitala od svih knjiga Novog i Starog Zavjeta kroz čitav srednji vijek (naročito na Zapadu).  Njene vizije su tako slikovite, ali ujedno i tako tajanstvene, dopuštajući alternativna i simbolička tumačenja teksta unutar nje, pa tako “Apokalipsa”, ili knjiga “Otkrovljenja” (“Apokalipsa Isusa Krista”), jedina proročka knjiga u Novom Zavjetu i predstavljala je idealnu podlogu za alegorijsko tumačenje često vrlo mističnih tema i simbola koje tamo pronalazimo. Razna “otkrivenja” ili “otkrovljenja” unutar “Apokalipse” podrazumjevaju viđenja, koja obično imaju simbolična značenja. Tako u “Apokalipsi” posebno značenje imaju brojevi, stvari, likovi, ili pak dijelovi tijela. Sljedbenici Crkve bosanske se očigledno nisu mogli oduprijeti tajanstvenoj moći “Apokalipse”, koju su svuda nosili oko sebe i koja je za njih bila kao evanđelje. Još neposredniji dokaz za značenje, koje je za bosanskog srednjovjekovnog čovjeka imala “Apokalipsa”, predstavljaju tekstovi bosanskih kr’stjana, od kojih posebno mjesto zauzima “Apokalipsa” u tri rukopisa: kr’stjanina Radoslava, Hvalovom rukopisu i rukopisu tzv. mletačke Marciane (Josip Hamm: Apokalipsa bosanskih krstjana, Zagreb, 1960.). U sva tri rukopisa “Apokalipsa” ima istaknuto mjesto, te se u Hvalovu i Mletačkom rukopisu nalazi odmah iza evanđelja, a u rukopisu krstjanina Radosava ona predstavlja glavni sadržaj,  kojemu je tek na kraju dodano nekoliko molitava i početak evanđelja po Ivanu. Apokalipsa je najviše čitan tekst u Bosni, a u Hvalovom zborniku je odmah nakon četiri evanđelja, za razliku od istočne i zapadne crkve (Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi, Sarajevo : Bosanska riječ, 2012, 42).

Misticizam se također pojavljuje češće kod zajednica gdje imamo konflikte i nesređenost, stoga neki historičari smatraju da se radi o “pokušaju da se obogati duhovni oklop zajednice, koja je pogođena kroničnom nesigurnošću, ili ubrzanim i neobjašnjivim društvenim promjenama.” Pojava i razvoj misticizma je generirana u zajednicama gdje imamo nered, represiju, uskraćivanje političke, ekonomske ili vjerske ekspresije. Tako čini se da valovi misticizma korespondiraju sa vanjskim pritiscima, uz obavezno neslaganje sa etabliranim institucionalnim religijskim autoritetima i doktrinama (Parrinder: Mysticism in the World’s Religions). Obzirom na položaj srednjovjekovne Bosne na razmeđu mnogih vjerskih, političkih i ekonomskih interesa, nepotrebno je uopće i govoriti o razmjerima razornih vanjskih utjecaja, te potrebu da se ljudi u njoj izdvoje i “zaštite”, stvarajući poseban vjersko-politički identitet, tj. Crkvu bosansku, koja je bila poveznica i koja je držala zemlju na okupu.

Tko su bili Kr’stjani?

U anonimnom traktatu, sa samog početka 13. stoljeća, pronalazimo prve podatke o postojanju tri  “heretičke crkve” na Balkanu, koje su imale značajan utjecaj na “heretike” Italije i Francuske: ordo de Drugonthia, ordo de Bulgaria i ordo de Sclavonia.

(Napomena: Upotrebu termina “heretik” ili “heretička” u latinskim izvorima treba posmatrati prvenstveno kao odrednicu koja upozorava čitatelja ovih spisa da se radi o zajednicama koje su vjerski, doktrinološki, organizacijski i politički odjeljeni i suprostavljeni službenoj Katoličkoj crkvi.)

Već smo ranije ukazali kako je ordo de Drugonthia predstavljala neognostičku crkvu umjerenog dualizma, a ordo de Bulgaria neomanihejsku crkvu oštrog dualizma. Treća crkva, koja je doktrinološki i organizacijski bila posve različita od prve dvije, jeste “ordo Sclavoniae” (“dalje u slavenskom zaleđu”) za koju je, komparativnom analizom sa drugim latinskim izvorima iz 13. stoljeća,  dokazano da se zapravo radi o području Bosne, te ova crkva nadalje odgovara i identična je našoj Crkvi bosanskoj. Razlog zašto u 13. stoljeću imamo niz latinskih izvora, koji govore i upozoravaju na ova tri “heretička centra”, jest u njihovom pojačanom doktrinološkom utjecaju u Dalmaciji, sjevernoj Italiji i južnoj Francuskoj, koji se ogledao u širenju “heretičkih učenja”, te pružanja utočišta i podrške svojim simpatizerima izvana. Ipak od spomenuta tri reda, samo je “ordo Sclavoniae” postala pravom državnom crkvom, koja će ove odnose sa susjedstvom još više produbiti i osnažiti u 14. i 15. stoljeću, prvenstveno uz pomoć domaćeg bosanskog plemstva, a vjerovatno i samih bosanskih vladara. Razlog opstanka ordo Sclavoniae, odnosno kasnije Crkve bosanske, treba tražiti upravo u njenom jedinstvenom vjerskom i doktrinološkom identitetu koji je u sebi nosio veliku dozu kompatibilnosti i simbioze sa domaćim plemstvom, što se ne može reći za ostala dva reda na Balkanu, a koji su zbog svojih dualističkih vjerovanja bili suprostavljeni plemstvu. Navedena tri reda ili crkve, iako su od svojih ideoloških protivnika nazivane zajedničkim imenom “heretici”, ne znači da su one međusobno dijelile ista učenja, pravila ili organizaciju, već su u unutrašnjem pogledu iste imale velike razlike unutar svojih učenja, prvenstveno po važnim pitanjima unutar filozofije, teologije i soteriologije. Utvrđivanje ovih razlika među triju spomenutih crkava jest od krucijalne važnosti kako bi se uspjela raščistiti ogromna konfuzija u historiografiji uzrokovana latinskim izvorima, koji su posmatrali vjerske prilike na Balkanu izrazito nekritički, proizvoljno i sa unaprijed pripremljenim anatemičkim formulama i najčešće nisu oslikavali pravo stanje na terenu. Iako se ne možemo osloniti na vjerodostojnost latinskih izvora po vjerskim i doktrinološkim pitanjima vezanih za spomenute redove na Balkanu, oni nam ipak daju i neke korisne generalne informacije koje nisu “unaprijed formulirane”, poput one koja nas obavještava kako su učenja ordo Sclavoniae došle u Bosnu iz Konstantinopolja, posredstvom trgovačkih veza. Vrlo je vjerovatno da su i ostale dvije “heretičke” crkve do svojih učenja došle, iz ili preko ovog važnog centra Bizantskog Carstva u 11. ili 12. stoljeću, i sa kojim je Balkan bio integralno povezan.

Ecclesia Sclavoniae, kasnije Crkva bosanska, za razliku od ostale dvije “heretičke” crkve na Balkanu nije bila dualistička, pa stoga nije doktrinološki pratila ni umjerenu, niti oštru varijantu dualizma. Najveći dokaz za ovu tvrdnju, koja je danas uglavnom u potpunosti prihvaćena među ozbiljnijim naučnim krugovima, prvenstveno pronalazimo unutar domaćih izvora Crkve bosanske i koji upućuju na njenu doktrinološku “pravovjernost”, ne ostavljajući puno razloga za sumnju da ista nije baštinila dualističke koncepte i vjerovanja na temeljima gnosticizma, manihejstva i bogumilstva, nego se može slobodno reći sasvim suprotno. Pozorno ispitujući domaću građu nastalu pod okriljem Crkve bosanske, njene teološke formulacije unutar tekstova i isprava, organizacijsku hijearhiju, titularne nazive njenih užih članova, te vjersku simboliku na stećcima istih, dolazimo do zaključka kako je Crkva bosanska (u njenoj esenciji) jedna izrazito “redovnička” crkva, koja je baštinik i poklonik kršćanskog misticizma, nastala  na snažnim temeljima filozofije, teologije i teurgije kršćanskog neoplatonizma.

DUALIZAM VS. MISTICIZAM?

Gnosticizam/Manihejstvo/Bogumilstvo VS Kršćanski Neoplatonizam

ordo de Drugonthia/ordo de Bulgaria VS ordo de Sclavonia

Dva vječna božanska principa: Dobro i Zlo (Bog Svjetla i Bog Tame); dualnost.  VS  Sve što postoji potiče od samo jednog Boga, koji je svemogući prvi princip ili “Jedan”; jednost.

Rat između Dobra i Zla, Svjetla i Tame, gdje Svjetlo naše duše vodi borbu sa Mrakom naših tijela.  VS  Obzirom da Bog je sve, te imamo jednost svega što postoji u Bogu, odnos između Dobra i Zla se posmatra kao odnos postojanja i nepostojanja. Bog je ultimativna “Dobrota” i sve što postoji nastalo je iz te “Dobrote”. Zlo je nedostatak iste i radi se o stanju “nepostojanja” ili deficita “Dobrote”, koje nije posljedica nekog zlog principa ili drugog božanstva, već se najčešće objašnjava kao posljedica odluke da se okrenu leđa od “Dobrote”, odnosno vječnog duhovnog života ka pretjeranim materijalnim svjetovnim užitcima koji su prolazni nakon čega “Duša” gubi “pravac” i pravu sliku “cjeline”, stoga monaški život (u Crkvi bosanskoj kr’stjani) jeste superiorniji od laičkog svjetovnog života (u Bosni mirski/svjetovni ljudi).

“Anti-kozmički” pogled na svijet koji podrazumijeva negativnu evaluaciju kosmosa i vidljivog svijeta, zajedno sa njegovim kreatorom, ubrajajući ih u svijet Zla i Mraka.  VS  “Pro-kozmički” pogled na svijet koji je suštinski dobar; mistici su se divili prirodi i kosmosu (mjesec, sunce, planete) zbog njihovih karakteristika kao što su ljepota, skladnost i cjelovitost. Ovakva slika o kosmosu je bila mnogo pristupačnija za vjerske tradicije, jer je svijet predstavljen kao jedno dobro i lijepo mjesto, jer isto “imitira” vječni duhovni svijet.

Dualisti se protive svim vlastodržcima i oblicima vlasti, čovjek treba izbjegavati bilo kakvu svjetovnu aktivnost i generalno apstinirati od sudjelovanja u svakodnevnim stvarima.  VS  Mistici su vrlo često involvirani u politički i društveni život zajednice (unutar Crkve bosanske izvori pokazuju kako su članovi ove crkve i njihove starješine bile duboko upleteni u prilike u zemlji, ali i van nje; ekonomija, diplomatija, sudstvo, unutrašnja i vanjska politika).

Stavljaju Boga i svijet u direktnu suprostavljenost; potenciranje našeg “zastranjivanja”, “udaljenosti” i “nepovezanosti” sa Bogom usljed “pada” u materijalni svijet.  VS  Isticanje cjelovitosti i jedinstva, tj. naše esencijalne veze i povezanosti sa Bogom kroz “mističnu uniju” svega što postoji u Bogu.

Svako materijalno stvaranje je greška, koje za posljedicu ima bol i patnju; pravljenje materijalnih objekata bilo koje vrste, te sticanje materijalnog imetka je propagiranje Zla i te prakse treba izbjegavati u najvećoj mjeri.  VS  Materijalni svijet je odraz “Plemenitog” i “Dobrog” duhovnog svijeta, te čovjek ima zadatak imitirati tu “Plemenitost” i “Dobrotu” u najvećoj mogućoj mjeri na ovom materijalnom svijetu (u Crkvi bosanskoj: plemenita baština, dobri bošnjani). Samo postojanje hiža, kao i materijalna kultura klesanja stećaka, jest u suštinskoj kontradiktornosti sa osnovnim temeljima dualizma.

“Kr’stjani” (od grčke, odnosno latinske riječi Christianus, pl. Christiani) kao termin je bio prisutan još u doba Pracrkve, koga su prigrlili napose redovnici. Mistično iskustvo “bivanja u Kristu” (syn Christo ili kyrio) podrazumjeva identifikaciju vjernika sa Kristom, koju pronalazimo tako često u tekstovima apostola Ivana i Pavla, što se direktno odnosi i bazira na platonističkoj filozofiji imitacije, koja pak predstavlja osnovu misticizma. Čitav kr’stjanski život jest imitacija Krista (Phil.7.2.), te jedinstvo sa Bogom u Kristu kr’stjanska zajednica vjernika naročito ostvaruje u sljedećem životu, gdje uskrsnuće Krista automatski sa sobom povlači i uskrsnuće zajednice vjernika u Njemu, jer su u nekoj vrsti solidarnosti (Phil 1:21;Gal 2:20). Obzirom da Boga kao Prvog principa ne možemo vidjeti, Krist je jedini način kako možemo imati pristup viziji Boga, kao glavnom cilju mistika. Obzirom da u Kristu imamo isprepletenost božanske i ljudske prirode, tu leži nada kako se naša ljudska priroda može transformirati u božansku, i to ne samo kroz Krista, već kroz sve one koji žive svoj život prema Kristovim pravilima i zapovjedima.

Ponosno nošenje imena “kr’stjani”, pripadnika bosanskih redovnika i hijearhije Crkve bosanske, smetalo je Katoličkoj crkvi, a o tome nas obavještava papinski legat Ivan de Casamaris. On se sastao sa predstavnicima bosanskih kr’stjana na Bilinom Polju i tražio je od njih neka se ubuduće nazivaju braćom, “kako ne bi činili nepravdu drugim kršćanima”. Iz ovoga je evidentno kako u samom imenu “kr’stjanin” imamo jednu posebnu i naposve direktnu internu vezu između bosanskih redovnika i samog Krista, što opet umanjuje i nipodoštava sve one druge vjerske zajednice, poput katoličke gdje takva posebna veza nije uspostavljena. Prema Bilinopoljskoj izjavi: pitanje imena navodno je riješeno tako što su predstavnici tadašnjih kr’stjana obećali da se više neće zvati “kr’stjanima”, nego braćom. Poznato je pak, iz naknadnih domaćih i dubrovačkih izvora, kako se ovo nikada nije desilo i da su bosanski redovnici nastavili upotrebljavati stari naziv “kr’stjani”, jer je isti najbliže određivao njihovo kršćansko učenje i vjerski identitet, utemeljen u mističnoj kristologiji (Pejo Ćošković: Crkva bosanska u XV st, Sarajevo : Institut za istoriju, 2005, 38.). 

Povezanost između vjernika kr’stjanina i Krista najljepše je predstavljena kroz alegoriju ljubavi unutar biblijske “Pjesma nad Pjesmama”. “Pjesma” predstavlja savez ljubavi između Krista (“Mladoženja”) i iskupljene duše (“Mlada”), kroz metafore mistične unije: kola, braka, gdje imamo spajanje termina agape (ljubav usmjerena prema Bogu) i eros (ljubav usmjerena ka ljudskim bićima) kroz Krista. Obzirom da se povezanost između vjernika kr’stjanina i Krista ostvaruje unutar kr’stjanske crkve, koja je Tijelo Krista, ova simbiotička veza jest zaista najljepše predstavljena kroz alegoriju ljubavi “Pjesme nad Pjesmama”. Ona je važan i značajan element Biblije, te predstavlja alegoriju ljubavi, gdje je Krist centar i sve-povezujući Princip cjelovitosti otkrovljenja, koji je sadržan u Bibliji. Čitav intelektualni i moralni život “pravog ili poglavitog” kr’stjanina definiran je Kristom, pa tako otkrivanjem Krista u Bibliji, zapravo se otkriva i ključ razumjevanja svetog teksta, što je bilo od presudne važnosti za svakog kršćanskog mistika (Maria MacLean Kiely: Ambrose the Pastor and the Image of the ‘Bride’: Exegesis, Philosophy, and the Song of Songs, Washington DC, 2013, 59.).